REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-113/2020-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Adeli Turkalj, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŽ, iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz OD Mihalić&Pikija iz Varaždina protiv tuženika Gospodarsko interesno udruženje HRVATSKA UDRUGA BANAKA, Zagreb, Nova Ves 11, OIB-02596466952, zastupanog po odvjetnicima iz OD Kovačević, Prpić, Simeunović d.o.o. iz Zagreba, radi mobinga i naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice EŽ, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika Ivone Vlahović Pap, odvjetnice, dana 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana na ime naknade štete radi povrede prava osobnosti šikanirajućim i mobingirajućim ponašanjem poslodavca isplati iznos od 25.000,00 kuna (3.318,07 eur) na ime glavnice zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2019. (dan utuženja) pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana naknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II Nalaže se tužiteljici ŠŽ, iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Gospodarsko interesno udruženje HRVATSKA UDRUGA BANAKA, Zagreb, Nova Ves 11, OIB-02596466952 u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.937,50 eur, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.312,50 eur odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tuženik je u predmetu koji se vodi pred ovim sudom poslovni broj Pr-1820/2022 (prije Pr- 1188/2019) podnio tužbu protiv tužiteljice zbog naknade štete jer je ista za vrijeme trajanja radnog odnosa, u periodu od siječnja 2015. do prosinca 2018., sebi nepripadno isplatila iznos od 19.628,89 kn (2.605,20 eur), te mu je time prouzročila štetu u navedenom iznosu.

U gore navedenom predmetu tužiteljica je na ročištu održanom 24. listopada 2019. navela da podnosi protutužbu jer je od 2015. od strane tuženika kao poslodavca bila izložena ponašanju koje se može podvesti kao mobing te protutužbenim zahtjevom potražuje naknadu štete u iznosu od 25.000,00 kn (3.318,07 eur) radi povrede prava osobnosti šikanirajućim i mobingirajućim ponašanjem poslodavca sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2019. (dan utuženja).

2. Sud je s obzirom na sadržaj protutužbe, utvrdio da se radi o dva zasebna postupka (prvi je postupak radi naknade štete koji poslodavac potražuje od radnika, a drugi postupak je radi naknade štete koju radnik traži od poslodavca zbog mobinga) te je sukladno navedenom odlučio da se o protutužbenom zahtjevu vodi samostalan postupak zbog čega je formirao spis poslovni broj Pr-113/2020, a koji je predmet ovog postupka.

3. U podnesku od 8. studenog 2019. tužiteljica navodi da je u razdoblju od 22. rujna 2003. do 21. veljače 2019. bila u radnom odnosu kod tuženika, s time da je posljednji Ugovor o radu sklopila 15. siječnja 2019.

Ističe da je od 2015. od strane tuženika kao poslodavca bila izložena ponašanju koje se može podvesti pod maltretiranje odnosno mobing, a koje je ponašanje kod nje izazvalo osjećaj manje vrijednosti, straha, nesigurnosti čime su povrijeđena njezina prava osobnosti, a što je na koncu rezultiralo zdravstvenim problemima i njezinom odlukom da nastavak radnog odnosa upravo zbog štetnog utjecaja na njezino fizičko i psihičko zdravlje nije moguć.

Navodi da je prije sklapanja Ugovora o radu od 15. siječnja 2019., bila u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu sklopljenog 2003., koji Ugovor o radu nije mijenjan cijelo vrijeme trajanja radnog odnosa, a temeljem istog je obavljala poslove "tajnice" bez da je u Ugovoru navedeno koji su to točno poslovi i zadaci i koje su odgovornosti. Također navodi da je u stvarnosti obavljala poslove povezane s računovodstvom i financijama te je uredu koji je za tuženika vodio poslovne knjige dostavljala potrebnu dokumentaciju.

Ističe da radni odnos i ugovori o radu nisu bili uređeni niti pravilno regulirani te je radila poslove za koje nije sklopila Ugovor o radu obzirom da računovodstveni poslovi i poslovi vođenja financija nisu poslovi tajnice, s time da je te poslove kao i sve ostale poslove radila na način na koji ju je uputio poslodavac te je prema uputi poslodavca sve dokumente o zaposlenima pospremala u mapu na serveru, što je bila ustaljena praksa.

Nadalje navodi da je nakon stupanja na snagu Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR) tražila edukaciju o navedenome, no njezin je prijedlog odbijen uz obrazloženje da je to preskupo. Ističe da zbog navedenog nije imala drugog izbora nego dokumente o zaposlenima spremati u mapu na serveru kao što je bila ustaljena praksa. Također navodi da je jedna od zaposlenica u navedenoj mapi pronašla svoj Ugovor o radu, a tuženik je kao poslodavac svim zaposlenicima uputio e-mail u kojem je javno obznanio da joj je uručena posljednja opomena pred otkaz. Naglašava da ju je na taj način tuženik javno osramotio, prekršio je pravila o tajnosti podataka o radnicima te pravila o zaštiti dostojanstva radnika što je primjer mobinga. Također naglašava da joj je tuženik uputio posljednju opomenu pred otkaz, iako prije toga nije bila opominjana iz čega je razvidno da je tuženik u odnosu na nju postupao s pozicije moći. Nadalje naglašava da joj je tuženik uručio posljednju opomenu zbog kršenja pravila o tajnosti podataka, a do čega je došlo prema njegovoj uputi i zbog njegove nemarnosti, dok istovremeno sam krši pravila o tajnosti podataka šaljući svim zaposlenicima e-mail u kojem navodi da joj je uručena posljednja opomena pred otkaz.

Ističe da je i prije dobivala e-mail poruke uznemirujućeg sadržaja pri čemu posebno navodi primjer smrtnog slučaja njezine svekrve kada joj je na traženje odobrenja dva slobodna dana (koliko je bilo propisano posebnom odlukom) na vrlo grub i šikanirajući način e-mail porukom odgovoreno da ne može koristiti dva slobodna radna dana te da spomenutu odluku može smatrati nevažećom, iako ta odluka nikada nije stavljena izvan snage. Ističe da je iz navedenog vidljivo da je u radnom odnosu sustavno bila izložena mobingu od strane tuženika kao poslodavca.

Navodi da je tuženiku uputila zahtjev za zaštitu prava 18. siječnja 2019., a tuženik je na internom sastanku pred zaposlenicima na pogrdan način ismijao njezin zahtjev.

Nadalje navodi da je tuženik bez ikakvih posebnih procedura i odluka uveo evidenciju dolazaka i odlazaka na posao tako da se svaki radnik sam zapisuje, što ne bi samo po sebi bilo uznemirujuće da slučajno nije čula razgovor u kojem tuženik navodi da se "evidencija uvodi kako bi se njoj utvrdio propust", a obzirom da " ne mogu kontrolirati samo nju, onda moraju kontrolirati sve radnike" te je navedeno shvatila kao indirektnu prijetnju otkazom.

Također navodi da je njezin zadnji dan na poslu kod tuženika bio 4. veljače 2019. Pojašnjava da se već i prije prilikom odlaska na posao radi opisanih činjenica i okolnosti osjećala loše, a nakon 4. veljače 2019. shvatila je da više nije u stanju odlaziti na posao jer je svako jutro imala mučnine, padala je u depresivna odnosno bezvoljna stanja zbog čega je 5. veljače 2019. posjetila psihijatra koji joj je otvorio bolovanje. Ističe da je prema odredbi čl. 7. Zakona o radu poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj. Također ističe da joj tuženik kao poslodavac ne samo da nije zaštitio dostojanstvo, već je svojim postupcima povrijedio njezinu osobnost, dostojanstvo i integritet te je u kontinuitetu trpjela šikanirajuće ponašanje, koje je nakon određenog vremena trajanja kao posljedicu imalo pogoršanje njezinog zdravstvenog stanja.

Navodi da je od 5. veljače 2019. koristila bolovanje te je na tretmanima bila fokusirana na svoj oporavak, a uvidjevši koliki je utjecaj šikanirajućeg i mobingirajućeg ponašanja tuženika kao poslodavca na njezino fizičko i psihičko zdravlje, te shvaćajući da pomisao na povratak na posao kod nje izaziva osjećaj straha i nemira, na kontroli 19. veljače 2019. donijela je odluku da će otkazati Ugovor o radu što je kasnije istog dana i učinila.

Poziva se na čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima te navodi da pri odlučivanju o pravičnoj novčanoj naknadi sud treba voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Ističe da s obzirom iz navedenih činjenica i dokaza jasno proizlazi da je tuženik kao poslodavac povrijedio njezino pravo na dostojanstvo, osobnost i integritet - prava osobnosti, ostaje kod zahtjeva postavljenog na ročištu 24. listopada 2019. te ga specificira u dijelu zakonskih zateznih kamata, s time da je na ročištu 3. studenog 2020. navela da je omaškom izostavila rok u kojem joj tuženik treba isplatiti naknadu štete te navodi da je rok 15 dana. Također navodi da od tuženika potražuje i troškove postupka.

Tu treba ukazati da tužiteljica do zaključenja glavne rasprave nije uredila tužbeni zahtjev u službenoj valuti Republike Hrvatske niti je kamatnu stopu uredila sukladno važećim propisima.

4. Tuženik u podnesku od 7. svibnja 2020. navodi da prigovara osnovanosti utuženog potraživanja te ističe kako su sve nabrojane radnje tuženika, suprotno tvrdnjama tužiteljice, pokazatelj njegovog odgovornog i zakonitog ponašanja kao poslodavca te napominje da pozivanjem na navedene radnje tužiteljica ni u kom slučaju nije uspjela dokazati, niti čak učiniti vjerojatnim postojanje prava osobnosti odnosno osnovanost svog zahtjeva.

Navodi da se pred naslovnim sudom povodom izvanrednog otkazivanja Ugovora o radu tužiteljice vode čak tri postupka: postupak radi utvrđivanja nezakonitosti otkaza (Pr-837/2019), postupak radi naknade štete (Pr-1188/2019), a sada i postupak radi naknade neimovinske štete, s time da je prva dva postupka pokrenuo on, a potonji tužiteljica.

Naglašava kako tužiteljica traži naknadu neimovinske štete te je ista dužna dokazati radnje kojima su navodno povrijeđena njezina prava osobnosti, a zatim i uzročno-posljedičnu vezu tih radnji i neimovinske štete, čije postojanje također treba utvrditi.

Nadalje ističe kako su navodi tužiteljice o odbijanju njezinih prijedloga za edukaciju o Općoj uredbi o zaštiti podataka (GDPR) u potpunosti neistiniti i neutemeljeni, što jasno proizlazi iz činjenice da tužiteljica iste nije ničime potkrijepila. Također ističe kako su svi radnici adekvatno upoznati s obvezama svog radnog mjesta u pogledu GDPR-a te posebice uzimajući u obzir duljinu staža i opće akte s kojima su upoznati svi radnici, tužiteljica ne može tvrditi kako nije znala niti je mogla znati da stavljanjem ugovora o radu druge radnice na server dostupan svima, čini tešku povredu obveza iz radnog odnosa, te ne može tvrditi da je sve to posljedica nepohađanja dodatne GDPR edukacije, koju je navodno tražila.

Što se tiče opomene pred otkaz Ugovora o radu upućene tužiteljici 9. siječnja 2019. naglašava kako je već u tom trenutku imao dovoljno razloga tužiteljici izvanredno otkazati Ugovor o radu budući je počinila tešku povredu iz radnog odnosa, s time da joj je umjesto navedenog uputio samo opomenu kojom ju upozorava na njezino ponašanje te mogućnost sankcioniranja otkazivanjem Ugovora o radu bilo nastavkom opisanog ponašanja, bilo kakvog drugog ponašanja koje bi predstavljalo kršenje obveza iz radnog odnosa. Nadalje ističe da ne samo da opomenom pred otkaz nije povrijedio prava osobnosti tužiteljice, već se prema njoj ponio blagonaklono dajući joj drugu priliku što je potvrđeno i sklapanjem novog Ugovora o radu 15. siječnja 2019. Također ističe da opomena koju joj je uputio kao i e-mail o navedenom samo predstavljaju dokaz njegove edukativne i preventivne skrbi o radnicima. Nadalje vezano za navode tužiteljice o uskrati dva slobodna dana zbog smrtnog slučaja svekrve ističe da su u potpunosti neistiniti i neutemeljeni budući tužiteljica takve svoje navode nije potkrijepila nikakvim ispravama (primjerice e-mailom kojim joj je navodno isto priopćeno) odnosno drugim dokaznim prijedlozima.

Vezano za navod tužiteljice da je tuženik na internom sastanku pred zaposlenicima na pogrdan način ismijao njezin zahtjev za zaštitu prava, ističe kako mu uopće nije jasno zašto tužiteljica isto navodi, odnosno kakve veze navedene okolnosti imaju s navodnim mobingom te nije jasno niti od kuda tužiteljici saznanje o okolnostima internog sastanka kada ista nije bila prisutna tom sastanku.

Vezano za uvođenje novog načina evidencije radnog vremena ističe da je ista uvedena u svrhu kvalitetnijeg vođenja dolazaka i odlazaka s posla, a što je i zakonska obveza. Također ističe da je nov način evidencije radnog vremena uveden u siječnju 2019. i isti je uveden za sve radnike i svi radnici prilikom dolaska na posao i odlaska s posla upisuju vrijeme kada su došli odnosno otišli s radnog mjesta te isto ne može predstavljati maltretiranje ili mobing odnosno ni na koji način ne može povrijediti prava bilo kojeg radnika.

Nadalje navodi da strah, nesigurnost i osjećaj manje vrijednosti koji su kod tužiteljice navodno izazvani radnjama tuženika kao poslodavca (opomena, evidencija radnog vremena) nisu ništa drugo nego posljedice kršenja obveza iz radnog odnosa koje je sama sebi izazvala i skrivila tužiteljica.

Zaključno, tuženik ističe kako ga tužiteljica nikada nije obavijestila o okolnosti koja bi upućivala na to da joj je povrijeđeno dostojanstvo odnosno da je maltretirana ili pak pod mobingom, odnosno tužiteljica nikada nije podnijela zahtjev za zaštitu dostojanstva.

Ističe da je njezin zahtjev za isplatom iznosa od 25.000,00 kn neutemeljen i proizvoljno određen te ničime potkrijepljen, podnesen vjerojatno s namjerom da isti pokuša prebiti sa njegovim zahtjevom za naknadom imovinske štete iz predmeta koji se vodi pod poslovnim brojem Pr-1188/2019.

Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužiteljici da mu naknadi parnični trošak.

5. Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju (str. 3-4 spisa), Ugovor o radu na određeno vrijeme od 17. rujna 2003. (str. 9-12 spisa), Ugovor o radu od 15. siječnja 2019. (str. 13-18 spisa), e-mail CŽ od 9. siječnja 2019. (str. 19 spisa), posljednju opomenu pred otkaz od 9. siječnja 2019. (str. 41 spisa), zapisnike ovog suda vođene u predmetu broj Pr- 837/2019 (str. 82-92 i 93-96 spisa), presudu ovog suda poslovni broj Pr-837/2019-70 od 19. srpnja 2022. (str. 101-109 spisa), presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-187/2022-2 od 9. veljače 2023. (str. 133-139 spisa), Rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revd-2275/2023-2 od 27. rujna 2023. (str. 159-160 spisa), nalaz i mišljenja Vještak Tkalec d.o.o. od 27. veljače 2024. iz predmeta Pr- 1820/2022 (str. 173-198 spisa) i drugu dokumentaciju (str. 117-126 spisa).

6. Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (str. 82-84 spisa), zz tuženika CŽ (str. 85-86 spisa), svjedoka LŽ (str. 130-131 spisa), NŽ (str. 145-146 spisa), MŽ (str. 146-147 spisa), KŽ (str. 153-154 spisa), SŽ (str. 166-167 spisa), ŠŽČ (str. 168-169 spisa) i GŽ (str. 209-211 spisa).

7. Tuženik je na ročištu održanom 3. lipnja 2022. predložio da se kao dokaz u ovom predmetu koriste iskazi svjedoka GŽ, MŽ, ŠŽČ i NŽ, a koji su saslušani u predmetu koji se vodi pred ovim sudom poslovni broj Pr-837/2019, budući su saslušani na iste okolnosti na koje su predloženi i u ovom postupku. S obzirom da se tužiteljica nije suglasila s prijedlogom tuženika, već je inzistirala da se isti saslušaju u ovom postupku, sud nije iskaze gore navedenih svjedoka koristio kao dokaz u ovom postupku.

8. Nadalje, sud također nije koristio kao dokaz u ovom postupku niti nalaz i mišljenje vještaka Vještak Tkalec d.o.o. izrađenog u postupku koji se vodi pred ovim sudom poslovni broj Pr-1820/2022 (prije Pr-1188/19) jer se tuženik protivio korištenju navedenog dokaza.

9. Tijekom postupka tužiteljica i tuženik su odustali od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka FŽ, s time da je tuženik odustao i od saslušanja svjedoka DŽ.

10. Sud je odbio preostale dokazne prijedloge tužiteljice za saslušanjem predloženih svjedoka jer je po mišljenju ovog suda činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke te je provođenje dokaza saslušanjem preostalih svjedoka ocijenio nepotrebnim.

11. Sud je također kao nepotreban odbio i dokazni prijedlog tužiteljice da se provede medicinsko vještačenje budući iz provedenih dokaza nije utvrdio da je tužiteljica bila maltretirana i šikanirana od strane direktora tuženika, a to što se tužiteljica psihijatrijski liječila nije od utjecaja na ovaj postupak.

12. Na temelju ovako provedenog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 , 70/19 i 80/22, dalje ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

13. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete u iznosu od 25.000,00 kn, odnosno 3.318,07 eur, a za koju tvrdi da joj je uzrokovana maltretiranjem i šikanoznim postupanjem direktora tuženika CŽ.

14. Među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica radila kod tuženika od 17. rujna 2003., kada je sklopila Ugovor o radu za obavljanje poslova tajnice, s time da je 15. siječnja 2019. sklopila Ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta specijalist za računovodstvo i kadrovske poslove te da joj je do 2015. neposredno nadređena osoba bio direktor DŽ, a nakon njega direktor CŽ.

15. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica dala izvanredni otkaz tuženiku 19. veljače 2019. te da je tuženik 20. veljače 2019. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužiteljici te da se pred ovim sudom vode postupci oko utvrđenja navedenih odluka nedopuštenim.

16. Iz Ugovora o radu na određeno vrijeme od 17. rujna 2003. sklopljenog između tužiteljice i tuženika proizlazi da se sklapa na određeno vrijeme na rok od 3 mjeseca s mogućnošću produživanja te da će tužiteljica obavljati poslove tajnice sukladno općim potrebama voditeljskih poslova i uputama neposrednog rukovoditelja u skladu s naravi i vrstom posla, s time da ti poslovi nisu specificirani.

17. Iz Ugovora o radu od 15. siječnja 2019. sklopljenog između tužiteljice i tuženika proizlazi da se sklapa na neodređeno vrijeme i da će tužiteljica obavljati poslove radnog mjesta specijalist za računovodstvo i kadrovske poslove, s time da je naveden opis poslova, odnosno navedeno je što sve ulazi u opseg poslova navedenog radnog mjesta.

18. Iz posljednje opomene pred otkaz od 9. siječnja 2019. proizlazi da se ista daje tužiteljici radi osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa počinjene neovlaštenim spremanjem Ugovora o radu sklopljenog između tuženika i EŽČ na server tuženika kojim se koriste svi zaposlenici, zbog kojeg je došlo do izrazito teške povrede zaštite osobnih podataka EŽČ, a istovremeno do nepoštivanja obveze čuvanja tajnosti podataka koji su u opisu radnog mjesta tužiteljice. Nadalje u istoj se ukazuje tužiteljici na mogućnost otkaza Ugovora o radu sklopljenog 17. rujna 2003. u slučaju nastavka ove ili počinjenja bilo koje druge povrede obveza iz radnog odnosa bez daljnjih opomena ili upozorenja od strane poslodavca.

19. Iz e-maila direktora i zz tuženika CŽ od 9. siječnja 2019. proizlazi da je tužiteljicu kao i sve druge zaposlenike tuženika obavijestio da je toga dana tužiteljici uručio posljednju opomenu pred otkaz Ugovora o radu zbog teške povrede zaštite osobnih podataka. U istome navodi da obavijest dostavlja svim zaposlenicima s razlogom da skrene pažnju da se svako u svom poslu mora ponašati profesionalno i s dužnom pažnjom izvršavati svoje obveze. Nadalje naglasio je da od zaposlenika očekuje profesionalni i stručan pristup u svakodnevnim radnim obvezama te da će svako daljnje kršenje normi ili radnih obveza bilo kojeg zaposlenika biti sankcionirano na odgovarajući način. Zaključno navodi da se nada još boljoj suradnji u budućnosti.

20. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-837/2019-70 od 19. srpnja 2022. utvrđeno je da je izvanredni otkaz Ugovora o radu od 19. veljače 2019. koji je ovdje tužiteljica dala tuženiku nedopušten te da joj je radni odnos kod tuženika prestao temeljem Odluke o otkazu Ugovora o radu (izvanredni otkaz Ugovora o radu) koji je tuženik donio 20. veljače 2019.

Tu treba ukazati da je tužiteljica u navedenom postupku tvrdila da je razlog zbog kojeg je izvanredno otkazala Ugovor o radu tuženiku 19. veljače 2019., taj što je posljednje tri godine bila izložena ponašanju tuženika koje se može podvesti pod maltretiranje odnosno mobing, da je takvo ponašanje tuženika kod nje izazvalo osjećaj manje vrijednosti, straha, nesigurnosti što je na koncu rezultiralo i zdravstvenim problemima radi kojih se liječi. Nadalje tužiteljica je tvrdila da nakon što ju je tuženik učestalo šikanirao, uručio joj je posljednju opomenu pred otkaz, a koji dopis tuženika ju je dodatno uznemirio te je uložila zahtjev za zaštitu prava. Također je tvrdila da su radnje tuženika zbog kojih se osjećala poniženo nastavljene uvođenjem evidencije dolazaka i odlazaka na posao za sve radnike, a kao dodatni razlog zbog kojeg se osjećala šikanirano je smanjenje naknade plaće za vrijeme bolovanja sa 100% na 70%.

21. Gore navedena presuda ovog suda potvrđena je presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-187/2022-2 od 9. veljače 2023., s time da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 2275/2023-2 od 27. rujna 2023. prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbijen u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja, a odbačen u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

22. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica tvrdi da je trpjela uznemirujuće i neprimjereno ponašanje od strane tuženika, odnosno da je bila šikanirana i maltretirana od direktora CŽ.

23. Vezano za navod tužiteljice da joj je direktor i zz tuženika CŽ onemogućio odlazak na edukaciju o Općoj uredbi o zaštiti podataka (GDPR)

- Na navedenu okolnost tužiteljica je u svom iskazu navela da je bila na edukaciji koju je organizirala Agencija za zaštitu osobnih podataka (AZOP) vezano za Opću uredbu za zaštitu podataka (dalje, GDPR) te je naglasila da se edukacija odnosila na firme koje rade sa puno klijenata i isto joj nije puno pomoglo jer joj je trebala edukacija kako zaštiti podatke unutar same organizacije, a ne prema van. Također je navela da je pronašla jednu takvu edukaciju, s time da se ne sjeća u čijoj je organizaciji bila te je e-mailom zatražila od direktora da joj omogući pohađanje iste, ali je dobila odgovor da je to preskupo.

-Direktor i zz tuženika CŽ je vezano uz gornje navode tužiteljice u svom iskazu potvrdio da ga je tužiteljica pitala za edukaciju koja se odnosi na GDPR, ali s obzirom da se ista održavala na moru, bila je preskupa te joj tu edukaciju nije odobrio, s time da je naglasio da je tužiteljica mogla ići na takvu edukaciju u Zagrebu. Nadalje je naveo da je tužiteljica poslana na edukaciju na navedenu temu, a ista je bila organizirana u okviru Hrvatske udruge poslodavaca.

-Svjedoci LŽ, KŽ, SŽ i GŽ su u svojim iskazima naveli da nemaju saznanja je li tužiteljica bila na edukaciji vezano za GDPR, s time da je svjedok GŽ dodala da zna da je tužiteljica od direktora tražila da joj odobri da ide na edukaciju, ali joj isto nije odobreno.

Nadalje, svjedok NŽ je u svom iskazu navela da joj je poznato da je tužiteljica bila na edukaciji vezano za GDPR, ali se ne sjeća je li od direktora tražila da joj se omogući dodatna edukacija, a svjedok MŽ je navela da nitko od radnika tuženika nije bio na edukaciji vezano za GDPR izvan firme, te nema saznanja da bi tužiteljica tražila da joj se omogući takva edukacija i da joj je ista odbijena. Svjedok ŠŽČ je u svom iskazu naveo da tužiteljica nije bila na edukaciji vezano za GDPR za vrijeme dok je on radio kod tuženika, s time da ne zna je li ista tražila od direktora da ide na takvu edukaciju.

-Iz suglasnih iskaza tužiteljice i zz tuženika i direktora CŽ proizlazi da je tužiteljica bila na edukaciji vezano za GDPR koju je organizirala Agencija za zaštitu osobnih podataka te da joj direktor CŽ na njezino traženje nije odobrio odlazak na dodatnu edukaciju na tu temu jer je ista bila preskupa.

Tu treba ukazati da tužiteljica nije dostavila e-mail kojim je od direktora CŽ zatražila pohađanje edukacije, kao niti e-mail sa njegovim odgovorom. Tu također treba ukazati da niti iz iskaza tužiteljice, niti iz iskaza direktora CŽ, kao ni iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da bi se direktor prema tužiteljici ponašao na šikanirajući način time što joj nije odobrio pohađanje edukacije koju je tražila. Nadalje tu treba naglasiti da je tužiteljica prije nego što joj je direktor CŽ odbio zahtjev za pohađanje edukacije već bila na edukaciji vezano za GDPR, kako je to u svom iskazu i navela, te je na navedenoj edukaciji zasigurno mogla dobiti odgovore na pitanja koja su je zanimala vezano za zaštitu podataka radnika.

Stoga postupanje direktora CŽ, odnosno njegovo odbijanje zahtjeva tužiteljice za edukacijom u konkretnom slučaju sud nije ocijenio uznemirujućim i šikanoznim ponašanjem.

24. Vezano za navod tužiteljice da joj je direktor CŽ posljednju opomenu pred otkaz uručio na ponižavajući način, kao i vezano za e-mail direktora CŽ od 9. siječnja 2019. kojim je o naprijed navedenoj opomeni obavijestio sve radnike tuženika

- Na navedenu okolnost tužiteljica je u svom iskazu navela da joj je posljednja opomena pred otkaz uručena na jedan ponižavajući način te da prije iste nikada nije bila upozoravana na kršenje obveza iz radnog odnosa niti usmeno niti pisano. Nadalje je navela da je na server pohranila Ugovor o radu nove djelatnice i da se to tako uvijek radilo te da je direktor CŽ pozvao KŽ i nju i pitao tko je to napravio, a kada je rekla da je to ona napravila, uručio joj je opomenu i rekao "ha, ha to niste mogli izbjeći". Također je navela da je direktor CŽ, nakon što joj je uručio posljednju opomenu pred otkaz, svim zaposlenicima poslao e-mail u kojem je naveo da joj je uručio naprijed navedenu opomenu.

-Direktor i zz tuženika CŽ je potvrdio gornje navode tužiteljice da je 9. siječnja 2019. poslao e-mail svim zaposlenicima tuženika o tome da je tužiteljici uručio posljednju opomenu pred otkaz ističući da je taj e-mail poslao jer je smatrao da je neophodno da sve zaposlenike obavijesti o svemu pa i o tome, s time da je to bilo bez ikakvih loših namjera. Naglasio je da se radilo o neutralno sročenom e-mailu.

-Na navedenu okolnost svjedok LŽ je navela da je o istom čula, ali nema neposrednih saznanja jer u to vrijeme više nije radila za tuženika, s time da je naglasila da joj se tužiteljica za vrijeme dok je radila kod tuženika nije žalila na ponašanje direktora CŽ prema njoj, međutim, požalila joj se kasnije vezano za situaciju nakon dolaska nove djelatnice i dobivanje opomene koju nije trebala dobiti. Svjedok NŽ je u svom iskazu navela da se zbog proteka vremena ne sjeća je li tužiteljica dobila usmenu ili pisanu opomenu te se ne sjeća niti sadržaja opomene.

Nadalje, svjedoci MŽ, KŽ i SŽ su u svojim iskazima naveli da nemaju saznanja je li tužiteljica dobila pisanu opomenu pod prijetnjom otkaza, s time da je svjedok MŽ navela da su se osobni fajlovi svakog zaposlenika spremali u ormaru, ali isto nije bilo propisano, a svjedok KŽ naglasila da se ugovori o radu radnika tuženika nikada nisu pohranjivali na server, već su se pohranjivali u registratore u fizičkom obliku, a registratori su bili smješteni u ormaru koji je imao ključ, a ključ se vjerojatno nalazio kod tužiteljice. Nadalje, svjedok SŽ je također naveo da su se ugovori o radu pohranjivali u metalnom ormaru koji je bio pod ključem te zna da su se ugovori o radu za svakog radnika stavljali u poseban registrator, a vezano za server misli da se nisu pohranjivali na isti, odnosno ne bi se trebali pohranjivati na server.

Svjedok ŠŽČ je u svom iskazu na navedenu okolnost naveo da je tužiteljica dobila opomenu radi kršenja obveza iz radnog odnosa pod prijetnjom otkaza, s time da ne zna na koji način je saznao za tu opomenu, odnosno ne zna je li mu to rekla tužiteljica ili je to saznao na neki drugi način. Također je naveo da je tužiteljica dobila opomenu jer je ugovor o radu nove zaposlenice i neke povjerljive podatke spremala na folder koji je bio vidljiv svim zaposlenicima, s time da ne zna gdje su se pohranjivali povjerljivi podaci, ugovori i sl.

Svjedok GŽ je u svom iskazu navela da joj se čini da je tužiteljica dobila opomenu pred otkaz, ali se nije mogla sjetiti kako je to saznala, da bi ipak navela da joj je o istoj rekla sama tužiteljica, jer je bila izvan sebe kada je dobila tu opomenu, a zbog proteka vremena ne sjeća zbog čega je tužiteljica dobila opomenu. Naglasila je da je tužiteljica bila uznemirena i rekla joj je da to ne može više trpjeti. Nadalje je navela da su se dokumenti o zaposlenicima spremali u ormar koji nije bio zaključan, s time da je kasnije nabavljen ormar na zaključavanje.

-Iz naprijed navedenih iskaza svjedoka proizlazi da neki od njih nisu niti imali saznanja da je tužiteljica dobila opomenu pred otkaz, dok se drugi ne sjećaju na koji su način saznali o opomeni, a svjedok GŽ je navela da je o istoj saznala od tužiteljice.

Dakle, iako iz iskaza tužiteljice i direktora CŽ proizlazi da je direktor poslao e-mail svim zaposlenicima da je tužiteljici uručio posljednju opomenu pred otkaz, svjedoci-zaposlenici tuženika očito tom e-mailu nisu pridavali neku važnost kada ga se uopće ne sjećaju.

Nadalje, iako sud smatra da obavještavanje e-mailom svih zaposlenika tuženika o opomeni koju je uručio tužiteljici nije primjereno i da direktor CŽ isto nije trebao učiniti, prihvatio je kao logičan i životan iskaz direktora CŽ u dijelu u kojem je naveo da je o opomeni pred otkaz koju je uručio tužiteljici obavijestio sve zaposlene jer smatra da svi o svemu trebaju biti upoznati i da je isto bilo bez loših namjera. Naime, iz sadržaja navedenog e-maila proizlazi da ga direktor dostavlja svim zaposlenicima s razlogom da skrene pažnju da se svako u svom poslu mora ponašati profesionalno i s dužnom pažnjom izvršavati svoje obveze te da očekuje profesionalan i stručan pristup svakodnevnim radnim obvezama i da će svako daljnje kršenje normi ili radnih obveza biti sankcionirano na odgovarajući način.

Iz navedenog sud je zaključio da je direktor CŽ e-mail poslao više kao upozorenje svim zaposlenicima da su se dužni ponašati profesionalno i izvršavati svoje radne obveze stručno i u skladu s propisima.

Vezano za navod tužiteljice da joj je direktor CŽ uputio opomenu na jedan ponižavajući način, sud ukazuje da tužiteljica navedeno ničim nije dokazala. Naime, svjedok KŽ koja je, prema iskazu tužiteljice, bila prisutna uručenju opomene, u svom iskazu je navela da nema saznanja da bi tužiteljica dobila pisanu ili usmenu opomenu pred otkaz.

Dakle, iz iskaza naprijed navedenih svjedoka i direktora CŽ, kao niti iz sadržaja e-maila od 9. siječnja 2019. ne proizlazi da bi ponašanje direktora CŽ prilikom uručenja opomene tužiteljici kao i obavještavanja drugih zaposlenika o opomeni koja je uručena tužiteljici (e-mail od 9. siječnja 2019.) bilo usmjereno na uznemiravanje i šikaniranje tužiteljice. Tu treba naglasiti da iz provedenih dokaza proizlazi da je direktor CŽ o svemu obavještavao sve radnike tuženika, a što je učinio i u ovom slučaju.

