REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-324/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u ŠAVORIĆ & PARTNERI odvjetničko društvo, d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 2. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1798/2005, sklopljenog između korisnika kredita GŠ i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877 od dana 31. kolovoza 2005., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, koja glasi: "Troškovi - Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,85 % (nulacijelihosamdesetpetposto) jednokratno".

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877 platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 403,33 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2005. do isplate, sve po stopi od 15 % do 30. prosinca 2007., od 31. prosinca 2007. do 22. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za platež iznosa od 8,18 EUR sa zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za platež zateznih kamata na iznos od 411,51 EUR u razdoblju počev od 1. rujna 2005. do 30. rujna 2005., kao i zahtjev tužitelja za platež na iznos od 403,33 EUR po stopi iznad stope dosuđene točkom II. izreke do tražen stope iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.349,54 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 18. lipnja 2025. do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su HŠ i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 016-1798/2005 od 31. kolovoza 2005. Ističe da su HŠ i tužitelj **.**.2023. sklopili ugovor o cesiji na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj je o cesiji obavijestio tuženika dopisom od 30. svibnja 2023. Ističe da je čl. 2. ugovora o kreditu propisano da će tuženik naplatiti korisniku kredita naknadu i troškove za obradu kredita sukladno odluci banke. Takav odredba je ništetna te je tuženik dužan vratiti plaćene iznose na temelju stečenog bez osnove. Tužitelj je tuženiku uputio zahtjev za mirno rješenje spora. Radi se o namjenskom kreditu za adaptaciju stana. Poziva se na čl. 81., 87., 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Korisniku kredita nije dana mogućnost pregovora. Radi se o tipskoj odredbi ugovora. Tuženik je obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita unutar kojeg iznosa su i naknade za troškove. Poziva se na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da tužitelj ne raspolaže relevantnom dokumentacijom i to odlukom banke o tarifi naknada u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i potvrdom o plaćenoj naknadi. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove po odluci tuženika, kao i da naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 411,51 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da tužitelj nije pružio niti jedan konkretan dokaz. Ističe prigovor zastare. Poziva se na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Ugovorna odredbe iz ovog predmeta nije ništetna. Ističe da tužitelj nema pravo na povrat plaćenog iznosa. Nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, niti je odredba nepoštena po čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača. Odredba je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ima troškove administriranja, osoblja i materijala. Troškovi osoblja podrazumijevaju sastanke s klijentom, pribavljanje osnovnih informacija što sve traje minimalno 20 minuta. Zatim slijedi stadiji obrade vezan uz iznos kredita i vrstu kredita s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti i drugim sastojcima. Potom slijedi stadij potpisivanja dokumentacije, internog pregleda, obrade i unosa u aplikaciju, što sve traje minimalno dva sata. Nakon internog odobrenja sastavlja se ugovor što sve minimalno traje još dva sata, a zatim sklapanje ugovora, priprema isprava, čitanje, tumačenje i instrumenti osiguranja, što sve traje sat vremena. Nakon odobrenja kredita obavlja se još niz radnji, pa tako se otvara kreditna partija, provjerava je li ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog, provjeravaju podaci u bazi klijenata, unose se svi sudionici, provjeravaju odluke o odobrenju kredita, provjeravaju sastojci iz kupoprodajno ugovora i naloga, u slučajevima pravnih osoba provodi se kontrola eventualne blokade računa, provjera postoje li isplatni nalog, najava isplate u aplikaciji, unos naloga za isplatu kredita, šalje obavijest klijentu te vrši unos kolaterala, što sve traje daljnjih jedan do dva sata vremena. Prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja. Prijenos potrošačkih prava je nedopušten i time ništetan. Poziva se na čl. 80. st. 1. u vezi s čl. 84. i 85. te 270. i 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 31. kolovoza 2025. ističe da se radi o ništetnoj odredbi. Poziva se na čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Osporava prigovor zastare.

4. Tuženik u podnesku od 13. svibnja 2025. dostavlja potvrdu o plaćenoj ulaznoj naknadi.

5. Tužitelj u podnesku od 19. svibnja 2025. uređuje tužbeni zahtjev na način da predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 5. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je korisniku kredita nametnuta obveza plaćanja troškova obrade. Ujedno predlaže da sud naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 403,33 EUR sa zateznim kamatama (listovi 185. – 187. spisa).

6. Na ročištu za glavnu raspravu 2. lipnja 2025. tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe.

7. Tijekom postupka sud je pročitao obavijest o preuzimanju tražbine od 30. svibnja 2023. (list 7. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (listovi 8. - 13. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 14. spisa), ugovor o kreditu br. 016-1798/2005 od 31. kolovoza 2005. (listovi 15. -23. spisa), izvatke iz sudskog registra (listovi 30. – 32. spisa), anekse ugovoru (listovi 33. – 48. spisa), otplatni plan (listovi 49. – 56. spisa), proceduru za rad u LOMS-u (listovi 111. – 166. spisa), isplatni nalog-obračun (list 184. spisa) te saslušao svjedokinju HŠ (listovi 189. i 190. spisa).

8. Također, sud je pročitao svu sudsku praksu iz spisa koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije.

9. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 5. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnice kredita i tuženika od 31. kolovoza 2005., kojom je ugovorena obveza plaćanja korisnice kredita na ime troškova obrade kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 411,51 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

11. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita HŠ i tuženik ugovorili kredit br. 016-1798/2005 od 31. kolovoza 2005. (listovi 15. - 29. spisa).

12. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi iz čl. 5. sadrži odredbu koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,85 % jednokratno."

13. Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime troškova obrade kredita korisnik platio iznos od 403,33 EUR (list 184. spisa). Ukratko, između stranaka nije sporna visina.

14. Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnika kredita prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 5. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 403,33 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporan je tijek zateznih kamata.

15. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravne prednice GŠ i tužitelja od 30. svibnja 2023. (listovi 8. - 13. spisa) vidljivo je da je HŠ, kao ustupiteljica, ustupila tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema pravnom predniku tuženika po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 016-1798/2005 od 31. kolovoza 2005. Navedenim ugovorom o cesiji korisnica kredita je na tužitelja prenijela sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

16. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

17. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

18. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

19. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednice tužitelja korisnica kredita strogo osobne naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupiteljice korisnice kredita, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

20. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

21. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

22. Zaključno, novčana tražbina potrošača (HŠ) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 016-1798/2005 od 31. kolovoza 2005.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

23. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

24. Također, uvidom u dopise – obavijesti od 30. svibnja 2023. (listovi 7. i 14. spisa), proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja i to 9. lipnja 2023., a takav jasan i nesporan zaključak, suprotno paušalnom i nedokazanom osporavanju tuženika, proizlazi iz prijemnog štambilja tuženika, datuma i potpisa djelatnika tuženika, koje činjenice tuženik tijekom postupka ne osporava (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221. a ZPP-a).

25. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnice kredita i pravnog prednika tuženika, sklopljen je 31. kolovoza 2005., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

26. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

27. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s pravnim prednikom tuženika sklopila korisnica kredita HŠ, kao fizička osoba, te da se radi o stambenom kreditu građana (posebice čl. 1. ugovora o kreditu – namjena kredita, posebice list 16. spisa). Također, svjedok – korisnica kredita potvrđuje takve navode u svom iskazu na glavnoj raspravi 2. lipnja 2025. (listovi 189. i 190. spisa) kada jasno navodi da se radi o stambenom kreditu o kupnji apartmana kojeg i dan dana koristi za odmore svoje obitelj te kojeg nije koristila u poslovne svrhe.

28. Zbog navedenog, korisnica kredita HŠ je potrošačica u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

29. Valja navesti da je u pravu tuženik u svojim navodima kada ističe da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Status potrošača treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. Sud je stava da je tužitelj u konkretnom sporu, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošača korisnice kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključio da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje stambenog kredita s korisnicom kredita, a koji su navodi tuženika sami po sebi kontradiktorni).

30. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

31. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

32. Sud je saslušao svjedokinju – korisnicu kredita HŠ na glavnoj raspravi 2. lipnja 2025. (listovi 189. i 190. spisa) koja je navela da da je podigla kredit kod Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 2005. I danas otplaćuje kredit, a radilo se o stambenom krediti kreditu za kupnju apartmana kojeg ona i njena obitelj i dan danas koriste za svoje odmore. Tu nekretninu nikada nisu iznajmljivali. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpasivanja i valjda joj je bilo sve jasno što u tom ugovoru pište. Nije tražila pojašnjenja. Sigurna je da s Hypo Alpe-Adria-Bank nije mogla pregovarati oko pojedine odredbe ugovora o kreditu. Tako s njima nije mogla pregovarati ni oko toga da joj troškovi za obradu kredita budu manji. Ništa joj nije rečeno što ti troškovi za obradu kredita znače ili što u sebi obuhvaćaju. Te 2005. joj je suprug otišao u mirovinu zbog čega su se i odlučili kupiti taj apartman za odmor koji je on i koristio. Ona je tada radila te su joj prihodi tada bili oko 1.000,00 EUR. Tada je radila u Konzumu. Nekretnina se koristi za odmor i osim toga, odnosno osim tog razdoblja nitko ju ne koristi. Unutar jedne godine nekretnina se za odmor koristi u trajanju od tri mjeseca. Imaju tri člana obitelj koji koriste tu nekretninu. Do zaključka da s pravnim prednikom tuženika ne može pregovarati oko pojedine odredbe ugovora o kreditu, kao i do toga da s pravnim prednikom tuženika ne može pregovarati oko toga da joj trošak obrade kredita bude manji došla je zbog toga što su joj djelatnici pravnog prednika tuženika rekli da je to ugovor i da je to kredit, da misli da je trošak obrade kredita platila negdje oko 3.000,00 kn, dok je minimalna plaća u to vrijeme bila negdje oko 2.000,00 kn, zbog čega joj je takav iznos troška obrade kredita bio velik ali se tu ništa nije moglo učiniti s pravnim prednikom tuženika. Ističe da nije pravnog prednika tuženika pitala za drugu opciju. Navodi da se nekretnina nalazi u Privlaci i da je površine 46 m2, u što je uključen i balkon. Navodi da nije pravnog prednika tuženika tražila opće uvjete jer nije znala ni da oni postoje.

33. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje GŠ, kao istinit, jer je iskazivala uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, osporio iskaz navedene svjedokinje i/ili dokazao suprotno.

34. Tuženik u ovom predmetu nije predlagao da se sasluša djelatnik ili djelatnici tuženika koji su pregovarali i koji su sklopili ugovor o kreditu iz ovoga predmeta (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

35. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

36. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

37. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

38. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

39. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

40. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

41. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

42. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

43. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o troškovima obrade tipska odredba unutar ugovora o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora (činjenični navodi stranaka, isprave u spisu, iskaz korisnice kredita). Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita.

44. Naime, u konkretnom predmetu radi se o stambenom kreditu, za kupnju apartmana na moru, koji je fizička osoba podignula te koji apartman i danas danas koristi zajedno sa svojom obitelji te koji nikada nije koristila za poslovne potrebe. U konkretnom predmetu radi se o kreditu podignutom s valutnom klauzulom u CHF u iznosu od 74.900,00 CHF u protuvrijednosti kuna. Istovremeno, naknada za obradu kredita iznosila je i plaćena je u iznosu od 403,33 EUR.

45. Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnose troškovi obrade. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu nije jasno što su uopće troškovi obrade. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koje to naknade i troškovi nastaju za tuženika i kada.

46. Tijekom ovog postupka, tuženik obrazlaže da je imao/ima pravo na naplatu troškove oko obrade zahtjeva i kredita, kao što je navedeno u t. 2. obrazloženja presude. Vezano uz navedeno, tuženik predlaže i provođenje kombiniranog vještačenja po vještaku za bankarstvo i financije (posebice list 108. spisa). Ovaj dokazni prijedlog sud nije prihvatio jer je u trenutku zaključenja glavne rasprave činjenično stanje bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke. Zbog navedenog, sud je raspravnim rješenjem do odbio sve preostale, predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Tuženiku valja navesti da pravo na troškove u određenom osnovu i određenoj visini trebao ugovoriti sa korisnicom kredita. U svakom slučaju, čak i da jest tuženik imao pravo na naplatu bilo kakvih troškova, u ovom konkretnom predmetu nema potrebe utvrđivati kojih to troškova i u kojem iznosu jer, tuženik nije istako procesnopravni prigovor prijeboja i/ili podnio protutužbu, a uz navedeno i takav protutužbeni zahtjev bio bi u zastari. Pritom valja navesti da tuženik dostavlja ispravu naziva – procedura za rad u lom@s-u za pravnog prednika tuženika od 26. travnja 2006. (listovi 111. – 166. spisa), a koja je interni akt pravnog prednika tuženika, na koju korisnica kredita nije pristala, niti ju učinila sastavnim dijelom ugovora o kreditu. Tim više jer je ova procedura nastala u travnju 2006. dok je kredit sklopljen u kolovozu 2005., dakle, nije postojala i ne primjenjuje se na sam ugovor o kreditu iz ovog predmeta. Također, tuženiku valja navesti da ugovor o kreditu svako nije besplatan pravni posao, a kako to posredno upućuje tuženik. Naime, prema odredbi iz čl. 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Između stranaka (a iz ugovora) nije sporno da su stranke ugovorile ugovorne redovne kamate i da ih korisnica kredita kredita podmirivala.

47. Valja navesti da su naknade i troškovi u ovom predmetu plaćeni u iznosu od 403,33 EUR dok je prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenima u pravnima osobama u Republici Hrvatskoj za kolovoz 2005. iznosila 586,24 EUR / 4.417,00 kn, čime u ovom predmetu plaćen iznos na ime troškova tuženika od 403,33 EUR predstavlja gotovo 69 % (točno 68,80 %) prosječne mjesečne neto plaće u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

48. Pritom je stav ovog suda da iznos od 403,33 EUR nikako za prosječnog potrošača (korisnica kredita je prosječna potrošačica, tako što proizlazi i iz njegov iskaza, a suprotno tuženik nije dokazao) ne može predstavljati zanemariv iznos, odnosno iznos koji ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu korisnika kredita. Ovo posebice stoga jer je suprug korisnice kredita bio u mirovini, a ona radila kao radnica u Konzumu tada za plaću od oko 1.000,00 EUR (zbog čega je naknada iznosila oko 40 % njene tadašnje mjesečne plaće. – Navedeno govori i o nelogičnosti ravnoteže troškova i ukazuje na neosnovanost osnove i visine troškova koji su navodno nastali tuženiku vezano uz obradu zahtjeva i kredita).

49. Valja navesti da je sud ujedno uzeo u obzir i da je ugovor o kreditu iz ovog predmeta stambeni kredit te da je korisnica kredita rješavala stambeno pitanje i kupnju apartmana kojeg i dan danas koristi za odmor svoje obitelji, a ne za poslovne potrebe (2025.).

50. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz dijela čl. 5. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

51. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit.

52. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (studeni 2006.).

53. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

54. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz dijela čl. 5. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

55. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

56. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

57. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 5. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

58. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

59. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

60. Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 403,33 EUR.

61. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

62. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, kao banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 403,33 EUR počev od 1. listopada 2005. (dan nakon plaćanja koje je izvršeno 30. rujna 2005. – list 184. spisa, a koja činjenica plaćanja, kao i iznos i dan plaćanja nisu sporni) do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

63. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 5. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. ZOO-a.

64. Valja navesti da tužitelj neosnovano potražuje zatezne kamate na iznos od 411,51 EUR počev od 1. rujna 2005. do 30. rujna 2005, a što je sve prije platež ulazne naknade (koja je plaćena 30. rujna 2005.), odnosno da traži neosnovano zatezne kamate na iznos glavnice prije dospijeća. Također, tužitelj traži zatezne kamate na iznos glavnice po stopi iz trgovačkih ugovora. Kao što je već obrazloženo ovdje se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno ne radi se o potraživanju proizašlom iz trgovačkih ugovora (čl. 14. st. 2. ZOO-a). Zbog navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos glavnice po stopi iznad stope koja se primjenjuje u ostalim ugovorima do tražene stope iz trgovačkih ugovora (točka II. izreke).

65. U ovoj pravnoj stvari tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 411,51 EUR. Po dostavi potvrde o plaćanju naknada i troškova od strane tuženika u podnesku od 13. svibnja 2025. tužitelj u podnesku od 19. svibnja 2025. djelomično povlači tužbu na način da potražuje isplatu iznosa od 403,33 EUR. Na glavnoj raspravi 2. lipnja 20025. tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Stoga je sud na temelju čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučivao o cjelokupno prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu za platež iznosa od 411,51 EUR.

66. Kako visina plaćene naknade nije sporna te iznosi 403,33 EUR, to je preostali dio tužbenog zahtjeva od 8,18 EUR sa zateznim kamatama valjalo odbiti kao neosnovan. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke.

67. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 5. (tužitelj nije uspio u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva – uspio sa nešto iznad 98 %, nije uspio sa manje od 2 %) i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

68. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 1.687,74 EUR (list 1. spisa). Tuženik se nije protivio tako označenoj vrijednosti predmeta spora.

69. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, troškove sastava podneska 31. ožujka 2025. i 19. svibnja 2025., za svaki iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 28. travnja 2025. i 2. lipnja 2025., za svako ročište iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za PDV. Također, tužitelju pripada trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i presudu u iznosu od 66,36 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo priznati troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 1.349,54 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP- a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke.

U Zagrebu 18. lipnja 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za pristojbu 66,36 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana