Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-1330/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa ČHB, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 19. svibnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude dana 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 216-42/2004 od 10. veljače 2004.g. koji ugovor je solemniziran kod JB Zoje Puljiz, u Splitu, dana 11. veljače 2004.g., pod posl. br. OU-97/04

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da u roku od petnaest (15) dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ČH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. g. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata na navedeni iznos teče od 25. veljače 2004. godine pa do konačne isplate.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju ČH, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova ovog postupka iznos od 1.608,96 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. lipnja 2025., kao dana donošenja odluke, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 8. travnja 2024. navodi se u bitnome da su stranke dana 10.veljače 2004. zaključile Ugovor o kreditu broj 216-42/2004 koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zoje Puljiz u Splitu, dana 11.veljače 2004., pod brojem OU-97/04, a kojim je tužitelj uzeo kod tuženika kredit u iznosu glavnice od 500.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Ista naknada da je tužitelju naplaćena 25.veljače 2004., u iznosu od 6.250,00 eura. Međutim, da je predmetna ugovorna odredba ništetna jer da se radi o odredbi koja proizvodi znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a pri tome ugovoreni i plaćeni iznos naknade za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, obzirom da je sve troškove javnobilježničke solemnizacije platio tužitelj.

1.2. Slijedom navedenog, da je tuženik u smislu odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju vratiti predmetni iznos od 6.250,00 eura te tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu članka 5. Ugovora o kreditu broj 216-42/2004 od 10. veljače 2004., koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zoje Puljiz u Splitu dana 11.veljače 2004. pod brojem OU-97/04 (točka I. izreke); te da mu isplati iznos od 6.250,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2004. do isplate (točka II. izreke) kao i da mu naknadi troškove postupka (točka III. izreke).

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe, osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu, navodeći da se svojstvo potrošača ne presumira te da je na tužitelju teret dokaza da sporni ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Revt-249/2014, a na temelju članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502. c. Zakona o parničnom postupku, obzirom da odredba o naknadi za obradu kredita nije bila predmet kolektivnog postupka. Nadalje, navodi kako je ugovorna odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 216-42/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10.veljače 2004. na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,25%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu1. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu.

2.1. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU2, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije.

2.2. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog, da nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva.

2.3. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. U daljnjem tijeku postupka, podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 14. lipnja 2024., tužitelj ističe da je njegova obitelj, otac KH i brat ČHB, ostvarili od tuženika kreditna sredstva u svrhu kupnje i adaptacije stare romaničke kuće u straoj gradskoj jezgri Grada Split, u Šubićevoj ulici kbr. 3 u kbr. 5, Split. Kuća da je adaptirana na način da se u istoj nalaze poslovni prostori (većinom u prizemlju) zajedno sa stambenim prostorima na katu, u svrhu rješavanja stambenog pitanja obitelji. Predmetna kuća da se sastoji od više cjelina navedenih u odredbi članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu broj 216-41/2004, dok je odredbom članka 2.st. 3. određeno da se do 90 % iznosa odobrenog za adaptaciju kuće isplaćuje odmah. Prema tome, da tužitelj ima status potrošača i da se na predmetni ugovor primjenjuju odredbe Ugovora o zaštiti potrošača i pravna stajališta izražena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 i VTS RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Sukladno praksi Suda EU, tako i hrvatskih sudova, da je glede utvrđivanja statusa potrošača, nužno u svakom konkretnom slučaju utvrđivati vezu između spornog ugovora i profesionalne aktivnosti zainteresirane osobe te ukoliko ta veza ne postoji, ili je ista zanemariva i marginalna, da tada ta osoba ima status potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ i Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, tužitelj ističe da je upravo na tuženiku teret dokaza da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svrhu koji je namijenjen njegovom zanimanju odnosno njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, a što tuženik, osim paušalnog navođenja da se radi o „nepotrošačkom kreditu“ , nije niti pokušao dokazati.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: isplatni nalog po ugovoru o kreditu broj 216-42/04 ČH (list 3); Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj 216-42/2004 od 10.veljače 2004. (list 4-14); zemljišnoknjižne izvatke (list 39-54). Nadalje, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja te predloženog svjedoka TH.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 216-42/2004 od 10. veljače 2004. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao kreditora , a kojom odredbom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 %, jednokratno, te da se korisnik kredita nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi sa izradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe, kao i da se korisnik kredita obvezuje snositi i druge eventualno nuzgredne troškove te zahtjev s osnova restitucije temeljem ništetne ugovorne odredbe, za isplatom iznosa od 6.250,00 eura.

8.

Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između prednika tuženika - Hypo Alpe Adria Bank d.d, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, 10. veljače 2004. godine sklopljen Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 216/42/2004 sa valutnom klauzulom na iznos od 500.000,00 EUR, u svrhu kupnje i adaptacije poslovnog prostora.

8.1. Nije bilo sporno ni da je navedenim Ugovorom , i to u članku 5., ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 %, jednokratno, te da se korisnik kredita nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi sa izradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe, kao i da se korisnik kredita obvezuje snositi i druge eventualno nuzgredne troškove.

9. Među strankama je sporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatom stečenog bez osnove. Sporno je i je li osnovan istaknuti prigovor zastare.

9.1. Nadalje, sporno je tužiteljevo svojstvo „potrošača“ prilikom sklapanja navedenog ugovora, kao i primjenjuju li se u ovom postupku utvrđenja iz tzv. kolektivnog spora „Potrošač“.

11. Obzirom na pravni osnov koji tužitelj ističe u tužbi, sud će se primarno referirati na ništetnost sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03, 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora.

12. Kako bi sud mogao kao prethodno pitanje utvrditi ništetnost navedene odrebe ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ovisno o odluci kreditora, primjenom odredbi ZZP/03, potrebno je prvenstveno utvrditi, iz činjenica utvrđenih tijekom postupka, predstavlja li predmetni Ugovor o kreditu, potrošački ugovor.

13. Obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen sa valutnom klauzulom u valuti EUR, a ne sa valutnom klauzulom u valuti CHF, to u konkretnom slučaju ne dolazi, u smislu članka 502.c. ZPP, do pravnih učinaka proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. 06. 2014.godine, odnosno ne primjenjuju se utvrđenja iz tzv.kolektivnog spora „Potrošač“. Dodatno prednjem, ništetnost tzv. ulazne naknade nije niti bila predmetom spora u navedenom kolektivnom sporu.

14. U odnosu na spornu činjenicu - tužiteljevo svojstvo „potrošača“ prilikom zaključenja spornog ugovora, sud je tijekom postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da su tužitelj i prednik tuženik, Hypo Alpe Adria Bank d.d., dana 10. veljače 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 216/42/2004 , na iznos od 500.000,00 eura prema srednjem tečaju za devize Hyoo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje i adaptacije poslovnog prostora (povrat kredita Štedbanci d.d. Zagreb);

-da je tužitelj u svome stranačkom iskazu u bitnome naveo kako je predmetni ugovor o kreditu podigao u banci tuženika, radi kupnje i renoviranja stana koji se nalazi iznad poslovnog prostora trgovine "Interspar" u centru Splita, a banka im je dala kredit jer su založili taj poslovni prostor. Takav da je bio dogovor sa roditeljima i bratom, od novaca od kredita da su on i obitelj kupili taj stan iznad, renovirali su ga, a njegov brat TH i dan danas živi u tom stanu, dok se on iz istoga iselio te živi na adresi [adresa]. Posebno upitan, tužitelj navodi kako se taj stan nikada nije iznajmljivao u turističke svrhe, već se koristio kao stan za život, prije je on tu živio, a danas živi njegov brat. Nadalje, vezano za uvjete pregovaranja oko zaključenja kredita sa bankarskim službenicima, tužitelj navodi kako je to bila ponuda: uzmi ili ostavi, a sjeća se da je bila ugovorena kamatna stopa od 7,4 %, kao i da je ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,25 %, a na čiju visinu on, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati. Nitko mu od službenika u banci nije objasnio kakvu mu je to uslugu banka pružila kao korisniku kredita, za tu naplaćenu naknadu za obradu kredita, čemu se posebno čudio obzirom da je sam snosio trošak procjene nekretnine te ovjere i solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika, kao i trošak police osiguranja. Posebno upitan, tužitelj navodi kako nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, dobio je unaprijed pripremljeni obrazac ugovora o kreditu na potpis te ga je pročitao. Sjeća se da mu nije bilo jasno zašto su i on i brat, obzirom da su oboje dizali svaki po svoj kredit za tu istu nekretninu te za istu namjenu, morali platiti trošak procjene nekretnine , dakle dva puta je plaćen vještak za istu stvar. Kada bi pitao bankarske službenike, primjerice zašto je ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,25 %, a porez iznosi 3%, dobio je odgovor da je to jednostavno tako. On i obitelj su isplatili taj kredit, usprkos ratama koje su počele dosta rasti, a pred ovim sudom u tijeku je više parničnih postupaka radi tih isplata.

-da iz iskaza svjedoka TH, brata tužitelja, proizlazi da mu je poznato da je njegov brat, ovdje tužitelj, zaključio sa tuženikom ugovor o kreditu, a identičan takav ugovor o kreditu sa istim uvjetima da je i on zaključio, u dogovoru sa bratom i roditeljima. Novac im je bio potreban radi kupnje i renoviranja stana u centru grada, koji se nalazi iznad trgovine " Interspar", a vlasnik kojeg prostora je bio njegov otac. U to vrijeme, kada su kupovali stan, ispod nije bio taj dućan, on je tu tek zadnjih nekoliko godina. Svjedok navodi kako se sjeća komentara zaposlenice banke, kada smo pristupili potpisivanju ugovora: "To ti je dobro, potpiši to". Brat mu nije nikada govorio da mu je od strane bankarskih službenika objašnjeno kakvu to uslugu banka daje u odnosu na njegovu obvezu isplate naknade za obradu kredita, a jednako tako, bankarski službenici nisu niti njemu, kao korisniku tog drugog kredita, objasnili značenje iste. Posebno upitan, svjedok navodi kako on živi s obitelji u tom stanu, a isti se nije nikada iznajmljivao, niti u turističke svrhe, a niti se davao u dugoročni najam.

14. Člankom 3. ZZP/03, propisano je da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Člankom 81. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

15. Da bi se tužitelj mogao pozivati na navedene zakonske odredbe, potrebno je da tijekom postupka dokaže da je u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, sudjelovao kao potrošač.

15.1. Drugim riječima, da bi u pojedinom pravnom poslu ugovorna strana mogla polučiti zaštitu koju osigurava ZZP, nije dovoljno da sklapa pravni posao kao fizička osoba, već je nužno da taj pravni posao nije namijenjen njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu, razvidno je da je tužitelj kao korisnik kredita, isti sklopio u svojstvu fizičke osobe, za svrhu kupnje i adaptacije poslovnog prostora (povrat kredita Štedbanci d.d. Zagreb). Člankom 10. st. 2. Ugovora , stranke su ugovorile da se opisane nekretnine na kojima je zasnovano založno pravo (st. 10. toč. 1. Ugovora), u vlasništvu založnog dužnika KH trenutno u fiducijarnom vlasništvu Štedbanke d.d. Zagreb radi osiguranja tražbine u iznosu od 750.000,00 eura te da su stranke suglasne da će se navedena tražbina podmiriti direktno iz sredstava ovog kredita, nakon čega će Štedbanka d.d. izdati brisovnicu za predmetni Ficuio.

16.1. Iako tužitelj i svjedok TH, tužiteljev brat, iskazuju o tome da su obojica dizali kredite za kupnju i renoviranje stana koji se koristi kao stambeni prostor, u kojemu je prije živio tužitelj, a sada živi njegov brat, ovaj sud je stava da tužitelj, na kojemu je teret dokaza, tijekom postupka nije dokazao da je novac od kredita utrošen na kupoprodaju stambenog prostora, a ne poslovnog prostora i povrata kredita Štedbanci d.d., kako to proizlazi iz svrhe ugovora.

16.2. Naime, kada se imaju u vidu utvrđenja tijekom ovog postupka, da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba sa svrhom kupnje i adaptacije poslovnog prostora (povrat kredita Štedbanci d.d. Zagreb), kao i stranački iskaz tužitelja te iskaz svjedoka TH (brata tužitelja) u kojemu navode kako je među njima postojao unutarobiteljski dogovor o tome da obojica dignu kredite za kupnju stana iznad poslovnog prostora trgovine Interspar, koji su isti renovirali sredstvima od kredita, a da je vlasnik poslovnog prostora trgovine Interspar njihov otac, sud zaključuje kako je očigledno postojao usmeni dogovor između članova obitelji tužitelja oko zajedničkih ulaganja, kako glede kupoprodaje poslovnog prostora i renoviranja istoga te povrata kredita Štedbanci d.d. Zagreb (koja namjena proizlazi iz ugovora o kreditu).

16.3. Međutim, tužitelj, na kojemu je teret dokaza, tijekom postupka nije u spis predmeta dostavio kupoprodajni ugovor iz kojega bi bio razvidan točan predmet kupoprodaje nekretnine (opis nekretnine) na koji je utrošen upravo novac od predmetnog Ugovora o kreditu, a niti je u stranačkom iskazu obrazlagao zašto nije sa bankom tuženika zaključio stambeni kredit (ukoliko je namjena kredita bila kupoprodaja nekretnine za rješavanje stambenog pitanja). Dodatno, tužitelj nije u spis predmeta dostavio ni zapisnik tuženika od 27. siječnja 2004., prilikom odobrenja ovog kredita, iz kojega bi bilo razvidno da su braća TH i ČH dobili ovaj kredit kao potrošači, a na što se obvezao na pripremnom ročištu održanom dana 17. rujna 2024.

16.4. Stoga je ovaj sud stava da predmetni Ugovor o kreditu zaključen među strankama ne predstavlja potrošački ugovor, slijedom čega se u ovoj pravnoj stvari kao mjerodavno materijalno pravo ne primjenjuju odredbe ZZP, odnosno tužitelju, prema stavu ovog suda, ne pripada tražena potrošačka zaštita, primjenom odredbi ZZP.

17. Međutim, sud je u odnosu na činjenice vezan dispozicijom stranaka, te nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele, dok svoju odluku može temeljiti samo na činjeničnoj osnovi koju su stranke iznijele tijekom postupka (članak 7., 219.st.1., 299., 352. ZPP).

18. Upravo iznošenjem činjenične osnove i isticanjem tužbenog zahtjeva tužitelj supstancira predmet spora, pa je sadržaj sudske presude uvjetovan sadržajem činjenične osnove i pravne norme koju treba primijeniti.

19. iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da tužitelj navodi slijedeću činjeničnu osnovu:

-da se kod odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu radi o odredbi ugovora koja proizvodi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja (potrošača) , da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da pritom ugovoreni i plaćeni iznos naknade za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, obzirom da je sve troškove javnobilježničke solemnizacije platio sam tužitelj.

20. Obzirom na navedeno, valjalo je ispitati ništetnost sporne ugovorne odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23.; dalje: ZOO).

21. Člankom 295.st. 1. ZOO, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

21.1. Prema članku 296. st. 1. ZOO, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Stavkom 2. propisano je da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

21.2. Sukladno odredbi članka 1021. ZOO, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate.

21.3. Člankom 3. ZOO propisano je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Prema članku 4., u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema članku 6. ZOO, zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato, dok je člankom 7. propisano da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

21.4. Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja tijekom ovog postupka, posebice okolnost da je ugovor o kreditu zaključen na unaprijed pripremljenom, tipskom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, zatim iskaz tužitelja da mu nije bilo pojašnjeno o kakvim se točno stvarnim troškovima banke tu radi, da je dobio pripremljeni obrazac od strane tuženika i da se radilo o ponudi: „uzmi ili ostavi“, kao i nesporna činjenica da obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kredita ne proizlazi iz odredbe članka 1021. ZOO, ovaj sud je stava da je riječ o ugovornoj odredbi koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja.

22. Tijekom ovog postupka tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi u visini od 1,25 % od iznosa kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

23. Ovdje je dodatno za navesti, kako sama činjenica što je jednokratna naknada ugovorena u visini od 1,25 % od iznosa kredita, dakle određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, dodatno dovodi tužitelja kao korisnika kredit u neravnopravan položaj.

24. Drugim riječima, iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, isti tijekom ovog postupka nije sa uspjehom dokazao koji su to troškovi. Obzirom da je navedena naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, proizlazi da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

25. Nadalje, uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita, prema stavu ovog suda, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade u visini od 1,25 %, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane tužitelja, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na unaprijed pripremljenom, tipskom obrascu koji su mu dali službenici u banci, po principu: „uzmi ili ostavi“, odnosno da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

26. Za navesti je kako tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je isti imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Tuženik je, naime, u odgovoru na tužbu predložio izvođenje dokaza saslušanjem radnika tuženika, ali nije do zaključenja prethodnog postupka u spis predmeta dostavio podatke o osobi koju predlaže saslušati kao svjedoka.

28. Obzirom na navedeno, u ovom je postupku u potpunosti zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

29. Dakle, iz navedenoga bi proizlazilo da je, primjenom članka 295. i 296. ZOO u vezi sa člankom 4., 6. i 7. ZPP, odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojemu je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 %, jednokratno, ništetna.

Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

30. Kako je sud, kao prethodno pitanje, utvrdio ništetnost navedene ugovorne odredbe, valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove, onoga što je isplaćeno po utvrđenoj ništetnoj odredbama.

31. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

32. Kako je ništetnost ugovorne odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu utvrđena u ovom postupku, to je jasno da nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva s osnova ništetne ugovorne odredbe, radi čega je tuženikov prigovor zastare ne44.

33. Tužitelj, dakle, temeljem izvršenih isplata s osnova koji je u ovom postupku utvrđen ništetnim, potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

34. Iz priloženog Isplatnog plana po Ugovoru o kreditu broj 216-42/04 , na ime TH ČH, kreditna partija broj 216-22549 (list 3), proizlazi da je dana 25. veljače 2004. isplaćen kreditni iznos od 500.000,00 eura, koji je iznos umanjen za troškove obrade od 1,25 % (6.250,00 eura), dakle upravo iznos koji tužitelj s osnova restitucije temeljem ništetne ugovorne odredbe potražuje u ovom postupku.

35. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja, koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja troškova obrade (25.veljače 2004.), što također proizlazi iz priloženog Isplatnog plana.

36. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).

37. Slijedom iznijetoga, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

38. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, ovaj sud smatra da tužitelju pripada cjelokupan trošak postupka.

39. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora (6.250,00 eura) te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

40. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 4. kolovoza 2024. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 200,00 eura;

-sastav podneska od 14. lipnja 2024. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

-sastav podneska od 19. srpnja 2024. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 17. rujna 2024. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

-zastupanje na ročištu od 10. veljače 2025. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura,

-zastupanje na ročištu od 19. svibnja 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura, odnosno ukupni iznos od 1.200,00 eura, što uvećano za PDV po stopi od 25% (300,00 eura), daje iznos od 1.500,00 eura.

41. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu jer iz stanja spisa ne proizlazi da je ista podmirena, dok mu je priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznos od 108,96 eura , temeljem Tar. br. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23.).

42. Dakle, tužitelju je na ime troškova ovog postupka priznat iznos od 1.608,96 eura sa traženom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2025., kao dana donošenja odluke (članak 151. st. 3. ZPP-a).

43. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

U Splitu, 17. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis