REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-6715/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Grbavac, odvjetnica u Zagrebu, Prve Poljanice 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja, z. punomoćnice tužitelja GŽ – odvjetničke vježbenice i z. punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika u Zagrebu, 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50-2601150 od 21. prosinca 2004. koja glasi: "3./treće/NAKNADA. 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvoga korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 277,88 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 24. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 9. stavku 2. Ugovora o kreditu broj: 041-50-2601150 od 21. prosinca 2004. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor."

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 80,73 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim se predlaže utvrditi ništetnom odredba sadržana u članku 9. stavku 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50-2601150 od 21. prosinca 2004. koja glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora".

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 nadoknaditi tužitelju ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.079,63Eur sa zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. studenog 2024. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopio 21. prosinca 2004. ugovor broj: 041-50-2601150 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.989,98 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, da je odredbom čl.3. istog određena tzv. ulazna naknada za korištenje kredita od 3,30% od iznosa kredita, dok je odredbom čl.9. određena tzv. izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosno da se na taj ugovor primjenjuju opći akti tuženika (pobliže opisano u stavku V. izreke presude), da su te odredbe ništetne jer ne sadrže nikakva objašnjenja na što bi se naknada konkretno odnosila niti parametre po kojima je određena, a isto tako mu nije objašnjeno na što se odnose i zašto iznose upravo toliko koliko iznose, pa kako se o njima nije pregovaralo jer su sadržane u tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i na sadržaj istog on nije imao nikakav utjecaj, to tužitelj, pozivom na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29; dalje: Direktiva) te čl.81. i čl.87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP), čl. 269., čl.270., čl.323. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05), predlaže odlučiti kao u stavcima I. do IV. izreke presude odnosno prihvatiti tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe pobliže opisane u stavku V. izreke presude.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da su sporne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost, a da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita i prijevremenu otplatu istog propisano i općim aktima te je primjena istih između stranaka ugovorena, da tužitelj ničim nije dokazao da bi sporna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita te da je ugovor ispunjen i stoga se ništetnost ne može isticati ako se radi o zabrani manjeg značaja.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, potvrdu i popis naknada tuženika te saslušao tužitelja.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. Visina zahtjeva među strankama nije sporna.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi u pretežnom dijelu osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 21. prosinca 2004. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 12.989,98 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), s namjenom kupnje vozila (čl.6.), uz rok otplate 84 mjeseca (čl.3.) i promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl.2.), time da se jednokratno naplaćuje naknada 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita (čl.3.) i tužitelj se obvezuje, između ostalog, podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima (čl.9.st.1.), a ima mogućnost izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor (čl.9.st.2.) i na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ugovora (čl.9.st.3.),

-da je tužitelju 23. prosinca 2004. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2.093,71 kn na način da je ustegnuta prilikom isplate kredita, dok mu je 10. ožujka 2010. naplaćena tzv. izlazna naknada u iznosu 608,23 kn prema Tarifi naknada,

-da tuženik od 1. ožujka 2010. primjenjuje cjenik naknada u poslovima kreditiranja građana, u kojem su pobliže opisane naknade za prijevremenu otplatu kredita u postocima iznosa nedospjele glavnice.

6. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, proizlazi da nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora i isti je bio tipa "želiš li potpisati ili ne", da je ugovor pročitao, za sporne odredbe je smatrao da su uobičajene i nije mu rečeno zašto se ti iznose plaćaju, o čemu ovise odnosno od čega se sastoje, kao niti kako se određuje njihova visina te da je automobil kupljen sredstvima kredita koristio za osobne potrebe.

7. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovarala o uvjetima – spornim odredbama o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija tih odredbi, koje su očito standardne, proizlazi da se o njihovom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju spornih odredbi odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi i posljedicama iste.

7.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženika, kojim bi eventualno bila određena visina sporne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" te " Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbama koje je daju ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takvih naknada i troškova, tim više što se u odredbama čl.3. i čl.9.st.2. ugovora, koja regulira pitanje plaćanja naknada niti ne spominju izrijekom kakvi opći akti koji bi regulirali kriterije određivanja visine iste.

7.2. Jedina odredba koja upućuje na opće akte je čl.9.st.2. ugovora u kojoj se navodi "Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora", međutim, iz navedenog nije moguće zaključiti da je upravo u tim aktima regulirano pitanje određivanja visine naknada.

7.3. Osim toga, valja istaći i to se kako sud ne nalazi da je postojala kakva zapreka da se u čl.9.st.2. ugovora po pitanju tzv. izlazne naknade konkretno navede nominalni iznos naknade ili u postotku, kao što je to, primjerice, navedeno u čl.3. ugovora u odnosu na tzv. ulaznu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, slijedom čega odredba čl.9.st.2. nije bila određena te se radi o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini tzv. izlazne naknade. Napominje se i to da paušalno pozivanje na opće akte kreditora koji se primjenjuju na sve ono što nije regulirano ugovorom, kako to stoji u čl.9.st.3. ugovora, ne dokazuje na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, tj. tzv. izlazne naknade.

