REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9842/19-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po Aleksandru Joksoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB 53056966535 zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05.svibnja 2025., dana 17.lipnja 2025

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], da tužiteljici ĆF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.149,68 EUR / 23.731,22 kuna sa zateznim kamatama tekućim

(preplata po osnovi promjenjiva kamatne stope),

na iznos od 0,12 kn / 0,02 EUR od 31.08.2006. pa do isplate

na iznos od 0,11 kn / 0,01 EUR od 30.11.2007. pa do isplate

na iznos od 1.332,45 kn / 176,85 EUR od 31.01.2008. pa do isplate

na iznos od 30,03 kn / 3,99 EUR od 29.02.2008. pa do isplate

na iznos od 642,18 kn / 85,23 EUR od 30.09.2008. pa do isplate

na iznos od 618,16 kn / 82,04 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

na iznos od 1.371,00 kn / 181,96 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

na iznos od 666,83 kn / 88,50 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

na iznos od 41,78 kn / 5,55 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

na iznos od 88,02 kn / 11,68 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

na iznos od 88,02 kn / 11,68 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

na iznos od 88,02 kn / 11,68 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

na iznos od 264,07 kn / 35,05 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

na iznos od 88,02 kn / 11,68 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

na iznos od 19,31 kn / 2,56 EUR od 31.05.2010. pa do isplate,

(a po osnovi preplate zbog valutne klauzule)

na iznos od 4,37 kn / 0,58 EUR od 31.08.2006. pa do isplate

na iznos od 5,20 kn / 0,69 EUR od 30.09.2006. pa do isplate

na iznos od 3,37 kn / 0,45 EUR od 31.10.2006. pa do isplate

na iznos od 29,96 kn / 3,98 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

na iznos od 61,17 kn / 8,12 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

na iznos od 75,28 kn / 9,99 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

na iznos od 90,74 kn / 12,04 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

na iznos od 235,96 kn / 31,32 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

na iznos od 112,81 kn / 14,97 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

na iznos od 122,88 kn / 16,31 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

na iznos od 210,04 kn / 27,88 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

na iznos od 192,10 kn / 25,50 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

na iznos od 246,91 kn / 32,77 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

na iznos od 227,97 kn / 30,26 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

na iznos od 523,57 kn / 69,49 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

na iznos od 343,55 kn / 45,60 EUR od 31.12.2010. pa do isplate

na iznos od 285,65 kn / 37,91 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

na iznos od 305,96 kn / 40,61 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

na iznos od 280,13 kn / 37,18 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

na iznos od 788,77 kn / 104,69 EUR od 31.05.2011. pa do isplate

na iznos od 405,06 kn / 53,76 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

na iznos od 899,20 kn / 119,34 EUR od 31.08.2011. pa do isplate

na iznos od 785,15 kn / 104,21 EUR od 31.10.2011. pa do isplate

na iznos od 388,61 kn / 51,58 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

na iznos od 413,17 kn / 54,84 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

na iznos od 434,59 kn / 57,68 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

na iznos od 437,45 kn / 58,06 EUR od 29.02.2012. pa do isplate

na iznos od 865,29 kn / 114,84 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

na iznos od 427,97 kn / 56,80 EUR od 30.06.2012. pa do isplate

na iznos od 862,00 kn / 114,41 EUR od 31.07.2012. pa do isplate

na iznos od 422,37 kn / 56,06 EUR od 31.08.2012. pa do isplate

na iznos od 847,20 kn / 112,44 EUR od 31.10.2012. pa do isplate

na iznos od 433,14 kn / 57,49 EUR od 30.11.2012. pa do isplate

na iznos od 426,45 kn / 56,60 EUR od 31.12.2012. pa do isplate

na iznos od 388,95 kn / 51,62 EUR od 31.01.2013. pa do isplate

na iznos od 420,81 kn / 55,85 EUR od 28.02.2013. pa do isplate

na iznos od 822,22 kn / 109,13 EUR od 30.04.2013. pa do isplate

na iznos od 372,26 kn / 49,41 EUR od 31.05.2013. pa do isplate

na iznos od 765,83 kn / 101,64 EUR od 31.07.2013. pa do isplate

na iznos od 3.428,95 kn / 455,10 EUR od 01.10.2013. pa do isplate

po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.398,84 € zajedno sa zateznom kamatom počevši od donošenja presude do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi, što nije sporno među strankama, da su stranke 26.06.2006. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 218-50-3539185, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.484,54 CHF prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno članku 1. i 7. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, i to Odlukom o visini kamatnih stopa Kreditora.

2. Tužiteljica navodi da je joj prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.

3. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

4. Navodi tužiteljica da je iz presude VTS RH Pž-7129/13 (predmet Potrošač) odnosno da je tuženik (između ostalih) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a sud je u ovom predmetu pojedinačne zaštite prava, vezan utvrđenjem iz pravomoćne presude. Presudom VTS RH Pž 6632/17 od 14.06.18. pravomoćno je odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.11.04. d0 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga nije informirao potrošače o rizicima, čime je nastala neravnoteža u pravima i obvezama stranka. Također je Vrhovni sud RH dana 09.04.2015. donio presudu Revt 249/14 kojim je odbijena revizija između ostalih i tuženikova, protiv gore navedene presude VTS. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi znači da su nezakonita sva tuženikova jednostrana povećanja kamatnih stopa a time i mjesečnih anuiteta.

5. Čl 502.c ZPP-a propisano da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati.

6. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

7. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

8. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca.

9. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.

11. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

12. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica potražuje isplatu 3.149,68 EUR temeljem preplate po promjenjivoj kamatnoj stopi i preplate zbog promjene tečaja CHF sve sa zateznim kamatama i troškom postupka.

13. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, protivi se preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 08.05.23.. navodeći da je tužitelj tek tim podneskom povećao tužbeni zahtjev.

14. Tuženik smatra da u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

15. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba…“

16. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

17. VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu.

18. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao.

19. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

20. Osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

21. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla,

22. Potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16.

23. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR.

24. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula.

25. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima.

26. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja.

27. Tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže zahtjev odbiti uz naknadu troška.

28. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Zahtjev za kredit od 23.6.06. (list 57), Ugovor o kreditu 218-50-539185 od 26.6.06. (list 13-19), otplatni plan – informativni izračun (list 20-26), prijepis knjigovodstvene kartice (list 27-38), promotivni uvjeti tuženika za auto kredite (list 58-59), uvjeti za odobravanje auto kredita (list 54- 56), proveo financijsko vještačenje po vještaku Đuri Lobašu (list 144-168), saslušao tužiteljicu (list 306), saslušao vještaka (list 368), te temeljem čl. 8 i 219 ZPP utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

29. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanje službenika banke, dok je sud odbio dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika koji je ovjerio konkretni ugovor, ovo uzimajući u obzir praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se prihvatljivom ocijenila praksa niže stupanjskih sudova po kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru ( odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc.).

30. U odnosu na prigovor zastare, prema shvaćanju prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22), Su-IV- 33/2022-2 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

31. Kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a i to 14. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, obzirom je presuda TS Zagreb P-1401/12 postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., (Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014) a tužba je podnesena 12.06.2019. u odnosu na razliku u kamatnoj stopi, pa je prigovor zastare neosnovan.

32. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka TS Zagreb P-1401/12 je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke. Kako je tužba je podnesena 12.06.2019. za razliku u valuti, to je prigovor zastare u tom dijelu neosnovan.

33. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, pa je kao predhodno pitanje razmotrio valjanosti odredbe čl 2 Ugovora. Navedenu ugovornu odredbu sud smatra ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takve odredbe ugovora. Jednako se odnosi i na odredbe čl 1 i 7 Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena isplata u CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća po srednjem tečaju tuženika.

34. Tužiteljica iskazuje da je kredit je trebala za kupnju novog automobila u auto salonu. Uvjet za kupnju automobila je bio kredit kod tuženika u CHF. U banci je bila rekli su joj da je to kredit u CHF i da tako mora biti. Nisu nudili druge varijante, ne sjeća se da li su joj dali ugovor da ga pročita. Tužiteljica je prije potpisivanja letimično pročitala ugovor i nije našla ništa što bi ju zabrinulo. Nije nikoga pitala što znači valutna klauzula. Ovo joj je bio prvi i jedini kredit u životu. Ne zna kakvih sve vrsta kamata ima. Tužiteljica je imala otplatni plan ali ne zna da li ga je odmah dobila uz ugovor. Imala je trajni nalog i na taj način je plaćala kredit. Kredit je bio na 7 godina i tužiteljica ga je otplatila. Nitko ju nije upozorio da bi moglo doći do povećanja kamatne stope. Nisu je upozorili na mogući rast tečaja CHF. Tužiteljica nije mogla pregovarati oko sklapanja ugovora već joj je rečeno da je to tako i da drugačije ne može biti. Tijekom kredita došlo je do povećanja rate, na kraju je plaćala duplo veću ratu. Automobil je koristila za osobne svrhe zbog zdravstvenih razloga. Automobil nije davala nikome drugome na korištenje. Nitko nije plaćao rate kredita osim tužiteljice.

35. Iz iskaza tužitelja i dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 45/07, dalje: ZZP), a obzirom je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Jednako tako proizlazi da tužiteljica nije imala priliku pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, niti joj je itko objasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

36. Sukladno čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivih kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku VTS u Zagrebu broj Pž-7129/13, VSRH Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. smatra da terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva, a razlozi za promjenjivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

37. Prema stavu VSRH zauzetom u odluci Revt-249/14 formulacija "promjenjiva kamatna stopa" ne definira tu stopu određenom odnosno odredivom. Potrošač na taj način jedino znade stopu kamate prilikom ugovaranja, a nema mogućnost predvidjeti kako će se ona kretati za vrijeme trajanja ugovora, pa prosječnom potrošaču nije jasan pojam promjenjive kamatne stope.

38. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl. 87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača 2007., te ugovorne odredbe ništetne. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti informira potrošača o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozori ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju.

39. Nadalje, ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.269.st.2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 29/18), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika.

40. Prema nalazu i mišljenju vještaka za financije Đuro Lobaš ukupni iznos preplaćenih kamata (prijeboj pozitivnih i negativnih razlika) – razlika kamata iznosi 5.338,14 hrk (preplata tužitelja), detalji u prilogu 3., stupac t – „potraživanje tužitelja kamata (hrk)".

41. ukupni iznos preplaćenog tečaja (prijeboj pozitivnih i negativnih razlika) – razlika tečaja iznosi 18.393,07 hrk (preplata tužitelja), detalji u prilogu 4., stupac s - "potraživanje tužitelja tečaj (hrk)". 3. ukupni iznos preplaćenih anuiteta (prijeboj pozitivnih i negativnih razlika) – razlika anuiteta iznosi 23.731,22 hrk / sada 3.149,67 € (preplata tužitelja), detalji u prilogu 5., stupac t – „potraživanje tužitelja anuitet (hrk)".

42. Vještak Đuro Lobaš saslušan kod ovoga suda vezano uz primjedbe iz podneska tuženika od 1.10.2021. u kojem prigovara u kojem pod točkom III. prigovora da je vještak iznos od 4.619,59 kn uračunao kao uplatu tužitelja, odgovara da je vještak navedeni iznos od 4.619,59 kn odnosno 741,71 CHF je uračunao kao povrat plaćenog iznosa tužitelju, a što se dokazuje na sljedeći način. U prilogu III. u stupcu L vidljivo je da je navedeni iznos od 741,71 CHF označen s negativnim predznakom za razliku kod svih ostalih uplata koji imaju pozitivan predznak iz toga proizlazi da je navedeni iznos zapravo suprotnog učinka u odnosu na sve prethodne navedene uplate. Također u stupcu P istog priloga III. gdje se prikazuje stanje glavnice vidljivo je da prilikom svake uplate dolazi do promjene iznosa stanja glavnice, a prilikom navedenog povrata plaćenog iznosa tužitelju jasno se vidi da nije došlo do promjene glavnice. Također u stupcu R2 navedenog priloga gdje su prikazana isključivo potraživanja tuženika vidljivo je da je uračunat i navedeni iznos kojim se zatim dobiva ukupna suma potraživanja tuženika odnosno dugovanja tužitelja. Stoga, u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja.

43. U odnosu na prigovor preinake tužbe, treba napomenuti da je tužiteljica nakon izvršenog vještačenja postavila tužbeni zahtjev koji je povećan u odnosu na onaj iz tužbe. U čl 191. stavak 2. ZPP-a predviđena je iznimka od pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogle znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio visinu potraživanja koja se nije mogla utvrditi temeljem same dokumentacije ili uz navedenu dokumentaciju, ali nikako bez stručnog znanja vještaka. Stoga je o takvoj iznimci ovdje riječ.

44. Temeljem čl. 502c ZPP i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) sud je vezan utvrđenjem iz pravomoćne presude TS u Zagrebu P 1401/12 u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita.

45. Treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti i čl.5. direktive 93/13/EEZ.

46. Čl. 86 i 87, tada važećeg (u vrijeme sklapanja ugovora) Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), kao i Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, itd.) čl. 81, 82 i 90, obzirom da tuženik nije tužitelja u informirao o svim parametrima koji mogu utjecati na odluku tužitelja da sklopi ugovor, čime je narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

47. U presudi Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo je da odredbe članaka 502.a, 502.b i 502.c ZPP te odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP, a s obzirom na sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu (u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača), koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju Vrhovnog suda nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

48. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako, odredba članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13. – dalje: ZZP/07)

49. Sud vjeruje iskazu tužiteljice da joj nije ponuđena nikakva druga valuta niti je mogla pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora, a nije mogla znati da će tečaj CHF nekontrolirano rasti, pa je došla u nepovoljan položaj u odnosu na tuženika koji je stekao određene novčane iznose temeljem nepoštene (i djelomično ništetne) odredbe, a tužitelj ih ima pravo potraživati od tuženika temeljem čl. 1111 ZOO/05. Stoga je dosudio tužiteljici ukupno zatraženi iznos od 3.149,68 EUR, koji se odnosi na preplatu po valuti i po promjenjivoj kamatnoj stopi, a po mjesecima sa zateznim kamatama kako je precizirano u toč I izreke, a temeljem članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO. Zatezna kamata je dosuđena prema čl. 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj, kada vraća stečeno bez osnove, mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

50. Stopa zatezne kamate na dosuđene iznose utvrđena je kamatama do 31.12.2007. po stopi iz Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05; dalje u tekstu: ZOO/05), a u smislu čl. 1165 ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15.) sve do 31.12.2022. Od 01.01.2023. do do 29.12.2023, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

51. Odluka o parničnim troškovima tužitelju temelji se na odredbama čl. 154 st. 1 ZPP i čl. 155 ZPP, a prema VPS u trenutku poduzimanja pojedine radnje (u tužbi 2.798,00 ,e, podnesak 08.05.23. 3.149,69 €) u kojem je tužitelj uspio u cijelosti, a trošak se odnosi na zastupanje po odvjetniku prema OT (NN 75/09, 18/11, 126/21, 138/23).

52. Tužitelju je za zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno zatraženom i specificiranom trošku odmjereno je za sastav tužbe – 100 bodova, podnesak od 20.07.20 25 bodova, podn.11.02.21. 100 bodova, pristup roč 12.02.21 25 bodova, podnesak 08.06.21 nije priznat tužitelju, jer se ponavljaju navodi iz tužbe i prethodnog podneska, roč. 14.06.21. 100 b, podn.29.06.21 25 bodova, podn.05.10.21. 100 bodova, roč 10.01.23. 50 bodova, podn.08.05.23 100 bodova, roč 06.02.24 100 b, pristup roč 17.02.25. 25 bodova, podn.25.04.25. nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupak, roč 05.05.25. 100 b, uz pdv, sud.pristojubu 74,76 € i toršak vještačenja 199,08 €, ukupno uz vrijednosti boda od 2,00 EUR, iznosi 2.398,84 €.

53. Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30 st. 2 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 94/14), a po stopi preciziranoj u izreci.

U Zagrebu, 17. lipanj 2025. g.

Sudac:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.