Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-7346/24-51

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice TU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužitelja MU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Martini Tončić Bota, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, zastupanog po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža, odvjetniku iz odvjetničkog društva Hanžeković i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. lipnja 2025. godine u nazočnosti I-tužiteljice, punomoćnika I-II tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Željke Lisec, odvjetnika, dana 18. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, platiti I-tužiteljici TU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužitelju MU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 767,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 16,91 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,22 eura od 08. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,19 eura od 17. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,74 eura od 24. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,93 eura od 06. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,79 eura od 09. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,55 eura od 07. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,29 eura od 29. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,29 eura od 29. studenog 2008. godine do isplate.

- iznos od 17,29 eura od 29. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,30 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 18,52 eura od 03. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,64 eura od 06. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,68 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,28 eura od 08. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,20 eura od 12. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,03 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,68 eura od 24. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,15 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,79 eura od 12. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 29,98 eura od 18. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 29,72 eura od 29. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 31,25 eura od 13. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 33,08 eura od 09. ožujka 2011. godine do isplate te na

- iznos od 33,08 od 09. ožujka 2011. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 02. veljače 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, platiti I-tužiteljici TU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužitelju MU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 1.580,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 8,51 eura od 02. listopada 2005. godine do isplate,

- iznos od 7,18 eura od 02. studenog 2005. godine do isplate,

- iznos od 6,35 eura od 02. prosinca 2005. godine do isplate,

- iznos od 7,10 eura od 02. siječnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 0,43 eura od 02. veljače 2006. godine do isplate,

- iznos od 43,38 eura od 03. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 49,25 eura od 06. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 51,43 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 31,48 eura od 08. travnja 2009. godine do isplate.

- iznos od 29,70 eura od 12. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 24,11 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,77 eura od 24. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,05 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 48,61 eura od 12. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 87,36 eura od 18. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 78,97 eura od 29. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 128,25 eura od 13. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 128,25 eura od 13. srpnja 2010. godine do isplate

- iznos od 128,25 eura od 13. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 187,59 eura od 09. ožujka 2011. godine do isplate te na

- iznos od 187,59 eura od 09. ožujka 2011. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 02. listopada 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, platiti I-tužiteljici TU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužitelju MU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi obračunatih zateznih kamata iznos od 214,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 64,85 eura od 09. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 76,38 eura od 14. travnja 2011. godine do isplate

- iznos od 14,88 eura od 26. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 12,19 eura od 11. lipnja 2011. godine do isplate te na

- iznos od 46,65 eura od 26. listopada 2011. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 09. ožujka 2021. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi I-II tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.476,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema I-II tužitelju u iznosu od 1.071,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 10,82 eura od 02. ožujka 2006. godine do isplate,

- iznos od 26,48 eura od 02. travnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 14,34 eura od 02. svibnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 12,26 eura od 02. lipnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 16,39 eura od 02. srpnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 17,66 eura od 02. kolovoza 2006. godine do isplate,

- iznos od 10,42 eura od 02. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 12,79 eura od 02. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 12,37 eura od 02. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 15,73 eura od 02. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 25,28 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 31,70 eura od 02. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 28,72 eura od 02. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 30,46 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 46,72 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 50,71 eura od 02. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 55,98 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 55,95 eura od 02. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 48,73 eura od 02. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 59,47 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 59,73 eura od 02. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 52,19 eura od 02. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 53,02 eura od 02. siječnja 2008. godine do isplate.

- iznos od 36,88 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 21,41 eura od 02. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 23,25 eura od 17. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 45,78 eura od 24. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 36,13 eura od 06. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 43,25 eura od 09. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 54,82 eura od 07. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 18,05 eura od 29. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 18,05 eura od 29. studenog 2008. godine do isplate te na

- iznos od 17,72 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate.

VI. Odbija se zahtjev I-II tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik I-II tužitelja u tužbi navodi da je prednica I-II tužitelja pokojna ŽU, čiji su nasljednici temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-7862/15 I-II tužitelj, kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditom dana 06. srpnja 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102505938, temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 133.240,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Nastavno punomoćnik I-II tužitelja je istaknuo da korisnica kredita i tuženik, kreditor nisu pojedinačno pregovarali o sadržaju ugovornih odredbi, već je tuženik odredbe predmetnog Ugovora o kreditu sastavio unaprijed u obliku standardiziranog ugovora, pa je tako odredbom članka 8. stavka 1. i stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim Odlukama Banke, s time da je u trenutku ugovaranja kamatna stopa iznosila 4,99% godišnje. Isto tako odredbom članka 3., članka 7. stavka 2. i stavka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula u CHF, kao i da će se povrat obveza iz Ugovora, iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Nadalje punomoćnik I-II tužitelja je naglasio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nepoštene i ništetne, što ima za posljedicu primjenu Ugovora o kreditu oslobođenog učinka promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, jer je odluka o promjeni ugovorene kamatne stope ovisna isključivo o volji jedne ugovorne stranke, tuženika, a ujedno u sadržaju Ugovora o kreditu nije preciziran način utvrđivanja promjene kamatne stope, niti su određeni egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, parametri o kojima ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, čime je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, a niti su korisnici kredita prilikom zaključena ugovora, niti u pregovorima koji su prethodili zaključenju ugovora, predočene informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi korisnica kredita mogla procijeniti rizik zaključenja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Isto tako punomoćnik I-II tužitelja je naglasio da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81., 82. I 90., a od 07 kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, s time da su u navedenom dijelu odluke i pravna stajališta potvrđeni revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 249/14 od 09. travnja 2015. godine. Nadalje u istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak, CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c. ZPP-a vezan za pravna utvrđenja iz kolektivne presude. Slijedom navedenog punomoćnik I-II tužitelja je tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 767,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 1.580,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate i na ime preplate po osnovi obračunatih zateznih kamata iznos od 214,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da je eventualno potraživanje tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a tužba je podnesena 14. lipnja 2019. godine, protekom više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se ima smatrati da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je dana 17. rujna 2018. godine objavljena odluka Vrhovnog suda RH od 03. rujna 2018. godine poslovni broj Rev-2221/18, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su banke, pa tako i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, koje odluke su nepravilne i nezakonite, jer je sam Visoki trgovački sud RH istaknuo da njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, jer je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i stoga se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Inače tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Naime svim potrošačima, pa tako i tužitelju, prilikom savjetovanja u bankama predočavani su i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula npr. EUR, CHF ili USD koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama, a i u svim poslovnicama banke svakodnevno je tužitelj mogao provjeriti tečaj određene strane valute, a te informacije je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu banke ili na Internet stranici banke. Isto tako i u samom tekstu predmetnog Ugovora o kreditu je vidljiva odredba o valutnoj klauzuli u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju kreditora na CHF, po istom onom po kojem je tužitelj, korisnik kredita primio sredstava, te da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama koji može nastati uslijed promjene tečaja, što je potvrdio i potpisom samog Ugovora o kreditu, a i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je u dovoljnoj mjeri bilo pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da tuženik niti nije ostavio, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF i tako trpi isti tečajni rizik u CHF, a tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Dakle ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, već je naprotiv ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Nastavno punomoćnik tuženika je vezano uz promjenjivu kamatnu stopu naglasio da čak i kada bi naslovni sud smatrao da je odredba članka 8.2. Ugovora o kreditu nerazumljiva, što se osporava u cijelosti, iz navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a niti se može govoriti o neodređenosti, neodredivosti činidbe, jer je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na Ugovor o kreditu itekako bila određena i podrazumijevala je u trenutku ugovaranja visinu od 4,99%, a bila je i odrediva iz razloga što je promjenjivost uvjetovana odlukama Banke. Inače prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014. godine, tuženik je bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope, što je i činio, dok je od 01. siječnja 2014. godine bio u obvezi donijeti metodologiju utvrđivanja promjena kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, kojom se definiraju parametri, fiksna marža i razdoblje promjene kamatnih stopa, po čemu je tuženik također postupio. S obzirom da je odredbom članka 11.a stavka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošačima, pa prema tome i tužitelju omogućena izravna, progresivna mjesečna restitucija kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na 3,23% godišnje do daljnjega, to se podnošenjem ove tužbe tužitelj odrekao uživati blagodat odredbe članka 11.a stavka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i stope koja je određena tom odredbom u visini od 3,23% kroz razdoblje koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate kredita. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući svojstvo potrošača i ujedno ističući da se predmetni Ugovor o kreditu ne može smatrati potrošačkim, jer je sredstvima tog kredita kupljen apartman u svrhu turističkog iznajmljivanja, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli istaknuo je prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.071,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki potplaćen anuitet od prvog slijedećeg nakon dana izvršenog plaćanja anuiteta u manjem iznosu do isplate i predložio konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-7862/15 od 18. studenog 2015. godine (list 10-12 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102505938 od 06. srpnja 2005. godine (list 13- 19, 25 i 251-257 spisa), u presliku Ugovora o kupoprodaji od 18. srpnja 2005. godine (list 20-22 i 258-260spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Betina (list 23-24 i 128-129 spisa), u presliku otplatnog plana (list 26-29, 184- 185, 190, 192 i 194-198 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 51025005938 za razdoblje od 10.8.2005. do 12.6.2019. (stranica 47-57 i 267-288 spisa), u presliku promidžbenih materijala (stranica 58-85 spisa), u presliku priopćenja HNB-a (stranica 86-101 i 110-112 spisa), u Metodologiju utvrđivanja promjena kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (stranica 103-109 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 113- 115 spisa), u presliku podataka HNB-a o prosječnoj ponderiranoj kamatnoj stopi uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF (stranica 116 spisa), u presliku presude Suda EU u predmetu C-630/17 od 14. veljače 2019. godine (list 129-136 i 212-227 spisa), u presliku poziva na plaćanje – otkaz ugovora o kreditu s preslikom dostavnica (list 137-140 spisa), u presliku izvatka iz poslovnih knjiga na dan 20.11.2019. (list 141 spisa), u presliku Ugovora o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 2402006- 1031262160 / 85406010-8300809705 od 10. kolovoza 2005. godine (stranica 144 i 266 spisa), u presliku izvoda prometa po računu (stranica 145 spisa), u presliku obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu (stranica 177-183, 186. 189, 191, 193 i 294- 310 spisa), u presliku objavljenih članaka (stanica 228-250 spisa), u iskaz I-tužiteljice (stranica 320 i 558 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 329-340 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 355-356 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, dok je naprotiv utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema I-II tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su prednica I-II tužitelja, pokojna ŽU kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 06. srpnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita stambeni kredit za kupnju nekretnine, apartmana na Murteru – Betina, u iznosu od 133.240,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 120 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,99%, koja je promjenjivu „u skladu s važećim odlukama Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da se korisnica kredita obvezala da će se povrat obveza iz tog ugovora, povrat iznosa kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i druge eventualne troškove, obračunavati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne, s time da je ujedno sporan i prigovor zastare potraživanja. Isto tako sporno je pitanje da li je prednica I-II tužitelja, korisnica kredita bila potrošač te da li je predmetni Ugovor o kreditu potrošački kredit, a sporno je i postoji li potraživanje tuženika prema I-II tužitelju, nasljednicima pokojne korisnice kredita na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je sud presudom poslovni broj P-9818/19 od 10. lipnja 2022. godine usvojio tužbeni zahtjev I-II tužitelja na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i na ime preplate po osnovi obračunate zatezne kamate, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i naložio tuženiku naknaditi I-II tužitelju trošak parničnog postupka, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema I-II tužitelju, a Županijski sud u Šibeniku je rješenjem poslovni broj Gž-991/22 od 26. studenog 2024. godine ukinuo predmetnu presudu u pobijanom dijelu (točke I. -V. i točke VII. izreke) i u tom dijelu predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te je određeno da će o trošku žalbenog postupka odlučiti prvostupanjski sud u konačnoj odluci. Naime iz obrazloženja tog ukidnog rješenja Županijskog suda u Šibeniku proizlazi da je prvostupanjski sud pozivom na učinke iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača odbio provesti dokaz saslušanjem svjedokinje CU, djelatnice banke, na okolnost pojedinačnog pregovaranja, čime je povrijedio tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača. Nastavno Županijski sud u Šibeniku se u predmetnoj ukidnoj odluci pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH (Rev- 81/23 od 21. veljače 2023. godine) i Ustavnog suda RH (U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine) skladno kojem u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke sud ne može donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica, iz kojeg razloga je dana uputa prvostupanjskom sudu u ponovljenom postupku izvođenjem dokaza na okolnost potpune obaviještenosti prednice tužitelja o rizicima valutne klauzule u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi, pravilno i potpuno utvrditi sve odlučne činjenice, pa ako utvrdi da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdi visinu preplaćenog iznosa, nakon čega će uz pravilnu primjenu materijalnog prava donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku. S obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude poslovni broj P-9818/19 od 10. lipnja 2022. godine odbio kao neosnovan, nepotreban, prijedlog punomoćnika tuženika za provođenjem dokaza saslušanjem predložene svjedokinje CU, djelatnice tuženika, što je u skladu s tada važećim pravnim stavom Vrhovnog suda RH izraženog u odluci poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. godine, ali je Županijski sud u Šibeniku ignorirajući tada važeće pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH ukinuo predmetnu presudu i to pozivom na naknadno, izmijenjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci donesenoj nakon predmetne presude, odnosno u odluci poslovni broj Rev-81/23 od 21. veljače 2023. godine kao i naknadno pravno shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci poslovni broj U-III- 5458/21 od 30. lipnja 2022. godine, rezultiralo je ne samo nepotrebnim odugovlačenjem ovog parničnog postupka čime su ujedno strankama uzrokovani daljnji nepotrebni troškovi, već i potpunom pravnom nesigurnošću, kada se odluke po žalbi donose pozivom na naknadno, izmijenjeno pravno shvaćanje. Treba naglasiti da se prvostupanjski sud u trenutku donošenja presude, točnije dana 10. lipnja 2022. godine, umjesto na tada važeće pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, na koje se i pozvao, očito niti nije mogao pozivati na buduće, izmijenjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, koje je važeće tek u trenutku donošenja odluke Županijskog suda u Šibeniku povodom žalbe tuženika na predmetnu presudu, ali ne i u trenutku donošenja presude poslovni broj P-9818/19 od 10. lipnja 2022. godine, a sukladno kojem pravnom shvaćanju je postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, tim više što je pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH obvezujuće za sve sudove u RH, a niti se dakako mogao pozivati na naknadni pravni stav Ustavnog suda RH izražen u odluci poslovni broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine. Iz svega navedenog može se zaključiti da bi Županijski sud u Šibeniku odbio žalbu punomoćnika tuženika da je odluku o toj žalbi umjesto dana 26. studenog 2024. godine, donio prije nego što je Vrhovni sud RH odlukom poslovni broj Rev-81/23 od 21. veljače 2023. godine izmijenio ranije pravno shvaćanje, koje nema, niti može imati retroaktivno djelovanje, kad već odlučujući o žalbi protiv presude poslovni broj P-9818/19 od 10. lipnja 2022. godine nije vodio računa da je ta presuda, dakako kada je donesena, u skladu s tada važećim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, koje je bilo obvezujuće za sve sudove u RH, pa tako i za prvostupanjski sud, po čemu je prvostupanjski sud i postupio, ali jednako tako je bilo obvezujuće i za Županijski sud u Šibeniku, koji je naprotiv to pravno shvaćanje navedenom ukidnom odluku potpuno zanemario.

7. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika iz podneska od 30. studenog 2020. godine da je sudac sukladno odredbi članka 72. ZPP-a u svezi s odredbom članka 71. točke 7. ZPP-a dužan uzeti u obzir da postoji mogućnost sumnje u njegovu nepristranost ako on ili njemu bliska osoba imaju ili su imali CHF kredit kod tuženika ili neke druge banke koja je bila suparničar s tuženikom u postupku kolektivne zaštite potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 ili ako osoba bliska sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa tužitelje u sličnim ili istovrsnim sporovima protiv tuženika ili protiv neke druge banke koja je bila suparničar s tuženikom u postupku kolektivne zaštite potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, pa ukoliko navedene okolnosti postoje tada se taj podnesak ima smatrati tuženikovim zahtjevom za izuzeće suda na temelju odredbe članka 71. točke 7. ZPP-a, treba naglasiti slijedeće. Naime osim što ne postoji niti jedna od navedenih okolnosti, a niti bilo koja druga okolnost koja bi mogla dovesti u sumnju moju nepristranost, treba naglasiti kako je apsolutno nepotrebno da punomoćnik tuženika, koji navedenim podneskom nije podnio zahtjev za izuzeće, upozorava raspravnog suca na dužnost vezanu uz razloge, okolnosti koje mogu dovesti u sumnju nepristranost, jer da ti razlozi, okolnosti postoje, tada bi sam zatražio izuzeće, bez čekanja da ga na tu dužnost upozori punomoćnik tuženika. S obzirom da dakle ne postoji nikakve okolnosti, pa niti okolnosti navedene u navedenom podnesku punomoćnika tuženika koje bi mogli dovesti u sumnju nepristranost, što punomoćnik tuženika niti ne tvrdi, nego samo postavlja upit da li takve okolnosti postoje, to navedeni podnesak niti ne predstavlja zahtjev za izuzeće.

8. Isto tako bitno je naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Nadalje odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom inače da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu prema kojoj je kamatna stopa promjenjiva „u skladu s važećim odlukama Banke“ te je ugovorena valutna klauzula, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do otplate kredita, a niti je vezano uz valutnu klauzulu u CHF jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega prednica I-II tužitelja, korisnica kredita, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Naime ugovorna odredba o riziku promjene tečaja je prednici I-II tužitelja, korisnici kredita kao prosječnom potrošaču morala biti razumljiva ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati, nego su joj morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, s obzirom da je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

10. Nastavno Trgovački sud u Zagrebu je presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravo utvrđenje, kao što su se u ovom parničnom postupku pozivali I-II tužitelj, nasljednici iza pokojne ŽU, korisnice kredita.

11. Iskazu I-tužiteljice (stranica 320 i 558 spisa), koja je u bitnom istaknula da je njezina pokojna majka sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje apartmana na moru, u banci su joj ponudili kredit u valuti CHF govoreći da je to „najpovoljniji kredit, da imaju akciju na te kredite i da je CHF sigurna valuta“, čemu je majka vjerovala, znala je što znači valutna klauzula, da joj mjesečna rata kredita ovisi o tečaju CHF u odnosu na kunu, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na rizik valute CHF, nego su naprotiv u banci kredit prezentirali kao „najpovoljniji“, a CHF kao „sigurnu valutu“, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza I-tužiteljice da je kredit sklopljen uz promjenjivu kamatnu stopu, s time da niti njoj, jer je bila sudužnik u tom kreditu, niti majci, korisnici kredita, nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što im nije objasnio niti javni bilježnik, a majci, korisnici kredita, kada je sklapala predmetni Ugovor o kreditu, bilo je bitno da može plaćati ratu kredita koju su joj u banci izračunali. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza I-tužiteljice da je ovim kreditom kupljen apartman na Murteru i to „isključivo za potrebe obitelji, taj apartman nikada nije iznajmljivan, niti su imali namjeru iznajmljivati“, u tom apartmanu ljetuju, a nije se mogla sjetiti da li je majka, kada je podizala ovaj kredit već bila u mirovini ili je još radila, s time da je majka imala svoju „firmu“ koja je bila registrirana za građevinske poslove, a sjedište je bilo u Zagrebu, jer je logičan i životno uvjerljiv. Treba naglasiti da je punomoćnik I-II tužitelja odustao od prijedloga za provođenjem dokaza saslušanjem II-tužitelja zbog zdravstvenih problema, a ujedno nije proveden niti dokaz saslušanjem svjedokinje CU, djelatnice tuženice, jer je punomoćnik tuženika tijekom postupka odustao od tog dokaznog prijedloga. Isto tako sud nije službenim putem zatražio od Upravnog odjela za gospodarstvo Šibensko-kninske županije, Odsjeka za obrtništvo i turizam te od Turističke zajednice Općine Murter - Kornati podatke vezane uz iznajmljivanje apartmana kupljenog sredstvima ovog kredita, jer osim što je I-tužiteljica u iskazu, kojem je sud poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv, istaknula da taj apartman nikada nije bio iznajmljivan, ujedno punomoćnik tuženika niti nije dokazao da sam nije uspio pribaviti navedene podatke, odnosno da mu na zahtjev navedena tijela nisu htjela dostaviti tražene podatke, jer treba voditi računa da sud nije servis za stranke, koji će na zahtjev stranaka pribavljati od raznih tijela određene podatke, nego naprotiv te podatke sud zahtijeva službenim putem samo i isključivo u slučaju kada stranka sama ne može pribaviti te podatke, što je dakako stranka dužna i dokazati, a što u ovom postupku punomoćnik tuženika nije dokazao. S obzirom da je dakle prednica I-II tužitelja, pokojna ŽU, korisnica kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, a ujedno se apartman, koji je kupljen sredstvima predmetnog kredita koristi isključivo u privatne svrhe, za ljetovanje obitelji, sud je utvrdio da korisnica kredita, ima svojstvo potrošača, a ujedno i ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, što znači da se I-II tužitelj, nasljednici pokojne korisnice kredita, mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev I-II tužitelja počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO- a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 329-340 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 1.166,46 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 5.786,18 kuna primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan plaćanja, s time da anuiteti koji dospijevaju nakon 19. rujna 2010. godine nisu plaćeni u cijelosti te iz tog razloga nisu prikazani u izračunu razlika, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 11.910,45 kuna za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, s time da anuiteti koji dospijevaju nakon 19. rujna 2010. godine nisu plaćeni u cijelosti, pa nisu prikazani u izračunu. Nadalje sudski vještak je naglasio da posljednja uplata kojom se podmiruju dospjeli anuiteti u cijelosti, u pitanju su anuiteti koji dospijevaju 01. kolovoza 2010. godine i 01. rujna 2010. godine, je uplata od 08. ožujka 2011. godine od koje nakon podmirenja dospjelih anuiteta i kamata preostaje iznos uplate 488,33 CHF, pa ukupno uplate po kreditu nakon podmirenja anuiteta koji dospijeva 01. rujna 2010. godine iznose 2.956,61 CHF, odnosno kunska protuvrijednost primjenom tečaja na dan uplate iznosi 17.627,81 kuna, pa ukoliko se od uplata nakon podmirenja anuiteta koji dospijeva 01. rujna 2010. godine oduzme iznos koji je iskorišten za podmirenje obračunatih zateznih kamata dobiva se ukupan iznos uplata po tečaju na dan uplate od 8.656,81 kuna, odnosno ukoliko se te uplate izraze po tečaju na dan isplate kredita dobiva se iznos od 7.037,32 kuna, pa je razlika između ta dva iznosa 1.619,49 kuna. Isto tako sudski vještak je napomenuo da je tuženik i nakon 25. listopada 2011. godine do zaključno 05. listopada 2012. godine evidentirao uplate po kreditu, ali je njima zatvarao dug za obračunate zatezne kamate.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da punomoćnik I-II tužitelja nije imao nikakvih prigovora, dok naprotiv punomoćnik tuženika nije imao prigovora vezanih uz matematički izračun, ali je predložio izraditi dopunski nalaz i mišljenje na način da sudski vještak utvrdi razliku s osnove oročenog depozita s obzirom na razliku u tečaju te iznos preostalog dospjelog dugovanja nakon otkaza kredita.

15. Sudski vještak se na usmeno očitovao na ročištu 01. travnja 2022. godine (stranica 355-356 spisa) navodeći da ostaje kod danog nalaza i mišljenja, u kojem je u cijelosti postupio po dobivenom zadatku te je prikazao kako pozitivne, tako i negativne razlike s naslova primjene tečaja, s time da zadatak vještačenja niti nije bio utvrditi razliku depozita s naslova valutne klauzule.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a to tim više što u odnosu na matematički izračun stranke nisu imale nikakvih prigovora. Naprotiv u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, koja je zakonom dopuštena, zbog čega je zadatak vještaka utemeljen na početno ugovorenoj kamatnoj stopi i fiksnom tečaju protivan volji ugovornih stranaka, treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula bez jasnih parametara koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Drugim riječima nije ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao takvoj, jer je odredbom članka 22. ZOO-a dopuštena valutna klauzula, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope, jer je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i valutna klauzula iz razloga što tuženik, trgovac, nije informirao potrošače, a time i prednika I-II tužitelja, pokojnu ŽU, korisnicu kredita, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF.

17. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo već u odgovoru na tužbu, dok je iznos tog potraživanja tuženika prema I-II tužitelju konačno postavio u podnesku od 29. prosinca 2021. godine, s time da je taj iznos postavio u sada važećoj valuti euro podneskom od 23. prosinca 2024. godine, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 1.071,34 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom temelji na potplaćenim anuitetima s osnove razlike u tečaju CHF kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema I-II tužitelju, jer tuženik nije potrošač, što rezultira time da se na njega niti ne može odnositi kolektivna zaštita, pa činjenica da je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist prednice I-II tužitelja, pokojne HU, korisnice kredita, u odnosu na početni tečaj CHF, odnosno tečaj CHF na dan isplate kredita, za to ne postoji odgovornost prednice I-II tužitelja, koja u predmetnom ugovornom odnosu, za razliku od tuženika, trgovca, nije nepošten stjecatelj. Iako ugovorni odnos stranaka po predmetnom ugovoru o kreditu dakako determinira određena prava i obveze obje ugovorne stranke, korisnice kredita, potrošača i tuženika, trgovca, upravo bit pravomoćnog utvrđenja iz kolektivnog spora pokrenutog radi zaštite prava potrošača, potvrđuje stav suda ne postoji potraživanje tuženika, trgovca prema prednici I-II tužitelja, potrošaču na ime potplaćenih anuiteta s osnove razlike u tečaju CHF kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Naime u kolektivnom sporu je pravomoćno utvrđeno da je nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima upravo iz razloga što tuženik, trgovac, nije informirao potrošače o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF na način da potrošač može donijeti valjanu, informiranu odluku koja podrazumijeva da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze, a to tim više što su ujedno u pitanju tzv. tipski, unaprijed formulirani ugovori, što je i predmetni Ugovor o kreditu, u kojima se potrošači pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama niti nije pojedinačno pregovaralo na način da je potrošač stvarno mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, zbog čega tuženik, trgovac, koji je dakle odgovoran za to što je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, ne može imati nikakvo potraživanje prema prednici I-II tužitelja, potrošaču na ime potplaćenih anuiteta. Iz navedenog razloga sud je ujedno odbio kao neosnovan i prijedlog punomoćnika tuženika za dopunskim financijskim vještačenjem sa zadatkom utvrditi razliku s osnove oročenog depozita s obzirom na razliku u tečaju te iznos preostalog dospjelog dugovanja nakon otkaza kredita.

18. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i po osnovi obračunatih zateznih kamata od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo predniku I-II tužitelja, pokojnoj ŽU, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a I-II tužitelj, nasljednici pokojne ŽU, imaju pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana izvršenog plaćanja svakog anuiteta do isplate. Isto tako treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 767,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 1.580,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate, kao i na ime preplate po osnovi obračunatih zateznih kamata u iznosu od 214,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate, s time da je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema I-II tužitelju u iznosu od 1.071,34 eura s pripadajućom zakonskom zateznom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III. i točkom V. izreke presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom čanka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud I-II tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 3.476,26 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 02. ožujka 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 14. listopada 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. listopada 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 02. srpnja 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 17. studenog 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 01. travnja 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 10. svibnja 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 22. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 11. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 10% na ime zastupanja II-tužitelja u iznosu od 220,00 eura (Tbr. 40. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 605,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od eura 398,17 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 18. lipnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

21. Naprotiv zahtjev I-II tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 19. siječnja 2021. godine, podneska od 16. kolovoza 2021. godine, podneska od 27. kolovoza 2021. godine, kao i podneska od 11. travnja 2022. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 333. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je o tome već odlučeno presudom poslovni broj P-9818/19 od 10. lipnja 2022. godine, u kojem dijelu je ta presuda postala pravomoćna, pa I-II tužitelj ne mogu ponovno zatražiti naknadu troška sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev I-II tužitelja za naknadom troška zastupanja na ročištu 14. svibnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, s obzirom da na isto nije pristupila I-tužiteljica, a što rezultira time da I- II tužitelj niti ne mogu osnovano zahtijevati naknadu troška niti pristupa na to ročište, nego su naprotiv I-II tužitelj dužni sami snositi taj trošak. Nastavno zahtjev I-II tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i sa što manje troškova, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a ujedno za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude

22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku, a niti može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava žalbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

23. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 02. listopada 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate propisana je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 18. lipnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. I-II tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 18. lipnja 2025. godine

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte