- 1 -              Rev 404/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 404/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. J. iz P., OIB: … , zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. K., R. M. B. i L. M. iz P., protiv tuženice Z. b. d.d. iz Z., OIB:  … , zastupane po punomoćnici S. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. iz Z., radi utvrđenja ništavosti dijela ugovora i isplate, odlučujući o dopuštenoj reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž-1372/2019-2 od 19. rujna 2019., kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-2167/2015-30 od 10. prosinca 2018., u sjednici održanoj 29. kolovoza 2023.,

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Prihvaća se revizija tužitelja kao djelomično osnovana i preinačuje rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž-1372/2019-2 od 19. rujna 2019. tako da se odbija žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-2167/2015-30 od 10. prosinca 2018.

 

              II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove revizijskog postupka od 2.175,00 kn/288,67 eura (dvijetisućestosedamdesetpetkuna/dvijestoosamdesetosameuraišezdesetsedamcenti), u roku od 15 dana.

 

              III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa iz prethodnog stavka II.

 

              IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka sa troškom sastava odgovora na reviziju.

 

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskim rješenjem prihvaćena je žalba tuženice kao osnovana i preinačeno prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka tako da je tužitelju naloženo da tuženici naknadi parnični trošak od 6.875,00 kn i trošak žalbenog postupka od 342,18 kn.

 

2. Drugostupanjski sud je tako odlučio uz obrazloženje:

 

- „u pobijanom rješenju prvostupanjski sud navodi da je tužitelj svojim podneskom od 18. ožujka 2016. povukao tužbu, sa čime se suglasio tuženik, te da su stranke podnijele zahtjeve za naknadu parničnog troška“,

 

- da „nakon što je tužitelj pokrenuo postupak, 29. prosinca 2015. između stranaka je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu u kojem je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Obzirom da su stranke svoj dužničko-vjerovnički odnos u pogledu novčane tražbine sporazumno riješile izvansudskim putem, to prvostupanjski sud na odluku o troškovima primjenjuje odredbu čl. 159. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da svaka stranka snosi svoje troškove kada je parnica završena sudskom nagodbom, a u nagodbi nije drugačije ugovoreno“,

 

- da (prema shvaćanju prvostupanjskog suda) „iako predmetni postupak nije završen sudskom nagodbom, kako je do povlačenja tužbe došlo odmah nakon što su stranke glede predmeta spora na temelju međusobnog sporazuma sklopile Aneks Ugovora o kreditiranju uvjetovanog izmjenom ranijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, to da se na takav pravni odnos stranaka u postupku u odnosu na troškove postupka u parnici koja je prethodno bila pokrenuta radi rješavanja konkretnog pravnog odnosa analogno primjenjuje odredba čl. 159. st. 1. ZPP-a“,

 

- da u svojoj žalbi tuženica navodi da „su razlozi u obrazloženju rješenja nejasni i proturječni obzirom da prvostupanjski sud konstatira da stranke svoje međusobne odnose nisu riješile sudskom nagodbom, ali povlačenje tužbe u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška u konkretnom slučaju vezuje na primjenu odredbe čl. 159. ZPP-a umjesto čl. 158. ZPP-a“, te da je „pored toga pogrešna konstatacija prvostupanjskog suda da je do povlačenja tužbe došlo odmah nakon udovoljenja tužbenom zahtjevu jer da je tužba obuhvaćala dva tužbena zahtjeva, deklaratorni na utvrđenje ništetnosti određenih odredbi Ugovora o kreditu te kondemnatorni kojim se nalaže tuženici da tužitelju isplati 45.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj da je povukao kondemnatorni zahtjev tek svojim podneskom od 8. ožujka 2016. iako je Dodatak Ugovora o kreditu sklopljen 29. prosinca 2015. s tim da nije povukao cijeli tužbeni zahtjev, već je istaknuo drugi tužbeni zahtjev na utvrđenje zbog čega se tuženica očitovala podneskom od 10. ožujka 2016. nakon čega je 18. ožujka 2016. tužitelj u cijelosti povukao tužbu“. Ističe i „da je Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju zakonske obveze, a ne na temelju dobrovoljnog ispunjenja zahtjeva tužitelja. Zbog svega navedenog da je u konkretnom slučaju odlučujući o naknadi parničnog troška prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 158. ZPP-a, a ne odredbu čl. 159. ZPP-a.“,

 

- da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu na koju se poziva tuženica jer je dao jasne razloge zbog čega smatra da bi trebalo u konkretnoj situaciji primijeniti odredbu čl. 159. ZPP-a, međutim, pogrešno je primijenio materijalno pravo obzirom da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 158. st. 1., a ne čl. 159. ZPP-a: odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a propisano je da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci naknaditi parnične troškove osim ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, u kojem slučaju je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka,

 

- da „iz sadržaja spisa proizlazi da su stranke 29. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EURO temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZIDZPK) kojim je propisan način konverzije kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“,

 

- da je „tužba sadržavala dva tužbena zahtjeva i to na utvrđenje ništetnosti određenih odredbi Ugovora o kreditu te na isplatu iznosa od 45.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom“,

 

- da je „tuženica postupila prema odredbama ZIDZPK-a te je tužitelju dostavila prijedlog za sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji prijedlog je tužitelj prihvatio, nakon čega je isti sklopljen, pa se ne može smatrati da je na taj način tuženica udovoljila tužbenom zahtjevu tužitelja. Tuženica nije postupala na navedeni način želeći udovoljiti tužbenim zahtjevima tužitelja već je postupala u ispunjenju zakonske obveze“: slijedom toga, a kako (da) povlačenje tužbe nije posljedica ispunjenja tužbenog zahtjeva od strane tuženice, to je tužitelj dužan tuženici naknaditi parnični trošak  primjenom odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a“.

 

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 654/2020-2 od 22. travnja 2020., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i tužitelju je dopuštena revizija protiv drugostupanjskog rješenja u odnosu na pitanje:

 

              „Tko je dužan snositi troškove parničnog postupka nastalih do trenutka sklapanja Dodatka kojim je provedena konverzija kredita, a koji parnični postupak je uslijed sklapanja Dodatka, bez da je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, okončan povlačenjem tužbe?"

 

4. To sve po ocijeni da je to pravno pitanje važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporeno rješenje temeljeno je na shvaćanju za koje postoji i može se očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

 

5. Tužitelj je protiv drugostupanjskog rješenja podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže osporeno rješenje preinačiti i tuženicu obvezati naknaditi mu parnični trošak, podredno potvrditi prvostupanjsko rješenje.

 

6. Tuženica je odgovorila na reviziju i predložila da se ova odbaci podredno odbije.

 

7. Revizija je osnovana

 

8. Revizijski sud ocjenjuje u reviziji naznačeno pitanje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu postoji a može se i dalje očekivati nesigurna i neujednačena sudska praksa.

 

9. Predmet spora u odnosu na to pitanje valja sagledati:

 

9.1. u smislu Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), na snazi u vrijeme nastanka prijepornog parničnog troška i odlučivanja prvostupanjskog suda o njemu, i to:

 

- odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Ali, ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik.“,

 

- odredbe čl. 159. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Svaka stranka snosi svoje troškove ako je parnica završena sudskom nagodbom, a u nagodbi nije drugačije ugovoreno.“,  

 

9.2. u smislu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3400/18 i U-III-3401/18 od 8. lipnja 2021. u kojima je, u identičnom slučaju, navedeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dužan odstupiti od pravnog shvaćanja i meritorno odlučiti o reviziji podnositelja, kraj očite činjenice da o spornom pitanju naknade troškova parničnog postupka, u slučaju kada je korisnik kredita povukao tužbu protiv banke nakon konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, postoji različita praksa županijskih sudova, što je za posljedicu imalo nejednaku primjenu prava u istovjetnim činjeničnim i pravnim predmetima, zbog čega se ne može stranci uskratiti pravo na pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske,

 

9.3. polazeći i od onog što je navedeno u odluci Europskog suda za ljudska prava od 1. rujna 2022., u predmetu Ž. protiv Republike Hrvatske (kojom je zahtjev podnositelja utvrđen nedopuštenim), u bitnome usporedivim sa ovim predmetom (obzirom da se u njemu odlučivalo o zahtjevu podnositelja protiv Privredne banke Zagreb d.d. na utvrđenje djelomično ništetnom odredbe u tome predmetu prijepornog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci banke o kreditiranju građana, kumuliranom sa zahtjevom na povrat preplaćenih kamata po kreditu, na isplatu razlike glavnice i naknadu parničnih troškova - time da su nakon podnošenja tužbe podnositelj zahtjeva i banka sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu da bi potom podnositelj podneskom povukao tužbu. U tome je predmetu prvostupanjski sud utvrdio da je podnositelj tužbu povukao i obvezao je tuženicu /banku/ da tužitelju, podnositelju, naknadi dotad nastali parnični trošak. Drugostupanjski sud je povodom podnesenih žalbi stranaka odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, nalazeći da tu odluku opravdava odredba čl. 159. stavak 1. ZPP-a, za razliku od tužitelja, podnositelja, koji je svoj zahtjev za naknadu parničnog troška temeljio na odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a), a prema kojoj odluci proizlazi da je Europski sud za ljudska prava našao da tužitelj nije dokazao kriterije za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, na koju se pozvao - odnosno da tuženica /banka/ potpisivanjem dodatka ugovora o kreditu nije udovoljila tužbenom zahtjevu kakvog je tužitelj postavio, a da je ionako odlukom drugostupanjskog suda tužitelju naloženo podmiriti samo troškove svoga punomoćnika - tako da se odluka drugostupanjskog suda ne može tumačiti kao odluka kojom bi tužitelj bio nerazmjerno ograničen u pravu na pristup sudu ili u nekom imovinskom pravu.

 

10. Gledano u svijetlu navedenog pod točkom 9. ovoga rješenja, a obzirom da je ovdje, prema situaciji u predmetu (okolnostima konkretnog slučaja), za prihvatiti (utvrditi):

 

- jedino razumnim (tako i u navedenoj odluci Europskog suda za ljudska prava od 1. rujna 2022., u predmetu Žulić protiv Republike Hrvatske, po zahtjevu br. 69108/17) da tužitelj (ipak) nije uspio u postupku sa zahtjevom kakvog je formulirao i koji je egzistirao u vrijeme kada je sa tuženicom sklopio dodatak ugovora o kreditu (on je jedino postigao dogovor o dijelu njegove novčane tražbine iz sudskog postupka, i to dopunom ili aneksom ugovora sklopljenim izvan sudskog postupka - a koji nije spominjao postupak koji je bio u tijeku, kao ni troškove postupka i sporna pitanja iz parnice),

 

- da je tužitelj svejedno, makar (prema prethodno navedenom) nije uspio sa zahtjevom kakvog je postavio, pijepornim dodatkom ili aneksom ugovora uspio ostvariti bar dio onog što je pokretanjem ovoga postupka i postavljenim zahtjevom htio i utužio,

 

- da je, naime, tužitelj već i u vrijeme pokretanja ovoga postupka i sve do sklapanja pijepornog dodatka ili aneksa (kojim je izvršena konverzija kredita) imao legitimnih razloga očekivati (pa i po poznatoj, ustaljenoj i dosljednoj sudskoj praksi iz suđenja o zahtjevima kakvog je i on postavio u tužbi ali i onog suđenja iz kojeg je proizašla odluka donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača) uspjeh u postupku bar u dijelu svojeg zahtjeva koji je po osnovi i visini obuhvaćen navedenim dodatkom ugovora o kreditu - pa je u tome očekivanju podnio tužbu i vodio ovaj postupak,

 

- razumnim i da je, imajući to na umu, tužitelj upravo ili samo stoga što je dodatkom ugovora o kreditu ostvario dio svojih očekivanja, dakle - jer je tuženica udovoljila (postupajući po zakonu kojim je uvedena konverzija kredita) dijelu njegovog potraživanja za ostvarenje kojeg je pokrenuo ovaj postupak, povukao (i to, što ne valja zanemariti, uz suglasnost tuženice) tužbu u ovome predmetu,

 

opravdano je, posljedično sa time, nastali slučaj razriješiti (budući da stranke ugovora o kreditu, postupajući isključivo po donesenom zakonu o konverziji i time zakonodavnim izmjenama, nisu sporni odnos okončale nagodbom) analognom primjenom navedene odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a (a ne odredbe čl. 159. st. 1. ZPP-a): takav pristup jedini odgovara legitimnom očekivanju tužitelja (koji je u toj odredbi imao i legitimnu osnovu za to očekivanje) za svo vrijeme trajanja parnice da će sa dijelom novčanog zahtjeva uspjeti te takvom njegovom očekivanju kod povlačenja tužbe da će mu parnični trošak biti nadoknađen - i samo je uz takav pristup moguće postići i pravičnu ravnotežu između interesa tužitelja da mu se legitimnim prizna to što je pokrenuo ovaj postupak i vodio ga do sklapanja dodatka ugovoru, kao i to da je u konačnom bar u dijelu udovoljeno očekivanjima zbog kojih je postupak vodio - te interesa tuženice da ne snosi parnični trošak iako je za trajanja postupka u cijelosti osporavala osnovu i visinu zahtjeva tužitelja, pa i u dijelu za kojeg je u konačnom (postupajući po zakonu) sklopila dodatak.

 

10.1. U nastalim je prilikama (kada je tužba tužitelja imala jasan sadržaj i nije bila nerazumna, odnosno kada se ne može smatrati da je očekivanje tužitelja da će uspjeti u parnici bilo neopravdano, sve obzirom i na ponašanje tuženice prije podnošenja tužbe) tužitelju po tome trebalo dosuditi prouzrokovani mu parnični trošak.

 

Takvim shvaćanjem postiže se i jedna od osnovnih intencija ili legitiman cilj odredaba o trošku postupka: odvratiti svakog potencijalnog tužitelja od neutemeljenih i pretjerano visokih zahtjeva - ali ne i spriječiti ga (nametanjem financijskog tereta snašanja troška nerazmjeran navedenom legitimnom cilju odredaba o troškovima postupka) da ostvaruje zaštitu svog prava za kojeg opravdano i legitimno vjeruje da je povrijeđeno (ovdje spriječiti ili odvratiti ga od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba).

 

10.2. Takav se zaključak, uostalom, u ničemu ne protivi navedenoj Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prema kojoj u ovakvoj parnici sud može odlučiti o troškovima na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema određenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka - jer (da) bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, (odnosno) i ako bi drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te potrošača mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (Odluka Suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.).

 

11. U tome je ovdje sadržan i jasan odgovor na u reviziji postavljeno pitanje:

 

              „činjenici što su stranke parničnog postupka sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i njime sporazumno uredile (ugovorile) glavnicu duga nije opravdano dati značaj udovoljenja tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, a samo u svezi sa time niti značaj osnove potraživanja tužitelja naknade troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavka 1. ZPP-a - ali to samo za sebe ne sprečava niti ograničava tužitelja da analognom primjenom te odredbe i zavisno od okolnosti svakog pojedinog slučaja ostvaruje pravo na naknadu parničnog troška (kumulativno potrebno):

 

- ako bi to odgovaralo njegovom legitimnom očekivanju zbog kojeg je parnicu pokrenuo,

 

- ako se time postiže i pravična ravnoteža između interesa tužitelja da mu se legitimnim prizna to što je pokrenuo sudski postupak i vodio ga do sklapanja dodatka ugovoru, sve uz opravdano, razumno očekivanje da će u pokrenutom postupku uspjeti - te interesa tuženice da ne snosi parnični trošak iako je za trajanja postupka u cijelosti osporavala osnovu i visinu zahtjeva tužitelja, pa i u dijelu za kojeg je u konačnom sklopila dodatak ugovoru o kreditu,

 

- ako je dodatkom ugovora o kreditu u konačnom i u suštini u dijelu udovoljeno očekivanjima (makar ne formalnopravno i tužbenim zahtjevima tužitelja) zbog kojih je tužitelj postupak vodio.''.

 

12. Kako je drugostupanjski sud temeljio osporeno rješenje na drugačijem i time pogrešnom shvaćanju - čime je pogrešno primijenio materijalnopravne odredbe čl. 158. ZPP-a, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja i drugostupanjsko rješenje preinačiti odlukom kao u izreci ovoga rješenja - te tuženicu obvezati naknaditi tužitelju troškove revizijskog postupka.

 

12.1. Tužitelj nema osnovu sa uspjehom zahtjevati naknadu ostalih (daljnjih) troškova obzirom da nije osporavao prvostupanjsko rješenje kojim je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

13. Iz istih je razloga valjalo odbiti zahtjev tuženice za naknadu troškova ovog parničnog postupka.

 

 

14. Ujedno je odbijen i zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju jer taj odgovor  nije bio potreban za vođenje parnice (u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 29. kolovoza 2023.

 

:                                                                                                             Predsjednik vijeća:

                                                                                                                dr. sc. Jadranko Jug,v.r.