REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VINKOVCIMA

STALNA SLUŽBA U OTOKU

Otok, J. J. Strossmayera 5

OIB: 77561654785

Poslovni broj P-17/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, po sucu Bojanu Živković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja CM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 20. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, sa punomoćnikom Hanom Lukić Hob, odvjetnicom iz Vinkovaca, te u prisutnosti punomoćnika tuženika Belizara Tomaića, odvjetnika iz Osijeka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 18. lipnja 2025., radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, 18. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 7. Ugovora o kreditu br. 56993/07 od 07.09.2007. zaključenog između tužitelja NM iz [adresa], kao korisnika kredita i Societe generale-Splitske banke d.d. Split, pravnog prednika tuženika OTP Banka d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, pod nazivom / NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA, koja glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00 % (dvaposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu br. 61483/07 od 05.11.2007. zaključenog između tužitelja NM iz [adresa], kao korisnika kredita i Societe generale-Splitske banke d.d. Split, pravnog prednika tuženika OTP banka d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, pod nazivom NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA , koja glasi:

„7.1. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50% (dvacijelapedesetposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita - a najmanje 200,00 kn.

7.4. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu iz t.7.1. neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61 (OIB:52508873833), da tužitelju NM iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), isplati iznos od 521,00 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 416,00 € počev od 10. 09. 2007. do isplate, a na iznos od 105,00 € počev od 07.11.2007. do isplate, sve po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. 07. 2008., zatim od 01. 08. 2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01. 08. 2015.god. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju CM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 500,00 eura (slovima:petstoeura) sa zateznim kamatama tekućim od 18. lipnja 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova ovog postupka preko dosuđenog iznosa od 500,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 16. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 7. rujna 2007. godine sa Societe generale - Splitskom bankom d.d. Split, koja je kasnije pripojena OTP banci d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, sklopio Ugovor o kreditu br. 56993/07 na iznos od 20.800,00 EUR, s rokom otplate na 120 mjeseci. Također navodi da je drugi kredit između istih ugovornih strana, pod brojem 61483/07 sklopljen 05. studenog 2007.godine, na iznos od 4.200,00 EUR, s rokom otplate na 60 mjeseci.

1.1. Predmetni Ugovori o kreditu su sklopljeni prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je u Ugovor o kreditu br. 56993/07 od 7. rujna 2007. ugradio odredbu (točka 7.1.) kojom je određena naknada u iznosu od 2,00 % od iznosa kredita, a po Ugovoru o kreditu br. 61483/07. od 05. studenog 2007. također u točki 7.1., određena je naknada od 2,50 % od iznosa kredita,koje naknade se naplaćuju jednokratno, odmah po potpisu Ugovora.

1.2. Tužitelj u tužbi navodi kako iz navedenih odredbi Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu odnosno postotku od iznosa kredita. Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. Tužitelj nadalje u tužbi ističe kako je temeljem nepoštene, ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ( t.7.1. ) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik odmah na dan plasiranja kredita u iznosu od 20.800,00 eur, dana 10. rujna 2007. naplatio od tužitelja naknadu od 2,00 % od iznosa kredita što je iznosilo 416,00 EUR, a po kreditu na iznos od 4.200,00 EUR naplatio je od tužitelja naknadu od 2,50% u iznosu 105,00 EUR na dan 07. studenog 2007., dakle ukupan iznos naplaćene naknade po dva navedena ugovora o kreditu iznosi 521,00 €.

1.4. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora / ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tužitelj temeljem odredbe čl. 1111.st.1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno naplatio od tužitelja na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, I to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate. Nepripadna imovinska korist je iznos od 521,00 EUR. Zaključno se u tužbi tužitelj poziva na presudu Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., navodeći kako identično navodima tužitelja proizlazi i iz Presude Vrhovnog Suda RH na koju se tužitelj poziva te predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetne Ugovore o kreditu, međutim navodi da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da su Ugovori u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi.

2.2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Tuženik navodi ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991,3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da su u predmetnim Ugovorima o kreditu sadržane odredbe koja su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja, a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Tuženik navodi da bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, dakle od 07. rujna 2007. kada je i sklopljen Ugovor br. 56993/07, te od 05. studenog 2007 kada je sklopljen Ugovor br. 61483/07, pozivajući se na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 te ju citirajući: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kodzahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“, te navodeći da bi dosljednom primjenom ovog shvaćanja potraživanje tužitelja iz tužbe bilo pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu br. 56993/07 te Ugovora o kreditu br. 61483/07, a tužba je podnesena tek 16. siječnja 2025.

2.3. U odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem navodno ništetnih odredbi o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu br.56993/07 u čl. 7. te Ugovorom o kreditu br.61483/07 u čl. 7., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita br.56993/07 te od 2,50% od iznosa odobrenog kredita br.61483/07, a koje su prihvaćene suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedene naknade upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Tuženik navodi da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Dakle, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno dospjelo danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 16. siječnja 2025. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo.

2.4. Tuženika svoje tvrdnje u odgovoru na tužbu temelji i na presudi Suda EU C-621/17 te navodi da je na str.9.iste navedeno: „Članak 4. stavak 2 i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorena odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove- načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“, nadalje navodi da je identičan stav zauzeo i neovisni odvjetnik pri Sudu EU ČM u svom mišljenju od 2. travnja 2024.

2.5. U završnom dijelu odgovoru na tužbu, tuženik slijedom svega navedenog predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 6-8 spisa), ugovor o kreditu (list 9-12 spisa), potvrda banke (list 13-14 spisa), rješenje HRVI (list 15-17 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 20. svibnja 2025.

4. Tužitelj je povukao dokazni prijedlog radi provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po osnovu utvrđenja visine potraživanja, budući tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva i potvrdu tuženika o visini isplaćene naknade.

5. Temeljem provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, sud je zaključio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku) da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 56993/07 od 7. rujna 2007. i ugovor o kreditu broj 61483/07 od 05. studenog 2007., radi adaptacije kuće, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 20.800,00 CHF i 4.200,00 eura. Nesporno je da se radi o kreditu za adaptaciju i uređenje kuće. Nesporno je da je čl. 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 ugovorena jednokratna naknada od 2,00 % od iznosa kredita, a čl. 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07 ugovorena jednokratna naknada od 2,50 % od iznosa kredita, koje se naplaćuju jednokratno, odmah po potpisu Ugovora, da je tužitelju prilikom isplate, odnosno korištenja kredita broj 56993/07 dana 10. rujna 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 416,00 eura (2,00 % od iznosa kredita), a za korištenje kredita broj 61483/07 dana 7. studenoga 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 105,00 eura (2,50 % od iznosa kredita), koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to proizlazi iz sadržaja odgovora tuženika na zahtjev od 30. prosinca 2024.

6. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je jedan kredit sam sklopio u studenom 2007., a drugi isto 2007. no ne može se sjetiti u kojem mjesecu, a radi adaptacije kuće koju je kupio u [adresa]. Za navedene kredite obratio se tuženiku OTP Banci, tada Splitska banka, a sve jer mu je trebao novac za adaptaciju. Nije se obratio drugoj banci jer mu je tuženik tada bio najpovoljniji. U banci ga je kod podizanja i informiranja za oba kredita zaprimio službenik banke te mu je tim prilikama objašnjeno da ukoliko potpiše ugovor o kreditu može dobiti i novac. Nije ekonomski stručnjak no nije mu objašnjeno ništa vezano za naplatu naknade u oba navrata jer bih se sjećao toga da mu je nešto objašnjavano. Prihvatio je oba kredita u eurima budući mu se činila sigurnija valuta od kune. U vrijeme sklapanja oba kredita bio je zaposlen u Hitnoj pomoći u Domu zdravlja Vinkovci, kredite nije otplatio do kraja. Oba ugovora o kreditu je pročitao, no nije mu baš bilo jasno to što je pročitao. Nije imao namjeru, nakon što je pročitao ugovore o kreditu mijenjati pojedine odredbe istih. Nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditima, a isti su mu ponuđeni gotovi na potpis, a jedino su pregovarali oko visine iznosa za oba kredita. U vrijeme podizanja oba kredita nije imao otvoreni obrt niti je bio član trgovačkog društva. Misli da iste ugovore o kreditu nije nosio na ovjeru kod javnog bilježnika. Djelatnik banke prije sklapanja ugovora o kreditu mu nije objasnio vezano za naplatu naknadu za obradu kredita, i to za oba kredita. Kako je već naveo oba ugovora o kreditu je pročitao prije nego što ih je potpisao. Od trenutka ponude pa do potpisivanja ugovora o kreditu proteklo je otprilike desetak dana. U tom periodu nije se s nikim konzultirao da mu objasni uvjete kredita već mu je bilo bitno samo da dobije novac radi isplate majstora za adaptaciju kuće. Nakon što je pročitao odredbe ugovora o kreditu, navodi da je pročitao i odredbe o naknadi no nisu mu tada bile jasne, a tek pošto su mu krediti isplaćeni vidio je da je dobio manje iznose nego što je očekivao te je potom otišao raspitati se kod službenika banke, koji mu je tom prilikom objasnio da je iznos kredita umanjen za iznos ulaznih naknada odnosno naknada za obradu kredita i da to tako mora biti. To se odnosilo i na jedan i na drugi kredit.

8. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl. 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i čl. 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

9. Uvidom u zaključene Ugovore o kreditu nesporno je utvrđeno da je iste ugovore tužitelj zaključio kao fizička osoba i da su isti krediti odobreni bez određene namjene, odnosno da korisnik kredita samostalno određuje namjenu kredita.

9.1. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

10. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

10.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

10.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

10.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

10.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

10.6. Imajući na umu navedeno, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i čl. 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

10.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

10.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

10.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i čl. 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07 ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

10.10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

10.11. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.12. Nije sporno da Ugovori ne sadrže konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

10.13. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i čl. 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07 prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00 % i 2,50 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

11. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik oba kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i čl. 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I i II. izreke presude.

12. Člankom 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i čl. 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07 ugovorena je naknada u visini od 2,00% od iznosa kredita, odnosno u visini od 2,50% od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno, unaprijed. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu broj 56993/07 utvrđen je u visini od 2,00 % na odobreni iznos kredita (20.800,00 CHF), odnosno 416,00 eura na dan plaćanja naknade 10.09.2007. godine, a ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz čl. 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07 utvrđen je u visini od 2,50 % na odobreni iznos kredita (4.200,00 EUR), odnosno 105,00 eura na dan plaćanja naknade 7.11.2007. godine, što je vidljivo iz potvrde-odgovora tuženika na zahtjev sa lista 13-14 spisa, iz koje proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio iznos od 416,00 eura dana 10.09.2007. godine, te iznos od 105,00 eura dana 7.11.2007., što odgovara iznosu od ukupno 521,00 eura.

13. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, s obzirom da je po osnovi ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i čl. 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07, tužena dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti temeljem čl. 215. ZOO od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

14. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 500,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 50 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 10.4.2025. po 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 20.5.2025. po 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska od 18.2.2025. po 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 3.12.2024. po 25 bodova (Tbr. 36 toč. 3 OT), te pristupa ročištu za objavu presude 18. lipnja 2025. u iznosu od 25,00 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 250,00 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 500,00 eura, a kako je to odlučeno u t. III izreke. Tužitelju nije priznat trošak sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 3.12.2024. u iznosu od 100,00 eura, već u iznosu od 50,00 eura, budući sukladno Tbr. 36. toč. 3 OT istome pripada nagrada od 25 bodova, odnosno 50,00 eura. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke.

16.1. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je postavio zahtjev za dosudom zatezne kamate na parnični trošak.

17. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Otoku 18. lipnja 2025.

Sudac

Bojan Živković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca

2. Tuženiku po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka