Posl. br. P-742/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

N A T E M E Lj U O D R I C A Nj A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu ovog suda Zoranu Nikoliću, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja NU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoša odvjetnik u [adresa], protiv tuženika ADDIKO BANKE d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući izvan ročišta glavne rasprave, dana 18. lipnja 2025. godine:

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 266-97/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika poslovni broj OU-328/2006 od 24. ožujka 2006.g. u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF. II.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 205.648,02 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u kunama od niže naznačenog datuma dospijeća i to:

IZNOS U KUNAMA

DATUM DOSPIJEĆA

2,63

29. veljače 2008.

618,29

31. ožujka 2008.

457,72

30. travnja 2008.

337,31

02. lipnja 2008.

446,56

30. lipnja 2008.

286,06

31. srpnja 2008.

294,01

01. rujna 2008.

414,17

01. listopada 2008.

1.109,66

31. listopada 2008.

746,43

02. prosinca 2008.

1.351,43

31. prosinca 2008.

1.446,80

31. siječnja 2009.

1.489,91

28. veljače 2009.

1.371,09

31. ožujka 2009.

1.393,81

30. travnja 2009.

1.212,22

31. svibnja 2009.

1.078,48

30. lipnja 2009.

1.114,00

31. srpnja 2009.

1.184,49

31. kolovoza 2009.

1.178,38

30. rujna 2009.

1.107,11

31. listopada 2009.

1.240,81

30. studenog 2009.

1.348,08

31. prosinca 2009.

1.484,05

05. veljače 2010.

1.452,15

03. ožujka 2010.

1.655,48

06. travnja 2010.

1.669,34

06. svibnja 2010.

1.760,98

02. lipnja 2010.

2.372,27

30. lipnja 2010.

2.029,68

06. kolovoza 2010.

2.688,83

04. rujna 2010.

2.339,90

04. listopada 2010.

2.151,01

04. studenog 2010.

2.764,86

30. studenog 2010.

3.111,04

05. siječnja 2011.

2.845,72

04. veljače 2011.

2.954,14

04. ožujka 2011.

2.638,21

05. travnja 2011.

2.896,89

05. svibnja 2011.

3.645,63

31. svibnja 2011.

3.381,25

05. srpnja 2011.

4.713,02

02. kolovoza 2011.

4.059,73

31. kolovoza 2011.

3.671,13

03. listopada 2011.

3.384,97

05. studenog 2011.

3.257,07

05. prosinca 2011.

3.477,79

05. siječnja 2012.

3.686,57

06. veljače 2012.

3.657,98

05. ožujka 2012.

3.555,77

10. travnja 2012.

3.598,12

05. svibnja 2012.

3.719,94

04. lipnja 2012.

3.577,43

06. srpnja 2012.

3.609,06

03. kolovoza 2012.

3.495,75

07. rujna 2012.

3.433,85

06. listopada 2012.

3.595,25

05. studenog 2012.

3.514,21

07. prosinca 2012.

3.628,62

09. siječnja 2013.

3.435,90

06. veljače 2013.

3.482,86

06. ožujka 2013.

3.601,97

04. travnja 2013.

3.537,61

03. svibnja 2013.

3.323,22

01. lipnja 2013.

3.241,68

08. srpnja 2013.

3.285,81

31. srpnja 2013.

3.396,26

05. rujna 2013.

3.553,53

03. listopada 2013.

3.500,61

06. studenog 2013.

3.529,37

04. prosinca 2013.

3.447,60

08. siječnja 2014.

2.739,12

31. siječnja 2014.

2.766,09

06. ožujka 2014.

2.766,68

01. travnja 2014.

2.697,20

06. svibnja 2014.

2.655,38

10. lipnja 2014.

2.689,88

30. lipnja 2014.

2.761,85

04. kolovoza 2014.

2.871,18

31. kolovoza 2014.

2.817,92

09. listopada 2014.

2.935,12

12. studenog 2014.

2.974,32

30. studenog 2014.

2.929,72

03. siječnja 2015.

sve od dospijeća do isplate po stopi koja se do 31.srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzrokovani trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje, teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj je ustao s tužbom od 13. rujna 2021. godine podnesenom protiv tuženika Addiko banke d.d. radi isplate. U tužbi se navodi da je tuženik pravni slijednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb. Parnične stranke sklopile su dana 24. ožujka 2006. godine. Ugovor o kreditu broj: 266-97/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika poslovni broj OU-328/2006 od 24. ožujka 2006.g. (dalje: Ugovor). Ugovoreni iznos kredita bio je 236.000,00 CHF (švicarskih franaka). Iako je sudu zasigurno poznato, ukazuje se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio interes i prava tužitelja kao korisnika kredita ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Posebno se ukazuje da su banke iz gornje odluke, uključujući i tuženika, nudeći na tržištu kredite u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, kao povoljne zbog niže kamatne stope, postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji ide direktno na štetu potrošača koji tog rizika nije bio niti svjestan. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl.br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019.g. odbija reviziju tuženika kao neosnovanu. Odlukom i rješenjem od 3. veljače 2021. godine pod posl. br. U-III-4150/2019, U-III4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III4532/2019, Ustavni sud Republike Hrvatske odbacuje ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. g. čime se potvrđuje da je ispravno postupio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kada je presudom od 14. lipnja 2018. godine odbio žalbe kao neosnovane i još jednom potvrdio osporenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu kojim je utvrđeno da je svaki pojedini tuženik (kao i tuženik u ovom postupku) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) ugovaranjem, u utuženom razdoblju, nepoštenih (ništetnih) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Dakle, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu nametnuta od strane tuženika o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene tečaja valute i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. III. Upravo se odredbama članka 2., 4. i dr. tužiteljevog Ugovora o kreditu način otplate anuiteta vezuje uz tečaj švicarskog franka. S obzirom na navedeno, tužiteljevo potraživanje predstavlja razlika između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćao i iznosa anuiteta koje bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe. Visinu tužbenog zahtjeva tužitelj je odredio sukladno dokumentaciji koju posjeduje u trenutku podnošenja ove tužbe, a predlaže u tijeku postupka naložiti tuženiku dostavu sve dokumentacije koju posjeduje, a vezana je za predmetni odnos te potom provođenje financijsko-knjigovodstveno vještačenja nakon kojeg tužitelj zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev u skladu s istim. Ukazuje se i da je tužitelj već ishodio nepravomoćnu presudu kojom od tuženika zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa temeljem odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi koja odredba čini dio ovdje predmetnog ugovora. Stoga ustaje s tužbenim zahtjevom sa sadrlžajem kao u izreci ove presude.

2. Podneskom tužitelja od 11. lipnja 2025. godine (l.s. 76) tužitelj je obavijestio sud da su parnične stranke razriješile sporni odnos van suda, te je tužitelj izjavio da se odriče tužbenog zahtjeva i da ne potražuje troškove potupka.

3. Odredbom čl. 331a, st.1 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) propisano je da će sud, ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na temelju odricanja).

4. Slijedom navedenog, budući se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe čl. 331a, st.1 ZPP-a, a da iz spisa ne proizlazi da bi se moglo raditi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odricanja.

5. Kako je tuženik u podnesku od 13. lipnja 2025. godine izjavio nakon što se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva, da ne traži parnične troškove, to sud o parničnom trošku tuženika nije niti odlučivao (čl. 164, st.1 ZPP-a).

U Dubrovniku, dana 18. lipnja 2025. godine

S u d a c :

Zoran Nikolić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DN-a:

- pun. tužitelja, odvj. S. Šoša

- pun. tuženika, odvj. H. Matić, Zagreb