Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Nenadu Sladakoviću, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska 69, zastupanog p.p. Saši Poldanu i dr., odvjetnicima u Rijeci, radi utvrđenja i činidbe, nakon glavne rasprave zaključene dana 13. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 18. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u odnosu na tužbene zahtjeve koji glase:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba ili dijelovi odredaba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu br. 118-50-2776605 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 19.04.2005. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka a koja glasi: u čl. 1. u dijelu koji glasi : „(...) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“ u čl. 7.1. u dijelu koji glasi : „(...) po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita." u čl. 7.4. u dijelu koji glasi : „Uplate po kreditu valutiraju se datumom odobrenja računa Banke.“ u čl. 8. 2. u dijelu koji glasi : „(...) obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća tražbine(...)“ u čl. 9.1. u dijelu koji glasi : „(...) primjenom srenjeg tečaja Kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR(...) uz valutnu klauzulu u EUR(...)“ u čl. 9.3. koji glasi : „Promjena valutne klauzule sukladno ovom članku podliježe plaćanju naknade sukladno Odluci o visini naknade za usluge kreditora.“ pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 118-50-2776605 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 19.04.2005. godine o ugovaranju troškova jednokratne naknade, a koja glasi „3. NAKNADA 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ pa stoga navedena odredba Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba ili dijelovi odredaba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu br. 118-50-4457256 , kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.10.2007. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka a koja glasi: u čl. 1. u dijelu koji glasi : „(...) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“ u čl. 7.1. u dijelu koji glasi : „(...) po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita." u čl. 7.4. u dijelu koji glasi : „Uplate po kreditu valutiraju se datumom odobrenja računa Banke.“ u čl. 8. 2. u dijelu koji glasi : „(...) obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća tražbine(...)“ u čl. 9.1. u dijelu koji glasi : „(...) primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije." u čl. 9.2. u dijelu koji glasi : „Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR(...) uz valutnu klauzulu u EUR(...)“ u čl. 9.4. koji glasi : „Promjena valutne klauzule sukladno ovom članku podliježe plaćanju naknade sukladno Odluci o visini naknade za usluge kreditora.“ pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 118-50-4457256 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.10.2007. godine o ugovaranju troškova jednokratne naknade, a koja glasi „3. NAKNADA 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ pa stoga navedena odredba Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 13,169.53 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja : na iznos od 10.97 € od 01/11/2008 do isplate, na iznos od 0.00 € od 01/12/2008 do isplate, na iznos od 21.73 € od 01/01/2009 do isplate, na iznos od 29.48 € od 01/02/2009 do isplate, na iznos od 32.98 € od 01/03/2009 do isplate, na iznos od 23.33 € od 01/04/2009 do isplate, na iznos od 25.18 € od 01/05/2009 do isplate, na iznos od 10.41 € od 01/06/2009 do isplate, na iznos od 0.00 € od 01/07/2009 do isplate, na iznos od 2.44 € od 01/08/2009 do isplate, na iznos od 8.17 € od 01/09/2009 do isplate, na iznos od 7.67 € od 01/10/2009 do isplate, na iznos od 1.88 € od 04/11/2009 do isplate, na iznos od 12.74 € od 04/12/2009 do isplate, na iznos od 21.46 € od 05/01/2010 do isplate, na iznos od 33.85 € od 04/02/2010 do isplate, na iznos od 31.01 € od 03/03/2010 do isplate, na iznos od 47.83 € od 03/04/2010 do isplate, na iznos od 44.64 € od 01/05/2010 do isplate, na iznos od 50.85 € od 01/06/2010 do isplate, na iznos od 104.68 € od 04/07/2010 do isplate, na iznos od 93.60 € od 04/08/2010 do isplate, na iznos od 117.97 € od 04/09/2010 do isplate, na iznos od 107.15 € od 06/10/2010 do isplate, na iznos od 89.73 € od 04/11/2010 do isplate, na iznos od 126.47 € od 04/12/2010 do isplate, na iznos od 173.22 € od 05/01/2011 do isplate, na iznos od 140.12 € od 04/02/2011 do isplate, na iznos od 151.73 € od 04/03/2011 do isplate, na iznos od 136.96 € od 05/04/2011 do isplate, na iznos od 139.62 € od 05/05/2011 do isplate, na iznos od 202.27 € od 01/06/2011 do isplate, na iznos od 204.23 € od 05/07/2011 do isplate, na iznos od 255.54 € od 01/08/2011 do isplate, na iznos od 229.19 € od 04/09/2011 do isplate, na iznos od 200.33 € od 05/10/2011 do isplate, na iznos od 197.24 € od 04/11/2011 do isplate, na iznos od 195.01 € od 04/12/2011 do isplate, na iznos od 208.78 € od 03/01/2012 do isplate, na iznos od 220.78 € od 04/02/2012 do isplate, na iznos od 222.38 € od 04/03/2012 do isplate, na iznos od 214.08 € od 04/04/2012 do isplate, na iznos od 219.69 € od 04/05/2012 do isplate, na iznos od 223.52 € od 05/06/2012 do isplate, na iznos od 217.07 € od 04/07/2012 do isplate, na iznos od 218.77 € od 04/08/2012 do isplate, na iznos od 213.93 € od 06/09/2012 do isplate, na iznos od 203.48 € od 03/10/2012 do isplate, na iznos od 214.62 € od 04/11/2012 do isplate, na iznos od 219.97 € od 06/12/2012 do isplate, na iznos od 216.22 € od 04/01/2013 do isplate, na iznos od 195.20 € od 05/02/2013 do isplate, na iznos od 213.06 € od 05/03/2013 do isplate, na iznos od 214.62 € od 04/04/2013 do isplate, na iznos od 207.62 € od 04/05/2013 do isplate, na iznos od 185.86 € od 01/06/2013 do isplate, na iznos od 185.30 € od 01/07/2013 do isplate, na iznos od 190.65 € od 01/08/2013 do isplate, na iznos od 199.22 € od 01/09/2013 do isplate, na iznos od 211.09 € od 01/10/2013 do isplate, na iznos od 204.97 € od 01/11/2013 do isplate, na iznos od 209.30 € od 05/12/2013 do isplate, na iznos od 214.22 € od 04/01/2014 do isplate, na iznos od 194.44 € od 25/02/2014 do isplate, na iznos od 2.43 € od 01/06/2008 do isplate, na iznos od 4.28 € od 01/07/2008 do isplate, na iznos od 1.57 € od 01/08/2008 do isplate, na iznos od 1.70 € od 01/09/2008 do isplate, na iznos od 3.31 € od 01/10/2008 do isplate, na iznos od 15.47 € od 01/11/2008 do isplate, na iznos od 7.32 € od 01/12/2008 do isplate, na iznos od 17.68 € od 01/01/2009 do isplate, na iznos od 19.28 € od 01/02/2009 do isplate, na iznos od 20.00 € od 01/03/2009 do isplate, na iznos od 18.01 € od 01/04/2009 do isplate, na iznos od 18.39 € od 01/05/2009 do isplate, na iznos od 15.36 € od 01/06/2009 do isplate, na iznos od 13.13 € od 01/07/2009 do isplate, na iznos od 13.72 € od 01/08/2009 do isplate, na iznos od 14.90 € od 01/09/2009 do isplate, na iznos od 14.79 € od 01/10/2009 do isplate, na iznos od 13.61 € od 04/11/2009 do isplate, na iznos od 15.84 € od 04/12/2009 do isplate, na iznos od 17.63 € od 05/01/2010 do isplate, na iznos od 20.17 € od 04/02/2010 do isplate, na iznos od 19.59 € od 03/03/2010 do isplate, na iznos od 23.04 € od 03/04/2010 do isplate, na iznos od 22.39 € od 01/05/2010 do isplate, na iznos od 23.67 € od 01/06/2010 do isplate, na iznos od 34.73 € od 04/07/2010 do isplate, na iznos od 32.45 € od 04/08/2010 do isplate, na iznos od 36.47 € od 04/09/2010 do isplate, na iznos od 34.25 € od 06/10/2010 do isplate, na iznos od 30.67 € od 04/11/2010 do isplate, na iznos od 38.22 € od 04/12/2010 do isplate, na iznos od 47.82 € od 05/01/2011 do isplate, na iznos od 41.02 € od 23/02/2011 do isplate, na iznos od 43.41 € od 04/03/2011 do isplate, na iznos od 40.38 € od 05/04/2011 do isplate, na iznos od 40.92 € od 05/05/2011 do isplate, na iznos od 53.79 € od 01/06/2011 do isplate, na iznos od 53.95 € od 05/07/2011 do isplate, na iznos od 64.49 € od 01/08/2011 do isplate, na iznos od 59.08 € od 04/09/2011 do isplate, na iznos od 53.15 € od 05/10/2011 do isplate, na iznos od 52.51 € od 04/11/2011 do isplate, na iznos od 52.06 € od 04/12/2011 do isplate, na iznos od 54.89 € od 03/01/2012 do isplate, na iznos od 57.35 € od 04/02/2012 do isplate, na iznos od 57.68 € od 04/03/2012 do isplate, na iznos od 55.98 € od 04/04/2012 do isplate, na iznos od 57.13 € od 04/05/2012 do isplate, na iznos od 57.91 € od 05/06/2012 do isplate, na iznos od 56.59 € od 04/07/2012 do isplate, na iznos od 56.94 € od 04/08/2012 do isplate, na iznos od 55.94 € od 06/09/2012 do isplate, na iznos od 53.80 € od 03/10/2012 do isplate, na iznos od 56.09 € od 04/11/2012 do isplate, na iznos od 57.18 € od 06/12/2012 do isplate, na iznos od 56.41 € od 04/01/2013 do isplate, na iznos od 52.10 € od 05/02/2013 do isplate, na iznos od 55.76 € od 05/03/2013 do isplate, na iznos od 56.08 € od 04/04/2013 do isplate, na iznos od 54.65 € od 04/05/2013 do isplate, na iznos od 50.17 € od 01/06/2013 do isplate, na iznos od 50.06 € od 01/07/2013 do isplate, na iznos od 51.16 € od 01/08/2013 do isplate, na iznos od 52.92 € od 01/09/2013 do isplate, na iznos od 55.36 € od 01/10/2013 do isplate, na iznos od 54.10 € od 01/11/2013 do isplate, na iznos od 54.99 € od 05/12/2013 do isplate, na iznos od 56.00 € od 04/01/2014 do isplate, na iznos od 50.68 € od 05/03/2014 do isplate, na iznos od 51.86 € od 05/03/2014 do isplate, na iznos od 51.48 € od 05/04/2014 do isplate, na iznos od 50.16 € od 07/05/2014 do isplate, na iznos od 49.74 € od 05/06/2014 do isplate, na iznos od 49.93 € od 08/07/2014 do isplate, na iznos od 51.42 € od 13/08/2014 do isplate, na iznos od 52.68 € od 06/11/2014 do isplate, na iznos od 52.42 € od 14/11/2014 do isplate, na iznos od 53.50 € od 14/11/2014 do isplate, na iznos od 54.24 € od 04/12/2014 do isplate, na iznos od 53.81 € od 13/01/2015 do isplate, na iznos od 104.83 € od 30/10/2007 do isplate, na iznos od 1,177.43 € od 25/04/2005 do isplate, teče u visini do 31.12.2007.godine po stopi od 15% godišnje sukladno čl. 277. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr.) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 95/1993 i dr. NN 72/2002, NN 153/2004), od 01.01.2008.godine do 31.07.2015. godine teče u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine teče u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje do godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine isplate teče po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. godine pa do isplate, teče za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005 i dr.) u roku od 15 dana."

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.250,00 eur, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 13. lipnja 2023. tužiteljica tvrdi da je dana 19. travnja 2005. godine, kao korisnica kredita, sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 118-50-2776605, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 185.700,00 CHF, a dana 16. listopada 2007. tužiteljica da je sklopila drugi ugovor o kreditu br. 118-50-4457256, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 36.060,00 CHF. Nakon zaključenja Ugovora o kreditu iz tužbe, odnosno od početka otplate kredita pa nadalje, srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice, a u vrijeme zaključenja ugovora i prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik da je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, shodno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018, nakon izjavljene revizije od strane tuženika (i tužitelja) na navedenu odluku Visokog trgovačkog suda RH (Pž-6632/17 od 14.06.2018.) koja revizija da je odlukom Vrhovnog suda RH od 03.09.2019. pod posl.br. Rev 2221/18-11, odbijena kao neosnovana u korist tužitelja, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, u ovom slučaju tužiteljice, pa da su takve odredbe ugovora ništetne. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Tužiteljica da u vrijeme kada je ugovarala predmetne kredite nije bila upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužiteljicu da jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu ravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica da nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje da sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužiteljica da nije bila upozorena da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u eur, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu eur. Naime, HNB da štiti tečaj kn u odnosu na tečaj eur, ali da ne štiti tečaj kn u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB da kupovinom, odnosno, prodajom eur regulira tečaj eur u odnosu na kn i time drži kn stabilnom. S druge strane, tečaj CHF u odnosu na kn da je potpuno slobodan, te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF da je neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što da ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to da dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja da se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati da će se znatno više nego nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što da će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač da to ne zna, niti to može znati. Obzirom tužiteljica nije bila upozorena na specifične rizike predmetne valute, ista da u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogla raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što da nije raspolagala svim potrebnim informacijama da nije niti mogla procijeniti kakve ekonomske posljedice za nju može prouzročiti takva odredba. Zbog toga jer da se predmetnim ugovorima o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica da kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom da se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivne da su kogentnim odredbama čl.81., čl.82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) te čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine, br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005), a ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim da je provedena konverzija da nije od utjecaja na pravo tužiteljice da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Tužiteljica ukazuje na odredbe Zakona o zaštiti potrošača kojim da je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Konverzijom kredita da nije ostvarena potpuna restitucija tužiteljice obzirom da je CHF valutna klauzula ništetna od samog početka (ex tunc), te da ista u trenutku konverzije nije uopće postojala. Navedena činjenica da se nije uzela u obzir prilikom konverzije kredita, odnosno u izračun konverzije banka da je stavila svako povećanje tečaja CHF valute (a koja valuta da je naknadno utvrđena nepoštenom i ništetnom), što da svakako utječe na potpunu restituciju tužiteljice. Također, bitno za istaknuti da je da je banka u konverziju stavila i sve promjene kamatnih stopa što da znači da banka tada nije poštivala primjenu pravomoćne odluke Trgovačkog suda iz kolektivnog postupka posl.br. Pž-7129/13. Stoga, zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Dodatka da dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije. Navedeno pravo tužiteljica da crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužiteljica da se tog prava nije odrekla sklapanjem Dodatka. Sukladno ranije spomenutoj odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba da se primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom da su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužiteljica pretpostavlja da je predmetne kredite znatno preplatila. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom kamatnom računu, o čemu da tužiteljica nema niti može imati stručna znanja, ista da zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Sklapanjem Dodatka tužiteljica da nije u cijelosti obeštećena i kod konverzije da dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja dodatka, a kako bi tužiteljica zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvarila pravo na potpunu restituciju, tužiteljica da od tuženika potražuje i razliku između glavnica na koji iznos da teče zatezna kamata od 01. listopada 2015. Tužiteljica smatra da je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu uz valutu CHF pa da je zato predmetni kredit znatno preplatila za određeni novčani iznos te da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći, obzirom da je to jedini navedeni parametar koji je tužiteljici bio poznat prilikom sklapanja ugovora, s time da na svaki pojedini utvrđeni preplaćeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate. Pored navedenog, tužiteljica smatra da su nepoštene i odredbe predmetnih Ugovora o kreditu kojim da se određuje pravo kreditoru da od iznosa kredita odbije i od tužiteljice naplati jednokratne troškove naknade obrade u iznosu od 1,00 i 0,50 % iznosa kredita, zbog čega da su i navedene odredbe Ugovora ništetne te da joj je zato kreditor dužan isplatiti navedeni iznos zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća istog (naplate) pa do isplate istog tužiteljici. Tužiteljica dalje navodi da je dana 19.04.2005., kao korisnica kredita, sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. Ugovora 118-50-2776605, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 185.700,00 CHF, a dana 16.10.2007. godine da je sklopila drugi Ugovor o kreditu br. Ugovora 118-50-4457256, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 36.060,00 CHF. Tužiteljica smatra da je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu uz valutu CHF pa da je zato predmetni kredit znatno preplatila za određeni novčani iznos te da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći, obzirom da je to jedini navedeni parametar koji je tužiteljici bio poznat prilikom sklapanja ugovora, s time da na svaki pojedini utvrđeni preplaćeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate. Imajući u vidu navedeno, tužiteljica potražuje preplaćeni iznos na ime ništetnosti zbog promjene po pitanju valutne klauzule i ništetne promjene vrijednosti valute CHF i zbog toga preplaćenog iznosa temeljem Ugovora o kreditu br. Ugovora 118-50-2776605 i Ugovora o kreditu br. Ugovora 118-50-4457256, tužiteljica od tuženika potražuje isplatu iznosa 11.887,27 EUR-a zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po dospijeću svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je navedeno u izreci tužbenog zahtjeva. Također, kako da tužiteljica smatra da su nepoštene i odredbe predmetnih Ugovora o kreditu kojim se određuje pravo kreditoru da od iznosa kredita odbije i od tužiteljice naplati jednokratne troškove naknade u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita temeljem Ugovora o kreditu br. Ugovora 118-50-2776605 i 0,50 % od iznosa kredita temeljem Ugovora o kreditu br. Ugovora 118-50-4457256 iznosa kredita, zbog čega da su i navedene odredbe Ugovora ništetne što da ima za posljedicu da tužiteljica potražuje iznos od 1,177.43 € plaćenog na ime navedene jednokratne naknade po prvom gore navedenom te 104.83 € po drugom gore navedenom Ugovoru, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća navedenog iznosa do isplate. Tužiteljica zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba ili dijelovi odredaba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu br. 118-50-2776605 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 19.04.2005. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka a koja glasi: u čl. 1. u dijelu koji glasi : „(...) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“

u čl. 7.1. u dijelu koji glasi : „(...) po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita." u čl. 7.4. u dijelu koji glasi : „Uplate po kreditu valutiraju se datumom odobrenja računa Banke.“ u čl. 8. 2. u dijelu koji glasi : „(...) obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća tražbine(...)“ u čl. 9.1. u dijelu koji glasi : „(...) primjenom srenjeg tečaja Kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR(...) uz valutnu klauzulu u EUR(...)“ u čl. 9.3. koji glasi : „Promjena valutne klauzule sukladno ovom članku podliježe plaćanju naknade sukladno Odluci o visini naknade za usluge kreditora.“ pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 118-50-2776605 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 19.04.2005. godine o ugovaranju troškova jednokratne naknade, a koja glasi „3. NAKNADA 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ pa stoga navedena odredba Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. III. Utvrđuje se ništetnom odredba ili dijelovi odredaba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu br. 118-50-4457256 , kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.10.2007. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka a koja glasi: u čl. 1. u dijelu koji glasi : „(...) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“ u čl. 7.1. u dijelu koji glasi : „(...) po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita." u čl. 7.4. u dijelu koji glasi : „Uplate po kreditu valutiraju se datumom odobrenja računa Banke.“ u čl. 8. 2. u dijelu koji glasi : „(...) obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća tražbine(...)“ u čl. 9.1. u dijelu koji glasi : „(...) primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije." u čl. 9.2. u dijelu koji glasi : „Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR(...) uz valutnu klauzulu u EUR(...)“ u čl. 9.4. koji glasi : „Promjena valutne klauzule sukladno ovom članku podliježe plaćanju naknade sukladno Odluci o visini naknade za usluge kreditora.“ pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 118-50-4457256 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.10.2007. godine o ugovaranju troškova jednokratne naknade, a koja glasi „3. NAKNADA 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ pa stoga navedena odredba Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 13,169.53 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja : na iznos od 10.97 € od 01/11/2008

do isplate, na iznos od 0.00 € od 01/12/2008 do isplate, na iznos od 21.73 € od 01/01/2009 do isplate, na iznos od 29.48 € od 01/02/2009 do isplate, na iznos od 32.98 € od 01/03/2009 do isplate, na iznos od 23.33 € od 01/04/2009 do isplate, na iznos od 25.18 € od 01/05/2009 do isplate, na iznos od 10.41 € od 01/06/2009 do isplate, na iznos od 0.00 € od 01/07/2009 do isplate, na iznos od 2.44 € od 01/08/2009 do isplate,

na iznos od 8.17 € od 01/09/2009 do isplate, na iznos od 7.67 € od 01/10/2009 do isplate, na iznos od 1.88 € od 04/11/2009 do isplate, na iznos od 12.74 € od 04/12/2009

do isplate, na iznos od 21.46 € od 05/01/2010 do isplate, na iznos od 33.85 € od 04/02/2010 do isplate, na iznos od 31.01 € od 03/03/2010 do isplate, na iznos od 47.83 € od 03/04/2010 do isplate, na iznos od 44.64 € od 01/05/2010 do isplate, na iznos od

50.85 € od 01/06/2010 do isplate, na iznos od 104.68 € od 04/07/2010 do isplate, na iznos od 93.60 € od 04/08/2010 do isplate, na iznos od 117.97 € od 04/09/2010 do isplate, na iznos od 107.15 € od 06/10/2010 do isplate, na iznos od 89.73 € od 04/11/2010 do isplate, na iznos od 126.47 € od 04/12/2010 do isplate, na iznos od 173.22 € od 05/01/2011 do isplate, na iznos od 140.12 € od 04/02/2011 do isplate, na iznos od 151.73 € od 04/03/2011 do isplate, na iznos od 136.96 € od 05/04/2011 do isplate, na iznos od 139.62 € od 05/05/2011 do isplate, na iznos od 202.27 € od 01/06/2011 do isplate, na iznos od 204.23 € od 05/07/2011 do isplate, na iznos od 255.54 € od 01/08/2011 do isplate, na iznos od 229.19 € od 04/09/2011 do isplate, na iznos od 200.33 € od 05/10/2011 do isplate, na iznos od 197.24 € od 04/11/2011 do isplate, na iznos od 195.01 € od 04/12/2011 do isplate, na iznos od 208.78 € od 03/01/2012 do isplate, na iznos od 220.78 € od 04/02/2012 do isplate, na iznos od 222.38 € od 04/03/2012 do isplate, na iznos od 214.08 € od 04/04/2012 do isplate, na iznos od 219.69 € od 04/05/2012 do isplate, na iznos od 223.52 € od 05/06/2012 do isplate, na iznos od 217.07 € od 04/07/2012 do isplate, na iznos od 218.77 € od 04/08/2012 do isplate, na iznos od 213.93 € od 06/09/2012 do isplate, na iznos od 203.48 € od 03/10/2012 do isplate, na iznos od 214.62 € od 04/11/2012 do isplate, na iznos od 219.97 € od 06/12/2012 do isplate, na iznos od 216.22 € od 04/01/2013 do isplate, na iznos od 195.20 € od 05/02/2013 do isplate, na iznos od 213.06 € od 05/03/2013 do isplate, na iznos od 214.62 € od 04/04/2013 do isplate, na iznos od 207.62 € od 04/05/2013 do isplate, na iznos od 185.86 € od 01/06/2013 do isplate, na iznos od 185.30 € od 01/07/2013 do isplate, na iznos od 190.65 € od 01/08/2013 do isplate, na iznos od 199.22 € od 01/09/2013 do isplate, na iznos od 211.09 € od 01/10/2013 do isplate, na iznos od 204.97 € od 01/11/2013 do isplate, na iznos od 209.30 € od 05/12/2013 do isplate, na iznos od 214.22 € od 04/01/2014 do isplate, na iznos od 194.44 € od 25/02/2014 do isplate, na iznos od 2.43 € od 01/06/2008 do isplate, na iznos od 4.28 € od 01/07/2008 do isplate, na iznos od 1.57 € od 01/08/2008

do isplate, na iznos od 1.70 € od 01/09/2008 do isplate, na iznos od 3.31 € od 01/10/2008 do isplate, na iznos od 15.47 € od 01/11/2008 do isplate, na iznos od 7.32 € od 01/12/2008 do isplate, na iznos od 17.68 € od 01/01/2009 do isplate, na iznos od

19.28 € od 01/02/2009 do isplate, na iznos od 20.00 € od 01/03/2009 do isplate, na iznos od 18.01 € od 01/04/2009 do isplate, na iznos od 18.39 € od 01/05/2009 do isplate, na iznos od 15.36 € od 01/06/2009 do isplate, na iznos od 13.13 € od 01/07/2009 do isplate, na iznos od 13.72 € od 01/08/2009 do isplate, na iznos od 14.90 € od 01/09/2009 do isplate, na iznos od 14.79 € od 01/10/2009 do isplate, na iznos od

13.61 € od 04/11/2009 do isplate, na iznos od 15.84 € od 04/12/2009 do isplate, na iznos od 17.63 € od 05/01/2010 do isplate, na iznos od 20.17 € od 04/02/2010 do isplate, na iznos od 19.59 € od 03/03/2010 do isplate, na iznos od 23.04 € od 03/04/2010 do isplate, na iznos od 22.39 € od 01/05/2010 do isplate, na iznos od 23.67 € od 01/06/2010 do isplate, na iznos od 34.73 € od 04/07/2010 do isplate, na iznos od

32.45 € od 04/08/2010 do isplate, na iznos od 36.47 € od 04/09/2010 do isplate, na iznos od 34.25 € od 06/10/2010 do isplate, na iznos od 30.67 € od 04/11/2010 do isplate, na iznos od 38.22 € od 04/12/2010 do isplate, na iznos od 47.82 € od 05/01/2011 do isplate, na iznos od 41.02 € od 23/02/2011 do isplate, na iznos od 43.41 € od 04/03/2011 do isplate, na iznos od 40.38 € od 05/04/2011 do isplate, na iznos od

40.92 € od 05/05/2011 do isplate, na iznos od 53.79 € od 01/06/2011 do isplate, na iznos od 53.95 € od 05/07/2011 do isplate, na iznos od 64.49 € od 01/08/2011 do isplate, na iznos od 59.08 € od 04/09/2011 do isplate, na iznos od 53.15 € od 05/10/2011 do isplate, na iznos od 52.51 € od 04/11/2011 do isplate, na iznos od 52.06 € od 04/12/2011 do isplate, na iznos od 54.89 € od 03/01/2012 do isplate, na iznos od

57.35 € od 04/02/2012 do isplate, na iznos od 57.68 € od 04/03/2012 do isplate, na iznos od 55.98 € od 04/04/2012 do isplate, na iznos od 57.13 € od 04/05/2012 do isplate, na iznos od 57.91 € od 05/06/2012 do isplate, na iznos od 56.59 € od 04/07/2012 do isplate, na iznos od 56.94 € od 04/08/2012 do isplate, na iznos od 55.94 € od 06/09/2012 do isplate, na iznos od 53.80 € od 03/10/2012 do isplate, na iznos od

56.09 € od 04/11/2012 do isplate, na iznos od 57.18 € od 06/12/2012 do isplate, na iznos od 56.41 € od 04/01/2013 do isplate, na iznos od 52.10 € od 05/02/2013 do isplate, na iznos od 55.76 € od 05/03/2013 do isplate, na iznos od 56.08 € od 04/04/2013 do isplate, na iznos od 54.65 € od 04/05/2013 do isplate, na iznos od 50.17 € od 01/06/2013 do isplate, na iznos od 50.06 € od 01/07/2013 do isplate, na iznos od

51.16 € od 01/08/2013 do isplate, na iznos od 52.92 € od 01/09/2013 do isplate, na iznos od 55.36 € od 01/10/2013 do isplate, na iznos od 54.10 € od 01/11/2013 do isplate, na iznos od 54.99 € od 05/12/2013 do isplate, na iznos od 56.00 € od 04/01/2014 do isplate, na iznos od 50.68 € od 05/03/2014 do isplate, na iznos od 51.86 € od 05/03/2014 do isplate, na iznos od 51.48 € od 05/04/2014 do isplate, na iznos od

50.16 € od 07/05/2014 do isplate, na iznos od 49.74 € od 05/06/2014 do isplate, na iznos od 49.93 € od 08/07/2014 do isplate, na iznos od 51.42 € od 13/08/2014 do isplate, na iznos od 52.68 € od 06/11/2014 do isplate, na iznos od 52.42 € od 14/11/2014 do isplate, na iznos od 53.50 € od 14/11/2014 do isplate, na iznos od 54.24 € od 04/12/2014 do isplate, na iznos od 53.81 € od 13/01/2015 do isplate, na iznos od 104.83 € od 30/10/2007 do isplate, na iznos od 1,177.43 € od 25/04/2005 do isplate,

teče u visini do 31.12.2007.godine po stopi od 15% godišnje sukladno čl. 277. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr.) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 95/1993 i dr. NN 72/2002, NN 153/2004), od 01.01.2008.godine do 31.07.2015. godine teče u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine teče u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje do godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine isplate teče po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. godine pa do isplate, teče za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005 i dr.) u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Tuženik osporava i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih. Navodi da je nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj: 118-50-2776605 i Ugovor o kreditu broj 118-50-4457256. Nesporno da je i da su stranke dana 16. veljače 2016. godine zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-2776605 i Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-4457256 temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime da je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj da tvrdi da su nepoštene i ništetne odredbe oba Ugovora prema kojoj da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak (dalje u tekstu: valutna klauzula) kao i odredbe Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita (ulazna naknada). Takav pogrešan zaključak tužitelj da izvodi na temelju tvrdnje da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P – 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj da u bitnom ponavlja navode sudova iz gore navedenih presuda koje da predstavlja kao osnovu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno da je potrebno naglasiti da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što da je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi da nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već da su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. U svrhu potvrde navedenog, upućuje se na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine gdje da sud navodi: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Dakle, iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno da proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Slijedom navedenog, na tužitelju da je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući da takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Imajući na umu odredbe čl. 81. – 85. ZZP/03 i čl. 98. – 102. ZZP/07 u svrhu razmatranja poštenosti spornih odredaba ugovora, prvenstveno da je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada da uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada da je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno da je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti da nije dovoljno samo cijeniti tu konkretnu spornu odredbu već da je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to da znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. Odredbom članka 83. ZZP/03, odnosno 98. ZZP/07 propisano da je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Prilikom toga svakako da treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg da uvodi praksa Suda EU, te koja da prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Tužiteljica da je svakako kao razumno dobro informiran, razumno pažljiv i oprezan potrošač mogla razumjeti i shvatiti značenje valutne klauzule, a čiji uvjeti da su joj obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Tužiteljica da je svjesno preuzela rizik povećanja tečaja CHF, koji da je kasnije mogao biti manji ili veći, sukladno parametrima prema kojima se on određuje, a na koje da tuženik nije imao utjecaja niti je mogao predvidjeti njegovo kretanje. Tužiteljica da nije morala uopće podignuti kredit u svrhu kupnje stana, niti dvije godine nakon u svrhu kupnje vozila. Dakle, tužiteljica da nije bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika, odabrala da je podignuti kredit upravo kod tuženika i upravo pod tim uvjetima pod kojima da je kredit i zaključen. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora br. 118-50-2776605 da je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime ista da glasi: „1./prvo/IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednost CHF 185.700,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“ „7./sedmo/NAČIN OTPLATE Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...“ Isto tako, odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora br. 118-50-4457256 da je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime ista da glasi: „1./prvo/IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednost CHF 36.060,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“ „7./sedmo/NAČIN OTPLATE Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...“ Iz citiranih odredbi notorno da proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno da proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 185.700,00 CHF odnosno iznos od 36.060,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan korištenja dok da je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužitelju da je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te da mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući da je tako izričito ugovoreno. Tužitelju da je svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, kako da je gore obrazloženo, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istoga. Međutim, tužitelju da su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava se da u trenutku zaključenja predmetnih Ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu, pa da su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati, a pogotovo kod sklapanja kasnijeg ugovora o kreditu koji da je sklopljen 2 godine nakon isplate prvoga, gdje da su tužitelju temeljem prijašnjeg ugovora morale sporne odredbe biti jasne, uočljive i razumljive. Ujedno da je tužitelju kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje da su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te da je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Štoviše, na svakoj stranici otplatnog plana podebljanim slovima naglašeno da je: „Informaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja: [broj telefona].“ Dakle, već iz toga da proizlazi da je tuženik tužitelja izričito i pisano upozorio na mogućnost promjene valute na dan dospijeća te shodno tome i promjeni visine anuiteta te osigurao pravodobno obavještavanje o navedenom. Predmetni Ugovori da su solemnizirani od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) propisano da je: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“ Imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, to da je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Jesu li tužitelju predmetne odredbe bile jasne, razumljive i lako uočljive da treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača. Prilikom toga svakako da treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg da uvodi praksa Suda EU, a koja da je obvezujuća i za nacionalne sudove te koja da prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Stoga da je potrebno ispitati je li se tužitelj prije i prilikom zaključenja ugovora informirao o posljedicama valutne klauzule i povrh onoga što proizlazi iz samih ugovornih odredbi i onoga što mu je obrazložio tuženik i javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora. Je li prilikom zaključenja Ugovora bio pažljiv i razborit odnosno je li pročitao odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu. Zašto nije postavljao dodatna pitanja tuženiku ako mu te odredbe odmah nisu bile jasne. Konačno da je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužitelj niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući da nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što da je jedino važno da jest da je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno, mogao da je i bio da je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Slijedom svega navedenog, notorno da je da je tužitelju sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Članak 3. Ugovora o kreditu br. 118-50-2776605 da glasi: „3./treće/ NAKNADA 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“. U članku 1. Ugovora o kreditu naveden da je iznos kredita i predmetna odredba da glasi: „1./prvo/IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednosti CHF 185.700,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“ Članak 3. Ugovora o kreditu br. 118-50-4457256 da glasi: „3./treće/ NAKNADA 0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“. U članku 1. Ugovora o kreditu naveden da je iznos kredita i predmetna odredba da glasi: „1./prvo/IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednosti CHF 36.060,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“ Prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelju da su bili dostupni i promotivni uvjeti gdje da je izričito navedeno na što se odnosi predmetna naknada, a odnosi da se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita. Dakle, navod tužitelja da je tuženik neosnovano naplatio tužitelju iznose za obradu kredita da se ne može prihvatiti. Tuženik da je predmetne naknade naplatio temeljem ugovora i to za troškove koje da je realno imao. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. st 1. ZZP/07 propisano da je: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Odredbom članka 83 ZZP/03, odnosno čl. 98. ZZP/07 propisano da je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Odredbom članka 85. ZZP/03, odnosno čl. 100. ZZP/07 propisano da je: „Ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.“ U konkretnom slučaju, ugovor o kreditu zaključen da je u pisanom obliku. Sporne odredbe napisane da su jasno i razumljivo te da su lako uočljive. Navedeno da bi trebalo biti nesporno. Predmetne odredbe da ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, predmetne odredbe da su zakonite odnosno sukladno tada važećem zakonodavstvu, tuženik da je imao pravo naplate predmetne naknade koja da se odnosi na naprijed navedene troškove. Dakle, tuženik da je postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja kada da je s tužiteljem ugovorio predmetnu odredbu. U smislu članka 83.ZZP/03, odnosno čl. 98. ZZP/07 prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe potrebno da je uzeti u obzir i sve opće uvjete banke čija primjena da je ugovorena na konkretni ugovor o kreditu i koje da su bile važeće u trenutku naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, a sve jer da one čine sastavni dio ugovora o kreditu, predstavljaju njegovu dopunu i sadrže konkretne uvjete glede naplate i obračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita. Imajući na umu gore citirane odredbe ZZP/03 i ZZP/07 prvenstveno da je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada da uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada da je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno da je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti da nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe već da je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to da znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje da su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju, tužitelj da je imao utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te da su stranke pregovarale o navedenom. Tuženik da uvijek nudi više opcija glede valutne klauzule, a potom da se prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika kredita odabere jedna od mogućih opcija. Valutna klauzula da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno da je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja da prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to da bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga da jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena. Tužitelj da je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bio da bi dužan vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno da je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute da se nije mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome da se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što da je utvrđeno u kolektivnom sporu. Ukazuje se posebno i na članak 9. Ugovora o kreditu kojim da je ugovoreno: „Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR.“ Dakle, tužitelj da je imao pravo bilo kada, tijekom uredne otplate kredita zatražiti konverziju, ako je smatrao da je postojeća valutna klauzula u CHF za njega nepovoljna. Tuženik osporava pravo tužiteljice na potraživanje bilo kakve isplate. Kod ocjene tužbenog zahtjeva na isplatu, potrebno da je imati na umu da su stranke zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-2776605 i Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-4457256 temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime da je provedena konverzija oba kredita ugovorena u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedenom konverzijom da je početno odobrena glavnica kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunata u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te da su umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu u CHF obračunate kamatne stope koje su primjenjivane na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom kredita prestala da je novčana obveza tužitelja u odnosu na dio glavnice u visini od 35.361,80 EUR odnosno 8.171,87 EUR. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate da su u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te da su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Tuženik izričito osporava da bi sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u bilo kojem dijelu bile ništetne. Sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli notorno da je da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute CHF po osnovnom ugovoru kada su sve uplate (uključujući svako povišenje tečaja) sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. U tom smislu da ide i pravomoćna sudska praksa. Svakako da je potrebno ponovno naglasiti da tužiteljica nije morala pristati na konverziju. Tuženik da je imao zakonsku obvezu odnosno morao da je ponuditi konverziju, međutim, tužiteljica da je nije bila obvezna prihvatiti. Tužiteljica da nije isticala nikakve primjedbe te da je na konverziju pristala. Konverzijom da su ugovorne strane stvorile potpuno novu pravnu osnovu temeljem koje da su se tužiteljica dobrovoljno, svojom voljom i tuženik sukladno zakonskoj obvezi suglasili pod kojim uvjetima, uz koju valutnu klauzulu i uz koju kamatnu stopu će iskoristiti sve do tada uplaćene novčane svote. Konverzijom da su ugovorne strane trajno, konačno, jasno, transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu apsolutno svih uplata koje su izvršene po osnovnom ugovoru što da nedvojbeno onemogućuje tužiteljicu da sada potražuje bilo kakve „preplate“. Potrebno da je i naglasiti da je tuženik konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu. Sukladno članku 19. d. ZID ZPK/15 tuženik da je bio dužan pribaviti mišljenje neovisnog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator konverzije izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Dakle, tužiteljica da nema pravo ni na kakvu isplatu sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu. U tom smislu ukazuje se i na zaključak prof. dr. sc. GB i doc. dr. sc. MB u stručnom članku „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ kojim da se navodi: „Prema pravilima obveznog prava, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu.“ „U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu u CHF (uplate glavnica i kamata). Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji zamjenjuje prethodni otplatni plan za kredit u CHF.“ „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredbi ugovora o kreditu u CHF) to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove.“ (Prilaže da se stručni članak „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“). Upravo navedene pravne stavove da iznosi i tuženik, a iste da potvrđuje i VSRH u oglednom postupku: Konverzija da je provedena na način da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Banke da su bile dužne ponuditi konverziju u skladu sa ZID ZPK-a, a potrošač da je na temelju slobodne volje bio ovlašten odlučiti hoće li pristati na konverziju ili neće. „Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju ne može primjeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19. e. ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. Dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Znači, u konkretnom slučaju činjenice da su sljedeće: tužitelj da nije morao pristati na konverziju, tuženik da je imao zakonsku obvezu odnosno morao da je ponuditi konverziju, međutim, tužitelj da je nije bio obvezan prihvatiti. Tužitelj da nije imao primjedbi, prihvatio da je izračun i ponudu konverzije i Dodaci ugovoru o kreditu da su zaključeni te da proizvode pravne učinke. Konverzijom da su ugovorne strane stvorile potpuno novu pravnu osnovu temeljem koje su se tužiteljica dobrovoljno, svojom voljom i tuženik sukladno zakonskoj obvezi suglasili pod kojim uvjetima, uz koju valutnu klauzulu i uz koju kamatnu stopu će iskoristiti sve do tada uplaćene novčane svote. Konverzijom da su ugovorne strane trajno, konačno, jasno, transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu apsolutno svih uplata koje su izvršene po osnovnom ugovoru što da nedvojbeno onemogućuje tužitelja da sada potražuje bilo kakve „preplate“. Tuženik da je konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu. Sukladno članku 19. d. ZID ZPK/15 tuženik da je bio dužan pribaviti mišljenje neovisnog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator konverzije izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom budući se konverziji nije moglo ni pristupiti bez potvrde neovisnog revizora i njegove objave na mrežnim stranicama. Opreza radi dostavlja da se izvješće ovlaštenog revizora. Nakon donošenja odluke VSRH u oglednom postupku uslijedila da je jedinstvena sudska praksa viših sudova u pogledu neosnovanosti tužbenih zahtjeva korisnika kredita koji su proveli konverziju. Neovisno o eventualnoj ništetnosti spornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ponovno da se naglašava da je tuženik konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu. Sukladno članku 19. d. ZID ZPK/15 tuženik da je bio dužan pribaviti mišljenje neovisnog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator konverzije izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. U konačnici tužitelj da izričito i priznaje da je konverzija valjana i zakonita, a to da i proizlazi iz obvezujućeg mišljenja VSRH u predmetu Gos-1/2019. Način obračuna nove glavnice izričito da je propisan odredbom članka 19. c. ZID ZPK-a kojim da je propisano: „7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, 8. učinak konverzije utvrdi kao razlika: stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.“ Dakle, tuženik da je isključivo postupao po kogentnim zakonskim odredbama. Apsurdna da je konstrukcija da je tuženik mogao na bilo koji način oštetiti tužitelja time što je postupao sukladno zakonu. Ponovno da se i naglašava da tužitelj nije morao pristati na konverziju. Tuženik da je imao zakonsku obvezu odnosno morao da je ponuditi konverziju, međutim, tužitelj da je nije bio obvezan prihvatiti. Tužitelju da je dostavljen izračun konverzije prije zaključenja Dodatka. Tužitelj da nije isticao nikakve primjedbe te da je na takav izračun pristao. Time da je izrazio svoju slobodnu volju za zaključenjem Dodatka i na provedbu konverzije sukladno dostavljenom izračunu. Ukazuje se i na obrazloženje rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br Gos - 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine iz kojeg da se izdvaja sljedeće: „Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora...“ Dakle, Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija u konkretnom slučaju valjan da je u cijelosti i proizvodi pravne učinke u cijelosti jer da je sklopljen cijelosti u skladu s ZID ZPK. U tom dijelu ukazuje da se ponovno i na odluku Europskog suda C-81/19 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj da je sud zaključio da se odredbe Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. To da znači da se u konkretnom slučaju te odredbe ne primjenjuju na Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija. Dakle, predmetna presuda potvrdila da je obvezujući pravni učinak sporazuma o konverziji pa i u dijelu načina izračuna glavnice. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i sve tužbene zahtjeve. Tuženik dalje navodi da izričito osporava da bi sporne odredbe ugovora o kreditu (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) u bilo kojem dijelu bile ništetne. Sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli notorno da je da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute kada su sve uplate (uključujući i svako povišenje tečaja CHF) sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. Tuženik da opreza radi osporava i bilo kakav obračun visine tužbenog zahtjeva. Neovisno od navedenoga, tuženik da opreza radi ističe i sljedeće. Sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, valutna klauzula ugovorena da je kao dvostrana klauzula koja da prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Tečaj valute CHF da je padao u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Tako da je tužitelj na početku otplate zbog smanjenja tečaja plaćao manje iznose anuiteta. Već iz toga da jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena. Naime, zbrajanjem samo pozitivnih razlika dobiva da se simulacija kredita s primjenom jednostrano promjenjive kamatne stope i jednostrane valutne klauzule u CHF, a ne simulacija kunskog kredita s fiksnim tečajem valute što da je zahtjev tužitelja. Kako bi se utvrdilo što je tužitelj zbilja platio više zbog hipotetske ništetnosti spornih ugovornih odredbi, potrebno da je promatrati ugovor kao cjelinu, a ne samo pojedinačne uplate. Kod simulacije kunskog kredita s fiksnim tečajem valute potrebno da je uzeti dakle u obzir sve promjene tečaja pa u konačnici od „više“ uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja. Tu da se ne radi o prigovoru radi prijeboja, već da se radi o utvrđenju koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule. Ovakvim utvrđenjem visine tužbenog zahtjeva, tužitelj da ne dolazi u poziciju u kojoj bi bio da nije bilo hipotetski ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli već da dolazi u puno povoljniju poziciju u kojoj da se ni na koji način ne cijeni činjenica da je u određenom razdoblju tužitelj uplaćivao manje od onoga što je trebao da nije bilo hipotetski ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Dakle, postavljanje ovakvog tužbenog zahtjeva da ne uspostavlja stanje koje bi bilo da nije bilo hipotetski ništetnih odredbi. Tužitelj da kao vrijednost predmeta spora u odnosu na deklaratorne (nenovčane) tužbene zahtjeve (toč. I.-IV.) navodi iznos od čak 130.368,16 EUR-a, a koliko da iznose vrijednosti Ugovora o kreditu čija da se ništetnost određenih odredbi traži. Ukupnu vrijednost predmeta spora obzirom na tužbeni zahtjev postavljen u točki V. tužbe da naznačuje u iznosu 143.555,69 EUR-a. Tuženik se protivi tako odmjerenoj visini vrijednosti predmeta spora budući da je ista očito suviše visoko odmjerena. Tužitelj da određuje vrijednost predmeta spora u odnosu na deklaratorne tužbene zahtjeve u iznosu od 130.368,16 EUR-a jer da toliko iznose vrijednosti Ugovora o kreditu čija da se ništetnost određenih odredbi traži. Međutim tužitelj da ne traži da se utvrdi ništetnost cijelih ugovora, već samo pojedinih njihovih odredbi pa da je notorno da ne može niti vrijednost predmeta spora u odnosu na deklaratorne tužbene zahtjeve odmjeriti u iznosu vrijednosti oba ugovora o kreditu. Pored toga, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu da treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i da se ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora da se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno u ovom slučaju isplatu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud vrijednost predmeta spora odredi u iznosu koji odgovara kondemnatornom tužbenom zahtjevu odnosno zahtjevu na isplatu u iznosu 13.169,53 EUR.

3. Prema čl. 40. st. 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

Tužitelj je istaknuo pet tužbenih zahtjeva, četiri (deklaratorna) koji se ne odnose na novčanu svotu i jedan (kondemnatorni) koji se odnosi na novčanu svotu.

Vrijednost predmeta spora kondemnatornog tužbenog zahtjeva predstavlja iznos na koji ovaj zahtjev glasi, dok je za vrijednost predmeta spora deklaratornih tužbenih zahtjeva mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

Za vrijednost predmeta spora deklaratornih tužbenih zahtjeva tužitelj je naznačio iznos od 130.368,16 eur.

Tužiteljevi deklaratorni tužbeni zahtjevi su u konkretnom slučaju u službi tužiteljevog kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim isti, suštinski, ostvaruje svoju pravnu zaštitu. Stoga, nije smisleno da vrijednost predmeta spora tužiteljevih deklaratornih tužbenih zahtjeva bude viša od vrijednosti predmeta spora kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Shodno tome, sud smatra da je tužitelj vrijednost predmeta spora deklaratornih tužbenih zahtjeva očito suviše visoko naznačio.

Sud smatra da je vrijednost predmeta spora tužiteljevih deklaratornih tužbenih zahtjeva (kojima se zahtijeva utvrđenje ništetnosti tek pojedinih odredaba ugovora i koji su, kao što je rečeno, u službi kondemnatornog tužbenog zahtjeva) 1.327,22 eur, koji iznos odgovara minimalnom iznosu vrijednosti predmeta spora radi naplate sudske pristojbe u parnicama u kojima je predmet spora utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa (čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama).

Slijedom iznijetog, sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a, sud je, po službenoj dužnosti, na pripremnom ročištu, rješenjem odredio vrijednost predmeta spora tužiteljevih deklaratornih tužbenih zahtjeva s iznosom od 1.327,22 eur.

4. Tužba tužitelja, u odnosu na tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti (one opisane u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevima kakvi su oni opisani u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.

Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevima opisanim u dispozitivu rješenja.

U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

5. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

6. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 118-50-2776605 od 19. travnja 2005. (152-155), ugovor o kreditu broj 118-50-4457256 od 16. listopada 2007 (156-159), dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 118-50-2776605 od 16. veljače 2016. (37-42) i dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 118-50-4457256 od 16. veljače 2016. (43-47). Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.

7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 118-50-2776605 od 19. travnja 2005. (dalje: ugovor o kreditu 1) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao kreditor, tužiteljica, kao korisnik kredita i treća osoba, kao založni dužnik. Ugovorom o kreditu 1 tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 185.700,00 CHF. Ugovor o kreditu 1 u čl. 1. sadrži odredbu koja glasi: "Iznos kredita Kunska protuvrijednost CHF 185.700,00 (slovima: stoosamdesetpettisućasedamsto švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja." Ugovor o kreditu 1 u čl. 7. st. 1., uz ostalo, sadrži odredbu koja glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.", dok u st. 4. sadrži odredbu koja glasi: "Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke". Ugovor o kreditu 1 u čl. 8. st. 2. sadrži odredbu koja glasi: "Založni dužnik dozvoljava kreditoru da temeljem ovog ugovora bez ikakve njegove daljnje suglasnosti ili dozvole, ishodi uknjižbu hipoteke na nekretninama iz ovog članka, i to za iznos kunske protuvrijednosti CHF 185.700,00 (stoosamdesetpettisućasedamsto švicarskih franaka), uvećano za pripadajuću kamatu koja se pripisuje glavnici nakon isteka grace perioda, obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća tražbine s redovnom kamatom po stopi od 4,95 % (četiri zarez devedesetpet posto), godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog ugovora iznosi 15 % (petnaest posto) godišnje, promjenjiva, te pripadajućim naknadama i drugim troškovima." Ugovor o kreditu 1 u čl. 9. st. 1. sadrži odredbu koja glasi: "Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u eur, primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz eur, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u eur, sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora.", dok u st. 3. sadrži odredbu koja glasi: "Promjena valutne klauzule sukladno ovom članku podliježe plaćanju naknade sukladno Odluci o visini naknade za usluge kreditora." Ugovor o kreditu 1 u čl. 3. sadrži odredbu koja glasi: "Naknada 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

Uvidom u ugovor o kreditu broj 118-50-4457256 od 16. listopada 2007. (dalje: ugovor o kreditu 2) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik. Ugovorom o kreditu 2 tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 36.060,00 CHF. Ugovor o kreditu 2 u čl. 1. sadrži odredbu koja glasi: "Iznos kredita Kunska protuvrijednost CHF 36.060,00 (tridesetšesttisućašezdeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita". Ugovor o kreditu 2 u čl. 7. st. 1. sadrži, uz ostalo, odredbu koja glasi: "Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita.", dok u st. 4. sadrži odredbu koja glasi: "Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke." Ugovor o kreditu 2 u čl. 8. st. 2. sadrži odredbu koja glasi: "Založni dužnik dozvoljava kreditoru da temeljem ovog ugovora, bez ikakve njegove daljnje suglasnosti ili dozvole, ishodi i izvrši uknjižbu hipoteke na nekretninama iz ovog članka, i to za iznos kunske protuvrijednosti CHF 36.060,00 (tridesetšesttisućašezdeset švicarskih franaka), uvećano za pripadajuću kamatu koja se pripisuje glavnici nakon isteka grace perioda, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća tražbine, s redovnom kamatom po stopi od 4,95 % (četiri zarez devedesetpet posto), godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i kamatom po dospijeću visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog ugovora iznosi 15 % (petnaest posto) godišnje, promjenjiva te pripadajućim naknadama i drugim troškovima." Ugovor o kreditu 2 u čl. 9. st. 1. sadrži odredbu koja glasi: "Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u eur, primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije.", u st. 2. sadrži odredbu koja glasi: "Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz eur, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u eur, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora.", a u st. 4. sadrži odredbu koja glasi: "Promjena valutne klauzule sukladno ovom članku podliježe plaćanju naknade sukladno Odluci o visini naknade za usluge kreditora." Ugovor o kreditu 2 u čl. 3. sadrži odredbu koja glasi: "Naknada 0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

Uvidom u dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 118-50/2776605 od 16. veljače 2016. i dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 118-50-4457256 od 16. veljače 2016. (dalje: dodaci) utvrđeno je da su tuženik, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnik kredita sklopili dodatke, tzv. konverzije. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR).

Sporno je da li je sklapanjem dodataka, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koje tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.

Dodaci obvezuju ugovorne stranke.

Sklapanjem dodataka kojima su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, u pogledu valute, od utjecaja je na pravo tužiteljice da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem dodataka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koje tužiteljica zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja dodataka.

Dodaci koji podrazumijevaju konverziju kredita iz CHF u eur izvršeni su temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja dodataka proizlazi da su stranke potvrdile da su izračuni konverzija kredita sastavljeni sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužiteljica prihvatila izračune konverzija.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljene zahtjeve tužiteljice. Dodacima su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodataka izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorima o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja dodataka) na ime tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužiteljica i potražuje predmetne iznose, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverzije kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužiteljica prihvatila izračune konverzija, a na što ničim nije bila obvezana, niti prinuđena, te slijedom toga sklopila dodatke, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodataka izmijenile svoje ugovorne odnose u pogledu valute, tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile dodatke sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da su dodaci sklopljeni uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja dodataka neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

No, i neovisno od toga, kondemnatorni tužbeni zahtjev je neosnovan. O razlogu za takav stav nastavno.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužiteljica uopće nije navela činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva s označenim iznosima. Doduše, tužiteljica je predložila određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužiteljica i vještačenje su dokazi, te se, s obzirom da tužiteljica nije navela kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužiteljica uplatila, pa te činjenice tužiteljici moraju biti poznate, jer se radi o njenim vlastitim uplatama. Konačno, tužiteljica je u tužbenim zahtjevima, kojima traži da joj se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebala platiti prema tečaju za CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, definirala tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovorima o kreditu.

Što se, pak, tiče tužiteljičine tvrdnje da su nepoštene i odredbe predmetnih ugovora o kreditu kojima se određuje pravo kreditoru da od iznosa kredita odbije i od tužiteljice naplati jednokratne troškove naknade obrade u iznosu od 1,00 % i 0,5 %, zbog čega da su i navedene odredbe ugovora ništetne, te da joj je zato kreditor dužan isplatiti navedeni iznos, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, iz činjenične osnove na koju se tužiteljica poziva ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na ovu naknadu. Naime, tužiteljica ne samo da ne dokazuje (nije u tom pravcu predložila niti jedan dokaz), već uopće ni ne tvrdi (nije iznijela činjenice u tom pravcu) kada je uopće platila ovu naknadu, kao ni zašto su odredbe o toj naknadi nepoštene i ništetne, pa onda ni zašto bi joj tuženik bio dužan isplatiti tu naknadu. Pritom se, ponovno ističe, da sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se tužitelj poziva, kao i da izvodi samo dokaze koje stranke predlože.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

8. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za zastupanje na ročištu 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 250,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 1.250,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 05. lipnja 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi, odnosno, usmeno na ročištu, za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV- na ovu radnju.

Tuženiku, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 18. lipnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.