REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-670/2025-7

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Rivalno, zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska Cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 9. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 132,72 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 24.06.2006. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 148,61 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 04.12.2006. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 46,97 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 30.07.2008. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 39,81 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 13.10.2011. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.155,68 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 13.10.2011. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini 813,18 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. lipnja 2025. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

" Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 99,25 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 26.08.2003. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 45,22 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 15.04.2004. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao Kreditor sklopili su:

- u kolovozu 2003. Ugovor o kreditu broj 318-50-1989646, na iznos od 3.347,50 EUR

- 24.06.2006. Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 320-50-3536838, na iznos od 40.000,00 kn

- 30.07.2008. Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 320-50-5006372, na iznos od 14.158,99 kn

- 12.10.2011. Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 322-50-5897252, na iznos od 135.000,00 kn

U čl. 3. navedenih ugovora je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

U čl. 9. je ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, te da je u tom slučaju dužan platiti naknadu sukladno Odluci kreditora.

Napominje se da tuženik nije dostavio presliku ugovora 318-50-1989646, uz obrazloženje da istim ne raspolaže.

U svim kreditima su dakle ugovorene jednokratna naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, te da korisnik za prijevremenu otplatu kredita plaća naknadu sukladno odluci kreditora, temeljem čega su naplaćene tzv. ulazne i izlazne naknade;

- 26.08.2003. naknada za obradu kredita 318-50-1989646, u iznosu 747,83 kn/ 99,25 EUR (3,00% iznosa kredita)

- 15.04.2004. naknada za konačnu otplatu kredita 318-50-1989646 u iznosu 340,76 kn/ 45,22 EUR

- 24.06.2006. naknada za obradu kredita 320-50-3536838 u iznosu 1.000,00 kn/ 132,72 EUR (2.50% iznosa kredita)

- 04.12.2006. naknada za konačnu otplatu kredita 320-50-3536838 u iznosu 1.119,74 kn/ 148,61 EUR

- 30.07.2008. naknada za obradu kredita 320-50-5006372, u iznosu 353,97 kn/ 46,97 EUR (2.50% iznosa kredita)

- 13.10.2011. naknada za konačnu otplatu kredita 320-50-5006372 u iznosu 300,00 kn/ 39,81 EUR

- 13.10.2011. naknada za obradu kredita 322-50-5897252, u iznosu 8.707,50 kn/ 1.155,68 EUR (6,45% iznosa kredita)

2. Tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o naknadama, i odredbe Općih akata i Tarifa o naknadama tuženika, jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, po principu „uzmi ili ostavi“ i isti kao potrošač nije mogao utjecati na te odredbe, odnosno o njima se nije pregovaralo, te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na što koje troškove se odnose, niti kako je određen njihov postotak, slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača tužitelja i zbog toga su ništetne.

3. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da su navedene odredbe ugovora, kao i općih akata tuženika, nepoštene i ništetne u smislu čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima, i to;

- čl. 3. kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita - dio odredaba čl. 9. u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, te da je u tom slučaju dužan platiti naknadu sukladno Odluci kreditora, te u dijelu kojim je ugovoreno da se na ugovor primjenjuju opći akti Kreditora; Odluka o kamatnim stopama, Odluka o visini naknada za usluge Kreditora i Pravilnik o obračunu kamata i naknada, te ostali akti Kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana, s kojima su ugovorne strane upoznate i pristaju na njihovu primjenu, zajedno s izmjenama i dopunama - istovjetne odredbe ugovora 318-50-1989646, čiju presliku tuženik nije dostavio Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist u utuženom iznosu, a koja se ogleda u neosnovano naplaćenim naknadama.

4. Tužitelj se obratio tuženiku dopisom od 27.11.2024. sa zahtjevom za mirnim rješenjem, dostavom kreditne dokumentacije i podacima o uplati naknada, temeljem čega je tuženik dostavio kreditnu dokumentaciju i tražene podatke.

5. Slijedom svega navedenog, tužitelj je ustao ovom tužbom i tužbenim zahtjevom.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj smatra djelomično ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 318-50-1989646, 320-50-3536838, 320-50-5006372, 322-50-5897252, u dijelovima u kojima je u svakom od ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita.

Takvi navodi tužitelja su neosnovani.

U odnosu na Ugovor o kreditu br. 318-50-1989646

7. Tužitelj u tužbi navodi da mu je tuženik odbio dostaviti presliku Ugovora o kreditu br. 318-50-1989646. jer istom više ne raspolaže. Sukladno odredbi 160. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ br.159/2013, 19/2015, 102/15, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020,151/2022, 145/2024) tuženik je dužan jedanaest godina čuvati sve isprave koje se odnose na otvaranje, zatvaranje i evidentiranje promjena stanja na računima za plaćanje te depozita, kao i ugovore i druge isprave o zasnivanju poslovnog odnosa.

Obzirom da je predmetni kredit otplaćen 24.6.2006., rok čuvanja istog je protekao, te tuženik više ne raspolaže predmetnim ugovorom.

8. Tužitelj smatra ništetnom odredbu čl. 3. i 9. u predmetnom Ugovoru o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita i naknada za prijevremenu otplatu.

Takvi zahtjevi temelje se na odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13/EEZ, smatrajući da se radi o nepoštenoj odredbi.

Međutim, predmetni je ugovor o kreditu zaključen 26.8.2003., a prvi Zakon o zaštiti potrošača u Republici Hrvatskoj na snagu je stupio 16.9.2003. stoga se isti ne može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu.

Uzimajući u obzir opće pravno načelo zabrane retroaktivne primjene propisa, jasno je da se na njega spomenuti Zakon o zaštiti potrošača ne može primijeniti, stoga su i navodi tužitelja o navodnom nepostojanju pojedinačnog pregovaranja, neravnoteži na štetu tužitelja kao potrošača i postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenje, sve u smislu pretpostavki nepoštenosti, u potpunosti irelevantni. Iz istih razloga nije primjenjiva niti Direktiva 93/13/EEZ koja je u hrvatsko zakonodavstvo implementirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2007, a samim time niti praksa Suda EU o tumačenju i primjeni iste odredbe.

U tom se smislu ukazuje i na odluku Suda EU C-567/20 u kojoj je izričito navedeno da se odredbe Direktive ne primjenjuju na ugovore zaključene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji. Kako je RH u EU stupila 1.7.2013., a predmetni je ugovor zaključen 10 godina prije toga, jasno je i da tumačenja Suda EU ne mogu biti od značenja za predmetni ugovor o kreditu.

U odnosu na jednokratnu naknadu za obradu kredita

9. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu br. 320-50-3536838, 320-50-5006372 i 322-50-5897252 kojima je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita.

Iznos spornih naknada točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije.

Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom.

10. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine:

- Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

- Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

11. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž- 311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita.

12. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen.

Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora.

O naknadi za prijevremenu otplatu kredita

13. Tužitelj smatra djelomično ništetnom i odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu 320-50-3536838 i 320-50-5006372. Međutim, tužitelj je potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata.

Naknade koje je tužitelj platio propisane su općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje, a tuženik iste dostavlja u prilogu ovog podneska.

Slijedom navedenog, tuženik je tužitelju zakonito naplatio naknade za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, smjernicama HNB-a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovori su zaključeni 24.6.2006 i 30.7.2008, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren.

Opreza radi ističe se da bi eventualno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo bi neosnovano, obzirom da je predmetni Zakon stupio na snagu 1.1.2010., te se ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije 1.1.2010. godine.

Tuženik u smislu svega navedenog dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva.

Tuženik ističe prigovor zastare.

14. Tuženik ističe i da su predmetni ugovori o kreditu otplaćeni u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati.

Ukoliko bi se tužitelj u odnosu na prigovor zastare pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik se očituje kako slijedi.

Navedeno se pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena.

Naime, ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP.

Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevima. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena čak 22 godina nakon naplate naknade iz toč. I. tužbenog zahtjeva, i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu.

15. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

16. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušan je tužitelj.

17. Tužbeni zahtjev je djelomično je osnovan je osnovan.

18. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahttjeva, zastara potraživanja i i neprimjenjivost Zakona o Zaštiti potrošaća na ugovor sklopljen u kolovozu 2003 god broj: 318-50-1989646.

19. Među strankama nesporna je visina tužbenog zahtjeva.

20. Tužitelj je iskazao da je sa tuženom sklopio 4 ugovora o kreditu i sva 4 bila su namijenjena za izgradnju kuće. To je kuća koja se koristi isključivo za stanovanje. Prvi kredit je bio sklopljen u EUR-ima, drugi, treći i četvrti u HRK. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo pregovaranja oko uvjeta kredita. Ugovore je sastavljala banka. Dobio je već sastavljen ugovor i potrebna je bila samo ovjera kod javnog bilježnika. Obzirom da mu je kredit bio potreban. Potpisao je već unaprijed pripremljen i sastavljen ugovor, nije ga posebno čitao, novac muje bio potreban za izgradnju kuće. Kako mi je novac bio neophodan, ugovori su bili po principu "uzmi ili ostavi" i po njegovim saznanjima svaka banka je imala jednak način poslovanja prilikom sklapanja tih ugovora. Rečeno mu je da mora platiti naknadu, pročitano je da je naknada takva kakva je određena ugovorom, takva je i visina, a on je pristao na takav ugovor jer nije imao drugog izbora. Kredite je prijevremeno otplaćivao, jednim kreditom otplatio bih drugi kredit. Morao je platiti i naknadu zbog prijevremene otplate kredita, takva je bila naprosto politika banke. Posebna objašnjenja od djelatnika nije tražio. Nije bilo pojašnjenja zašto mora platiti naknadu, on je naprosto morao izvršiti obvezu koja je bila propisana ugovornom odredbom.

21. Nakon saslušanja tužitelja sud je nedvojbeno utvrdio da se sa tužiteljem nije pregovaralo pojedinačno o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o ugovornoj odredbi koja se odnosi na naknadu, tzv. ulaznu naknadu i tzv izlaznu naknadu zbog prijevremene otplate kredita. Iako nije pitao o kakvoj se naknadi radi, trebao je dobiti obrazloženje od djelatnika banke, na što se odnosi ulazna naknada. Prilikom potpisivanja ugovora dobio je već unaprijed napisan ugovor u kojem je bila unaprijed formulirana odredba i odredba koja se odnosi na naknadu i na utjecaj sadržaja ugovorne odredbe nije mogao utjecati, već je istu morao platiti kako bi ostvario ugovor o kreditu. Na taj način Banka je iskoristila svoj položaj jače ugovorne stranke kao financijska institucija u odnosu na tužitelja koji nema znanja o financijskom poslovanju. Takav način postupanja banke protivan je načelu savjesnosti i poštenja,(članak 4 ZOO-a), obzirom je tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza o kojoj se nije pregovaralo. To sve se odnosi i na tzv. izlaznu naknadu zbog prijevremene otplate kredita jer je evidentno da se ni o toj naknadi nije pregovaralo niti su tužitelju pojašnjeni razlozi plaćanja izlazne naknade zbog prijevremene otplate kredita.

22. Glede Ugovora iz kolovoza 2003. broj 318-50-1989646, na iznos od 3.347,50 EUR, valja napomenuti predmetni je ugovor o kreditu zaključen 26.8.2003., a prvi Zakon o zaštiti potrošača u Republici Hrvatskoj na snagu je stupio 16.9.2003. stoga se isti ne može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu.

Uzimajući u obzir opće pravno načelo zabrane retroaktivne primjene propisa, jasno je da se na njega spomenuti Zakon o zaštiti potrošača ne može primijeniti, stoga su i navodi tužitelja o navodnom nepostojanju pojedinačnog pregovaranja, neravnoteži na štetu tužitelja kao potrošača i postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenje, sve u smislu pretpostavki nepoštenosti, u potpunosti irelevantni. Iz istih razloga nije primjenjiva niti Direktiva 93/13/EEZ koja je u hrvatsko zakonodavstvo implementirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2007, a samim time niti praksa Suda EU o tumačenju i primjeni iste odredbe.

U tom je i odluka Suda EU C-567/20 u kojoj je izričito navedeno da se odredbe Direktive ne primjenjuju na ugovore zaključene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji. Kako je RH u EU stupila 1.7.2013., a predmetni je ugovor zaključen 10 godina prije toga, jasno je i da tumačenja Suda EU ne mogu biti od značenja za predmetni ugovor o kreditu.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

23. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim.

24. Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva valja napomenuti da u predmetu C- 224/19 Sud EU tumači Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

Iako je prethodni postupak vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala.

Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

25. Sud smatra da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

26. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo!

27. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

28. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Naravno, razlog je taj što (ekonomskog) opravdanja nema! Dakle, banke su morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

29. Tužitelj je podmirio administrativne troškove za posao obrade kredita, koji posao spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke.

30. U konačnici, sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužitelj se tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća. Dodatno, s obzirom na potpuno nepostojanje transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tužitelju pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužitelj izražava sumnju da mu je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu.

31. Posebno, nakon saslušanja tužitelja sud je zaključio da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

32. Jasno je iz provedenog saslušanja, da tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade.

33. Banka je bila dužna na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime je zapravo korisnik dovela u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

34. U odnosu na navod tuženika kako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ističe se kako je iz ugovora i početnog otplatnog plana vidljivo da je sve troškove snosio tužitelj, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike koji su zaposleni u tu svrhu, nije jasno koje troškove je tužena mogla imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bio dužan snositi tužitelj pa prema tome navedena odredba nije niti jasna niti određena.

35. Tužitelj je platio ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali to ne znači da nije imao prigovora na istu.

36. Činjenica je da tužitelj ne bi ni mogao ugovoriti kredit sa tuženikom ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Ona je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na istu.

37. Dakle, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

38. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

39. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3,00% iznosa kredita (čl. 4.2. Ugovora o potrošačkom kreditiranju) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.“

40. Ponovno valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

41. Osnovano tužitelj smatra da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca. Između ostaloga, u članku 2.C) predmetnog ugovora stoji da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknade Kreditora. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Pored toga osnovano tužitelj navodi da tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao na uvid Opće uvjete poslovanja niti da se o njima razgovaralo, a posljedično niti o spornoj odredbi.“ 42. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tužena banka dužna tužitelju vratiti plaćeni iznos.

43. Sve navedeno odnosi se i na tzv. izlaznu naknadu zbog prijevremene otplate kredita.

44. Ovdje također treba dodati, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno.

45. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima.

Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke.

46. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita.

47. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita.

48. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio.

49. Slijedom svega navedenog sud je tužitelju dosudio :

- za obradu kredita 320-50-3536838 u iznos od 132,72 EUR (2.50% iznosa kredita) od 24.06.2006, i naknadu za konačnu otplatu kredita 320-50-3536838 u iznos od 148,61 EUR od 04.12.2006,

- naknadu za obradu kredita 320-50-5006372, u iznosu 46,97 EUR (2.50% iznosa kredita) od 30.07.2008 i naknadu za konačnu otplatu kredita u iznosu od 39,01 EUR od 13.10.2011,

- naknada za obradu kredita kredita 322-50-5006372 u iznosu u iznosu 1.155,68 EUR (6,45% iznosa kredita) od 13.10.2011.

50. Kamate su dosuđene od dana plaćanja po čl. 29 st 1 i po st.2 istog članka Zakona o obveznim odnosima.

51. Tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom za naknadama po ugovoru od26.08.2003 br. 318.50-1989646, kao što je to obrazloženo u presudi.

52. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

53. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1668,26 EUR €, i u trošak ulazi: trošak odštetnog zahtjeva u visini 200,00EUR trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 09.06.2025 /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 25.02.2025.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 Eur, što sveukupno iznosi 800,00 Eur, te 25% PDV-a u iznosu od 200,00 EUR što ukupno iznosi 100,00 EUR, a što s obziom na uspjeh tužitelja u postupku od 80 % iznosi 800,00 EUR, pristojba na tužbu 33,18 € i na presudu 80,00 €, tako da ukupni trošak iznosi 913,18 EUR.

54. Odluka o trošku tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1.668,26 EUR €, i u trošak ulazi: trošak sastava odgovora na tužbu tužbe /Tbr. 8. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tuženika na roč 09.06.2025/Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, t što je sveukupno 400,00 EUR čemu trba dodati 25 % PDV-a . toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 100 EUR tako da što sveukupno iznosi 500,00 EUR, a što s obzirom na uspjeh tuženika u postupku iznosi 100,00.EUR 55. Nakon što se od troška tužitelja obzirom na uspjeh u sporu, oduzme trošak tuženika obzirom na uspjeh u sporu, ukupni trošak tužitelja iznosi 813,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po čl .27 st 3 OZ.

U Zagrebu 18. lipnja 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika