Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-535/2025-33

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GO, [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Croatia banka d.d. Ulica Roberta Frangeša- Mihanovićeva 9, OIB: 32247795989, zastupanog po Ani Čolić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d., iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. travnja 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Ane Gujić, odvjetnice i punomoćnika tuženika Maria Koprivca, odvjetnika, dana 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o je:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 2100250884 od 13.03.2007. sklopljenog između tužiteljice GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženog CROATIA BANKA d.d., Ulica Roberta Frangeša - Mihanovića 9, 10 000 Zagreb, OIB: 32247795989, a koja:

- u dijelu čl. 3. glasi: „Visina pojedinog anuiteta iznosi 145,31 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja pojedinog anuiteta.“

II. Nalaže se tuženiku CROATIA BANKA d.d., Ulica Roberta Frangeša - Mihanovića 9, 10 000 Zagreb, OIB: 32247795989, da tužiteljici GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 754,34 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

0,16 EUR od dana 3.3.2008. do isplate

1,36 EUR od dana 1.4.2008. do isplate

1,01 EUR od dana 15.10.2008. do isplate

3,01 EUR od dana 17.11.2008. do isplate

7,53 EUR od dana 20.1.2009. do isplate

9,12 EUR od dana 25.2.2009. do isplate

6,37 EUR od dana 30.3.2009. do isplate

6,33 EUR od dana 6.5.2009. do isplate

5,47 EUR od dana 9.6.2009. do isplate

5,03 EUR od dana 20.7.2009. do isplate

4,47 EUR od dana 1.8.2009. do isplate

5,48 EUR od dana 1.9.2009. do isplate

4,91 EUR od dana 1.10.2009. do isplate

4,35 EUR od dana 1.11.2009. do isplate

4,64 EUR od dana 14.12.2009. do isplate

7,82 EUR od dana 8.3.2010. do isplate

9,86 EUR od dana 9.4.2010. do isplate

10,29 EUR od dana 7.5.2010. do isplate

15,25 EUR od dana 29.6.2010. do isplate

19,66 EUR od dana 26.8.2010. do isplate

21,06 EUR od dana 15.9.2010. do isplate

17,60 EUR od dana 15.10.2010. do isplate

18,40 EUR od dana 15.11.2010. do isplate

24,77 EUR od dana 13.1.2011. do isplate

20,61 EUR od dana 14.2.2011. do isplate

21,97 EUR od dana 15.3.2011. do isplate

21,08 EUR od dana 14.4.2011. do isplate

29,75 EUR od dana 15.6.2011. do isplate

34,06 EUR od dana 14.7.2011. do isplate

41,47 EUR od dana 6.9.2011. do isplate

28,44 EUR od dana 13.10.2011. do isplate

29,95 EUR od dana 31.10.2011. do isplate

29,89 EUR od dana 1.12.2011. do isplate

31,49 EUR od dana 4.1.2012. do isplate

33,09 EUR od dana 15.2.2012. do isplate

31,85 EUR od dana 13.4.2012. do isplate

33,29 EUR od dana 24.5.2012. do isplate

i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 2100250884 od 13.03.2007. sklopljenog između tužiteljice GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženog CROATIA BANKA d.d., Ulica Roberta Frangeša - Mihanovića 9, 10 000 Zagreb, OIB: 32247795989, a koja: - u dijelu čl. 6. glasi: “Naknada: 3% (triposto) jednokratno, a obračunava se I naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita.”.

IV. Nalaže se tuženiku CROATIA BANKA d.d., Ulica Roberta Frangeša - Mihanovića 9, 10 000 Zagreb, OIB: 32247795989, da tužiteljici GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 126,90 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 28. ožujka 2007. do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka od 2.167,14 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 13.03.2007.g. sklopila sa tuženikom Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 2100250884, kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 7.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da su određene banke u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. S obzirom da je ovdje tuženik (također bankarska institucija) prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nastupao kao trgovac u odnosu na tužitelja koji je potrošač, pravna shvaćanja iz kolektivnih sporova u odnosu na banke kao potrošače primjenjiva su i u ovom slučaju s obzirom na to da je način sklapanja ugovora i ugovaranje valutne klauzule u CHF-u jednak način postupanja koji je prouzrokovao znatnu neravnotežu među ugovornim stranama. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u točkama I. i II. ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 764,94 EUR/ 5.763,41 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tužitelj u prilogu dostavlja svu daljnju dokumentaciju temeljem koje se mogu izračunati iznosi i razdoblja povećanih anuiteta u kunama do dana konačne otplate kredita. Kako bi se svi činjenični navodi tužitelja temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način tužitelj također predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti: Kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužiteljica preplatila svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana 24.5.2012.g., u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita. Prema konačnom zahtjevu iz podneska od 13.11.2023. tužiteljica potražuje od tuženika isplatu iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz točke I izreke presude od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, te iznosa po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate , uz prethodno utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 3. i ulaznoj naknadi iz čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora u iznosu od 3.000,00 EUR-a /22.603,50 kn a koji je tužitelj naznačio u tužbi. Sukladno čl.35 ZPP kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastav suda i u drugim slučajevima predviđenim Zakonom mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. S obzirom da tužitelj u tužbi potražuje isplatu iznosa 764,94 EUR-a /5.763,41 kn, VPS naznačen u tužbi je suviše visoko naznačen te se predlaže sudu provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora. Tuženik Croatia banka d.d., Zagreb (a ne Croatia osiguranje d.d., Zagreb kako je navedeno u rješenju naslovnog suda br.P-1965/23-2 od 30. ožujka 2023.g.) je dana 13. travnja 2023.g. zaprimio tužbu tužitelja u ovoj pravnoj stvari, a koja je neosnovana u cijelosti zbog čega tuženik u nastavku ovog odgovora tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti iz sljedećih razloga: - potraživanje tužitelja je u zastari, - utvrđenja iz postupka pokrenutom tužbom udruge „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, (dalje u tekstu Parnica potrošač) nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe budući da tuženik nije bio parnična stranka u navedenom postupku (tuženik nije jedna od osam banaka koje su bile tužene u postupku koji je okončan donošenjem navedene odluke VSRH). Tuženik će u nastavku odgovora na tužbu posebno obrazložiti svaki od navedenih razloga. Prvenstveno se ističe da je potraživanje tužitelja u zastari. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare za cjelokupno predmetno potraživanje tužitelja u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 13. ožujka 2023.g. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Naime, ugovor o kreditu je sklopljen 13. ožujka 2007.g., a kredit je otplaćen na dan 24. svibnja 2012.g. U postupku radi isplate, primjenjuje se opći zastarni rok stoga je potraživanje tužitelja u cijelosti u zastari. Budući da sud sukladno čl. 186. st. 3 ZPP nije vezan pravnom osnovom kako ju odredi tužitelj, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja koju bi sud mogao zauzeti, tuženik obrazlaže svoj prigovor zastare kako slijedi. - postupak radi naknade štete: Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz čl. 230. ZOO, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen sklopljen 13. ožujka 2007.g., a kredit je otplaćen na dan 24. svibnja 2012.g.; i subjektivni i objektivni rok za sve mjesečne anuitete je protekao. - postupak radi povrata mjesečnih anuiteta: Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. ZOO koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno čl. 226 ZOO, tražbine povremenih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojednog davanja, što također dovodi do zastare svih mjesečnih anuiteta. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. - postupak radi stjecanja bez osnove: Ako bi se uslijed ispitivanja dopuštenosti i osnovanosti tužbenog zahtjeva postavilo pitanje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje tužitelj navodi u tužbi (opet isključivo na temelju utvrđenja iz Parnice potrošač, u kojem postupku tuženik nije bio stranka) i utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredredbi čl. 225. ZOO. U tom smislu, tuženik nadalje upućuje na odredbe o ništetnosti, odnosno na činjenicu da ništetnost nastaje ex tunc tj. od samog trenutka sklapanja posla. Stoga i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tad počinje teći zastara. Tako se i u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 od 16. listopada 2013.g. navodi „Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje prvotuženik u svojoj reviziji kada navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 261. st. 1. u svezi čl. 371. ZOO: Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1 ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem nštavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara za takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 13. ožujka 2007.g., potraživanje iz tužbe bilo bi u zastari, budući da je petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za sva pojedinačna potraživanja, odnosno za cjelokupno potraživanje tužitelja. Kako tuženik iz ove parnice nije bio tuženik u Parnici potrošač, u odnosu na istog nije prekinuta zastara podnošenjem tužbe u Parnici potrošač. Unatoč tome, tuženik se u nastavku očituje, opreza radi, i na činjenicu da utvrđenja iz Parnice potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. Neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice potrošač kao jedini temelj svog tužbenog zahtjeva. Sve i kada bi presude iz Parnice potrošač bila primjenjive na ovu pravnu stvar, nije opravdano ispitivati valjanost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom, budući da nisu utvrđene ništetnima u Parnici potrošač. Tako tužiteljica uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici potrošač. Naime, kako je ranije obrazloženo u ovom odgovoru na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Pored navedenog, tužitelj je zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu, te se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“ Kako je tužitelj zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presude u Parnici potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao otvoreno odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu dokumentaciju utemeljio na neprimjerenim rješenjima iz Parnice potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji nije dokazan iz sadržaja tužbe. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Naime, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Jedino što je tužitelj ponudio sudu, pogrešno smatrajući da je isto dokaz osnovanosti svojih navoda, je pozivanje na utvrđenja iz Presude potrošač, kao i zaključke čija opravdanost u odnosu na konkretne okolnosti koje se tiču predmetnog ugovornog odnosa ne može biti utvrđena, čime su takvi navodi ostali totalno nedokazani. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 7.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbom članka 3. Ugovora ugovoreno je da visina pojedinog anuiteta iznosi 145,31 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Čak štoviše, tužitelju ostavljena na raspolaganju mogućnost da se tuženiku obrati sa svim eventualnim nejasnoćama i pitanjima, temeljem čega nastaje neoboriva predmnijeva da su ugovorne strane razumjele sve odredbe, jer su im one prethodno protumačene i razjašnjene. U konkretnom slučaju tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli, a tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu CHF ili EUR. Kao što je vidljivo iz dostavljene dokumentacije tijekom razdoblja otplate kredita tuženik nije jednostrano mijenjao kamatu, niti je mogao utjecati na promjenu tečaja koji je objavljen od strane Hrvatske narodne banke. Opravdanost gornjeg navoda proizlazi iz toga što je tužitelj, prethodno sklapanju ugovora od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom trenutku mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbi, a to je da je tužiteljevo potraživanje u cijelosti u zastari, a podredno da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva - nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva (nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba), pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Opreza radi, tuženik se protivi i visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Međutim, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. U skladu s time kao i sa svim prethodnim navodima, tuženik predlaže sudu iz naslova da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu, pol.br. P- P-1695/23 od 26.06.2024. ispravljenu rješenjem ovog suda istog broja od 01.07.2024. kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice naveden kao u točci I-IV ove presude, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

4. Županijski sud u Velikoj Gorici rješenjem Gž-1095/24-2 od 03.12.2024. ukinuo je prethodno navedenu presudu i rješenje ovog suda i predmet vratio na ponovni postupak.

5. U obrazloženju istog rješenja stoji kako iz sadržaja spisa proizlazi da je u ovome predmetu provedeno financijsko vještačenje po financijskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću, koji je izradio pismeni nalaz i mišljenje (list 116-121 spisa) te da je tužena podneskom od 18. prosinca 2023. (list 131-135 spisa) dala svoje očitovanje na navedeni nalaz i mišljenje, tako što je istaknula određene prigovore, navodeći da su nejasna u podnesku naznačena utvrđenja, a posebno je naglašeno da je neprihvatljivo fiksiranje tečaja kada je tečaj promjenjiv i kredit ugovoren uz valutnu klauzulu, kao i svojevoljno određivanje tečaja. Činjenica je da tužena u naznačenom podnesku ne navodi izričito da stavlja prigovor na nalaz i mišljenje, no isto se može utvrditi iz sadržaja navedenog podneska. Između ostalog, tužena je istaknula kako je vještak izračunate razlike u kunama preračunavao u valutu EUR po fiksnom tečaju u iznosu od 7,53450 kn za 1,00 EUR što predstavlja fiksni tečaj konverzije koji se koristio kod prijelaza na EUR dana 1. 1. 2023., a što je pogrešan pristup obzirom da isti tečaj nije bio aktualan prilikom plaćanja pojedinog anuiteta. U pravu je žaliteljica kada navodi da je sud donio odluku na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a na koji nalaz i mišljenje je prigovoreno u tijeku postupka, a bez da je saslušao vještaka, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 260. st. 1. ZPP-a, a da razlozi o takvom postupanju nisu navedeni u pobijanoj presudi. Iz obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi da sud prvoga stupnja nije pozvao vještaka radi usmene dopune vještačenja, niti je o istom naveo jasne razloge. Sve da je prvostupanjski sud smatrao da su prigovori tužene na navedeni nalaz i mišljenje pravne prirode, morao je o istom u obrazloženju pobijane presude dati jasne razloge, a što je propustio. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a što je ovdje bio slučaj. Temeljem čl. 260. st. 1. do 3. ZPP-a sud će odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave. Sud će odrediti rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja koji ne može biti duži od 60 dana. Vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje. Sud će dostaviti strankama pismeni nalaz i mišljenje najkasnije 15 dana prije ročišta na kojem će se o njima raspravljati. Iz odredbe čl. 260. ZPP-a proizlazi da se vještačenje uvijek obavlja (usmeno) na raspravi, a sud da može odrediti da vještak osim iznošenja svog nalaza i mišljenja usmeno na raspravi podnese nalaz i mišljenje i u pisanom obliku prije rasprave te da, u svakom slučaju, vještak mora svoje mišljenje uvijek obrazložiti. Postupivši na opisani način sud prvoga stupnja postupio je suprotno toj odredbi i shvaćanju zauzetom u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. poslovni broj Revx 1229/2014-2 od 27. siječnja 2015., Revx 1064/16 od 20. studenog 2019.) prema kojem proizlazi da je nepozivanjem vještaka radi usmenog saslušanja na raspravu povodom prigovora stranke na njegov nalaz i mišljenje, na kojem sud temelji obrazloženje svoje odluke, kao što je to i ovdje slučaj, stranci onemogućeno raspravljanje pred sudom pa je time počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Stoga je valjalo prihvatiti žalbu tužene kao osnovanu i temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove drugostupanjske odluke time da će sud u nastavku postupka otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te će nakon što razmotri i ostale žalbene navode tužene ponovno odlučiti o postavljenom zahtjevu.

6. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o nenamjenskom kreditu (list 8-10 spisa), početni otplatni plan (list 11-13 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 14-72 spisa), pregled plaćanja (list 83-86 spisa), izvod iz sudske prakse (list 87-90, 105-107, 138-140 spisa), Odluku o nenamjenskima kreditima građana sa valutnom klauzulom (list 100-104 spisa), pročitao financijsko vještvo dipl. oec. Darku Prpiću (list 116-123 spisa), te iskaz tužiteljice (list 150 spisa) i svjedoka RO (list 149 spisa), te proveo usmeno saslušanje navedenog vještaka (list 201 spisa).

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

8. Među strankama je nesporno da je tužiteljica dana 13.03.2007. sklopila Ugovor o nenamjenskom kreditu temeljem kojeg joj tuženik kao kreditor odobrio i isplatio kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 7.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a važećim da dan plaćanja uz nominalnu godišnju promjenjivu kamatnu stopu od 9,00% uz mjesečni anuitet od 145,31 CHF, na rok od 5 godina plativ u 60 mjesečnih anuiteta, time da prvi dospijeva 01.05.2007., a ostali prvog dana u mjesecu dospijeća, a zadnji 01.04.2012., time da korisnik kredita otplaćuje kredit prema planu otplate koji je sastavni dio ugovora. Čl. 6 stranke ugovaraju naknadu od 3% jednokratno, a obračunava se i naplaćuje u trenutku isplate kredita na iznos odobrenog kredita sve sukladno odredbama Uvjeta Ugovora koji su sastavni dio Ugovora o kreditu.

9. U ovom postupku tužiteljica tvrdi kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u dijelu čl. 3. koja glasi: „Visina pojedinog anuiteta iznosi 145,31 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja pojedinog anuiteta, i ulaznoj naknadi u dijelu čl. 6. koji glasi: “Naknada:

3% (triposto) jednokratno, a obračunava se I naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita.”, te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za razdoblje od 03.03.2008. do 24.05.2012. te ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa po osnovu ništave odredbe o ulaznoj naknadi. Sporno je i radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom Ugovoru, te je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te je li nastupila zastara potraživanja.

10. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužiteljica navodi kako je predmetni ugovor zaključila u poslovnici tuženika u Gajevoj ulici u Zagrebu, a temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od cca 7.000,00 CHF za osobnu potrošnju. U cijelosti sam otplatio predmetni kredit. U tuženiku joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Ne sjeća se dali je pročitala ugovor prije potpisivanja, te nije shvatila odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivao takav skok anuiteta. Ne sjeća se iznosa rate ali zna da je skok bio dvostruki. Nije mogla pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko joj nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njezini osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko joj nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Ne sjeća se da li je zaprimala obavijesti o promjeni kamatne stope. Nije bila vlasnik obrta niti tvrtke. Sredstva je utrošila za organizaciju vjenčanja kćeri. Ulazna naknada joj je naplaćena prilikom isplate kredita, nije nisam mogla pregovarati o toj odredbi ugovora. Ovaj kredit je osobno vratila.

11. U svom iskazu kojeg sud prihvaća svjedok MO navodi kako je bila djelatnik tuženika prije cca 10 godina, a radila je na radnom mjestu blagajnika. Nije nikada radila na ugovorima niti joj je poznat pod kojim uvjetima su se ugovori sklapali. Nema nikakvih neposrednih ili posrednih saznanja o predmetu ovog spora. Ne poznaje tužiteljicu, niti ne zna zašto je uopće pozvana u svojstvu svjedoka.

12. Prije svega valja reći da je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.“ Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. – Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. – Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. – Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

13. Sama činjenica da je tužiteljica bila potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužiteljice u kojem navodi da je kredit podigla u svrhu troškova vjenčanja, a iz samog ugovora je razvidno da je istoj isplaćen kredit za istu svrhu, dok je iz pregleda prometa po kreditu i specifikacije uplata proizlazi da je kreditne uplate vršila upravo tužiteljica pa je samim time neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji ističe tuženik.

14. Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (a što je utvrđeno i iskazima tužitelja i svjedoka u ovom postupku), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 06.03.2007., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužitelj na spomenute odluke pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).

16. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužiteljicu o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužiteljici bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što proizlazi i iz iskaza tužiteljice pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužiteljici u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

17. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu i kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF.

18. Stoga, a kako je opisana odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi te je na temelju odredbe čl. 323. ZOO dužan vratiti tužitelju se što je primio po toj ništetnoj osnovi.

19. Nadalje iz provedenih dokaza, iskaza tužiteljice te odredbi ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužiteljica, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 3% jednokratno a koja se obračunava i naplaćuje u trenutku isplate kredita.

20. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13/EEZ.

21. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te ga je tužiteljica dobila tek kada ga je trebao potpisati, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama Ugovora, niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o visini naknade budući da je ista bila propisana katalogom tuženika, kako to i proizlazi iz izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe.

22. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. U čl. 59. ZZP propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 81. st. 1. ZZP, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno 6 Poslovni broj: 10 P-237/2021-14 pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

24. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi čl. 3. Ugovora, prilikom sklapanja istog pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj ovdje tužiteljica, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 3% jednokratno, a koja se obračunava i naplaćuje u trenutku isplate kredita.

25. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), dalje ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada i zašto je određena baš u visini 3 % jednokratno, a niti je to navedeno u letcima koji su davani klijentima i bili izloženi u poslovnicama tuženika.

26. Sporna ugovorna odredba, iako je naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje štete za prijevremeni prestanak ugovora, te je ta odredba jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer je u istoj navedeno da naknada iznosi 3% te se naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita. Prema utvrđenju ovog suda ista nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista nije od utjecaja na sve one troškove koje navodi tuženik, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za troškove kredita u nerazmjerno visokom iznosu. Pritom je za istaknuti i da da se ti troškovi ne mogu odnositi na troškove djelatnika banke, zatim materijalne troškove u vidu uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, razmjene podataka i slično, zatim trošak poštarine i povezanih regulatornih troškova, kao što je primjerice izrada ponude i provjere unosa podataka, jer djelatnici banke za svoj rad ostvaruju plaću, a ne ostvaruju posebnu naknadu za obradu kredita, koju bi tuženik trebao svojim djelatnicima isplatiti, dok ostatak navedenih troškova ulazi u redovne troškove poslovanja banke, koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju.

27. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ista ništetna. Ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud odlučio kao pod toč. III izreke i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi.

28. Radi razlike između stvarno naplaćenog CHF i tečaja kakav je bio na dan isplate kredita tužiteljici, te visine naplaćene ulazne sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po dipl. oec. Darku Prpiću iz čijeg nalaza proizlazi kako su Croatia banka d.d. kao Kreditor i ŠO kao Korisnik kredita zaključili su dana 13.03.2007. godine Ugovor o kreditu broj 2100250884 (list 8-10 spisa) (u daljnjem tekstu: Ugovor) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 7.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF HNB-a važećem na dan isplate. Kamatna stopa je 9,00% godišnje, promjenjiva. Ugovoreni rok otplate je 5 godina. Sva potraživanja po kreditu revaloriziraju se primjenom srednjeg tečaja HNB-a za CHF. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 5.683,61 kn, odnosno eurska protuvrijednost primjenjujući fiksni tečaj eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 754,34 EUR za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Ugovorom je ugovoreno da se naknada od 3% obračunava i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita jednokratno. Prema stavke kartice kredita na listu 35 spisa naknada je naplaćena dana 27.03.2007. godine. Ukupno naplaćena naknada na dan 27.03.2007. iznosi 956,11 HRK odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju (1 EUR=7,53450 kn) iznosi 126,90 EUR.

29. Tužiteljica na navedeno vještvo nije imala prigovora, dok je tuženik prigovarajući istom vještvu u podnesku od 18.12.2023. naveo kako vještak u točci 3. računa razliku u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule i to na način da primjenjuje tečaj na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita. U ugovoru o kreditu stoji da je visina anuiteta 145,31 CHF kunska protuvrijednost po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja pojedinog anuiteta. Nejasno je zašto vještak primjenjuje tečaj na dan isplate kredita, kada je kredit ugovoren uz valutnu klauzulu, znači iznos anuiteta u kunskoj protuvrijednosti ovisi o promjeni tečaja koju utvrđuje HNB. Razlike u kunama koje je dobio spomenutim izračunima preračunava u EUR-e po fiksnom tečaju od kn 7,53450 za 1,00 EUR (fiksni tečaj konverzije koji se koristio kod prijelaza na EUR 01.01.2023. g.)!!! U zaključku vještak proizvoljno uzima datum dospijeća anuiteta ( 01.08.2008.), od kojeg računa "više uplaćen iznos", ignorirajući razdoblje kada je tečaj bio povoljniji i razlike negativne. Vještak računa razliku u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule i to na način da primjenjuje tečaj na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita bez obzira što je kredit ugovoren uz valutnu klauzulu, znači iznos anuiteta u kunskoj protuvrijednosti ovisi o promjeni tečaja koju utvrđuje HNB. Razlike u kunama koje je dobio spomenutim izračunima preračunava u EUR-e po fiksnom tečaju od kn 7,53450 za 1,00 EUR (fiksni tečaj konverzije koji se koristio kod prijelaza na EUR 01.01.2023. g.)!!! Neprihvatljivo je fiksiranje tečaja kada je tečaj promjenjiv i kredit ugovoren uz valutnu klauzulu, kao i svojevoljno određivanje tečaja. U toč 2. zaključka ukupno naplaćenu naknadu na dan 27.03.2007. računa u eurskoj protuvrijednosti, i to prema fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) (fiksni tečaj konverzije koji se koristio kod prijelaza na EUR 01.01.2023. g.)!!! Tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 34,35 EUR/ 258,80 HRK odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Slijedom navedenog, ukoliko bi Naslovni sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što Tuženik osporava u cijelosti. Tuženik predlaže Naslovnom sudu da presudom utvrdi da postoji tražbina Tuženika prema Tužitelju koja iznosi 34,35 EUR/ 258,80 HRK zajedno sa zateznim kamatama tekućim: −na iznos od EUR 1,61/HRK 12,10 počev od dana 1.5.2007. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 2,49/HRK 18,74 počev od dana 1.6.2007. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 3,01/HRK 22,67 počev od dana 1.7.2007. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 2,68/HRK 20,23 počev od dana 1.8.2007. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 2,29/HRK 17,23 počev od dana 1.9.2007. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 3,54/HRK 26,69 počev od dana 2.10.2007. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 3,48/HRK 26,21 počev od dana 2.11.2007. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 2,35/HRK 17,72 počev od dana 5.12.2007. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 2,61/HRK 19,63 počev od dana 1.1.2008. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 1,17/HRK 8,81 počev od dana 1.2.2008. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 1,24/HRK 9,38 počev od dana 2.5.2008. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 1,47/HRK 11,04 počev od dana 6.6.2008. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 1,31/HRK 9,86 počev od dana 1.7.2008. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 2,71/HRK 20,42 počev od dana 1.8.2008. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 2,20/HRK 16,54 počev od dana 1.9.2008. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 0,20/HRK 1,53 počev od dana 1.12.2008. godine pa do isplate, i to do dana 31. prosinca 2007. godine određenim temeljem čl. 1. st. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine sa zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Nastavno na navedeno, ukoliko bi iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom Tuženik predlaže Naslovnom sudu da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine Tuženika s tražbinom Tužitelja. Tuženik je zaprimio podnesak tužitelja od 13. studenog 2023.godine. Navedenim podneskom tuženik je izvršio djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva. Naime tužitelj je tužbenim zahtjevom u toč.II. potraživao isplatu iznosa od 764,94 EUR/5.763,41 kn ,a podneskom od 13. studenog 2023.godine povlači dio tužbenog zahtjeva i potražuje iznos od 754,34 EUR / 5.683,61 kn. Ovim podneskom tuženik navodi kako se protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 10,60 EUR/79,80 kn i predlaže sudu da ne dopusti povlačenje dijela tog tužbenog zahtjeva. Sukladno odredbi članka 193.st.2.ZPP-a tužba se može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 26.travnja 2021.godine(Su-IV-16/2021-8) zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Smanjenje tužbenog zahtjeva(iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193.ZPP-a za koje je,ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari(uvijek) potreban pristanka tuženika“. Imajući u vidu zauzeto pravno stajalište na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno je vidljivo kako je i kod djelomičnog povlačenja tužbe potreban pristanak tuženika. S obzirom na činjenicu da se tuženik ovim podneskom protivi djelomičnom povlačenju tužbe u ovoj pravnoj stvari, niti naslovni sud ne smije dopustiti tužitelju djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu naprijed navedeno predlaže se naslovnom sudu ne dopustiti djelomično povlačenje tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, nego prilikom donošenja odluke odlučiti o postavljenom tužiteljevom tužbenom zahtjevu u iznosu od 764,94 EUR/5.763,41 kn. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Nadalje,u dosadašnjem tijeku postupka tužitelj nije dokazao nepoštenost ugovornih odredaba. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF tužitelju je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Nadalje, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valuti uz koju će vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužitelj je, dakle, imao je mogućnost utjecaja na spornu ugovornu odredbu. Ista odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Valutna klauzula na način na koji ju je ugovarao tuženik djelovala je kao dvostrana klauzula koja prati kretanje tečaja CHF u odnosu na HRK u oba smjera. Tuženik nije ostvario nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nisu postojale naznake na tržištu da postoji mogućnost značajnog porasta vrijednosti CHF u odnosu na kunu. Tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je sam imao saznanja. Prema tome, navedena se ugovorna odredba ne može smatrati nepoštenom jer se o istoj pojedinačno pregovaralo, a ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega uopće nije bilo potrebe za provođenjem predmetnog vještačenja. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., G, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47) Tuženik predlaže da se kao svjedok sasluša djelatnica tuženika NO i tužitelj. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da nakon provedene glavne rasprave odbije tužbene zahtjeve i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

30. U svom usmenom očitovanju vještak je naveo kako ostaje u cijelosti kod danog pisanog nalaza i mišljena. U odnosu na podnesak tuženika od 18. prosinca 2023. se očituje da je iskazane razlike pozitivne i negative prikazao u točci 3 nalaza a samo pozivne razlike u točci 1, te je iste razlike u kunama iskazao u posebnom stupcu u eurima koristeći fiksni tečaj koji se primjenjuje za eure od 1.1.2023., te da li će sud uzeti u obzir samo pozitive razlike ili pozitivne i negativne je pravno pitanje.

31. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna.

32. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovo usmeno očitovanje smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP. U odnosu na prigovor tuženika koji se temelji na činjenici da je određene mjesece tužiteljica plaćala niže anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega nje primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud. Pritom tuženiku valja odgovoriti da isti, u odnosu na iznos tzv. negativne razlike nije do zaključenja prethodnog postupka pravovremeno istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja, a u kojim slučajevima bi sud jedino bio ovlašten i dužan umanjiti tražbinu tužiteljice sa potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.), već je prigovor radi prebijanja istaknuo tek u podnesku od 18.12.2023., te je isti kao takav ne pravovremen, pa o istom ovaj sud nije niti odlučivao, a sve to sukladno Zakonu o parničnom postupku i recentnoj sudskoj praksi: „Tuženik u žalbi osporava pravilnost prvostupanjske presude u dijelu u kojem sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna. U odnosu na taj žalbeni navod valja reći da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP- a, pa o razlici negativnog tečaja prvostupanjski sud nije bio obvezan odlučiti.“ (odluka Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-3917/2022 od 28. ožujka 2023.).

33. No sve i da je tužiteljica pravovremeno izjavila prigovor radi prebijanja, stav je ovog suda kako ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđena negativna razlika, ovo iz razloga što sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti , pri čemu takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamijenjene ( stare ) odredbe, kao što je podnošenje zahtijeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU , kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da u skladu s člankom 6. Stavkom 1. Direktive 93/13 izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi ( vidjeti osobito presude u predmetima C-618/10, odnosno C-70/17 i C179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten ni mijenjati sadržaj nepošteni odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošače ( presuda od **.**.2016. AO i dr C154/15, C-307/15 i C-308/15). Tako je Sud EU smatrao kako obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje utvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

34. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

35. U odnosu na prigovor zastara tražbine s osnova ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je navesti kako ista nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. Radi navedenog nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku, dok je predmetna tužba podnesena 13.03.2023. Odredbom čl. 223. ZOO propisano je da kada zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Kako, dakle, nije zastarjela glavna tražbina, to nije zastarjelo ni akcesorno potraživanje zakonske zatezne kamate.

36. U odnosu na pitanje zastare ugovornih odredbo o ulaznoj i izlaznoj naknadi, odnosno troškovima kredita i štete zbog prijevremenog prestanka ugovora, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa troškova kredita i štete za prijevremeni prestanak ugovora o kreditu do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud sporne odredbe prijepornog Ugovora o kreditu, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

37. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se zahtijeva da joj tuženik na ime razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 754,34 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 03.03.2008. do konačne otplate, tj. 24.05.2012., zatim isplatu iznosa od 126,90 EUR po osnovi isplaćene ulazne naknade, od dana isplate, tj. 28.03.2007. do isplate, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. i IV. izreke presude.

38. Glede smanjenja tužbenog zahtjeva koji je tužiteljica izvršila u podnesku od 13.11.2023. kojem se tuženik protivi potrebno je navesti kako je tužiteljica tužbeni zahtjev smanjila za neznatni dio i to po provedenom financijskom vještačenju koje se provelo u postupku budući da ni tužiteljica, a ni sud (kao ni tuženik) nemaju potrebna stručna znanja da bi u euro (ili kunu) pogodili visinu potraživanja iz predmetnog Ugovora o kreditu. Da imaju, onda vještačenja ne bi ni bilo potrebno provoditi, već bi svi tužitelji u zadnji cent znali visinu svog potraživanja. Dakle, do smanjenja tužbenog zahtjeva došlo je iz opravdanih razloga, odnosno okolnosti koje su nastale u toku glavne rasprave, kao rezultat provedenog dokaza – financijskog vještačenja te je sukladno njegovim rezultatima tužiteljica specificirala svoj tužbeni zahtjev (s razlikom od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva od samo 10,60 EUR!). Tuženiku se također ukazuje na odredbu članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku koji propisuje da: Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

39. Budući da je riječ o smanjenju jednog tužbenog zahtjeva (od ukupno četiri postavljena tužbena zahtjeva) i to za oko 1,4%, isto u ovom slučaju neće imati utjecaja niti na dosuđivanje troškova parničnog postupka.

40. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN br. 72/02. i 153/04.), od 01. siječnja 2008. 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO- a, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.),a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/22).

41. Tuženik je u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužiteljici parnični trošak, i to: za sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR, za sastav podneska od 30.08.2023., 26.05.2023., 13.11.2023., 16.01.2024. 150,00 EUR za svaki podnesak, te za pristup na ročište 15.09.2023., 01.03.2024., 15.05.2024. i 19.04.2025. 150,00 EUR, za svako ročište, ukupno 1.350,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a od 337,50 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 37/05, 59/07 i 148/09), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 39,82 EUR i presudu u iznosu od 39,82 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZSP), te trošak vještačenja od 400,00 EUR, dok joj trošak ročišta za objavu presude nije dosuđen jer na isti tužiteljica nije niti pristupila.

42. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema konačnom zahtjevu iz podneska od 13.11.2023. koji se odnosi na isplatu u iznosu u iznosu od 880,24 EUR.

43. Naime Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijalno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 880,24 EUR.

44. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I. podneska od 13.11.2023., koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revr- 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr- 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova.

45. Tužiteljici je stoga trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.167,14 EUR dok je tuženik zbog navedenog odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom V i VI.

46. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 18. lipnja 2025. do isplate.

U Zagrebu, dana 18. lipnja 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po pun. uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu-39,82 EUR

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte