Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], ER

Poslovni broj: P-130/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari 1.tužitelja IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2.tužiteljice mldb. AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po majci i z.z. UR, OIB: [osobni identifikacijski broj], obje iz [adresa], svi zastupani po pun. Bojanu Bacingeru,odvjetniku iz Čakovca protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate,nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 16.svibnja 2025., u nazočnosti z.z. mldb. 2.tužiteljice uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 17.lipnja 2025.,objavio je i

p r e s u d i o  j e:

I.Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da 1. tužitelju LR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužitelju KOVAČEVIĆ LANI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po majci i z.z KOVAČEVIĆ ZR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.866,86 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 30. travnja 2011. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

- iznos 88,39 EUR od 30.travanj 2011.,

- iznos 167,28 EUR od 31.svibanj 2011.,

- iznos 165,87 EUR od 30.lipanj 2011.,

- iznos 196,20 EUR od 31.srpanj 2011.,

- iznos 180,62 EUR od 31.kolovoz 2011.,

- iznos 163,56 EUR od 30.rujan 2011.,

- iznos 161,73 EUR od 31.listopad 2011.,

- iznos 160,42 EUR od 30.studeni 2011.,

- iznos 168,56 EUR od 31.prosinac 2011.,

- iznos 175,65 EUR od 31.siječanj 2011.,

- iznos 176,60 EUR od 28.veljače 2012.,

- iznos 171,69 EUR od 31.ožujak 2012.,

- iznos 175,01 EUR od 30.travanj 2012.,

- iznos 177,27 EUR od 31.svibanj 2012.,

- iznos 173,46 EUR od 30.lipanj 2012.,

- iznos 174,46 EUR od 31.srpanj 2012.,

- iznos 171,60 EUR od 31.kolovoz 2012.,

- iznos 165,43 EUR od 30.rujan 2012.,

- iznos 172,01 EUR od 31.listopad 2012.,

- iznos 175,17 EUR od 30.studeni 2012.,

- iznos 172,96 EUR od 31.prosinac 2012.,

- iznos 160,53 EUR od 31.siječanj 2013.,

- iznos 171, 09 EUR od 28.veljače 2013.,

- iznos 172,01 EUR od 31.ožujak 2013.,

- iznos 167,87 EUR od 30.travanj 2013.,

- iznos 155,01 EUR od 31.svibanj 2013.,

- iznos 154,68 EUR od 30.lipanj 2013.,

- iznos 157,84 EUR od 31.srpanj 2013.,

- iznos 162,91 EUR od 31.kolovoz 2013.,

- iznos 169,92 EUR od 30.rujan 2013.,

- iznos 166,30 EUR od 31.listopad 2013.,

- iznos 168,87 EUR od 30.studeni 2013.,

- iznos 171,77 EUR od 31.prosinac 2013.,

- iznos 152,75 EUR od 31.siječanj 2014.,

- iznos 156,42 EUR od 28.veljače 2014.,

- iznos 155,22 EUR od 31.ožujak 2014.,

- iznos 151,16 EUR od 30.travanj 2014.,

- iznos 149,85 EUR od 31.svibanj 2014.,

- iznos 150,44 EUR od 30.lipanj 2014.,

- iznos 155,06 EUR od 31.srpanj 2014.,

- iznos 158,94 EUR od 31.kolovoz 2014.,

- iznos 158,14 EUR od 30.rujan 2014.,

- iznos 161,50 EUR od 31.listopad 2014.,

- iznos 163,78 EUR od 30.studeni 2014.,

- iznos 162,43 EUR od 31.prosinac 2014.,

- iznos 164,27 EUR od 31.siječanj 2015.,

- iznos 164,27 EUR od 28.veljače 2015.,

- iznos 164,27 EUR od 31.ožujak 2015.,

- iznos 164,27 EUR od 30.travanj 2015.,

- iznos 164,27 EUR od 31.svibanj 2015.,

- iznos 164,27 EUR od 30.lipanj 2015.,

- iznos 164,27 EUR od 31.srpanj 2015.,

- iznos 164,27 EUR od 31.kolovoz 2015.,

- iznos 164,27 EUR od 30.rujan 2015.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da 1. tužitelju LR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužitelju KOVAČEVIĆ LANI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po majci i z.z ZR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.259,52 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 30.09.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da 1. tužitelju LR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužitelju KOVAČEVIĆ LANI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po majci i zz ZR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.814,52 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. O d b i j a s e prigovor prijeboja istaknut po tuženiku u iznosu od 9.912,65 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1.10.2015., kao neosnovan.

r i j e š i o j e :

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva kako su isti tužitelji postavili u podnesku od 20.3.2025.god. tražeći isplatu iznosa koji se odnosi na veću glavnicu konvertiranog kredita u iznosu od 2.259,52 eura.

Obrazloženje:

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika 12.lipnja 2019. radi isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 1.3.2007. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 218-50- 3946180 u iznosu kunske protuvrijednosti od 72.000,00 CHF s redovnom kamatom po stopi od 3,50 % godišnje promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika s rokom otplate od 144 mjeseci. Tužitelj prema ugovoru otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima sukladno otplatnom planu prema kojem anuitet iznosi 613,05 CHF. Tuženik tvrdi da su obje navedene odredbe, dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o vraćanju kredita u CHF ništetne i nepoštene. Pri tome se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH ( dalje VTS) broj: Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. kojom se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, na presudu VTS RH, broj: Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2016., na presudu i rješenje VS RH broj: Revt. 249/14-2 od 9.travnja 2015. , odluke Ustavnog suda RH, broj: U-III-2521/215 i dr. od 13.prosinca 2016., presudu Europskog suda pravde od 30.travnja 2014. , u predmetu broj: C-26/13 , tumačenje čl.4.st.2. Direktive 93/13/EEZ od strane suda EU, te čl. 1111 i 1115 Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj tvrdi da nije sporno da se o ugovornim odredbama u kojima se glavnica veže uz valutu CHF nije pojedinačno pregovaralo. Nemogućnost utjecaja potrošača na sadržaj ugovornih odredbi vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF proizlazi iz toga što je banka takve Ugovore o kreditu sastavila unaprijed iz čega proizlazi da se nije moglo pojedinačno pregovarati o odredbama tako sastavljenih ugovora. Tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora , a ne o spornim ugovornim odredbama odnosno ukoliko ne bi prihvatio te odredbe mogao je samo odustati od sklapanja predloženog ugovora. Slijedom navedenog tužitelj navodi da je tuženik nesavjesni stjecatelj i predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti iznos od 69.887,59 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu. Nadalje, tuženik osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve i ukazuje na činjenicu da je dodatkom ugovoru izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK ( NN 102/15), te je tuženik tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, što je tužitelj dobrovoljno prihvatio. Stoga su neosnovani tužbeni zahtjevi jer tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje. Tuženik daljnjim podneskom od 11.5.2020. i dalje obrazlaže svoje stavove iznijete u odgovoru na tužbu, te predlaže saslušanje svjedoka OR, javnog bilježnika GR, te tužitelja, a ujedno ističe prigovor radi prebijanja koji se odnosi na zbroj preplata iz konverzije i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica.

3. Ovaj sud je rješenjem od 18.9.2020., broj: P-601/19-6 odbio prigovor tuženika da ovaj sud nije mjesno nadležan, a koje rješenje je potvrdio Županijski sud u Vukovaru, poslovni broj: Gž-732/2020-2 od 4.prosinca 2020.

4. Dana 15.veljače 2021. donijeto je rješenje o prekidu postupka zbog smrti tužitelja ĆR, te je postupak nastavljen ovosudnim rješenjem broj: P- 601/2019-16 od 2.veljače 2024. s obzirom da su utvrđeni nasljednici tužitelja i to njegova djeca IR i mldb. AR.

5. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

6. Tužitelji su podneskom od 28.ožujka 2025. specificirali svoj tužbeni zahtjev na način da su u točci I. tužbenog zahtjeva tražili isplatu iznosa od 8.866,86 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 30.travnja 2011., u točci II. tražeći isplatu od 2.259,52 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015., pa nadalje, dok su u točci III. tužbenog zahtjeva tražili da im tužitelj nadoknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno s zateznim zakonskom kamatama.

7. Tužitelji su nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u podnesku zaprimljenim 28.ožujka 2025. tužbeni zahtjev specificirali u dijelu koji se odnosi na preplaćene iznose zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja CHF tražeći isplatu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose tekuće od dospijeća do isplate, u točci II. tužbenog zahtjeva tužitelji su od tuženika potraživali isplatu iznosa na ime razlike između glavnice koju je utvrdila banka i one koje je morala biti utvrđena u postupku konverzije sukladno izračunu financijskog vještaka.

8. Taj podnesak je dostavljen tuženiku i isti se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, te je istaknuo da su tužitelji svoj tužbeni zahtjev izmijenili u odnosu na prvotno postavljeni, time da je istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 9.912,65 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1.10.2015.

9. Tuženik je na ročištu dana 5.9.2024. odustao od saslušanja svjedokinje OR.

10. Na ročištu održanom dana 16.svibnja 2025.god. tužitelji su naveli da ostaju kod tužbe, specificiranog tužbenog zahtjeva od dana 28.3.2025., te svih navoda iznijetih u tijeku postupka.

11. Na navedenom ročištu saslušani su svjedoci i to UR, kao sudužnik i DR ( solidarni jamac), te javni bilježnik GR.

12. Sud sada s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se protivi preinaci i da tužitelji u svom tužbenom zahtjevu sada traže isplatu i s osnova razlike glavnice, što nisu tražili u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu o istome mora odlučiti.

13. Odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( dalje: ZPP ) je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Po ocjeni ovog suda tužitelji su o egzaktnoj visini svoje tražbine mogli saznati tek nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, pa su tako saznali i o tome koliko su tuženiku preplatili zbog toga što je tuženik u provedenom postupku konverzije pogrješno obračunao razliku glavnice, to je sud unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, suglasno ovlaštenju iz čl. 190. st.3. ZPP-a odlučio kao u izreci rješenja.

14. Niti jedna stranka nije predložila usmeno saslušanje vještaka.

15. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u odgovor na tužbu s prilozima ( list 9-50 spisa), podnesak tuženika od 11.5.2020. (list 52-91 spisa), ovosudno rješenje od 18.rujna 2020. (list 92-94 spisa), žalbu tuženika na isto s prilozima ( list 95-115 spisa), očitovanje tužitelja na žalbu (list 119-120 spisa), rješenje Županijskog suda u Vukovaru, broj: Gž-732/2020-2 od 4.prosinca 2020. (list 123-125 spisa), smrtni list za tužitelja NR (list 126 spisa), ovosudno rješenje broj: P- 601/2019-14 od 15.veljače 2021. kojim je utvrđen prekid postupka zbog smrti tužitelja, rješenje o nasljeđivanju iza pok. tužitelja (list 130-132 spisa), ovosudno rješenje od 2.veljače 2024. o nastavku postupka, podnesak 1. i 2. tužitelja od 9.9.2024. (list 151-152 spisa), podnesak tuženika od 12.9.2024. s prilozima (list 153- 161 spisa), podnesak 1. i 2. tužitelja od 16.9.2024. (list 162-199 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, smjer financije Mikac Matije (list 214-225 spisa), podnesak tužitelja od 28.3.2025. (list 232-236 spisa), podnesak tužitelja od 7.4.2025. (list 237-238 spisa), podnesak tuženika od 2.5.2025. s prilozima ( list 242-266 spisa), te su saslušani svjedoci DR, UR i javni bilježnik GR.

16. Svjedokinja DR je izjavila da su joj poznate sve okolnosti vezano uz predmetni kredit s obzirom da je ona bila solidarni jamac u predmetnom kreditu, svom sinu i snahi. Bila je nazočna potpisivanju predmetnog kredita 2007.godine, s obzirom da je isti potpisala kao jamac. Tom prilikom razgovaralo se o svoti kredita, čini joj se da se radilo o iznosu od 72.000,00 CHF i da je kamata bila povoljna, čini joj se 3,50 %. Naime, njen pokojni sin i snaha pronašli su stan u [adresa], u kom stanu UR i djeca, ovdje tužitelji, i sada žive. Zna da su njen pokojni sin i snaha pitali i za druge kredite, no zbog kupnje predmetnog stana bili su vezani uz RBA s obzirom da je ista imala hipoteku na cijeloj zgradi glede izvođača radova Građevinar d.o.o. Umag, te uz kreditnu liniju, te se nije mogla birati niti banka, niti valuta, niti kamata. Nakon potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu skinuta je hipoteka koja je bila generalna na cijeloj zgradi sa stana koji su kupili, te je na njihov stan stavljena hipoteka RBA. Prilikom sklapanja ugovora nije bilo riječi od strane djelatnika banke o bilo kakvim rizicima vezanim uz valutu CHF već je bilo rečeno da se radi o povoljnom kreditu, time je ona željela razgovarati o roku otplate uz upit da li rok otplate može biti 10, a ne 12 godina, te je bilo odgovoreno da je Matija kreditno sposoban samo za kredit u CHF s rokom otplate od 12 godina. Napomenula je da je banka upisala sva moguća osiguranja , te je uočila i smetalo joj je što je bilo navedeno da mogu raspolagati štednim ulozima koje imaju kod njih, time da su kod njih imali četiri stambene štednje i to suprug, ona i njihovo dvoje djece, te je do tada odnos banke prema njima bio korektan. Prilikom sklapanja ugovora bilo je rečeno da se radi o sigurnoj valuti, da ne bi smjelo biti promjena, nije bilo navedeno niti prezentirano da li se kamata kada i zbog čega i na osnovu kojih kriterija može mijenjati. Prilikom sklapanja ugovora nije im bila predočena niti obrazložena odluka banke ili bilten u kojim bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Prilikom sklapanja ugovora, osim ugovora uručen je samo otplatni plan. Ugovor je potpisan u banci, a potpisi su ovjereni kod javnog bilježnika. Tom prilikom nije bio nazočan nitko iz banke odnosno bili su nazočni samo bilježnik i oni. Javni bilježnik je pročitao ugovor, posebno je samo napomenuo samo kolika je svota kredita, kolika je rata, i da se kredit mora plaćati, s obzirom na hipoteku i sva osiguranja. Početna rata iznosila je 2.700,00 kuna, što su oni kao obitelj mogli podnijeti, time da je za nekih šest mjeseci došlo do povećanja kamate, prvo na 4,5 % zatim na 5 %, promijenio se odnosno porastao je tečaj i najviša rata iznosila je oko 4.200,00 do 4.300,00 kuna mjesečno. Takva rata utjecala je na njihov životni standard, te su oni uskakali kao obitelj i davali dio rate ukoliko im je to trebalo. Zna da je Matija bio u banci pitati za razlog povećanja rata kredita, te mu je bilo rečeno da se ništa ne može mijenjati, da je takav ugovor potpisao, a koju informaciju joj je on i prenio.

16.1. Zna da je ugovor konvertiran 11.2.2016., time da je i ona kao jamac dobila izračun konverzije. Zna da su bili zadovoljni što je utvrđena preplata od čini joj se 3.600,00 eura i da je predviđena manja buduća rata kredita, time da je i ona dobila izračun , te je i ona potpisala Dodatak ugovoru s obzirom da su sva jamstva po Dodatku ostala ista kakva su bila i temeljem osnovnog Ugovora o kreditu. Nakon potpisa konverzije rata je bila 431,00 euro.

16.2. Sjeća se da je dobila barem dva dopisa banke , jedan u kojem je bio naveden ostatak duga od 22.000,00 eura, vezano uz konverziju, a s razlikom od oko 15 dana došao je novi dopis banke u kojem je bio naveden ostatak duga od 16.000,00 eura, a kao takav isti je proveden i u konverziji. U tom drugom dopisu bilo je navedeno da je banka po prigovoru koji je dobila smanjila kamatne stope.

16.3. Rate kredita plaćao je obveznik kredita , a na upit tuženika da li je isti pokušao iskoristiti promjenu valute sukladno čl.9. Ugovora o kreditu iskazala je da se isti raspitivao u više navrata, pratio je propise, ali to je bilo vezano uz prethodnu hipoteku uz Građevinar d.o.o. i svaki put mu je bilo odgovoreno da se to ne može mijenjati.

17. Svjedok GR, javni bilježnik, je izjavio da se sjeća Matije, kojeg je poznavao još dok je bio malo dijete, sjeća se u globalu predmetnog ugovora o kreditu iz čini mu se 2007.godine, te zna da mu je ugovor pročitao i da su nakon toga i dugo razgovarali, čini mu se da je bila predviđena promjenjiva kamatna stopa tim predmetnim ugovorom. Iskazao je da dozvoljava mogućnost da je prilikom tog razgovora kazao da kamata može samo rasti, a ne padati, ali da on kao javni bilježnik nema saznanja o tome koji parametri utječu na promjenu kamatne stope.

18. Z.z. mldb. 2.tužiteljice UR je izjavila da se zajedno s Matijom raspitivala za kredite u više banaka , prvo su bili u Međimurskoj banci, čiji su bili korisnici, zatim u drugim bankama, da bi na kraju dobili informaciju da kredit zbog uvjeta vezanih uz kupnju stana mogu uzeti samo u Raiffeisen banci. Bila je nazočna svim razgovorima vezanim uz predmetni kredit, djelatnik tuženika prilikom razgovora o kreditu nije iznio nikakve rizike vezane uz CHF već naprotiv kazao je da se radi o najpovoljnijem kreditu. Nije bio spominjan termin valute utočišta , niti obrazložen , niti je bilo rečeno koju valutu i na koji način u RH štiti HNB. Nisu mogli dobiti kredit u drugoj valuti, s obzirom na kreditnu sposobnost osim u valuti CHF. Isto tako nitko im nije spominjao koji parametri utječu na promjenu kamatne stope. Dio stana je kupljen gotovinom, a dio sredstvima predmetnog kredita. Taj stan služi za stanovanje, te sada u istom živi ona sa djecom. Od prvog dana su u stanu, stan nikad nije služio za iznajmljivanje, niti je u istome bio poslovni prostor. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo ništa rečeno vezano uz rizike glede CHF, niti je bilo objašnjeno koji parametri utječu na promjenu kamatne stope. Nije sumnjala u navode djelatnika banke da se radi o najpovoljnijem kreditu. Vezano uz predmetnu banku razgovarali i sa prijateljima i da su svi do tada imali s njom pozitivna iskustva. Kod javnog bilježnika isti je pročitao ugovor, kazao da redovno moraju plaćati rate kredita kako si banka ne bi naplatila na drugi način, odnosno kako im ne bi uzela stan. Prilikom potpisivanja ugovora dobili su otplatni plan u kojem su čini joj se sve rate bile iste. Početna rata kredita iznosila je 2.800,00 kuna mjesečno, dok je maksimalna rata bila 4.200,00 do 4.300,00 kuna mjesečno. Isto povećanje jako je utjecalo na njihov životni standard. Bili su u više navrata u banci pitati za razlog povećanja rata, rečeno je da je tečaj CHF jako skočio, povećala se i kamata, te da se ne može ništa promijeniti. Zna da su isto tako više puta pitali da li mogu napraviti konverziju odnosno zamijeniti postojeći kredit za kredit u nekoj drugoj valuti, te su dobivali negativne odgovore, dok banka sama nije ponudila konverziju. Zna da je prvo došao jedan prijedlog za konverziju, a nakon nekog vremena i drugi, te su u navedenim prijedlozima bili različiti iznosi ostatka duga, čini joj se da je drugi prijedlog banke bio povoljniji od prvog prijedloga, no nije se mogla iskazati o iznosima. Konverziju suprihvatili jer je konverzijom predviđena manja rata kredita i čini joj se da je kamatna stopa ili bila fiksna ili je bila smanjena. Zna da je u konverziji izračunato da su izvršili preplatu, no ne zna u kojem iznosu. Nije sigurna koliko je iznosila rata kredita nakon sklapanja konverzije, zna da je bila niža od najviše rate, ali da je bila viša od početne, pa dozvoljava mogućnost da je iznosila negdje oko 3.000,00 kuna mjesečno.

19. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (specificiran podneskom od 17. rujna 2024.god. nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku), a kako je navedeno u izreci ove presude, te naprijed obrazloženo ( u svezi preinake ).

20. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

21. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

22. Nije sporno da su je prednik tužitelja ĆR kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50- 3946180 dana 1.3.2007. godine, i njime je Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita, kredit i to stambeni kredit u iznosu od 72.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 3,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, uz način otplate u roku 144 mjeseci - rata u mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz [adresa], a iznos kredita je uplaćen korisniku kredita, što nije sporno. Ugovor je kao sudužnik potpisala UR i kao solidarni jamac DR.

23. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 3,50 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

24. Nije sporno da su korisnik kredita i tuženik Raifeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 ugovora o kreditu dana 11. veljače 2016.god. koji je ovjeren po javnom bilježniku, a koji Dodatak su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR.

25. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

26. Sporno je da li su tužitelji izvršenom konverzijom u potpunosti namireni sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu. Posljedično tome sporno je i da li je tuženik u provedenom postupku konverzije ispravno izračunao razliku glavnice ( kada je kredit iz valute CHF obračunao u valutu EUR ).

27. Tužitelji u svojoj tužbi od tuženika traže isplatu, smatrajući da su tužitelji postupanjem tuženika (banke ) oštećeni, a pozivajući se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 od 13.6.2014., Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14-2 od 9.4.2015., odluke Ustavnog suda RH, broj: U-III- 2521/15 i dr. od 13.12.2016., odredbu čl. 4. st.2. Direktive 93/13/EEZ suda EU, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba) i odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima.

28. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

29. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tom kolektivnom tužbom.

30. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

31. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

32. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

33. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

34. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

36. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

37. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

38. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

39. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to čl. 81., 82. i 90. , a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

40. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

41. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

42. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

43. Zatim je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-III- 4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

44. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

45. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

46. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

47. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

48. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12. lipnja 2019.god.

49. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

50. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

51. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

52. U odnosu na potraživanje tužiteljice s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

53. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

54. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, a u svezi kojeg je odlučeno posebnim rješenjem temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.

55. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

56. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedoke, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

57. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

58. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima.

59. Tuženik je predlagao saslušanje djelatnice banke OR, a od čijeg saslušanja je tijekom postupka odustao.

60. Što se tiče pojedinačnih uplata u pojedinim mjesecima, sud utvrđuje da je iz dokumentacije u spisu koju je sastavio sam tuženik ( banka) je jasno vidljivo da je tuženik (banka ) sve uplate priznao, te je sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju tog kredita.

61. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

62. Sporno je da li je tuženik ( pravni prednik ) prilikom provedene konverzije ispravno izračunao razliku neotplaćene glavnice i da li tužitelj onda ima pravo na isplatu razlike te glavnice.

63. Analizirajući iskaz svjedokinja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

64. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

65. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

66. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

67. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

68. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

69. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

70. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

71. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

72. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

73. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelji, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljima, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza saslušanih svjedoka DR i UR.

74. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

75. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

76. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

77. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

78. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

79. Tuženik je prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

80. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita. Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

81. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je stoga nerazumljiva i nedorečena.

82. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja ).

83. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

84. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

85. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

86. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

87. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

88. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

89. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu, ističe se i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023.god. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije tih kredita ugovorenih u valuti CHF.

90. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

91. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

92. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

93. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka od 11.2.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

94. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

95. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom od 11. veljače 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

96. Sklapanjem tog Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

97. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

98. To zato jer je intencija u čl. 19. b. i čl. 19. c. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije, pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

99. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

100. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

101. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

102. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

103. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Dodatka nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Dodatkom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

104. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

105. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

106. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

107. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

108. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

109. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istom je priznao svojstvo potrošača.

110. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je tužitelj više uplatio određeni iznos.

111. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

112. Iz iskaza saslušanih svjedokinja sud je utvrdio da je tužitelj pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim, to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

113. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

114. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

115. Nesporno je prema dokumentaciji priloženoj u spis da je tuženik dostavio tužitelju izračun od 15.siječnja 2016. iz kojeg proizlazi da preostala, neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. iznosi 22.889,00 eura, dok prema podatcima iz Dodatka broj KONV-1/2016 od 11.2.2016. proizlazi da preostala neotplaćena glavnica kredita nakon provedene konverzije na dan 30.9.2015. iznosi 16.710,57 eura, iz čega proizlazi da je tužitelj imao primjedbi na prvi izračun konverzije , a što proizlazi i iz iskaza saslušanog svjedoka DR, nakon čega je izvršen drugi izračun, te je smanjen iznos neotplaćene glavnice za 6.178,43 eura.

116. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati. U konkretnom slučaju tuženik isto nije dokazao.

117. Naime, s obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz svjedoka sud utvrđuje da je ista potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja koristi stambeni kredit, a i u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača.

118. Dakle, sud je utvrdio da se radi o ugovoru banke (tuženika ) sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima.

119. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedene odredbe ugovora, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

120. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

121. Stoga sada valja utvrditi koji iznos tuženik eventualno mora isplatiti tužiteljici i to s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF i zbog promjene kamatne stope.

122. Sud je Rješenjem od dana 9.siječnja 2025.god., odredio financijsko- knjigovodstveno vještačenje u svezi predmetnog Ugovora o kreditu, te Dodatka istog.

123. Vještak Mikac Matija je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

124. Stalni sudski vještak Mikac Matija je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 6.ožujka 2025.god. u kojem navodi da je u razdoblju od dana korištenja kredita do dana 30.9.2015. korisnik preplatio iznos od 85.656,06 HRK u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja, specificirano po datumima dospijeća. Iznos od 16.510,83 HRK odnosi se na preplatu uslijed povećanja kamatnih stopa, dok se iznos od 69.145,23 HRK odnosi na preplatu uslijed promjene tečaja. Nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije korisnik do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 66.807,34 HRK odnosno 8.866,86 eura prema fiksnom tečaju. Mišljenje je vještaka da je korisnik nakon konverzije nastavio otplaćivati 17.244,80 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao, već se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi. Prema tečaju EUR/HRK na datum konverzije navedeno iznosi 2.259,52 eura za koliko je glavnica konvertirana kredita više utvrđena. Prema početnom otplatnom planu i tečaju preostala neotplaćena glavnica na datum konverzije iznosi 110.291,57 HRK. Temeljem proračuna i iskazanih preplata proizlazi da kroz konverziju korisnik nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.

125. Vještak je u svom nalazu obuhvatio i jasno obrazložio i dio koji se odnosi na obračunavanje same glavnice prilikom provedenog postupka konverzije, te je onda izračunao ukupnu preplatu po spornom kreditu, kako je navedeno u samom nalazu.

126. Tako su onda tužitelji na osnovu tog nalaza i mišljenja i specificirali svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu.

127. Tužitelji nisu imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

128. Tuženik u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka se očitovao na način da je predmetni nalaz irelevantan za ovaj spor sukladno svim ranijim navodima tuženika kao i pravnom shvaćanju VS RH u oglednom sporu. Nalaz vještaka izrađen je prema otplatnom planu kakav više ne postoji. Nadalje, tuženik navodi ukoliko bi sud smatrao tužbeni zahtjev osnovanim, tuženik ustraje u procesno pravnom prigovoru radi prebijanja istaknutom u podnesku od 15.2.2020. , time da uređuje isti na način da zahtjev sada postavlja u valuti EUR kao važećoj valuti u RH, te ujedno usklađuje tijek zatezne kamate. U odnosu na podnesak tužitelja od 28.3.2025. tuženik navodi da su tužitelji preinačili tužbu na način da su postavili novi zahtjev za isplatu s osnove razlike glavnice, te se tuženik protivi preinaci tužbe, a ukoliko bi sud dopustio preinaku tuženik ističe prigovor zastare, jer se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe , a ranija tužba se smatra povučenom.

129. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještaku u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak.

130. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

131. Tužitelj je u tužbi tvrdio da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju, budući da je uračunao previsoke kamatne stope u postupku konverzije koje nije imao pravo obračunati, a u kojima tužitelj s tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati već je mogao samo prihvatiti konverziju ili ju odbiti. Navedeno proizlazi iz dokaza koje je sam tuženik predao uz odgovor na tužbu i to izračuna konverzije u kojemu su naznačene kamatne stope koje je obračunavao. S obzirom da je tuženik kada je proveo konverziju kredita i sklopio Dodatak ugovoru s tužiteljem, tužitelju obračunavao te povišene kamatne stope, koje su također utvrđene ništetnim jer su donesene jednostrane i bez ikakvog pregovaranja tuženika s tužiteljem, što je već ranije obrazloženo. Zbog takvog ništetnog obračunavanja kamata ( zbog jednostrane promjene kamatne stope ) došlo je onda i do pogrješnog izračuna ostatka glavnice i preplate u tom postupku konverzije, pa se sada ista u ovoj odluci ne može uzeti u obzir.

132. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, a navedeni iznos predstavlja razliku između s osnova utvrđenih ništetnih odredbi s osnova početno ugovorene kamate koja je iznosila 3,50 % i povećanja koja su utvrđena ništetnim, kao i s osnova promjene tečaja CHF koje povećanje je također utvrđeno ništetnim, a ukupan iznos preplate s ovih osnova iznosi 8.866,66 EUR.

133. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 30. rujna 2011.god. do zaključno 30. rujna 2015.god. za preplaćeno s obje osnove, nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima, te je odlučeno kao pod toč. I. izreke.

134. Isto tako s obzirom da je tuženik u postupku provedene konverzije uzimao u obzir pogrješne izračune ostatka glavnice, o čemu je već naprijed obrazloženo, a koji izračun je u ovom postupku izračunao stalni sudski vještak Mikac, tako tužiteljica zbog tog krivog obračuna ima pravo i na isplatu s osnova razlike između tih dviju glavnica (one u valuti EUR koju je utvrdio tuženik-banka u postupku konverzije o ne u valuti HRK koja je morala biti utvrđena ), a koja iznosi 2.259,52 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

135. Već je naprijed da sud smatra da postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva niti do zastare istog, budući da je tuženik u postupku konverzije zbog utvrđenih ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije pogrješno izvršio izračun, pa su onda ti iznosi posljedično doveli do toga da tužiteljica i zbog toga ima pravo na vraćanje iznosa koje je tuženik stekao od nje bez osnove.

136. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

137. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, isti je istaknut u podnesku od 22. travnja 2020.god. gdje navodi da za slučaj da sud ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev ističe procesno-pravni prigovor radi prebijanja u odnosu na preplatu iz konverzije. Naime, konverzija je provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu. S danom 30. rujna 2015. izvršena je usporedba iznosa kojeg je tužitelj platio i kojeg bi platio po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužitelju preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi mu preostalo po otplatnom planu u EUR. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju je neotplaćena glavnica smanjena. Provedbom konverzije tužitelju je utvrđena i preplata, a koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta. Smatra da bi vještak u obzir morao uzeti i preplatu utvrđenu konverzijom te iznos za koji je umanjena preostala glavnica. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja zbroj preplate iz konverzije i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica.

138. Vještak Mikac je u svom nalazu i mišljenju u svezi sa iznosom glavnice nakon provedene konverzije sve objasnio i izračunao, te tuženik na takav nalaz nije imao primjedbe što se tiče matematičkih izračuna već samo pravnih pitanja i postavljenog zadatke vještačenja, niti je isti prije zaključenja glavne rasprave postavio.

139. Osim toga sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužan vratiti ono što je primio zbog obračuna u postupku konverzije. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što takvim obračunom konverzije tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Stoga je odlučeno kao u toč. IV. izreke.

140. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer su tužitelji u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspjeli u cijelosti.

141. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora.

142. Sud tužiteljima priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

143. Tužiteljima se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav odgovora na žalbu od 21.10.2020. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 9.9.2024., 28.3.2025. u iznosu od 220,00 EUR za svaki (tbr.8/1), sastav podneska od 31.7.2024. ( Tbr.8.t.4. Tarife) u iznosu od 50,00 eura, sastav podneska od 27.1.2025., 7.4.2025. ( Tbr.8.t.4. Tarife) u iznosu od 55,00 eura za svaki, zastupanje na ročištu dana 5.9.2024., 16.5.2025. u iznosu od 220,00 eura za svako zastupanje ( Tbr. 9.t.1 Tarife), zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr. 9.t.3 Tarife) u iznosu od 110,00 eura, pripadajući PDV u iznosu od 387,50 eura, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 157,71 euro i trošak predujam za vještačenje u iznosu od 331,81 euro, a što ukupno iznosi 2.814,52 eura.

144. Tužitelji su sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine oslobođeni od plaćanja sudske pristojbe za presudu, s obzirom da je u čl. 11. st. 1. toč. 20. propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelji nisu dužni platiti pristojbu.

145. Tako ukupno priznati trošak 1. i 2.tužitelja iznosi 2.814,52 eura, a na platež je pozvan tuženik koji je izgubio spor.

146. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 17.lipnja 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelji po pun. Bojanu Bacingeru,odvj.

2. tuženik po pun.