Poslovni broj: P-974/2023-21

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 34 protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici Goran Gložinić i Martina Erdec , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 14. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Valentina Lovrića, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnice tuženika Martine Erdec , odvjetnice iz Zagreba, dana 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Dopušta se preinaka tužbe tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 14. siječnja 2025.

II.Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužitelju : OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.529,42 EUR s zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 radi prebijanja s tražbinom tužitelja : OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu glavnice tražbine na tečajne razlike od 153,34 EUR i na iznos zatezne kamate na tečajne razlike od 159,17 EUR .

IV. Tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže da tužitelju: OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. lipnja 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.026,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1Tužitelj OČ u tužbi tvrdi da je s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba zaključio dana 28. listopada 2005. Ugovor o kreditu broj 118-50-3119128 , kojim Ugovorom mu je odobren kredit u iznosu od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te tužitelj tvrdi da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne su, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu, a presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: : P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004 do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i navedene presude potvrđene su i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od dana 3. rujna 2019. , a tužitelj navodi da Ugovor o kreditu br. 118- 50-3119128 od 28.listopada 2005. ispunjava uvjete iz gore navedenih presuda i to: sklopljen je 28. listopada 2005. i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a nadalje tužitelj tvrdi da su dana 20. veljače 2016. stranke sklopile Dodatak ugovoru, odnosno tzv. konverziju glavnog ugovora od 28.listopada 2005., kojim su izmijenile odredbe vezane za valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostalog neotplaćenog kredita i sporazum o raspolaganju preplatom te navedenom konverzijom glavnog ugovora tuženik je priznao tužitelju preplatu temeljem ništetnih odredbi vezanja glavnice za valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 623,92 kn, ali tužitelj ističe da navedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen te da mu je tuženik uz navedeni priznati iznos preplate dužan izvršiti povrat ostatka preplaćenog iznosa od 14.916,93 kn, odnosno 1.979,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršenja svake uplate tako da se zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj : Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. te je do dana konverzije tužitelj preplatio iznos od 10.090,28 kn zbog promjena tečaja valute CHF, odnosno temeljem ništetne klauzule o vezanju glavnice za valutu CHF i također tuženik je na dan 30. rujna 2015. kao ostatak vrijednosti neotplaćene glavnice po novom EUR kreditu tužiteljici obračunao iznos od 9.112,19 EUR odnosno 69.408,09 kn, što nije točno iz razloga , ,jer iz inicijalnog otplatnog plana po inicijalnom tečaju na dan isplate kredita proizlazi da je na taj dan ostatak glavnice 13.397,69 CHF, odnosno 63.957,52 kn, dakle tuženik je obračunao 5.450,57 kn više neotplaćene glavnice nego što je bilo potrebno i tuženik je na dan konverzije tužitelju priznao preplatu u iznosu od 623,92 kn no tim iznosom tužitelj nije u potpunosti obeštećen, s time da tužitelj uzima u obzir i navedeni priznati iznos preplate te sveukupnu preplatu umanjuje za navedeni iznos čime dolazi do ukupnog iznosa tužbenog zahtjeva te tužiteljica ističe da je za navedeni iznos priznate preplate od 623,92 kn umanjila ukupno preplaćenu glavnicu pa prema izračunu tužitelja preplata temeljem promjene tečaja do dana konverzije je 10.090,28 kn, razlika ostatka glavnice zaduženog u EUR i ostatka glavnice prema inicijalnom otplatnom planu na dan konverzije je 5.450,57 kn , preplata koju banka priznaje sukladno izračunu konverzije je 623,92 kn tako da je tužbeni zahtjev 14.916,93 kn ( 10.090,28 kn + 5.450,57 kn - 623,92 kn) , s time da tužitelj također ističe da je Zakonom o parničnom postupku u čl. 502.c propisano: ,,Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a.st.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaj sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.” tako da slijedom svega navedenog tužitelj traži od tuženika isplatu iznosa od 1.979,86 EUR /14.917,23 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, kao i naknadu parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.

Tužitelj je podneskom od dana 14. siječnja 2025. sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka precizirao tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 2.529,42 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015, kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba u odgovoru na tužbu tvrdi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 28. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj : 118-50-3119128 , kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 22.000,00 , a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva te nije sporno da su stranke dana 20. veljače 2016. sklopile Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br.118-50- 3119128, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. te tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok u odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF, a Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten i tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF i takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu) , a tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute te protivno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita, jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula i svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama tako da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača - ,,Narodne novine'' br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a s obzirom da je tužitelj nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te također tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule, jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja i nadalje tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i protivi se pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove, jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove i takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu, a tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala i sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, a tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u,,slučaju Franak“, jer se ne radi o odlukama koje djeluju ergo omnes već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati pa tužitelj ne može smatrati da je osnova njegove tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule već isto mora dokazati, a i tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude dok u odnosu na provedenu konverziju čl. 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora , tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR i tuženik nadalje ističe da su on i tužitelj dana 20. veljače 2016. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR pa tako ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR i stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju, a tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente i Dodatkom broj Konv -01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug , dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja, kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu i provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku utvrdio da ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” i o dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku poslovni broj: Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj i pritom Vrhovni sud Republike Hrvatske je zaključio da aneks, kao pravni posao , koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je te je nadalje utvrdio da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, i s obzirom da je prihvatom konverzije, odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo, kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita te također Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR, a tuženik navodi da se o pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio Vrhovni sud Republike Hrvatske , koji je u svojoj odluci poslovni broj: Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ , dakle prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka tako da slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu , broj ugovora : 118- 50-3119128 od 28. listopada 2005., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Puli Nansi Kopić poslovni broj: OU-1411/05 od 28. listopada 2005., uvid u Otplatnu tablicu -kredit informativni izračun od 28. listopada 2005. ( list 16 do 22 spisa ), uvid u Dodatak broj:

KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-3119128 od 20. veljače 2016., uvid u Otplatni plan ( list 27 do 29 spisa ), uvid u Obavijest tuženika tužitelju ( list 30 spisa ), uvid u Izjavu o prihvatu izračuna konverzije od dana 8. prosinca 2015., uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba i saslušan je tužitelj OČ u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da je dana 28. listopada 2005. tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu , broj ugovora : 118-50-3119128, kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u iznosu od 22.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita te se radilo o stambenom kreditu, koji se otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih rata plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja, a u čl. 7. Ugovora o kreditu obveza povrata kredita ugovorena je uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća.

6. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Puli Nansi Kopić pod poslovnim brojem : OU-1411/05 od 28. listopada 2005.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 20. veljače 2016. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-3119128 kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prema navedenom Ugovoru o kreditu prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća 12.504,39 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća s time da ukupno uplaćeni iznos tužitelja na dan 30. rujna 2015. iznosi u valutnoj klauzuli 12.657,12 EUR , a da razlika između preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračuna utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 3.093,80 EUR pa u tom iznosu i prestaje obveza korisnika kredita ( tužitelja ) prema kreditoru ( tuženiku ) tako da bi tužitelj bio dužan platiti preostalu glavnicu od 9.410,59 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

8. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koje se odnose na valutnu klauzulu i to čl. 7. Ugovora o kreditu prema kojoj je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća i da li je nastupila zastara tražbine tužitelja , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tuženika i tužitelja i u kojem iznosu te sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Tužitelj OČ je izjavio da su on i supruga uzeli kredit kod tuženika 2005., a radi renoviranja stana , s time da je renoviranje stana koštalo oko 100.000,00 kn i da je on uzeo kredit na iznos od 22.000,00 CHF te je njegova supruga bila jamac po tom kreditu. Tužitelj tvrdi da je prije odobravanja kredita bilo potrebno angažirati arhitekta, koji je sastavio troškovnik potrebnih radova , a tužitelj navodi da je nakon toga otišao u banku radi odobravanja kredita. Tužitelj navodi da je uzeo kredit u CHF , jer se to tako propagiralo i u banci gdje mu je rečeno da klijenti uglavnom uzimaju kredite u CHF te mu je bankarska službenica rekla da je to nova i sigurna valuta, koja se pojavila na tržištu , a u tom kontekstu je bankarska službenica objašnjavala stabilnost te valute , o kojoj je govorila pozitivno , jer tužitelj tvrdi da sigurno ne bi uzeo kredit u CHF da to nije bilo tako kako je ona prezentirala. Tužitelj navodi da mu je u banci objašnjeno u svezi s valutnom klauzulom i bilo mu je jasno što to znači , a tužitelj tvrdi da to znači konstantnost stabiliteta valute i nepromjenjivost valute. Tužitelj tvrdi da mu u banci nije rečeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF , kao što to čini u odnosu na EUR. Tužitelj tvrdi da je pročitao predmetni ugovor zajedno sa svojom suprugom, kao jamcem i službenicom banke , ali tvrdi da je sve to bilo ,,letimično'' , jer je ugovor bio sastavljen na više stranica i prije potpisivanja ugovora , u banci su govorili o općim informacijama vezanim za kredit ,a ugovor o kreditu mu je prezentirala djelatnica banke. Tužitelj navodi da nije bilo moguće nešto mijenjati u tom Ugovoru, a sve je njemu i supruzi bilo prezentirano na način , koji im je bio prihvatljiv tako da su potpisali predmetni ugovor . Tužitelj tvrdi da su on i supruga otišli kod Javnog bilježnika radi solemnizacije tog Ugovora, a Javni bilježnik ih je samo pitao da li su pročitali Ugovor , a tužitelj tvrdi da mu je samo rekao da su sa službenicom samo letimično prošli glavne točke ugovora . Tužitelj tvrdi da kredit još otplaćuje tako da je ostalo još 5 rata. Tužitelj navodi da je u početku mjesečna rata iznosila nešto više od 600,00 kn da bi porastom tečaja CHF mjesečna rata porasla na 1.100,00 kn , a što je za njega i suprugu bilo alarmantno.Tužitelj navodi da su potom on i supruga otišli u banku da bi pitali zbog čega je došlo do povečanja mjesečne rate , a u banci im je rečeno da će se tečaj smiriti i ustabiliti. Nadalje, tužitelj tvrdi da je do konverzije kredita došlo 2016. i tada je kredit iz valute CHF pretvoren u EUR , što su on i njegova supruga prihvatili pa se mjesečna rata kredita stabilizirala , ali da je u odnosu na početnu ratu iz prethodnog Ugovora o kreditu mjesečna rata porasla za 100,33 EUR i ta rata se sada ne mijenja. Tužitelj navodi da je prilikom konverzije kredita uzeta u obzir i preplata u iznosu od oko 3.000,00 EUR dok je dugovanje utvrđeno u iznosu od oko 12.000,00 EUR , a da je smanjen taj iznos za otprilike 9.500,00 EUR. Tužitelj tvrdi da je on cijelo vrijeme otplaćivao predmetni kredit te navodi da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu , a i tijekom otplate kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke , a i 2004. je otišao u mirovinu

.

10. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

11. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili pre ze ntirani m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužitelju kako to i proizlazi iz njegovog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji i najstabilniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

12.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

13. Prema tome , kako to proizlazi iz uvjerljivog i životnog iskaza tužitelja, njemu od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

14. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

15. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĐČ protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

16. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

17. Prema tome ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 1. predmetnog Ugovora koji glasi: ,,u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

18. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

19. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a ( 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

20. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 20. veljače 2016. Dodatka broj KONV -01/2016, Ugovora o kreditu br. 118-50-3119128, kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer njime parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi takav Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

21. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

22. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

23. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da nikada nije postojala, tako da ,

ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

24. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli .

25. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba na okolnost kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije 30. rujna 2015. u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, zatim koliki je iznos preostale glavnice u kunama na dan konverzije 30. rujna 2015. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, koliki je ukupan iznos koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju kada se od ukupno preplaćenog iznosa (točka 1. i 2.) oduzme iznos koji je tužena priznala tužitelju prilikom konverzije i očitovati se i na okolnost negativnih tečajnih razlika.

26. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da je po kreditu isplaćeni iznos od 22.000,00 CHF iznosio protuvrijednost od 13.913,22 EUR (konvertirani iznos), a ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio tada: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.11.2005.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 1.471,24 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika- (pozitivni iznosi razlika) i nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 1.954,87 EUR (konvertirani iznos) (1.471,24 EUR glavnice i 483,63 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),zatim ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno) tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.studenog 2005.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 1.317,90 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) te nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 1.642,38 EUR (konvertirani iznos) (1.317,90 EUR glavnice i 324,48 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata) te iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 887,04 EUR (konvertirani iznos).

27. Tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka s time da je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja tražbina u iznosu glavnice na tečajne razlike od 153,34 EUR i na ime zatezne kamate na tečajne razlike u iznosu od 159,17 EUR.

28. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručebića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a vještak je dao varijante izračuna i to s pozitivnim tečajnim razlikama , zatim pozitivnim i negativnim tečajnim razlikama te s negativnim tečajnim razlikama , a kako i stranke nisu stavile primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, to sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

29. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj , te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

30. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja u iznosu glavnice na tečajne razlike od 153,34 EUR i na ime zatezne kamate na tečajne razlike u iznosu od 159,17 EUR

31. Takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio .

32.

Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

33. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač pa je valjalo odlučiti , kao u toč. III. izreke presude.

34. Slijedom navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da mu je tuženik s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz predmetnog Ugovora o kreditu dužan isplatiti iznos od 2.529,42 EUR tako da je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

35. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od trenutka konverzije kredita 1. listopada 2015. kako je to navedeno u toč. II.izreke presude.

36. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

37.

Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.

38. Glede ništetnosti predmetnog Ugovora zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužitelj podneskom podnio tužbu tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

39. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

40. Naime , predmetni kredit je bio namjenski za adaptaciju stana ( stambeni kredit ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu naveo tužitelj te je stan koristio i koristi za svoje stanovanje , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

41. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužitelj potrošač.

42. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja u podnesku od 14. siječnja 2025. zbog povišenja tužbenog zahtjeva.

43. Prema čl. 191. st. 1.Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

44. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 14. siječnja 2025. , jer je tužitelj nakon provedbe financijskog vještačenja iz iste činjenične osnove zahtijevao drugu novčanu svotu pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

45. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 21. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 19. 9. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 14. 1. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 13. 5. 2025. po tbr 9/1 100 bodova, a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 250,00 EUR te troškovi financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 500,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 17. lipnja 2025.

46. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.026,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 17. lipnja 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Borić & Toš d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 34

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4,