Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Poslovni broj: P-304/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Stanko Kuburić, u pravnoj stvari tužiteljice CBB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Juranović i dr. j.t.d. u Novoj Gradiški, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, dana 05. svibnja 2025., nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavio je dana 17. lipnja 2025. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu br.: 5140030242-26000046433/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 05.05.2005. godine između tužiteljice CBB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i kreditora Slavonske banke d.d. kao prednika tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koja glasi:“ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,80% (nula zarez osamdeset posto) jednokratno, unaprijed“.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka. 6. stavka 1. Ugovora o kreditu br.: 514003020-26000037035/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretninama, sklopljenog dana 04.06.2003. godine između tužiteljice CBB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i kreditora Slavonske banke d.d. kao prednika tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koja glasi:“ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedan zarez pedeset posto) jednokratno, unaprijed“

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici CBB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime stjecanja bez osnove isplati ukupan iznos od 1.754,57 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 629,57 eura teku od 14.05.2005. godine do 31.12.2007. godine po godišnjoj stopi od 15%, zatim od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te koje na iznos od 1.125,00 eura teku od 01.08.2003. godine do 31.12.2007. godine po godišnjoj stopi od 15%, zatim od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. g. po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 eura sa zakonskim zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 17. lipnja 2025. po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se Republici Hrvatskoj, OIB:52634238587, da punomoćniku tužiteljice Odvjetničkom društvu Juranović i dr. j.t.d., Nova Gradiška, OIB: 20297422810, naknadi putni trošak u iznosu od 44,00 eura u roku od 15 dana.

VI. Sa zahtjevom iznad toga Odvjetničko društvo Juranović i dr. j.t.d. Nova Gradiška se odbija.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopila Ugovor o kreditu broj 514003020- 26000037035/2003, dana 04. lipnja 2003. godine u kunskoj protuvrijednosti od 75.000,00 eura, s rokom otplate na 15 godina. Namjena kredita bila je adaptacija kuće. Odredbom čl. 6. st. 1. određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

2. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopila Ugovor o kreditu broj 5140030242- 26000046433/2005, dana 05. svibnja 2005. godine u kunskoj protuvrijednosti od 125.000,00 CHF, s rokom otplate na 13 godina. Namjena kredita bila je adaptacija stana. Odredbom čl. 6. st. 1. određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,80% jednokratno, unaprijed.

2.1. Nesporno je da je predmetna naknada naplaćena dana 13. svibnja 2005. godine u visini od 4.743,48 HRK odnosno 629,57 eura.

3. Tužiteljica navodi u tužbi da su odredbe Ugovora kojim su ugovorene naknade za obradu kredita u oba kredita ništetne jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05). U ugovorima se ne navodi od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visinama koje su navedene u ugovorima zbog čega su sporne odredbe neodređene i neodredive i time suprotne čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Kako se u oba kredita radilo o potrošačkom ugovoru, odredba o naknadi bila je proizvoljno nametnuta tužiteljici ponudom ugovora, te ona nije mogla utjecati niti je imala bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Navedena odredba je i nepoštena, a time i ništetna sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13. Uslijed primjene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tuženik je za kredit iz 2005. godine naplatio iznos od 4.743,48 kuna/629,57 eura, a za kredit iz 2003. godine naplatio je iznos od 1.125,00 eura. Tuženik nije tužiteljici dostavio dokumentaciju o naplaćenoj naknadi za kredit iz 2003. godine, to tužiteljica smatra da je ista naknada obračunata i naplaćena prilikom isplate kredita, a svakako najkasnije prije dospijeća prve rate otplate kredita koja je dospijevala 01.08.2003. godine. Tužiteljica je stoga postavila tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.

4. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je njegov pravni prednik s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu 2005. godine, te da je prilikom isplate kredita tužiteljici naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu 2003. godine, te da je prilikom isplate kredita tužiteljici naplaćena jednokratna naknada o čijoj visini će se tek očitovati. Tuženik ističe da je u ugovoru jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,80% iznosa kredita, stoga sporni član 6. ne podliježe testu nepoštenosti (član 84. Zakona o zaštiti potrošača). Tuženik prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, te ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tuženik navodi da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica je mogla sama odlučiti odgovara li joj sporna odredba, a ista odredba nije uzrokovala neravnotežu između stranaka. Tuženik je istakao i prigovor zastare jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove gdje je zastarni rok 5 godina od dana plaćanja.

5. Da bi utvrdio odlučne činjenice sud je saslušao tužiteljicu, izvršen je uvid u ugovor o kreditu i isplatni nalog.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Tužiteljica CBB iskazala je da je bila klijent Privredne banke te je imala namjeru dići stambeni kredit. Provjeravala je kamate, te je vidjela da Slavonska banka ima bolju kamatnu stopu, otišla je u njihovu poslovnicu gdje je provjerila kolika će biti kamatna stopa, a u poslovnici su sačinili ugovor koji je bio tipski, te je ona ugovor potpisala. Kredit je odobren na iznos od 75.000,00 eura, znala je da mora platiti 1,5% navedenog iznosa kao naknadu za dobivanje kredita, a to je bio i uvjet da bi mogla dobiti kredit. Zbog porasta kamate na kredit htjela je zatvoriti kredit kod Slavonske banke i isti podići u Privrednoj banci. U poslovnici Slavonske banke su ju uvjerili da joj je povoljnije dići kredit u CHF i da će rata biti manja, te je ona pristala na uvjeravanja službenika i sačinila je ugovor o kreditu u CHF. Službenici su joj rekli da će ovaj puta naknada za sklapanje kredita biti manja i da ista iznosi 0,80% iznosa kredita. Tužiteljica je iskazala da su odredbe o naknadi bile jasne i razumljive što se tiče visine, ali ona nije znala zbog čega je ista određena i koja je njezina svrha. Prilikom sklapanja kredita nije dobila od banke nikakve dokumente u kojima bi bilo objašnjeno pitanje naknade za sklapanje kredita.

8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP) propisano je: (1.) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2.) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3.) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4.) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.1. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik tijekom ovog postupka to nije dokazao.

9. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Odredbom članka 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine koja je implementirana u naše zakonodavstvo regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj službenici banke nisu objasnili zbog čega mora platiti naknade za kredit i to za kredit iz 2003. godine u iznosu od 1,50% i za kredit iz 2005. u iznosu od 0,80%. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da su odredbe o naknadi određene u tipskim ugovorima od strane tuženika u unaprijed formuliranim obrascima, te da o navedenim ugovornim odredbama tužiteljica nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovora. Sud smatra da je odredba članka 6. st. 1. u oba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ista je suprotna odredbama čl. 81. ZZP, a time je i ništetna temeljem čl. 87. st. 1. istog Zakona. Stoga je sud presudio kao pod točkom I. i II. izreke.

12. Temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

13. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

14. Uvidom u podnesak tuženika od 23.05.2024. (list 19 spisa), a što je i nesporno između stranaka, utvrđeno je da je prilikom isplate kredita broj 5140030242-26000046433/2005, dana 13.05.2005. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.743,47 HRK, odnosno 629,57 eura.

15. U spisu nema dokumentacije o visini i datumu naplaćene naknade po ugovoru o kreditu broj 514003020-26000037035/2003. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj je naknada za kredit obračunata i naplaćena prilikom isplate kredita, a što proizlazi i iz samog ugovora o kreditu gdje je navedeno da se naknada u iznosu od 1,50% plaća jednokratno i unaprijed. Iznos kredita bio je 75.000,00 eura pa je stoga tužiteljici naplaćen iznos od 1.125,00 eura.

16. Kako je tuženik na temelju ništetnih odredbi o naknadi primio ukupan novčani iznos od 1.754,57 eura odnosno novčani iznos kako je to naznačeno u toč. II. izreke ove presude to je sud tuženika temeljem čl. 1111. ZOO obvezao na povrat te isplatu navedenog iznosa tužiteljici. Na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada u iznosu od 629,57 eura je naplaćena dana 13. svibnja 2005. godine pa su kamate dosuđene tekuće od 14. svibnja 2005. godine. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. st. 2. ZOO.

17. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Stoga je sud odbio prigovor zastare tuženika kao neosnovan.

18. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu istoj su temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosuđeni nastali parnični troškovi. Tužiteljici su priznati troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, za podnesak od 15.01.2025. iznos od 200,00 eura, te pribavu isprava za stranku (potvrdu tuženika i isplatni nalog) u iznosu od 50,00 eura, za ročište održano dana 10.02.2025. u iznosu od 200,00 eura, te za ročište održano dana 05.05.2025. iznos od 200,00 eura, odnosno ukupno 850,00 eura. Na navedeni iznos tužiteljici je priznat PDV u iznosu od 212,50 eura. Ukupno je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.062,50 eura koliko je ista i tražila.

18.1. Sud nije odlučivao o troškovima pristupa na ročište za objavu presude jer isti još nisu dospjeli, a o istima će se donijeti posebno rješenje ako punomoćnik tužitelja pristupi na zakazano ročište.

19. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika dana 06. rujna 2024. godine Općinskom sudu u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Novoj Gradiški. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gr 1-288/2024-2 od 30. srpnja 2024. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Đakovu.

20. Punomoćnik tužiteljice u priloženom troškovniku zatražio je da mu se isplati materijalni trošak putovanja (Nova Gradiška – Đakovo – 2x=420 km) iznos od 230,00 eura, te materijalni trošak putovanja (cestarina) iznos od 26,80 eura.

21. Čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima propisano je da strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza.

22. Sud je utvrdio da cijena autobusne karte od Nove Gradiške do Đakova u jednom smjeru iznosi 11,00 eura, te je stoga punomoćniku tužiteljice dosuđen trošak javnog prijevoza za dva dolaska na glavnu raspravu u iznosu od 44,00 eura, koji iznos je i dosuđen, a sa zahtjevom iznad toga punomoćnik tužiteljice je odbijen.

U Đakovu, dana 17. lipnja 2025. godine

S U D A C

Stanko Kuburić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja

2. Punomoćnik tuženika

3. ODO u Osijeku, Stalna služba u Đakovu