Nadalje, tužiteljica je navela da u njezinom Ugovoru o radu nije navedeno koji su njezini poslovi kao tajnice te da je radila sukladno uputi direktora pa je tako radila i u slučaju kada je stavila ugovor o radu nove djelatnice na server dostupan svima, a radi čega je dobila opomenu pred otkaz. Vezano uz te navode tužiteljice treba naglasiti da je ista kod tuženika radila od 2003., dakle, više od 15 godina, s time da su svi saslušani svjedoci kao i direktor CŽ u svojim iskazima naveli da je tužiteljica bila zadužena za vođenje ureda, blagajnu, računovodstvo i vođenje financija. S obzirom na navedeno, po mišljenju ovog suda tužiteljica je trebala znati obavljati poslove za koje je zadužena, pa između ostalog i da se ugovori o radu radnika tuženika, kao povjerljivi podaci ne stavljaju na server dostupan svim zaposlenicima kod tuženika. U prilog navedenom su iskazivali i svjedoci MŽ, SŽ te GŽ, koji su u svojim iskazima naveli da su se ugovori o radu radnika tuženika pohranjivali u registratore koji su se stavljali u ormar, s time da je svjedok KŽ, a koja je mijenjala tužiteljicu za vrijeme njezine odsutnosti, naglasila da se ugovori o radu nikada nisu pohranjivali na server, već u registratore u fizičkom obliku, koji su se spremali u ormar, a svjedok SŽ je dodao da se ugovori o radu ne bi trebali pohranjivati na server. Stoga je sud navode tužiteljice da se dokumenti o zaposlenicima tuženika spremaju u mapu na serveru prema uputi poslodavca i da je radila po ustaljenoj praksi jer joj poslodavac nije omogućio pohađanje dodatne edukacije vezane za GDPR i zaštitu podataka unutar same organizacije, ocijenio pokušajem tužiteljice da opravda svoj postupak.

Tu također treba naglasiti da pisana opomena, odnosno upozorenje pred otkaz predstavlja pretpostavku propisanu čl. 119.st.1. Zakona o radu (NN 93/14,127/17, 98/19, 151/22,151/22 i 64/23, dalje ZR) koja je neophodna za donošenje odluke o otkazu skrivljenim ponašanjem radnika i predstavlja obvezno postupanje poslodavca u postupku prije otkazivanja Ugovora o radu, stoga se uručenje pisane opomene pod prijetnjom otkaza ne može smatrati šikanom.

25. Vezano za navod tužiteljice o uskrati slobodnih dana radi smrtnog slučaja svekrve

- Na navedenu okolnost tužiteljica je u svom iskazu navela da je od direktora CŽ zatražila dva slobodna dana zbog smrti svekrve na što joj je on odgovorio ako joj odobri isto, morat će odobriti i svima ostalima. Nadalje je navela da je našla odluku tuženika u kojoj je navedeno da za smrt člana u široj obitelji ima pravo na dva slobodna dana te je navedenu odluku pokazala direktoru, a on joj je e-mailom odgovorio da tu odluku smatra nevažećom.

- Direktor i zz tuženika CŽ je u svom iskazu potvrdio da ga je tužiteljica zamolila da joj odobri dva slobodna dana zbog smrti svekrve, ali je isto odbio jer je uvidom u pravilnik utvrdio da svekrva nije član uže obitelji te joj je kao alternativu ponudio da koristi dane godišnjeg odmora. U daljnjem iskazu je pojasnio da je pod pravilnikom mislio na odluku koju je tužiteljica spomenula i u istoj je bilo navedeno da se mora raditi o članu uže obitelji. Naglasio je da tužiteljici nije poslao nikakav e-mail vezano za isto.

- Svjedok LŽ je u svom iskazu navela da nema saznanja kojim je aktom tuženika regulirano dobivanje slobodnih dana za slučaj smrti članova obitelji. Nadalje, svjedoci MŽ i KŽ, su navele da nemaju saznanja da bi tužiteljica od tuženika tražila odobrenje slobodnih dana zbog smrti svekrve, s time da su navele da znaju da postoji Pravilnik o radu kojim je isto regulirano, ali se ne sjećaju kada je isti stupio na snagu.

Svjedok SŽ je također u svom iskazu naveo da je dobivanje slobodnih dana za slučaj smrti članova obitelji regulirano poslovnikom tuženika, ali ga nije detaljno čitao tako da ne zna je li imaju pravo na slobodne dane za slučaj smrti članova uže ili šire obitelji. Također je naveo da nema saznanja da bi tužiteljica od direktora CŽ tražila slobodne dane zbog smrti svekrve.

Svjedok ŠŽČ je u svom iskazu na navedenu okolnost naveo da se ne sjeća je li postojao neki interni akt kod tuženika koji je regulirao dobivanje slobodnih dana za slučaj smrti u obitelji. Također je naveo da se sjeća da je tužiteljici odobreno korištenje slobodnih dana zbog smrti svekrve, ali misli da joj nije odobren broj dana koji joj je trebao biti odobren.

Svjedok GŽ je u svom iskazu navela da nije postojao nikakav pisani akt tuženika kojim bi bilo regulirano dobivanje slobodnih dana za slučaj smrti u obitelji, već je postojala praksa da se koristi godišnji odmor za daljnju obitelj ili bi se izlazilo na par sati. Navodi da joj je poznato da je tužiteljica tražila od direktora da joj odobri slobodne dane zbog smrti bake ili svekrve, s time da joj to nije odobreno i zbog toga je tužiteljica bila jako uzrujana. Naglasila je da tužiteljica tada nije imala nikakvih velikih poslovnih obveza. Također je navela da je donesen Pravilnik o radu kojim je isto regulirano, ali se ne sjeća kada je isti donesen, kao što se ne sjeća niti kada je tužiteljica tražila od direktora slobodne dane.

-Dakle, tužiteljica ničim nije dokazala da je u vrijeme kada joj je umrla svekrva postojala odluka ili interni akt kojim bi bilo regulirano dobivanje slobodnih dana zbog smrti člana obitelji, odnosno da bi joj direktor CŽ odbio zahtjev za korištenjem slobodnih dana protivno odluci ili internom aktu tuženika koji je u to vrijeme bio na snazi. Nadalje tužiteljica nije dokazala niti da bi joj direktor CŽ e-mailom odgovorio na njezin zahtjev za korištenje slobodnih dana, kako je to navela u svom iskazu. Stoga je sud zaključio da se ni u ovom slučaju ne radi o ponašanju direktora CŽ koje bi se moglo ocijeniti kao šikanirajuće prema tužiteljici.

26. Vezano za navod tužiteljice da je direktor CŽ sazvao sastanak na kojem je na pogrdan način ismijao njezin zahtjev za zaštitu prava

- Na navedenu okolnost tužiteljica je u svom iskazu navela da je bila na sastanku na kojem je direktor CŽ ismijao njezin zahtjev za zaštitu prava kojeg je podnijela 18. siječnja 2019., a koji se odnosio na njezino šikaniranje od strane direktora. Također je navela da je direktor na tom sastanku rekao da će sada, nakon što su dobili zahtjev koji su sačinili odvjetnici, počet poslovati po zakonu te da će uvesti novi način evidencije radnog vremena.

- Direktor i zz tuženika CŽ je u svom iskazu na navedenu okolnost naveo da je tuženik od odvjetnika dobio zahtjev za zaštitu prava tužiteljice i povodom toga je sazvao sastanak na kojem je obavijestio djelatnike tuženika o sadržaju zahtjeva tužiteljice, te je naglasio da se radilo o informativnom sastanku. Također je naveo da misli da tužiteljica nije bila na tom sastanku te je naglasio da na istom nije bilo riječi o uvođenju novog načina evidentiranja radnog vremena.

- Svjedoci NŽ, MŽ i SŽ su u svojim iskazima naveli da nemaju saznanja da bi tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava tuženiku, a svjedok KŽ da nema saznanja o sastanku koji je bio organiziran na temu zahtjeva za zaštitu prava tužiteljice, s time da je svjedok NŽ navela da se ne sjeća da bi bio kakav sastanak na kojem bi direktor CŽ ismijao zahtjev tužiteljice za zaštitu prava.

- Nadalje, svjedok ŠŽČ je u svom iskazu na navedenu okolnost naveo da se ne može točno sjetiti, ali misli da mu je tužiteljica rekla da se obratila odvjetnicima za pomoć vezano za konflikt koji je nastao oko pisane opomene radi kršenja obveza iz radnog odnosa koju je tužiteljica dobila od direktora CŽ. Također je naveo da nije prisustvovao internom sastanku na kojem bi direktor CŽ ismijao zahtjev tužiteljice, odnosno na kojem bi istu ismijao jer bi se toga sigurno sjetio. Svjedok GŽ je u svom iskazu navela da je jedan ponedjeljak 2019. (ne sjeća se datuma) direktor CŽ održao sastanak, na kojem nije bilo niti tužiteljice niti gospodina DŽ te je na istom rekao da je došlo nešto od tužiteljice vezano za mobing, s time da je direktor isto tako rekao da su tužiteljici u to vrijeme poslali i Odluku o otkazu. Također je navela da je direktor nakon tog sastanka poslao kružni e- mail zaposlenicima u kojem je naveo da je tužiteljica dobila otkaz i da više nije zaposlenik tuženika.

-Tu prije svega treba ukazati da tužiteljica nije dostavila u spis svoj zahtjev za zaštitu prava za kojeg navodi da ga je direktor CŽ ismijao. Nadalje, niti iz iskaza direktora CŽ niti iz iskaza saslušanih svjedoka, od kojih većina nije niti imala saznanja da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, ne proizlazi da bi direktor CŽ ismijao njezin zahtjev za zaštitu prava.

Dakle, niti u ovom slučaju sud nije utvrdio da bi direktor CŽ svojim ponašanjem omalovažio i šikanirao tužiteljicu.

27. Vezano za navod tužiteljice da je novi način evidencije radnog vremena kod tuženika uveden s namjerom samo da se njoj utvrdi propust

- Na navedenu okolnost tužiteljica je u svom iskazu navela da je drugi dan nakon sastanka na kojem je direktor CŽ ismijao njezin zahtjev za zaštitu prava uveo novi način evidencije radnog vremena, odnosno morali su na jednom papiru upisivati kada dolaze i kada odlaze s posla. Također je navela da je takav način evidentiranja radnog vremena bio uveden za sve radnike tuženika, s time da smatra da je to tuženik uveo da bi se njoj utvrdio propust jer je u prolazu čula razgovor između direktora i KŽ u kojem je direktor rekao da to ne može uvesti samo prema njoj, već mora prema svima.

- Direktor i zz tuženika CŽ je na navedenu okolnost u svom iskazu naveo da je kada je došao kod tuženika, na zahtjev članica, krenuo s reorganizacijom, sistematizirao je radna mjesta, donesen je novi pravilnik o radu, a između ostalog razgovarao je sa revizorima koji su mu rekli da obračunu plaće prethodi dokument- evidencija radnog vremena te je s obzirom na navedeno uveo novi način evidentiranja radnog vremena, odnosno radnici su se na jednom papiru potpisivali kada bi dolazili i kada bi odlazili s posla i taj se papir predavao računovodstvu i služio je kod obračuna plaća. Naglasio je da se takav način evidencije radnog vremena primjenjivao na sve zaposlenike i bio je u primjeni sve do epidemije kada su se morali prilagoditi novom načinu rada jer je dio radnika radio od kuće.

- Svjedok NŽ je u svom iskazu navela da se ne sjeća kada je točno uveden novi način evidentiranja radnog vremena, a isti se sastojao u tome da su se na list papira na kojem je naznačen datum potpisivali kada su dolazili i kada bi odlazili s posla i takav način evidencije rada bio je jednak za sve radnike tuženika. Nadalje je navela da ne zna razlog zašto je to uvedeno, ali smatra da je to normalan način evidentiranja radnog vremena. Također je navela da se taj način evidencije radnog vremena primjenjivao otprilike godinu dana. Isto je u svom iskazu potvrdila i svjedok MŽ koja je navela da je jednom trenutku uvedeno da se radnici tuženika potpisuju na listu papira kada su došli i kada su odlazili s posla. Također je navela da je to bilo zamišljeno da je to obveza svih zaposlenika, ali se pojedini radnici nisu potpisivali jer su zaboravili te takav način evidencije rada nije dugo trajao, cca nekoliko mjeseci.

- Svjedok KŽ je u svom iskazu također navela da je direktor CŽ u jednom trenutku zatražio, a s obzirom da nisu imali kartice, da se radnici na jedan papir upisuju prilikom dolaska i odlaska s radnog mjesta i navedeni način evidentiranja radnog vremena primjenjivao se na sve radnike. Navela je da se ne sjeća da bi s direktorom CŽ o tome posebno razgovarala.

- Nadalje svjedok SŽ je u svom iskazu naveo da su se jedan kratki period (ne sjeća se kada) vodile tablice u kojima se upisivao dolazak i odlazak s posla. Također je naveo da se kada je došao direktor CŽ razgovaralo o načinu vođenja evidencije radnog vremena te se predlagalo uvođenje kartica, s time da se od toga odustalo jer je to bio novčani izdatak te je netko predložio da se izrade excel tablice u koje su upisivali kada je netko došao na posao i kada je otišao s posla, s time da se od toga nakon nekog vremena odustalo, odnosno isto nije funkcioniralo.

- Svjedok ŠŽČ je na navedenu okolnost u svom iskazu naveo da je uveden novi način evidencije radnog vremena, odnosno morali su se prilikom dolaska i odlaska s posla potpisivati. Također je naveo da je direktor CŽ rekao da je primijetio da određeni radnici ne poštuju radno vrijeme i da je to razlog uvođenja takvog načina evidentiranja dolazaka i odlazaka s posla.

- Svjedok GŽ je u svom iskazu navela da je u jednom trenutku uveden novi način evidencije radnog vremena, odnosno postojala je tablica u koju su zaposlenici trebali upisati kada su došli na posao i kada su odlazili s posla. Također je navela da se takav način evidencije radnog vremena primjenjivao za sve zaposlenike tuženika, ali smatra da nisu svi istinito ispunjavali tabele. Nadalje je navela da je direktor uveo tu novu evidenciju jer mu odlasci i dolasci s posla nisu "štimali" za neke radnike, ali se ne sjeća detalja. Naglasila je da se ta evidencija sama po sebi sve manje vodila i na kraju se prestala voditi.

- Iz iskaza direktora i zz tuženika CŽ te iskaza svih saslušanih svjedoka ne proizlazi da je nova evidencija radnog vremena uvedena s namjerom da se tužiteljici utvrdi propust, već iz njihovih iskaza proizlazi da se ista uvela za sve zaposlenike tuženika, jer nisu imali kartice, ali da isto nije zaživjelo jer su se neki zaposlenici zaboravljali potpisati, a neki nisu istinito popunjavali podatke o dolasku ili odlasku s posla. Tu treba naglasiti da je svjedok KŽ u svom iskazu navela da se ne sjeća da bi o novoj evidenciji radnog vremena razgovarala sa direktorom, te je sud iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je navela da je u prolazu čula razgovor između direktora i KŽ, u kojem je direktor rekao da novu evidenciju radnog vremena ne može uvesti samo za tužiteljicu, već ju mora uvesti za sve radnike, ocijenio usmjerenim na postizanje uspjeha u sporu. Dakle, niti u ovoj situaciji tuženik, odnosno direktor CŽ nije u odnosu na tužiteljicu postupio na drugačiji način nego u odnosu na druge radnike tuženika te nije postupio na način koji bi se mogao okarakterizirati kao šikanozan i uznemirujući u odnosu na tužiteljicu.

28. Vezano za navod tužiteljice da je tuženik nejednako postupao prilikom isplate naknade za bolovanje prema njoj u odnosu na druge radnike tuženika

- Na navedenu okolnost tužiteljica je u svom iskazu navela da je u Pravilniku koji je donesen u siječnju 2019. bilo regulirano da se radniku koji je na bolovanju smanji plaća za 30% i s obzirom da je u siječnju 2019. bila na bolovanju na nju se primijenila ta odredba Pravilnika, ali zna da su još neki radnici bili na bolovanju u isto vrijeme, ali se na njih ta odredba nije primijenila. Naglasila je da se u konkretnom slučaju radilo o kolegici GŽ, odnosno ona joj je rekla da joj bolovanje nije obračunato na gore navedeni način.

- Direktor i zz tuženika CŽ je u svom iskazu naveo da se Pravilnik kojim je bila regulirana naknada za bolovanje primjenjivao na sve radnike tuženika jednako te nema saznanja da bi se prema tužiteljici u odnosu na nekog drugog radnika drugačije postupilo. Također je naveo da nema saznanja da bi kolegici GŽ bila drugačije isplaćena naknada za bolovanje od one naknade kako je to propisao Pravilnik.

- Na navedenu okolnost svjedok NŽ je u svom iskazu navela da ne zna kako se određuje naknada za bolovanje kod tuženika i ne zna je li nekome od radnika tuženika drugačije obračunavana i isplaćivana, a svjedok MŽ je navela da je naknada za bolovanje regulirana tako da se isplaćuje 70% neto primanja isplaćena u zadnja tri mjeseca i tako je trebalo biti isplaćeno svim radnicima.

- Nadalje svjedok KŽ je u svom iskazu navela da nema saznanja da bi tužiteljici bila drugačije obračunavana i isplaćivana naknada za bolovanje. Nadalje je navela da su radnici uvijek dostavljali doznake te je iste zajedno sa evidencijom radnog vremena slala u računovodstvo.

- Svjedok SŽ je u svom iskazu naveo da je pitanje naknade za bolovanje rješavalo knjigovodstvo te nema saznanja da bi se nekome ista drugačije obračunavala, a svjedok ŠŽČ je u svom iskazu također naveo da nema saznanja o tome da bi se nekome od radnika tuženika drugačije isplaćivala naknada plaće.

- Svjedok GŽ je u svom iskazu navela da je praksa za vrijeme dok je bio direktor DŽ, a koja se djelomično nastavila i za vrijeme direktora CŽ bila da se zaposlenicima nije skidalo od plaće za vrijeme bolovanja, već je bilo potrebno samo reći da su bolesni, prehlađeni ili sl., s time da je trebala doznaka ako je radnik na duljem bolovanju. Također je navela da od kada je donesen Pravilnik 2019. naknada za bolovanje se obračunava sukladno istom, tj. dobili bi 70% plaće za vrijeme bolovanja, s time da ne zna je li se taj Pravilnik primjenjivao na sve jednako s obzirom da se nije bavila tim poslom.

-Dakle, iz naprijed navedenih iskaza svjedoka kao i direktora CŽ ne proizlazi da bi tuženik tužiteljici obračunao i isplatio naknadu za bolovanje u siječnju 2019. na drugačiji način nego drugim radnicima te tužiteljica niti u ovom slučaju nije dokazala svoje tvrdnje da se tuženik prema njoj ponašao na način da bi ju svojim postupcima šikanirao i mobingirao obračunavajući i isplaćujući joj manju naknadu za bolovanje u odnosu na druge radnike tuženika.

29. Tijekom postupka tužiteljica je navela da je od direktora CŽ dobivala e- mailove uznemirujućeg sadržaja te je kao primjer navela situaciju oko nekog računa s obzirom da je u okviru svojih poslova slala račune računovodstvu, a u konkretnom slučaju nije bila kriva za nastali slučaj, a direktor joj je poslao e-mail u kojem je naveo da ju on štiti, a ona radi gluposti.

Nadalje, tužiteljica je tijekom postupka navela i da se direktor CŽ derao na nju te je kao primjer navela situaciju kada joj je računovodstveni servis dostavio izviješća koja je proslijedila direktoru i nakon što ih je direktor pogledao, derao se na nju, iako ona nema nikakve veze s knjiženjem, već to radi knjigovodstveni servis.

-Direktor i zz tuženika CŽ je u svom iskazu, vezano uz gornje navode tužiteljice naveo da se ne sjeća nikakvih neugodnih situacija s tužiteljicom te da joj sigurno nije pisao uznemirujuće e-mailove niti se na nju derao, odnosno vikao. Također je naglasio da nikada ničim nije uvrijedio tužiteljicu.

-Svjedok LŽ je u svom iskazu navela da odnos direktora CŽ i tužiteljice nikada nije bio javno konfliktan, nije primijetila da bi direktor CŽ vikao, odnosno derao se na tužiteljicu, ali je primijetila da je odnos između njih bio distanciran. Naglasila je da nije primijetila da je direktor CŽ uznemiravao tužiteljicu, odnosno da bi ju ponižavao i omalovažavao, ali se osjetilo da je nezadovoljan njezinim radom jer je vidjela da je s tužiteljicom vodio kratke razgovore koji nisu išli u smjeru da nešto zajednički naprave, odnosno primijetila je da direktor CŽ nije zajednički s tužiteljicom odrađivao poslove financiranja, budžetiranja na kojim poslovima je tužiteljica radila i u kojim poslovima je direktor bio jako dobar jer je vodio banku. Također je naglasila da nije primijetila da bi se direktor CŽ ponašao prema tužiteljici na način da bi to predstavljalo neku vrstu diskriminacije.

Nadalje svjedok NŽ je u svom iskazu navela da nije svjedočila da bi direktor CŽ vikao na tužiteljicu, ali je tužiteljica znala izaći uplakana i uznemirena iz njegovog ureda, a na njezino pitanje zašto je uplakana, tužiteljica joj je odgovorila da je direktor bio prema njoj neugodan i da je oko poslova izuzetno zahtjevan te da je povisio ton na nju. Također je navela da joj je tužiteljica rekla da je od direktora CŽ dobivala e-mailove uznemirujućeg sadržaja, s time da se ne sjeća sadržaja tih e-mailova.

Svjedok MŽ je u svom iskazu navela da je primijetila netrpeljivost koja je bila obostrana i sa tužiteljičine strane i sa strane direktora CŽ, s time da je naglasila da nikada nije osobno prisustvovala njihovoj svađi ili sukobu. Također je navela da je tužiteljica nakon dolaska iz kancelarije direktora znala biti uzrujana i znala bi joj reći da ju direktor uopće ne sluša i da ne razumije što mu ona govori. Naglasila je da nikada nije prisustvovala tome da bi se direktor CŽ neprimjereno ponašao prema tužiteljici, da bi ju omalovažavao i ponižavao odnosno vikao na nju, ali se vidjelo da između njih postoji neki sukob.

Svjedok KŽ je u svom iskazu navela da nije primijetila da bi se direktor CŽ neprimjereno ponašao prema tužiteljici da bi s njom razgovarao povišenim tonom, da bi ju uznemiravao, ponižavao, omalovažavao, odnosno nije primijetila da bi se isti ponašao prema tužiteljici na drugačiji način nego prema drugim radnicima. Naglasila je da je radila u istoj prostoriji s tužiteljicom i da se tužiteljica nikada nije požalila vezano za ponašanje direktora CŽ.

Svjedok SŽ je u svom iskazu naveo da nije primijetio da bi se direktor CŽ ponašao neprimjereno prema tužiteljici, da bi na nju vikao, da bi ju omalovažavao ili uznemiravao te je naglasio da direktor CŽ nikada nije podigao glas u uredu.

Svjedok ŠŽČ je u svom iskazu naveo da nije svjedočio neprimjerenom ponašanju direktora CŽ prema tužiteljici, ali da mu se tužiteljica znala žaliti na ponašanje direktora u smislu da je nekorektan, da je nepravedan prema njoj, da je bilo povišenih tonova, iako on osobno nije čuo da bi direktor povisio glas prilikom obraćanja tužiteljici. Naglasio je da su se pogotovo pred kraj radnog odnosa tužiteljice, osjećale tenzije između direktora CŽ i tužiteljice u smislu da nije bila kvalitetna suradnja između njih. Također je naveo da je primijetio da je tužiteljica kada je izlazila iz ureda direktora bila uznemirena, uzrujana i tada bi mu rekla da je direktor nepravedan da nije zadovoljna s opisom poslova, da je htjela drugačiju karijeru, te da se direktor ponaša drugačije prema njoj u odnosu na druge radnike. Nadalje je naglasio da nikada nije bio na sastancima na kojima su bili sami tužiteljica i direktor, s time da je bio na sastancima s direktorom na kojem su bili i tužiteljica i drugi radnici i na istima nije primijetio da bi se direktor drugačije ponašao prema tužiteljici.

Svjedok GŽ je u svom iskazu navela da nije prisustvovala sastancima koji su se održavali između direktora CŽ i tužiteljice, ali je znala vidjeti tužiteljicu kako izlazi uzrujana iz sobe direktora CŽ i tada joj je tužiteljica znala reći da ju direktor gnjavi s ovim ili onim, da postavlja sto pitanja, da mu stalno nešto mora iznova objašnjavati. Naglasila je da je direktor CŽ bio dosta strog prema tužiteljici, odnosno bio je stroži nego prema KŽ. Nadalje je navela da se ne sjeća da bi direktor CŽ vikao, odnosno derao se na tužiteljicu te se ne sjeća da bi vidjela neku svađu između njih, s time da je naglasila da nije primijetila da bi tužiteljicu direktor CŽ ponižavao ili omalovažavao.

-Dakle, iz iskaza saslušanih svjedoka LŽ, NŽ, MŽ, KŽ, SŽ, ŠŽČ i GŽ ne proizlazi da bi se direktor CŽ prema tužiteljici ponašao neprimjereno, da bi ju omalovažavao, ponižavao ili vikao na nju, s time da iz njihovih iskaza proizlazi da je odnos direktora CŽ i tužiteljice bio distanciran, da se vidjela netrpeljivost koja je bila obostrana te da su se osjećale tenzije između tužiteljice i direktora CŽ. Nadalje, iz iskaza svjedoka NŽ, MŽ, ŠŽČ i GŽ proizlazi da je tužiteljica iz ureda direktora CŽ znala izaći uznemirena, uzrujana, uplakana, a na njihova pitanja što se dogodilo, tužiteljica bi odgovorila da je direktor CŽ prema njoj neugodan, da je oko poslova izuzetno zahtjevan, da ju uopće ne sluša i ne razumije što mu govori, da joj postavlja sto pitanja, da mu stalno mora nešto iznova objašnjavati, da je nekorektan i nepravedan, da nije zadovoljna s opisom poslova i da je htjela drugačiju karijeru.

Iz gornjih navoda saslušanih svjedoka može se iščitati da je odnos tužiteljice i direktora CŽ bio distanciran, da njihova suradnja nije bila dobra, da je direktor CŽ s obzirom da je, kako je to u svom iskazu navela svjedok LŽ, imao puno znanja iz područja financija, a za koje je poslove kod tuženika bila zadužena tužiteljica, imao i velika očekivanja u odnosu na istu te joj je zato i postavljao puno pitanja i tražio objašnjenja te očito nije bio zadovoljan njezinim radom, a što je tužiteljicu sigurno uzrujalo pa čak i rasplakalo, kako je to navela svjedok NŽ. Sud, međutim niti iz naprijed navedenog ne može zaključiti da se radilo o šikanirajućem, odnosno mobingirajućem ponašanju direktora CŽ prema tužiteljici, već smatra da se radi o subjektivnom doživljaju tužiteljice cjelokupne situacije. Naime, dolaskom direktora CŽ, koji je zamijenio dotadašnjeg direktora DŽ, došlo je do promjena u organizaciji rada, doneseni su interni akti, pravilnici, napravljena je nova sistematizacija rada te se trebalo prilagoditi svim tim promjenama do kojih je došlo dolaskom novog direktora, koji je od radnika zahtijevao profesionalno ponašanje i izvršavanje obveza na stručan način i u skladu sa propisima i internim aktima. Tu također treba ukazati da tužiteljica ničim nije dokazala da bi joj direktor slao e-mailove uznemirujućeg sadržaja. Naime, samo je svjedok NŽ u svom iskazu navela da joj je tužiteljica rekla da je od direktora CŽ dobivala e-mailove uznemirujućeg sadržaja, ali se nije mogla sjetiti sadržaja istih. Sud smatra da bi svjedoku NŽ u sjećanju ostali ti e-mailovi da su isti doista bili uznemiravajući te usmjereni na omalovažavanje tužiteljice.

30. Odredbom čl. 111. st. 1. ZR-a propisano je da je poslodavac dužan naknaditi štetu radniku po općim propisima obveznog prava ako radnik štetu pretrpi na radu ili u svezi s radom, a st. 2. istog članka da se pravo na naknadu štete odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

31. Iz činjeničnih navoda tužbe, kao i iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica potražuje štetu zbog maltretiranja, šikaniranja i zlostavljanja na radu od strane neposredno nadređene osobe, direktora tuženika CŽ, odnosno zbog mobinga.

Mobing nije kategorija koja je definirana u odredbama Zakona o radu, ali prema sudskoj praksi i prihvaćenom standardu mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta i u tom slučaju radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i o neimovinskoj šteti.

32. Dakle u konkretnom slučaju radilo bi se o odštetnoj odgovornosti tuženika kao poslodavca po općim propisima obveznog prava, a za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje (čl. 1045. st. 1., čl. 1046. i čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima - NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta, adekvatna uzročno posljedična veza). To znači da bi poslodavac bio u obvezi nadoknaditi utuženu štetu radniku potrebno je između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca koji imaju obilježja mobinga i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi sa nastalom štetom.

33. Analizom iskaza svjedoka, tužiteljice te direktora i zz tuženika IŽ kao i materijalnih dokaza, sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala postojanje navedene pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženika, odnosno iz provedenih dokaza nije moguće izvesti zaključak o postojanju sustavnog zlostavljanja i uznemiravanja od strane direktora tuženika poduzimanjem radnji koje tužiteljica navodi u tužbi i tijekom postupka.

34. Tužiteljica svoj zahtjev za naknadom neimovinske štete temelji na tvrdnjama da zbog šikanoznog i uznemirujućeg postupanja od strane tuženika njezino zdravstveno stanje pogoršalo i to nakon uručenja posljednje opomene pred otkaz, s time da je i prije te opomene bila blago depresivna, a nakon iste imala je fizičke smetnje, povraćanje, proljev, osjećala je nervozu , bilo joj se teško dići i otići na posao, te se obratila doktorici koja ju je uputila na psihijatrijsko liječenje te je počela piti tablete. Istaknula je da su je tablete umirile, ali niti s njima nije mogla funkcionirati te je zbog svega navedenog odlučila da se ne vraća u tu sredinu i da otkaz.

Sud smatra da je moguće da su naprijed navedeni događaji mogli imati utjecaja na zdravlje tužiteljice, ali isto nije dostatno za odštetnu odgovornost poslodavca, jer u provedenim dokazima nema elemenata za zaključivanje o štetnim radnjama koje imaju obilježje protupravnosti što je jedna od pretpostavki za odgovornost za štetu temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a.

35. Kako tužiteljica nije dokazala pravnu osnovu za naknadu nematerijalne štete, sud nije proveo dokaz medicinskim vještačenjem na okolnost visine iste. Naime, sud je zaključio da postupanje tuženika, odnosno direktora tuženika prema tužiteljici nema obilježja mobinga odnosno zlostavljanja i uznemiravanja te zdravstveni problemi koji su se kod tužiteljice pojavili nisu posljedica mobinga odnosno uznemiravanja od strane tuženika.

36. Slijedom navedenog, sud je odbio zahtjev tužiteljice kojim potražuje naknadu štete u iznosu od 25.000,00 kn (3.318,07 eur) zbog povrede prava osobnosti zbog šikanirajućeg i mobingirajućeg ponašanja poslodavca.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. ZPP-a, a u svezi s čl.155. ZPP-a.

38. Trošak je odmjeren temeljem važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika razmjerno vrijednosti predmeta spora i u okviru zahtjeva za naknadu troškova.

39. Trošak tuženika sastoji se od troška sastava podneska od 8. studenog 2019. (odgovora na tužbu) u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7/1), troška sastava podnesaka od 7. svibnja 2020. (5. svibnja 2020.) i 5. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8/1), troška sastava podnesaka od 4. lipnja 2020. (2. lipnja 2020.), 20. srpnja 2022. i 23. siječnja 2024. u iznosu od 50,00 eur za svaki (Tbr. 8/4), troška pristupa na ročišta 10. ožujka 2020., 3. studenog 2020. , 3. lipnja 2022., 17. ožujka 2023., 8. rujna 2023., 19. siječnja 2024., 7. svibnja 2024. i 8. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9/1), a što ukupno iznosi 2.350,00 eur.

40. Navedenom iznosu dodan je PDV od 25% u iznosu od 587,50 eur, pa ukupan trošak tuženika iznosi 2.937,50 eur, dok je dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.312,50 eur odbijen kao neosnovan.

41. Naime, sud tuženiku nije priznao trošak sastava podnesaka od 4. lipnja 2020. (2. lipnja 2020.), 20. srpnja 2022. i 23. siječnja 2024. u zatraženim iznosima jer se ne radi o obrazloženim podnescima, već podnescima kojima je tuženik dostavio dokumentaciju u spis.

42. Također mu nije priznao trošak sastava podnesaka od 4. ožujka 2021. (3. ožujka 2021.), 28. lipnja 2021. i 1. veljače 2022., jer ih je ocijenio nepotrebnim za vođenje ovog postupka.

43. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. lipnja 2025.

Sudac:

Adela Turkalj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku