- 1 -              Rev 604/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 604/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz Z., (OIB: …), zastupane po punomoćniku I. V., odvjetniku iz Z., protiv I. tuženice D. M. iz Z., (OIB: …) i II. tuženika I. R. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici Ž. R., odvjetnici iz Z., radi proglašenja nedopuštenom ovrhe, odlučujući o dopuštenoj reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1865/2018-5 od 26. svibnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-2364/2016-93 od 29. rujna 2017., u sjednici održanoj 29. kolovoza 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

II. Drugotuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je u točki I. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „Proglašava se nedopuštenom ovrha na nekretninama ovršenice koja u naravi predstavlja dvosobni stan u Z., …, kat I. stan br. 7 desno, koji se sastoji od 2 sobe i ostalih prostorija u površini 62,35 čm, utvrđivanjem vrijednosti navedene nekretnine, njenom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja I. R., sve to u predmetu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj I-2413/96.“.

 

Potvrđena je i odluka iz točke II. izreke prvostupanjske presude kojom je tužiteljici naloženo naknaditi II-tuženiku parnični trošak od 6.562,50 kn.

 

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 3415/2020-2 od 3. ožujka 2021., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužiteljice i dopušteno joj je da podnese reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanja:

 

„Da li u slučaju kad je knjižno pravo (založno ili dr.) upisano u zemljišne knjige prije 1. 1. 1997. dolaze do primjene odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZVDSP) koje se odnose na načelo zaštite povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga?“

 

„Kada je u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine upisan samo jedan bračni drug, da li se založno pravo prije 1. 1. 1997. moglo steći povjerenjem u zemljišne knjige na suvlasničkom dijelu/zajedničkom vlasništvu bračnog druga s kojim nije sklopljen sporazum o osnivanju založnog prava?“.

 

3. To sve po ocijeni da su ta pravna pitanja važna za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju koje „odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražene u odluci Rev x-1066/16-2 od 19. prosinca 2017.“.

 

4. Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjima. Predlaže osporenu presudu preinačiti tako da se usvoji njezin zahtjev, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

5. Na reviziju je odgovorio II. tuženik i predložio da se ta revizija odbije.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmetom spora zahtjev je tužiteljice da se nedopuštenom proglasi ovrha na nekretnini ovršenice - ovdje I. tuženice, a koja u naravi predstavlja dvosobni stan u Z., …, kat I. stan br. 7 desno, koji se sastoji od 2 sobe i ostalih prostorija u površini 62,35 čm, utvrđivanjem vrijednosti navedene nekretnine, njenom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja - ovdje II. tuženika, sve to u predmetu Općinskog suda u Zagrebu posl. br. I-2413/96.

 

8. Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio. To sve po utvrđenju (pozivom i na prihvaćena utvrđenja iz prvostupanjske presude):

 

- „da su prednik tužiteljice i prvo tužena bili u braku od ... pa sve do smrti prednika tužiteljice ...“,

 

- da je „nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bio prednik tužiteljice od 12. prosinca 1978., a stan je otkupila prvo tuženica temeljem ugovora od 29. rujna 1992., te je u zemljišnim knjigama kao vlasnica bila upisana prvo tuženica od 13. srpnja 1993.“,

 

- „da je u zemljišnim knjigama 8. ožujka 1996. upisana hipoteka na predmetnom stanu, temeljem ugovora o zajmu od 5. ožujka 1996. na iznos od 162.800,00 kn (protuvrijednost 44.000 Dem) s rokom vraćanja do 12. lipnja 1996., a kao nositelj tog prava upisan je drugo tuženik“,

 

- da je „prvo tuženica bila upisana kao vlasnica predmetnog stana sve do 22. svibnja 2001., kada je temeljem pravomoćne presude upisan prijenos prava vlasništva stana sa imena prvo tuženice na ime prednika tužiteljice (temeljem presude zbog izostanka)“,

 

- da „predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu koju su prednik tužiteljice i prvo tužena stekli na jednake dijelove, sukladno odredbama čl. 277. i čl. 287. ZBPO kao i da je prvo tuženica posudila iznos od drugo tuženika i dozvolila upis hipoteke u zemljišnim knjigama“.

 

9. Svoju odluku drugostupanjski sud je obrazložio (prihvaćanjem shvaćanja iz prvostupanjske presude):

 

„...Pozivajući se na odredbu čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 146/08 - dalje: ZV), prvostupanjski sud zaključuje da je drugo tuženik postupao u dobroj vjeri radi čega uživa zaštitu u smislu navedene zakonske odredbe, a da predniku tužiteljice nije moglo ostati nepoznato da je prvo tužena opteretila predmetnu nekretninu, te odbija tužbeni zahtjev.

 

Iznesena utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Tužiteljica u žalbi navodi da sud nije u dovoljnoj mjeri obrazložio, zašto nije poklonio vjeru iskazima prednika tužiteljice, tužiteljice i prvo tuženika, jer sama činjenica da se radi o bračnim drugovima ne znači da jedan od njih zna sve o poslovima kao i pozajmicama drugog bračnog druga; da sud nije utvrdio nespornu činjenicu da je hipoteka u korist drugo tuženika upisana 8. ožujka 1996., da je drugo ovršenik podnio prijedlog za ovrhu u spisu br. I-2413/96 dana 15. listopada 1996., a da je prednik tužiteljice 2000. pokrenuo postupak radi utvrđenja svojih prava vlasništva predmetne nekretnine, odnosno nakon što je počelo provođenje radnji u ovršnom postupku. Nadalje, žaliteljica navodi da je sud, kad je utvrdio da se radi o zajedničkoj imovini, trebao primijeniti odredbu čl. 283. ZBPO, te da predmetni stan ne predstavlja bračnu stečevinu jer je prednik tužiteljice sklopio ugovor o korištenju stana dana 10. studenog 1966., a brak s prvo tuženom je sklopio dana 11. siječnja 1975.

 

Odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o odgovoru na pitanje ima li tužiteljica pravo koje sprječava ovrhu zbog toga što je prvo tužena raspolagala nekretninom za koju je utvrđeno da predstavlja zajedničku imovinu prednika tužiteljice i prvo tužene u približno jednakim dijelovima.

 

Vezano za žalbene navode tužiteljice, valja navesti da je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog kojih smatra da predniku tužiteljice nije moglo ostati nepoznato da je prvo tužena opteretila predmetnu nekretninu, te žalbeni navodi tužiteljice, kojima daje svoju, drugačiju ocjenu provedenih dokaza, nisu utjecali na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

Svoje navode, prvostupanjski sud potkrijepio je i uvidom u iskaz tužiteljice dan u istražnom postupku koji se je vodio protiv drugo tuženika, iz kojeg proizlazi da je prednik tužiteljice znao da je prvo tuženica pozajmljivala novac od drugo tuženika, a kako je založno pravo ugovoreno u Ugovoru o zajmu od 5. ožujka 1996., to nije logično da bi to predniku tužiteljice moglo ostati nepoznato. Osim toga, prednik tužiteljice nije poduzeo niti jednu radnju u smislu upisa svog vlasništva u zemljišne knjige punih osam godina, računajući od dana zaključenja Ugovora o prodaji stana (29. rujna 1992.), pa se kod takvog stanja stvari jedino tvrdnjom da prednik tužiteljice nije znao za zaključen Ugovor o zajmu i činjenice da je prvo tuženica dopustila zasnivanje založnog prava, ne može opravdati njegova savjesnost. Pritom sama činjenica da je prednik tužiteljice 2000. pokrenuo postupak radi utvrđenja svoga prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, odnosno nakon što je počelo provođenje radnji u ovršnom postupku, ni na koji način ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Vezano za žalbene navode tužiteljice valja navesti da nije sporno da se s obzirom na vrijeme stjecanja sporne nekretnine, kao mjerodavno pravo, primjenjuje odredba čl. 283. ZBPO, kojom je propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno. Stoga, u situaciji kad je prvo tužena (upisana u zemljišnim knjigama kao samovlasnik) nekretninom raspolagala na način da je s drugo tuženikom zaključila Ugovor o zajmu, iako kao zajednički vlasnik nije mogla raspolagati zajedničkim nekretninama bez sporazuma sa drugim bračnim drugom, valjanost pravnog posla mora se procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji nije bio sudionik toga posla. Tako, u konkretnom slučaju pravilno je zaključio prvostupanjski sud da prvo tužena prilikom zaključenja Ugovora o zajmu nije bila niti poštena niti savjesna, jer je znala da raspolaže imovinom koja nije samo njezino vlasništvo.

 

Kako je u konkretnom slučaju neupitno da je drugo tuženi, kao treća osoba, bio savjesna stranka i da je postupao kao sudionik tog pravnog posla u dobroj vjeri postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, jer je upisani zemljišnoknjižni vlasnik u trenutku zaključenja Ugovora o zajmu bila isključivo prvo tužena, to je isti stekao založno pravo sporne nekretnine kao da na njoj ne postoje suvlasnička prava tužitelja koja u tom trenutku nisu bila upisana, bez obzira što za poduzimanje konkretnog pravnog posla, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, a što je izvanredni pravni posao, je potrebna suglasnost svih suvlasnika obzirom da su tada upisani vlasnik - prvo tužena kao i prednik tužiteljice kao neupisanog vlasnika koji osam godina nije ništa činio po pitanju zaštite svog prava (su)vlasništva, a za kojeg je utvrđeno da mu nije moglo ostati nepoznato zaključivanje Ugovora o zajmu i zasnivanje založnog prava na predmetnom stanu, postupali nesavjesno.

 

Neosnovan je i žalbeni navod da predmetni stan ne predstavlja bračnu stečevinu, već posebnu imovinu prednika tužiteljice jer je stečen prije zaključenja braka prednika tužiteljice i prvo tužene. Naime, Ugovor o korištenju stana koji je zaključen 10. studenog 1966. i koji se navodi u žalbi, odnosi se na nekretninu koja nije predmet ovog postupka. Ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen je dana 12. prosinca 1978., dakle nakon zaključenja braka prednika tužiteljice i prvo tužene, te je utvrđeno da predstavlja zajedničku imovinu prednika tužiteljice i prvo tužene.

 

Samo se napominje, da su u ovom parničnom postupku prvo i drugo tuženici nužni suparničari jer se spor u odnosu na oba može riješiti na identičan način (čl. 201. ZPP), zbog čega činjenica da je prvo tužena priznala tužbeni zahtjev, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

S obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu...“.

 

10. Izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

11. Naime, povodom pitanja kakva su ovdje postavljena, revizijski sud je ranije izražavao shvaćanje različito od onog na kojemu je temeljena osporena presuda - pa je takvo shvaćanje izraženo i u odluci revizijskog suda posl. br. Rev-x 1066/16-2 od 19. prosinca 2017., iz spora koji je usporediv sa ovime - navedenoj i u rješenju kojim je odlučeno da se tužiteljici u ovome sporu revizija dopušta, a prema kojoj:

 

„...Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi proglašenja da je nedopuštena ovrha na ½ suvlasnička dijela nekretnine stečene za vrijeme trajanja braka tužiteljice s tuženikom pod 1. osnovom ugovora o kupoprodaji stana sklopljenog 17. veljače 1993.

 

Nižestupanjski sudovi prihvatili su zahtjev tužiteljice cijeneći:

 

- da je tuženik pod 2. s A. d.o.o Z. kao korisnikom kredita 7. travnja 1995. sklopio ugovor o kreditu za iznos od 1.500.000,00 kuna s rokom otplate do 31. prosinca 1995.,

 

- da je radi osiguranja navedene tražbine 8. rujna 1995. osnovano založno pravo nad predmetnim stanom, kao vlasništvom tuženika pod 1. kao zalogodavatelja, a sve u skladu s zemljišnoknjižnim stanjem nad predmetnom nekretninom u tom trenutku (s trenutkom sklapanja ugovora tuženik pod 1. u zemljišnoj knjizi upisan je kao vlasnik predmetnog stana u cijelosti),

 

- da je pravomoćnom presudom (presuda pravomoćna 15. ožujka 2002.) istog suda br. P-6658/01 od 12. studenog 2001. tužiteljica utvrđena suvlasnicom za ½ dijela navedenog stana (brak između tužiteljice i tuženika pod 1. sklopljen 1985. a razveden u svibnju 1999.),

 

- da je u predmetu istog suda Ovr-169/00 tužiteljica kao treća osoba upućena u parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na 1/2 dijela predmetne nekretnine, a nakon što je tuženik pod 2. kao ovrhovoditelj ishodio rješenje o ovrsi (Ovr-169/00 od 4. travnja 2000.) protiv tuženika pod 1. kao ovršenika radi namirenja tražbine osigurane založnim pravom nad predmetnoj nekretnini, te

 

- da je tuženik pod 1. opteretio založnim pravom zajedničku imovinu - predmetni stan bez suglasnosti tužiteljice, pri čemu je tužiteljica postupala savjesno jer nije znala za raspolaganja tuženika pod 1. (u to vrijeme njenog supruga) zajedničkom imovinom.

 

(...)

 

U navedenom stanju stvari nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava (shodno pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci br. U-III-4818/2008 i U-III-4819/2008 od 1. ožujka 2012. donijetoj u ovoj pravnoj stvari) prihvatili zahtjev tužiteljice cijeneći okolnosti da je predmetni stan stečen radom u vrijeme trajanja braka tužiteljice i tuženika pod 1. za vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 51/89, 59/90 i 25/94 - dalje: ZBPO) koji je imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja braka ili potječe od te imovine, određivao kao zajedničku (čl. 277. ZBPO-a). Predmetni stan predstavljao je zajedničku imovinu ovih stranaka i u trenutku kada je tuženik pod 1. raspolagao ovom imovinom (8. rujna 1995.). U smislu odredbe čl. 283. ZBPO-a, bračni drugovi zajedničkom imovinom raspolažu sporazumno, pa bračni drug svojim udjelom u zajedničkoj imovini nije mogao samostalno raspolagati, tako niti opteretiti ga pravnim poslom među živima, čime je predmetno raspolaganje ništavo u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11).

 

Pritom nižestupanjski sudovi otklanjaju prigovor tuženika pod 2. da je založno pravo stečeno primjenom načela povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga činjenicom da je tužiteljica postupala savjesno jer nije mogla znati za raspolaganja svog supruga - tuženika pod 1., pa tako niti za ugovor kojim je osnivano založno pravo nad predmetnim stanom.

 

Međutim, u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je 7. travnja 1995., dok je radi osiguranja navedene tražbine založno pravo nad predmetnim stanom osnovano 8. rujna 1995., pa u konkretnom slučaju ne dolaze do primjene odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP) koje se odnose na načelo povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga. Naime, prema odredbi čl. 388. st. 2. ZVDSP-a (koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona, prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Tako prema shvaćanju ovog suda (iznijetom u odluci br. Rev-1051/02-2 od 11. siječnja 2005.) u razdoblju primjene Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91), kada je u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine upisan samo jedan bračni drug, založno pravo ne može se steći niti povjerenjem u zemljišne knjige na suvlasničkom dijelu bračnog druga s kojim nije sklopljen sporazum o osnivanju založnog prava. Dakle, do primjene dolazi opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika pod 2. i reviziju umješača na strani tuženika pod 2. kao neosnovane, čime je odlučeno kao u izreci...“.

 

12. Međutim, u međuvremenu je takvo pravno shvaćanje u dijelu u kojemu se odnosi na tretiranje (ne)valjanim pravnog posla kojim jedan bračni drug raspolaže suvlasničkim dijelom drugog bračnog druga u imovini stečenoj u braku izmjenjeno - a to izmjenjeno izraženo je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske Broj: U-III-2536/2014 od 5. srpnja 2017. (kojom je odbijena ustavna tužba podnositeljice iz toga predmeta, podnijeta protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2148/10-2 od 5. ožujka 2014., a kojom je presudom odbijena revizija podnositeljice, kao tužiteljice u provedenom parničnom postupku pokrenutom radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe), prema kojoj:

 

„...3. Parnični postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku pokrenut je tužbom podnositeljice za proglašenjem nedopuštenosti ovrhe.

 

U tužbi je navela kako je zaključkom Općinskog suda u Zagrebu broj: Ovr-1535/01-100 od 19. travnja 2006. upućena kao treća osoba pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na 1/2 dijela nekretnine pobliže opisane u izreci presude.

 

Dalje je u tužbi navela da je ovrha nedopuštena jer je suvlasnica u 1/2 dijela te nekretnine koja je predmet ovrhe, jer je zasnivanje hipoteke nad nekretninom izvršeno bez njezinog znanja i suglasnosti i jer je takvo raspolaganje nekretninom ništavo.

 

Istakla je da je od 17. studenoga 1973. u braku s III-tuženikom (...) te je predmetna nekretnina kupljena za vrijeme trajanja braka 6. listopada 1992. sredstvima koja su predstavljala njihovu zajedničku imovinu.

 

Navela je također kako je III-tuženik s II-tuženikom 22. listopada 1998. sklopio Sporazum o zasnivanju založnog prava na predmetnoj nekretnini bez njene suglasnosti, radi čega je takav sporazum ništav.

 

Tužbenim zahtjevom tražila je da se ovrha na 1/2 dijela predmetne nekretnine proglasi nedopuštenom (...).

 

(...) 4. Protiv presude drugostupanjskog suda reviziju je podnijela podnositeljica i II. tuženik. Odlučivši na način kako je to navedeno u točki 1. ove odluke, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke istaknuo:

 

"U tijeku postupka pred sudom prvog i drugog stupnja utvrđeno je da je vođen ovršni postupak u pravnoj stvari ovrhovoditelja E.&S. B. d.d. protiv ovršenika (...) na temelju ovršne isprave sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama od 22. listopada 1998. te da je povodom tog prijedloga doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1535/01 od 12. studenoga 2001. Također je utvrđeno da je nekretnina koja je predmet ovrhe prodana na javnoj dražbi kupcu (...), ovdje I-tuženiku, te mu je ista dosuđena pravomoćnim rješenjem od 14. lipnja 2005. za iznos od 1,330.000,00 kn, a zaključkom od 20. srpnja 2005. odlučeno je da se predmetna nekretnina preda kupcu (...), kao što je i naloženo zemljišno-knjižnom odjelu da se upiše pravo vlasništva na toj nekretnini u korist kupca i briše založno pravo u korist II-tuženika.

 

(...)

 

S obzirom da su u konkretnom postupku sudovi utvrdili da je III-tuženik opteretio zajedničku imovinu stečenu u braku bez suglasnosti tužiteljice, takvo raspolaganje je u suprotnosti s odredbom čl. 283. st. 2. ZBPO, te je isto ništavo i ne proizvodi pravne učinke. Stoga su u cijelosti prihvatili tužbeni zahtjev u odnosu na II- i III-tuženika i utvrdili da nije dopuštena ovrha na nekretnini kojom je samostalno raspolagao III-tuženik protivno odredbi čl. 283. st. 2. ZBPO.

 

S takvim zaključkom sudova za sada se ne može složiti ovaj sud.

 

Naime, sudovi su u odsutnosti posebnih odredbi o raspolaganju zajedničkom imovinom bračnih drugova u ocjeni valjanosti raspolaganja tom imovinom dužni primjenjivati odredbe općih propisa, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima (o apsolutnoj i djelomičnoj ništavosti pravnih poslova), te Zakona o vlasništvu (o zajedničkom vlasništvu).

 

(...)

 

Polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u takvoj situaciji treća osoba će valjano steći pravo vlasništvo, pa i pravo zaloga na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako sud utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj, odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige.

 

Dakle, za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno pravnoj nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna je pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe. U konkretnom slučaju to utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može se ograničiti samo na II-tuženika koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, već i na tužiteljicu. U konkretnom slučaju sudovi nisu ispitivali savjesnost odnosno nesavjesnost tužiteljice kao zajedničke vlasnice, što je od utjecaja na ishod postupka, zbog čega se takvo postupanje čini nepravilnim.

 

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava sudovi nisu utvrdili sve odlučne činjenice, a to je da li je tužiteljica imala saznanje o raspolaganju III-tuženika njihovom zajedničkom imovinom, te da li je tužiteljica poduzela bilo koju pravnu radnju u cilju zaštite svojih prava ili interesa kojima je mogla zaštiti svoje pravo zajedničkog vlasništva sporne nekretnine, jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje.

 

Kako je savjesnost ili nesavjesnost postupanja tužiteljice bitna za pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju II-tuženika i u odnosu na njega i na III-tuženika (s obzirom da se radi o jedinstvenim i nužnim suparničarima u smislu odredbe čl. 56. OZ i čl. 201. ZPP), ukinuti presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje."

 

III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

 

5. Obrazlažući istaknute povrede ustavnih prava podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe:

„Podnositeljica ustavne tužbe i ovdje ponavlja, obzirom je ništetno raspolaganje i zasnivanje založnog prava nad Nekretninom koja je bila predmet ovrhe u ovršnom postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod brojem: Ovr-1535/01, a takvo je ništetno raspolaganje i zasnivanje založnog prava i osnova ovršnog postupka čije se nedopuštenost traži, takva je ovrha na temelju ništetnog raspolaganja nedopuštena prema svim sudionicima ovršnog postupka, pa i prema I-tuženiku koji je kao kupac na dražbi kupio nekretninu - jer je ovrha nedopuštena prema svima u odnosu na nekretninu čije je raspolaganje ništetno bez suglasnosti tužiteljice, neovisno o tome da li je ta osoba kupac ili ovrhovoditelj ili treća osoba.

 

Slijedom navedenog, svi pravni poslovi koje je poduzimao II-tuženik u svezi s suvlasničkim dijelom predmetne Nekretnine Podnositeljice ustavne tužbe su ništetni u smislu odredbe članka 103. Zakona o obveznim odnosima, jer su protivni prisilnom propisu, pa je ništetno i zasnivanje založnog prava na suvlasničkom dijelu Nekretnine Podnositeljice ustavne tužbe, kao i stjecanje prava vlasništva nad suvlasničkom dijelu Nekretnine za korist I-tuženika.

 

(...)

 

Štoviše, usprkos tome što su Općinski građanski sud u Zagrebu i Županijski sud u Zagrebu I-stupanjskom Presudom i II-stupanjskom Presudom pravilno utvrdili kako je III-tuženik opteretio Nekretninu, kao zajedničku imovinu stečenu u braku bez suglasnosti Podnositeljice ustavne tužbe, te da je takvo raspolaganje ništetno i ne proizvodi pravne učinke, pa nije niti dopuštena ovrha na nekretnini kojom je samostalno raspolagao III-tuženik protivno odredbama članka 283. stavak 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima, Vrhovni sud Republike Hrvatske Pobijanom Presudom prihvaća reviziju II-tužene E.&S. b. d.d. zahtjevajući da se dodatno utvrdi savjesnost, odnosno nesavjesnost Podnositeljice ustavne tužbe kao zajedničke vlasnice. I zbog toga su počinjene materijalnopravne povrede od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske."

 

Zaključno, a pozivajući se prethodno na odgovarajuću praksu redovnih sudova kao i Ustavnog suda (broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2002.), predložila je usvajanje ustavne tužbe i ukidanje presude i rješenja Vrhovnog suda kao i njoj prethodećih odluka nižestupanjskih sudova, odnosno podredno samo odluke Vrhovnog suda i vraćanje predmeta istome sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

 

(...) 7. Prigovori istaknuti u ustavnoj tužbi iscrpljuju se u tvrdnjama podnositeljice da je kod donošenja osporene odluke Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo smatrajući da polazeći od okolnosti njezina konkretnog slučaja za svoju odluku nije dao valjane razloge pozivajući se pritom na ovosudnu odluku (broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2002.), čime nalazi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

U spornoj pravnoj situaciji presuđivala su tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Razvidno je da je Vrhovni sud ukinuo obje nižestupanjske presude u njihovim dijelovima pobliže označenim u osporenom rješenju (v. točku 1. obrazloženja ove odluke), a sukladno mjerodavnom pravu te da je u tom rješenju izraženo pravno stajalište obrazloženo valjano, jasno i na ustavnopravno prihvatljiv način.

 

S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud istovjetno stajalište zauzeo i u svojoj odluci broj: Rev-1867/12-2 od 29. listopada 2013. iz koje se izdvaja:

 

„Donoseći presudu kojom je prihvatio tužbeni zahtjev sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljica nije imala nikakvih saznanja o osnivanju hipoteke na zajedničkoj nekretnini, odnosno da svom suprugu nije dala nikakvu suglasnost za taj pravni posao. Zbog toga smatra da tužiteljica glede predmeta ovrhe, s obzirom na odredbe o izvanrednoj upravi suvlasničkom nekretninom ima pravo koje sprječava ovrhu (pravo suvlasništva).

 

U konkretnoj pravnoj stvari, drugostupanjski sud utvrđuje da je I-tužena banka bila savjesna stjecateljica založnog prava na spornoj nekretnini kojom je raspolagao II-tuženik suprug tužiteljice i jedini zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine na kojoj je upisana hipoteka u korist I-tuženice. Pritom utvrđuje da je II-tuženik opteretio spornu nekretninu hipotekom u siječnju 2000., a da tužiteljica u odnosu na takvo stanje radi zaštite svojih prava nije poduzimala ništa sve do ovršnog postupka i rješenja o ovrsi od 11. prosinca 2002. Zbog toga je preinačio prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

 

Na temelju prije naznačenih zakonskih odredbi, odgovarajući na postavljena pitanja, valja zaključiti da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, odlučno postojanje savjesnosti i poštenja treće osobe (u ovom slučaju stjecatelja založnog prava na nekretnini).

 

Iz činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova i njihovih zaključaka, neupitno je da je I-tužena banka, kao treća osoba, bila savjesna stranka u postupku, dakle, bila je sudionik pravnog posla u dobroj vjeri pa je time, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, stekla založno pravo sporne nekretnine kao da na njoj ne postoje suvlasnička prava tužiteljice, koja u tom trenutku nisu bila upisana.

 

Međutim, ako tužiteljici doista nisu bila poznata raspolaganja njezinog supruga niti ta okolnost ništa ne mijenja jer je ona propustila zaštititi svoja suvlasnička prava na nekretnini koja je predmet ovrhe i to ne samo od trenutka kada je II-tuženik opteretio nekretninu hipotekom, nego još od onda kada je izvanknjižno, na osnovi zakona (ZBPO) stekla pravo suvlasništva odnosne nekretnine (1980.).

 

Osim toga, u situaciji kada su dva sudionika navedenog pravnog odnosa savjesna, odnosno kada je jedan od njih treća osoba - stjecatelj u dobroj vjeri, a druga je bračni drug koji nije bio sudionik pravnog posla (koji je za posljedicu imao opterećenje hipotekom i njegovog suvlasničkog dijela nekretnine), polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige (članak 122. ZV-a), prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Stoga je to pravilo i onda kada je bračni drug bio savjestan i nije znao za raspolaganja drugog bračnog druga, odnosno kada su stjecatelj i takav bračni drug istodobno bili u dobroj vjeri.

 

Slijedom toga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari neosnovan.“

 

9. Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim i pozivanje podnositeljice na odluku Ustavnog suda broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. (www.usud.hr). Naime, u svojoj odluci broj: U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. ("Narodne novine" broj 77/11.) Ustavni sud je odstupio od stajališta iskazanih u navedenoj odluci i zauzeo je stajalište prema kojemu:

 

„10.2. Ustavni sud ovom odlukom djelomično odstupa od svog dosadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje (ništavosti) kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih (odluke broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. i U-III-821/2007 od 18. lipnja 2008. - vidi točke 6. i 7. obrazloženja ove odluke).

 

Sukladno utvrđenjima u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa.“

 

10. Sagledavajući, dakle, postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku kao jedinstvenu cjelinu te cijeneći sadržaj osporene odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud ocjenjuje da podnositeljici, u konkretnom slučaju, nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, te da je Vrhovni sud, kao najviši sud u Republici Hrvatskoj, ispunio svoju Ustavom propisanu ulogu kakva proizlazi iz članka 116. stavka 1. Ustava.

 

11. Ustavni sud utvrdio je da prigovori podnositeljice vezani uz članke 14. stavak 2. i 18. stavak 1. Ustava, na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporene presude mogle utjecati na ostvarivanje sadržaja tih ustavnih normi, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.

 

12. Slijedom svega navedenog, a na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci odluke...“.

 

13. Konkretno, shvaćanje je Ustavnog suda (kojim je „djelomično odstupio“ od svog ranijeg shvaćanja o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po /samo/ jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova) - koliko je ono relevantno za ovaj postupak, da raspolaganje jednog bračnog druga, uknjiženog u zemljišnim knjigama vlasnikom nekretnine u cijelosti, suvlasničkim dijelom drugog bračnog druga (dakle: i opterećenje toga dijela), koji je taj suvlasnički dio stekao u smislu odredaba čl. 277. i čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 27/78, 45/89, 51/89 - pročišćeni tekst, 59/90 i 25/94 - u ovoj presudi: ZBPO-a), koje se odredbe ovdje imaju primijeniti obzirom na vrijeme stjecanja prijeporne nekretnine, a prema kojim (u bitnome):

 

- imovina bračnih drugova je zajednička ako je stečena radom obaju bračnih drugova za vrijeme trajanja bračne zajednice ili ako potječe iz te imovine - dok se udio bračnih drugova u zajedničkoj imovini određuje (prema odredbi čl. 287. st. 1. ZBPO-a) prema doprinosu svakog bračnog druga u njezinom stjecanju,

 

- zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno (svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima: jedan bračni drug ne može pravnim poslom među živima opteretiti niti udio u zajedničkoj imovini drugog bračnog druga),

 

ne čini samo po sebi ništavnim pravni posao kojim je ugovoreno to raspolaganje niti derogira načelo povjerenja u zemljišne knjige - koje djeluje prema trećima, onima u čiju korist je do toga raspolaganja došlo.

 

13.1. To sve (ovdje bitno, zbog u reviziji postavljenih pitanja) neovisno je li do toga raspolaganja (dakle: i opterećenja nekretnine) došlo prije 1. siječnja 1997., kao ovdje, kada je na snagu stupio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV-a), sa svojom odredbom čl. 122. st. 1., prema kojoj: „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.“, za važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljenog u "Službenom listu SFRJ" broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske - dalje: ZOVO-a), ili nakon toga.

 

13.2. U svakom od slučajeva iz prethodnog stavka 13.1., u svakom pojedinačnom sudskom sporu o pitanju valjanosti istaknutog pravnog posla, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla mora se procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa.

 

14. Isto shvaćanje Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio je, primjerice - i u odlukama posl. br. U-III/1719/2014 od 10. prosinca 2015., U-III-4818/2008 i U-III-4819/2008 od 1. ožujka 2012. te U-III/5262/2010 od 6. lipnja 2014., ali i u odlukama:

 

14.1. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., u kojoj je dodano:

 

„...Smatrali su da (ne)savjesnost tužiteljice kao zajedničke (neupisane) vlasnice nije od utjecaja na ishod postupka, s time što sama savjesnost podnositeljice kao hipotekarnog vjerovnika nije dovedena u pitanje.

 

Ustavni sud primjećuje da se u okolnostima konkretnog slučaja takvo stajalište redovnih sudova čini ustavnopravnom neprihvatljivim.

 

Naime, nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.

 

10.1. Primjeni li se navedeno stajalište na konkretan slučaj, to znači da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu nije moglo ograničiti samo na podnositeljicu (je li postupala s povjerenjem u zemljišne knjige), već i na tužiteljicu, koja je prema utvrđenjima iz točke 3. ovog obrazloženja od početka znala za raspolaganja svog supruga - sklapanje ugovora o kreditu s podnositeljicom, te zasnivanje hipoteke na cijeloj nekretnini radi osiguranja njegova vraćanja. Ona im se nije protivila jer ih je smatrala "razumnim", pa posljedično nije ništa poduzimala da ih spriječi niti da zaštiti svoja vlasnička prava.

 

U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da je tužiteljica imala mogućnost zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora, tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom i dr.). Međutim, tužiteljica nije poduzela nijednu od navedenih radnji, već je tužbu za utvrđenje svog suvlasničkog dijela podnijela tek tri (3) godine nakon donošenja rješenja o ovrsi, a njezin suprug, drugotuženik u tom parničnom postupku, priznao je tužbeni zahtjev.

 

Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je u osobitim okolnostima konkretnog slučaja činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti (prethodnog) postupanja tužiteljice bitna za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava odnosno za prosudbu ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige.

 

(...) Osim toga, u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga.

 

10.2. Ustavni sud ovom odlukom djelomično odstupa od svog dosadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje (ništavosti) kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih (odluke broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. i U-III-821/2007 od 18. lipnja 2008. - vidi točke 6. i 7. obrazloženja ove odluke)....“.

 

14.2. U-III-339/2014 od 10. srpnja 2018., u kojoj je dodano:

 

„...Naime, Ustavni sud je stajalište o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova, uz zaključak da je za ocjenu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe bitna pretpostavka - postojanje savjesnosti i poštenja treće osobe, zauzeo u odluci broj: U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. ("Narodne novine" broj 77/11.) u kojoj je naveo da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa. Navedeno je pravno stajalište Ustavni sud potvrdio i u svojoj kasnijoj odluci broj: U-III-1719/2014 od 10. prosinca 2015. (www.usud.hr) kojom je u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odbio ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda broj: Rev-1867/12-2 od 29. listopada 2013. U toj presudi zauzeto je pravno shvaćanje "... polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige ... prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.“

 

8.1. Navedeno stajalište, koje je u međuvremenu postalo čvrsta i stabilna praksa, Ustavni sud ponovio je u brojnim odlukama (primjerice, brojevi U-III-4818/2008 od 1. ožujka 2012.; U-III-4177/2010 od 31. siječnja 2013.; U-III-1598/2014 od 28. listopada 2015., U-III-1719/2014 od 10. prosinca 2015.; U-III-2536/2014 od 5. srpnja 2017. i dr., sve objavljene na internetskoj stranici www.usud.hr). Ta stajališta primjenjiva su i na konkretan slučaj.

 

Drugostupanjski je sud u konkretnom slučaju ocijenio da su tuženici prilikom stjecanja sporne nekretnine postupali u dobroj vjeri te je stoga raspolaganje zajedničkom imovinom bilo valjano.

 

9. Uz navedeno, Ustavni sud primjećuje da se podnositeljica nakon prestanka bračne zajednice (13. veljače 1982.) nije pobrinula zaštititi svoje interese upisom zajedničkog prava vlasništva sporne nekretnine u zemljišnoj knjizi kako bi ga na taj način "publicirala" javnosti niti je poduzela bilo koju drugu pravnu radnju u cilju zaštite svojih prava ili interesa. Dakle, podnositeljica je imala mogućnost zaštititi svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje, što međutim, nije učinila. Ona je tek 15. siječnja 1985., nakon sklapanja ugovora o darovanju i upisa tuženika kao isključivih suvlasnika sporne nekretnine, podnijela tužbu protiv bivšeg supruga radi utvrđivanja suvlasništva na toj nekretnini....“.

 

15. Pogrešno je pritom shvaćanje da se za važenja ZOVO-a i do stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.) založno pravo nije moglo steći po trećoj osobi primjenom načela povjerenja u zemljišne knjige na nekretnini odnosno suvlasničkom dijelu nekretnine koja nije bila vlasništvo osobe s kojom je sklopljen pravni posao o osnivanju založnog prava - iako je ta osoba bila upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama a taj treći bio pošteni stjecatelj.

 

15.1. Takvo se shvaćanje argumentira tvrdnjom da se taj treći na to načelo niti ne može sa uspjehom pozivati budući:

 

- da je djelovanje toga načela uvedeno tek odredbom čl. 123. st. 1. ZV-a prema kojoj „stjecatelj prava vlasništva upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti“, tumačeći je sukladno odredbi čl. 318. st. 1. toga Zakona (prema kojoj se citirana odredba na odgovarajući način primjenjuje glede založnih prava /hipoteka/ na nekretninama) - ali i sukladno odredbama čl. 122., prema kojima: (stavak 1, već naznačen) „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.“, (stavak 2.) „Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.“, (stavak 3.) „Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.“,

 

- da ZV-u (po tome) nema mjesta primjeni u svezi pravnog posla sklopljenog do 1. siječnja 1997. obzirom na njegovu odredbu čl. 388. st. 2. prema kojoj se „stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV-a prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka“,

 

- da se o utuženom pravu trećeg (poštenog) stjecatelja po pravnom poslu sklopljenim do 1. siječnja 1997. ima suditi po ZOVO-u, a (da) po ovome ovaj unatoč dobroj vjeri nema pravo na zaštitu pozivom na prijeporno načelo povjerenja u zemljišne knjige (koje po ZV-u omogućuje poštenom stjecatelju derivativno stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava na nekretninama i od nevlasnika) - jer (da) takva zaštita nije bila predviđena ZOVO-om (da je tim Zakonom zaštita poštenog stjecatelja stvari od nevlasnika bila propisana odredbom čl. 31. isključivo pod jasno određenim uvjetima i samo kod stjecanja pokretnina).

 

15.2. Takvo shvaćanje nije pravilno.

 

15.3. Naime, točno je da u našem pravnom sustavu do 1. siječnja 1997. i stupanja na snagu ZV-a (i Zakona o zemljišnim knjigama, „Narodne novine“, br. 91/96., 68/98., 137/99., 114/2001., 100/2004., 107/2007., 152/2008., 126/2010., 55/2013. i 60/2013. - dalje: ZZK-a, sa svojim odredbama čl. 8.) načelo povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga nije bilo izričito, formalno propisano ili uređeno nekim propisom (dakle: niti ZOVO-om niti ZZK-om iz 1930., koji se primjenjivao do stupanja na snagu sada važećeg ZZK na temelju čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. /"Narodne novine" 73/91/ i čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenim prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije /Službeni list FNRJ br. 86/1946/).

 

15.4. Međutim, to ne znači da ga i tada (prije 1. siječnja 1997.) „nije bilo“: načelo povjerenja u zemljišne knjige (u istinitost: prema kojemu se presumira da je zemljišnoknjižno stanje određene nekretnine istinito ili točno, odnosno da su zemljišnoknjižni upisi valjani te da ono što je upisano pravno postoji - a da ne postoje prava ni pravne činjenice koje nisu upisane u zemljišnim knjigama; u potpunost: prema kojemu se presumira da je zemljišnoknjižno stanje potpuno, a prema poštenom trećem stjecatelju djeluje presumpcija da su u zemljišne knjige upisana sva prava i pravne činjenice koje mogu biti predmet upisa u zemljišne knjige) proizlazilo je već i samo po sebi i uvijek iz same prirode i publicitetne funkcije zemljišnih knjiga - koje su i uvedene upravo zbog potrebe za posljedicama ili učincima djelovanja toga načela u zaštiti pravnog prometa nekretnina, u izostanku kojeg zemljišne knjige ne bi imale smisao svoga postojanja, a jasno se „vidjelo“, primjerice, iz pravnih učinaka upisa određene pravne činjenice u zemljišnu knjigu i pravne vrijednosti neupisanih prava (to se načelo, opet primjerice, manifestiralo i kroz primjenu niza paragrafa ZZK/1930, kroz smisao ili intenciju ovih: paragrafa 4. st. 1., prema kojemu „Knjižna prava mogu se steći, prenijeti, ograničiti i ukinuti jedino upisom u glavnu knjigu /paragraf 9./“; 7. st. 1., prema kojemu „Zemljišna knjiga je javna“: 78., kojim su uređeni učinci zabilježbe spora i propisano da u slučajevima iz tog paragrafa /kod „tužbe za brisanje zbog zastare ili tužbe za dosuđenje stvarnog prava kao rezultata dosjelosti“/ ona „nema učinka protiv trećih osoba, koje su, uzdajući se u zemljišnu knjigu, ishodile uknjižbe ili predbilježbe prije trenutka kad je molba za zabilježbu spora stigla zemljišnom sudu„ - time da se i primjenjivalo kroz u stvarnosti razvijenu bogatu sudsku praksu (izraženo je, primjerice, u odlukama Vrhovnog suda posl. br. Gž-2972/74 od 11. lipnja 1975., Gž-351/73 od 31. listopada 1974., Gž-516/73 od 28. studenoga 1973., Gzz-32/73 od 14. lipnja 1973., Rev-2155/65 od 29. rujna 1965., Rev-1563/84 od 8. listopada 1986., Rev-864/79 od 10. listopada 1979., Rev-1305/80 od 19. studenoga 1980., Rev-348/88 od 21. rujna 1988., uvijek sa učincima koji su djelovali isključivo u korist savjesnog ili poštenog stjecatelja prava na nekoj nekretnini, onog koji je bio u dobroj vjeri - jer nije, obzirom na podatke iz zemljišnih knjiga, znao niti je iz svih okolnosti svakog pojedinačnog slučaja morao znati da je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno ili neistinito, odnosno da izvanknjižno stanje ne odgovara zemljišnoknjižnom stanju).

 

Svoj je smisao to načelo našlo i u odredbi čl. 33. ZOVO-a, prema kojoj: „Na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.“.

 

15.5. U suštini, ZV-om i ZZK-om, sada važećim, samo su (osim glede postupovnog pitanja načina dokazivanja postoji li dobra vjera, savjesnost i poštenje stjecatelja, sve kroz istraživanje izvanknjižnog stanja) prihvaćeni učinci načela povjerenja prema kojima se sudilo i do njihova stupanja na snagu.

 

16. Imajući u ovome postupku na umu sve prethodno navedeno - pa i nova shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske (kojima je odstupio od svojih ranijih shvaćanja, o čemu je rečeno pod točkama 12., 13. i 14. ove presude), a polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja po nižestupanjskim sudovima - koje se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati, pogotovo ne po u reviziji postavljenim pitanjima:

 

- da I. tuženica, kao tada u zemljišnim knjigama upisani vlasnik prijeporne nekretnine, prilikom zaključenja Ugovora o zajmu i preuzimanja hipoteke nije bila poštena (savjesna), jer je znala da raspolaže imovinom koja nije samo njezino vlasništvo,

 

- da je II. tuženik, kao treći, bio savjesna stranka i postupao je kao sudionik tog pravnog posla u dobroj vjeri, s povjerenjem u zemljišne knjige, sve i u svezi sa činjenicom da je „upisani zemljišnoknjižni vlasnik u trenutku zaključenja Ugovora o zajmu bila isključivo I. tuženica“,

 

- da prednik tužiteljice, kao tada neupisani suvlasnik - „osam godina nije ništa činio po pitanju zaštite svog prava (su)vlasništva“,

 

- da je i on u isto vrijeme bio nesavjestan: nije moglo ostati mu „nepoznato zaključivanje Ugovora o zajmu i zasnivanje založnog prava na predmetnom stanu“,

 

pravilno je u okolnostima konkretnog slučaja drugostupanjski sud osporenu presudu utemeljio na shvaćanju (odlučnim nalazeći ono što i Ustavni sud Republike Hrvatske nalazi jedino bitnim: da je valjanost prijepornog pravnog posla potrebno procjenjivati „ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika nastalog pravnog odnosa“) da je II. tuženik stekao prijeporno založno pravo na spornoj nekretnini „kao da na njoj ne postoje suvlasnička prava tužiteljice koja u tom trenutku nisu bila upisana, bez obzira što je za poduzimanje konkretnog pravnog posla, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, a što je izvanredni pravni posao, bila potrebna suglasnost svih suvlasnika.

 

Povratno, a iz istog razloga, dakle - jer je načelo povjerenja u zemljišne knjige stvaralo svoje, ovdje relevantne učinke i prije nego je ZV stupio na snagu, tužiteljica ne može uspjeh u parnici ostvariti tvrdnjom da su nižestupanjski sudovi svoje odluke temeljili na navedenoj odredbi čl. 122. st. 1. ZV-a i primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige, a kojoj odredbi i kojemu načelu (da) nije bilo mjesta budući da je prijeporni ugovor sklopljen prije stupanja na snagu ZV-a: sve i kada se ne primjene odredbe ZV-a, dakle uz pravilnu primjenu materijalnog prava kroz učinke navedenog načela kakvi su bili prije nego je ovaj stupio na snagu, pozicija tužiteljice u ničemu nije povoljnija (u prilog toga, uostalom, a to bar nije zanemarivo za istaći: i Ustavni sud Republike Hrvatske u pojedinim svojim a u ovoj presudi naznačenim odlukama, usporedivim i po činjeničnom sadržaju spora sa ovom odlukom, kada je odlučivao o učincima načela povjerenja u zemljišne knjige, očito iz istih razloga, nalazeći da odgovaraju sudskoj praksi već stvorenoj prije stupanja na snagu ZV-a, primjenjivao je odredbe ZV-a, koje te učinke propisuju u smislu iste sudske prakse - i na pravni posao sklopljen prije stupanja na snagu toga Zakona).

 

17. U tome je sadržan i nedvosmisleni odgovor na pitanja postavljena po tužiteljici u reviziji.

 

18. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) revizijskog suda, jedino je za zaključiti:

 

18.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnose pravna pitanja zbog kojeg je dopuštena: osporena drugostupanjska presuda temeljena je na shvaćanju na kojemu su temeljene i u ovoj presudi istaknute odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske pa time i shvaćanju koje opravdano odstupa od shvaćanja iz odluke revizijskog suda posl. br. Rev-x 1066/16-2 od 19. prosinca 2017., u svezi koje je revizija dopuštena).

 

18.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tužiteljice.

 

19. Stoga je odlučeno kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

 

20. Drugotuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 29. kolovoza 2023.

 

              Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v.r.