7.4. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba tzv. ulazne naknade u čl.3. ugovora - jer se određuje "jednokratna naplata prilikom prvog korištenja kredita 3,30% od iznosa kredita" – može se zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogao steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za njega proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

7.5. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba o tzv. ulaznoj naknadi poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir prihvaćeni iskaz tužitelja, činjenica da sporna odredba čl.3. ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, niti je tužitelju dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.5.1. Navedeno se odnosi i na odredbu čl.9.st.2. ugovora o tzv. izlaznoj naknadi, koja odredba ne samo da nije dovoljno razumljiva i određena, već i daje ovlaštenje tuženiku da sam donese odluku o visini naknade za istu, što nikako ne može uputiti na zaključak da bi takva odredba bila poštena.

8. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da se isto ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe čl.3. terete potrošača (postotak od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena.

8.1. Odredbe čl. 1065. do čl.1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje:ZOO/91), sada čl.1021. do 1024. ZOO/05 ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita – tzv. ulazne naknade niti je to bilo predviđeno tada važećim Zakonom o bankama, a isto tako nije bilo zabranjeno niti ugovaranje tzv. izlazne naknade. Međutim, iako ugovaranje tzv. ulazne i izlazne naknade u trenutku sklapanja ugovora nije bilo zabranjeno ili ograničeno, ipak valja zaključiti da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača.

8.2. S obzirom da sporna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne sadrži, u skladu s čl. 59. toč.3. ZZP-a, konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da bi ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, bili razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir preostala obveza tužitelja da, osim sporne naknade, plati sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima (čl.9.), kao i okolnost da tuženik ničim nije dokazao visinu i opravdanost svojih troškova poslovanja.

8.3. Kako se, prema stajalištu ovog suda, ne radi o samorazumljivim troškovima to proizlazi daljnji zaključak da je na tužitelja spornom odredbom prenesena obveza plaćanja naknade - troška za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima odnosno da je tako formuliranom odredbom u čl.3. ugovora otklonjena obveza tuženika iz čl.59.toč.3. ZZP-a u smislu dokazivanja da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u tamo naznačenoj visini, pa navedeno utječe na pravni položaj tužitelja i stvara značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8.4. Osim toga, odredba o tzv. izlaznoj naknadi, kako je formulirana u čl.9.st.2. ugovora, daje ovlaštenje tuženiku da sam donese odluku o visini te naknade odnosno uvjetuje pravo tužitelja na prijevremenu otplatu svojom suglasnošću, što je protivno čl.1068.st.2. ZOO/91 (sada čl.1024. st.2. ZOO/05), pa kako se tom odredbom, u biti, nadoknađuje dio kamate koju je tuženik prema ugovoru trebao ostvariti do kraja njegovog trajanja, što je protivno odredbi čl.1068.st.4. ZOO/91 (sada čl.1024.st.4. ZOO/05) i nema dokaza da bi tuženik prijevremenom otplatom kredita pretrpio kakvu štetu, to sud nalazi da je i ta odredba nepovoljno utjecala na pravni položaj tužitelja kao potrošača.

9. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim odredbama čl.3. i čl.9.st.2. ugovora nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi i plaćanju istom tzv. ulazne i izlazne naknade, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su sporne odredbe ugovora nepoštene u smislu čl.81. te ništetne u smislu čl.87. ZZP-a u vezi s čl.11.-12., čl.46., čl.47., čl.50. i čl.103.-104. ZOO/91, što je sada regulirano odredbama čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. ZOO/05, te Direktive i stoga je odlučeno kao u stavcima I. i III. izreke presude.

10. Također valja napomenuti da okolnost što su sporne naknada plaćene, dakle, obveza ispunjena sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.210.st.1. i čl.214. u vezi s čl.104. ZOO/91 odnosno čl.1111.st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323.st.1., čl. 1163. i čl.1164. ZOO/05, uz napomenu da nema mjesta niti zaključku, kako tuženik navodi, da se radi o zabrani manjeg značaja.

11. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

11.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

12. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. i III. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. i IV. izreke presude temeljem čl.104., čl.210.st.1., čl.214. i čl.277. ZOO/91 odnosno čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. te čl.1163. i čl.1164. ZOO/05.

13. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva sadržaja pobliže opisanog u stavku V. izreke presude valja istaći kako sud ne nalazi da bi odredba takvog, općenitog sadržaja bila protivna propisima pobliže opisanim u toč.9. obrazloženja presude, slijedom čega je isti valjalo odbiti kao neosnovan.

14. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.5. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT) i to za sastav tužbe i podneska od 2.1.2025. te pristup na 2 ročišta po 200,00 Eur, uz pdv u iznosu 200,00 Eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 Eur i presudu u iznosu 26,54 Eur (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave presude) – sveukupno 1.079,63 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

14.1. Tužitelju nije priznat trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda stranci dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i njezin dolazak na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a.

14.2. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva.

U Zagrebu, 18. lipnja 2025.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka