Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-221/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji toga suda Ines Hečimović, u pravnoj stvari tužitelja AK (Oib: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, Radićeva 14, protiv tuženika B2 KAPITAL d.o.o. (Oib: 57509775367) iz Zagreba, Radnička cesta 41, zastupanog po punomoćniku Domagoju Malnaru, odvjetniku u Zagrebu, Radnička cesta 41, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključenja glavne javne rasprave 21. svibnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Virovitici, posl. broj: Ovr- 1126/2023-2 od dana 7.12.2023. godine, proglašava se nedopuštenom.

Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.875,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. lipnja 2025. kao dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Obija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 1.875,00 EUR i zatraženog iznosa od 2.500,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključkom Općinskog suda u Virovitici broj: Ovr- 1126/2023-6 od 3. siječnja 2024. upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u ovršnoj ispravi - Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-510643836 od 6. kolovoza 2007., solemniziranom u uredu javnog bilježnika Slavke Marković iz [adresa] dana 7. kolovoza 2007. pod brojem OV- 5742/07, odnosno žalbenog razloga iz čl. 50. st.1. toč. 9. Ovršnog zakona, da navedeni Ugovor u sebi sadrži ništetne odredbe o bitnim elementima ugovora (predmetu i cijeni), odnosno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s internom odlukom banke i odredbu o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF, o kojim odredbama prednik tuženika nije tužitelju pružio dovoljno informacija u fazi pregovaranja o uvjetima kreditiranja zbog čega je isti ništetan u cijelosti, u prilog svojih navoda poziva se na utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017, da se slijedom navedenog nameće zaključak kako tužitelj nije u nikakvoj obvezi prema tuženiku temeljem osnovnog Ugovora, koji je ništetan u cijelosti, da iznos dugovanja tužitelja naznačen u tuženikovim poslovnim knjigama nije vjerodostojan, da iznos duga koji tuženik potražuje nije vjerodostojan čak niti kada bi sud utvrdio ništetnost pojedinih odredbi. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže sudu da usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da se tuženik neosnovano poziva na navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer tuženik nije bio ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu, nego su to bili ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. iz Rijeke, kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, da je tuženik kao cesionar s navedenom bankom kao cedentom 5. veljače 2018. sklopio Ugovor o ustupu tražbine koji je potvrđen 13. veljače 2018. od strane javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OV-1905/2018 (dalje u tekstu: „Ugovor o ustupu“) te je predmetnim Ugovorom o ustupu banka ustupila tuženiku svoju nenamirenu novčanu tražbinu po predmetnom Ugovoru o kreditu, da tuženik nije obuhvaćen kolektivnom "Presudom kamata" te su pravni zaključci te presude na njega neprimjenjivi, da je za podnošenje tužbe temeljenje na tzv. Presudi kamata nastupila zastara, da tužitelj u tužbi ne navodi niti jedan jedini dokaz na kojem temelji navodnu ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da je teret dokaza da bi banka mijenjala kamatnu stopu na štetu tužitelja upravo na tužitelju, ističe prigovor zastare i u odnosu na tzv. Presudu CHF jer da su tužbe temeljene na istoj trebale biti podnesene do 14. lipnja 2023., da je Sporazumom o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114199173 od 8. veljače 2016. i potvrđenim istog dana od strane javne bilježnice Martine Dujmović iz [adresa] pod poslovnim brojem OV-1490/2016 iznos tražbine iz Ugovora o kreditu konvertiran umjesto valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu u EUR, da je člankom 5.3. naznačenog Sporazuma nakon izvršene konverzije utvrđena preplata tužitelja u iznosu od 8.014,45 HRK, za koji iznos je izvršen prijeboj s preostalim potraživanjem Banke te je člankom 8.1. Sporazuma izričito ugovoreno da nakon izvršene konverzije i izvršenog prijeboja po osnovi preplate, potraživanje banke na dan sklapanja Sporazuma prema tužitelju iznosi 21.277,37 EUR po osnovi glavnice te 17.452,44 EUR po osnovi dospjele zatezne kamate, da je člankom 11.2. Sporazuma tužitelj izričito potvrdio da nakon izvršenog prijeboja po osnovi preplate nema nikakvih potraživanja prema Banci u vezi osnovnog Ugovora o kreditu i Sporazuma, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, da tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi proizlazila osnovanost tužbenog zahtjeva, da čak i kada bi pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne (primjerice one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu), isto nikako ne može povlačiti za sobom ništetnost cijelog ugovora, ukoliko on može opstati bez ništetnih odredbi, da je sklapanjem Sporazuma otklonjena eventualna ništetnost pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, da tužitelj ne osporava valjanost Sporazuma, da visinu tražbine tuženik dokazuje izvodom iz poslovnih knjiga koji predstavlja vjerodostojnu ispravu te se smatra da potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj. Slijedom navedenog tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u spise ovog suda broj: P-35/2025 (ranije P-344/2024) putem e-Spisa i Ovr-1126/2023, u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51401652-5103643836 od 6.8.2007. (stranice 7- 13), u Izvadak iz zemljišne knjige (stranice 14, 59, 60-61), u Izjavu banke od 12.4.2011. (stranice 16-18), u Izvod iz poslovnih knjiga na dan 30.11.2010. (stranica 19), u Poziv na plaćanje – Otkaz kredita od 12.4.2011. (stranica 20), u Ugovor o ustupu tražbine od 5.2.2018. (stranice 38-42), u Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj:

5114199173 ("Sporazum") od 8.2.2016. (stranice 46-51), u Obavijest o prijenosu potraživanja od 24.1.2018. (stranica 77), u Specifikaciju uplata (stranice 78-80), u Izračun konverzije kredita broj: 5103643836 na dan 30.9.2015. (stranice 81-83), u Otplatni plan za kredit od 4.3.2024. (stranice 84-88), u pregled Prometa po kreditu za razdoblje od 8.8.2007. do 30.9.2015. (stranice 89-98), u pregled Prometa po kreditu za razdoblje od 1.9.2015. do 15.12.2017. (stranice 99-100), pročitan je raspravni zapisnik od 21.5.2024. (stranice138-139), raspravni zapisnik od 17.9.2024. (stranice 143-145), izvršen je uvid u Nalaz i mišljenje vještaka LIDER PREMIUM d.o.o. iz [adresa] od 31.1.2025., koji je zaprimljen u sudu 17.2.2025. (stranice 154-176), a izvršen je uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Svi dokazi su cijenjeni temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu ZPP-a).

5. Nesporno je da je rješenjem Općinskog suda u Virovitici broj Ovr-1126/2023- 2 od 7. prosinca 2023., radi prisilnog namirenja tražbine ovdje tuženika B2 KAPITAL d.o.o., protiv ovdje tužitelja AK, određena ovrha na nekretninama AK upisanim u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

6. Nesporno je da je zaključkom Općinskog suda u Virovitici broj Ovr- 1126/2023-6 od 3. siječnja 2024. ovršenik, ovdje tužitelj, upućen na pokretanje parnice radi proglašenja navedene ovrhe nedopuštenom, i to zbog žalbenih navoda o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u naznačenom Ugovoru o kreditu, odnosno žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona.

7. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Uvidom u spis Općinskog suda u Virovitici broj Ovr-1126/2023 utvrđeno je da je u navedenom predmetu tuženik pokrenuo ovrhu protiv tužitelja temeljem ovršne isprave – Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-510643836 od 6. kolovoza 2007., solemniziranog u uredu javnog bilježnika Slavke Marković iz [adresa]

7. kolovoza 2007. pod brojem OV-5742/07.

9. Nadalje, da ovrhovoditelj (tuženik) u tom ovršnom postupku potražuje od ovršenika (tuženika platež iznosa od 13.205,48 EUR (99.496,69 kuna) na ime glavnice, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. prosinca 2023. do isplate, iznos od 17.820,35 EUR (134.267,43 kuna) na ime dospjelih zateznih kamata obračunatih na iznos glavnice od dana dospijeća do 4. prosinca 2023., iznos od 6,64 EUR (50,03 kuna) na ime ostalih potraživanja. Visinu tražbine tužitelj dokazuje Izvatkom iz poslovnih knjiga od 4. prosinca 2023. (stranica 47 u spisu Ovr-1126/2023).

10. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine od 5. veljače 2018. (stranice 38-42) utvrđeno je da je istim tuženik otkupio potraživanja ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. iz Rijeke prema tužitelju, između ostalog temeljena na Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-510643836 od 6. kolovoza 2007., solemniziranom u uredu javne bilježnice Slavke Marković iz [adresa] 7. kolovoza 2007. pod brojem OV-5742/07 i Sporazumu o reguliranju međusobnih odnosa broj: 5114199173 od 8. veljače 2016. (stranice 46-51).

11. Time je tražbina ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. prema tužitelju prešla na tuženika sukladno odredbama čl. 80. i 81. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/08, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO), pri čemu za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika (čl. 82. st. 1 ZOO).

12. Nesporno je da su tužitelj i prednik tužitelja 8. veljače 2016. zaključili sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114199173 kojim je iznos tražbine iz predmetnog Ugovora o kreditu konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu EUR.

13. Sporno je jesu li nepoštene, a samim tim i ništetne, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli, odnosno vezanju glavnice uz valutu CHF, postoji li nakon provedene konverzije kredita preplata tužitelja na ime plaćenih iznosa tuženiku temeljem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, kao i to gubi li se provođenjem konverzije kredita pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Posljedično, sporno je, je li nedopuštena ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Virovitici broj Ovr-1126/2023-2 od 7. prosinca 2023.

14. Tijekom dokaznog postupka sud je odredio financijsko – knjigovodstveno vještačenje po LIDER PREMIUM d.o.o. (Oib: 73857779761), odnosno mr. sc. GK dipl. oec. iz [adresa], pri čemu je vještaku dan nalog da na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu, a po potrebi i dokumentacije koju će pribaviti neposredno od stranaka, sačini izračun eventualnih razlika iznosa preplaćenih anuiteta kredita obračunatih po srednjem tečaju HNB-a za CHF koji je važio na dan izvršenih uplata kreditnih anuiteta u odnosu na srednji tečaj HNB-a za CHF koji je važio na dan isplate kredita tužitelju, i to od dana izvršenih uplata tužitelja do dana izvršene konverzije kredita (po mjesecima), eventualnih razlika iznosa preplaćenih anuiteta kredita obračunatih po ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila na dan izvršenih uplata kreditnih anuiteta u odnosu na visinu stope ugovorene kamate na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno na dan isplate kredita tužitelju, i to od dana izvršenih uplata tužitelja do dana izvršene konverzije kredita (po mjesecima), eventualnih razlika glavnice u valuti EUR nakon provedene konverzije u odnosu na glavnicu koja bi bila da su se od dana isplate kredita tužitelju do dana izvršene konverzije primjenjivali početni tečaj CHF koji je važio kao srednji tečaj HNB-a te početno ugovorena kamatna stopa, oboje važeći na dan isplate kredita tužitelju kao korisniku kredita (po mjesecima), na okolnost ispravnosti izračuna konverzije, odnosno je li provedenom konverzijom obuhvaćen iznos koji se potražuje tužbenim zahtjevom tj. jesu li prilikom izračuna konverzije uzeti u obzir svi iznosi koje je tužitelj platio temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, postoji li razlika između iznosa koji je tužitelj platio temeljem tih ništetnih odredbi ugovora kreditu i iznosa koji je tuženik tužitelju priznao provedenom konverzijom, sve ovo u razdoblju od isplate kredita tužitelju, odnosno izvršenih uplata tužitelja do dana izvršene konverzije.

15. Iz Nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka od 31. siječnja 2025., koji je zaprimljen u sudu 17. veljače 2025. (stranice 154-176) proizlazi da je tužitelj predniku tuženika platio iznos od 5.904,83 kuna (783,71 EUR) na ime više uplaćenih kamata (zbog promjene kamatne stope), iznos od 58.335,44 kuna (7.742,43 EUR) na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), , da iz pretplate po kreditu nisu podmirene zatezne kamate u iznosu od 12.583,69 kuna (1.670,15 EUR), da vještak nije računao razliku glavnice jer kredit nije podmirivan na vrijeme, slijedom čega je došlo do raskida ugovora, da je prednik tuženika tužitelju prilikom konverzije priznao višak preplate u iznosu od 1.063,70 EUR, odnosno 8.014,45 kuna, što znači da prilikom konverzije nisu priznate sve pretplate tužitelja utvrđene Nalazom i mišljenjem vještaka.

16. Nalaz financijsko - knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i vještine.

17. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. između ostalog je utvrđeno da je tuženik 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

18. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 510643836 od 6. kolovoza 2007., solemniziranom u uredu javnog bilježnika Slavke Marković iz [adresa] dana 7. kolovoza 2007. pod brojem OV-5742/07 (stranice 7-13) utvrđeno je da je člankom 8. određeno kako je kamatna stopa promjenjiva, da na dan sklapanja ugovora iznosi 8,250 % godišnje te su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

19. Stav je suda da ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva.

20. U odnosu na odredbe ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva isključivo onim osoba koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.

21. Nadalje Vrhovni sud u obrazloženju odluke navodi kako to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

22. Iz odluke Vrhovnog suda nadalje proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

23. Ovaj sud smatra kako, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva.

24. Sud prihvaća i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz citirane odluke prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji je predmet poslovanja novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

25. To znači da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, no one to nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva.

26. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

27. Člankom 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ čl. 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo, dok iz čl. 3. toč. 2. Direktive proizlazi kako se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

28. Zbog svega navedenog sud smatra kako se nepoštenim odredbama mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

29. Da je tužitelj potrošač, nedvojbeno proizlazi iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da se radi o tzv. hipotekarnom kreditu građana te uvjerljive izjave tužitelja na ročištu pred ovim sudom (stranica 186) da je sredstva ostvarena kreditom koristio isključivo za opremanje stambenog prostora (kupaone i spavaćih soba).

30. Činjenica da je tužitelj, prema vlastitom priznanju, u vrijeme podizanja kredita imao otvoren obrt u sklopu kuće, sama po sebi ne isključuje njegov status potrošača ukoliko je sredstva dobivena kreditom koristio za svrhe koje nisu vezane s njegovom poslovnom djelatnosti. Pri tome valja napomenuti kako tuženik, na kome je teret dokaza da tužitelj nije potrošač, tijekom postupka na ovu okolnost nije predložio niti dostavio sudu odgovarajuće dokaze.

31. Neosnovano, po mišljenju ovog suda, tuženik tvrdi da se na njega ne mogu primijeniti tzv. Presuda kamata i Presuda CHF jer nije bio ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu. Ovo stoga što je kupnjom tražbine banke, svog prednika, prema tužitelju, ušao u pravni položaj banke, uključujući sva prava i obveze koje su povezane s tom tražbinom. Tzv. Presuda Kamata i Presuda Franak (CHF) vezane su uz sadržaj ugovora, neovisno o tome tko je aktualni vjerovnik. Ako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, one su takve erga omnes – prema svima, uključujući i tuženika kao novog vjerovnika. Tuženik kao kupac tražbine ne može biti u povoljnijem položaju, nego što bi bila banka – prednik tuženika u istoj situaciji.

32. Zaključak je suda da se tužitelj osnovano poziva na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koje se, dakle odnose i na prednika tuženika i tuženika. Ovo stoga, što je predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita, jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu švicarski franak, uz koju je vezana glavnica, i to stoga što odredbe čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakon o parničnom postupku i odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Na temelju istih propisa je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio svoja pravna shvaćanja u odlukama broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

33. Nadalje, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. s obrazloženjem da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja utvrđenja prihvaća i ovaj sud.

34. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje u tekstu ZZP), i to:

- čl. 81. st. 1 ZZP prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- čl. 81. st. 2. ZZP prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca;

- čl. 81. st. 3. ZZP prema kojoj činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca;

- čl. 81. st. 4. ZZP prema kojoj ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- čl. 84. ZZP prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

35. Dakle, kada trgovac, u ovom slučaju banka, tijekom postupka tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, na što će se sud osvrnuti dalje u obrazloženju ove odluke.

36. Također, tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljev tužbeni zahtjev nije osnovan jer je čl. 11..2. Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114199173 od 8. veljače 2016. izričito potvrdio da nakon izvršene konverzije i prijeboja po osnovi pretplate nema nikakvih potraživanja prema banci u vezi osnovnog Ugovora o kreditu i Sporazuma. Nadalje, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci donesenoj u oglednom postupku pod brojem Gos1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

37. Ovaj sud nalazi kako je navedeni pristup tuženika pogrešan. Naime, ZIDZPK, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je navedenim zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZIDZPK).

38. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZIDZPK je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., što nije sporno.

39. Međutim, po ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

40. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju, od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, vrijedio skoro deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

41. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Navedeno stajalište izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

42. Stoga je o okolnostima sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu saslušan tužitelj (stranica 186), iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu podigao radi opremanja stambenog prostora, točnije kupaone i spavaćih soba, da kredit nije dobio u prvom odlasku u banku, nego je morao doći dva do tri puta na razgovor sa djelatnicom banke, da mu je rekla kako je za njega najpovoljniji kredit u CHF, da mu nije nuđen kredit u drugim valutama, da mu je djelatnica banke rekla da tečaj može ići gore ili dolje, neznatno, no nije mu objašnjavala što utječe na porast tečaja ili kamatne stope, da ga je samo zanimalo kolika će mu biti rata, da se ne sjeća kolika je rata bila u početku, no da je kasnije bila tri ili četiri puta viša pa više nisu mogli plaćati kredit, da kada je dolazio potpisivati predmetni Ugovor o kreditu, dočekao ga je pripremljeni Ugovor, da su radi solemnizacije ugovora išli kod javnog bilježnika, no da mu niti on nije ništa objašnjavao o faktorima koji utječu bilo na rast tečaj bilo na promjenu kamatne stope, da je ugovor pročitao prije potpisivanja no nije mogao mijenjati niti jednu ugovornu odredbu niti o njoj pregovarati, da se kamatna stopa u početku nije mijenjala, no kasnije je došlo do porasta, da ga bankarica nije upozorila štiti li HNB tečaj kune prema CHF ili ne, da kada je čitao ugovorne odredbe, bilo mu je važno da dobije kredit i tada mu je to bilo prihvatljivo, no kasnije je dobio takav plan da više nisu mogli plaćati Ugovor o kreditu, stalno su bili u minusu, misli da je otplatio 95 % kredita.

43. Analizirajući iskaz tužitelja, sud nalazi da u konkretnom slučaju stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.

44. Sud vjeruje tužitelju kada tvrdi da ga u banci nisu upozorili da može doći do drastične promjene uvjeta kredita, bilo po ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo po ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, prije svega jer je i sam priznao da mu je bilo važno dobiti kredit pa mu je tada sve bilo prihvatljivo te da mu je u banci kredit u CHF predstavljen kao najpovoljniji.

45. Tužitelj, po zanimanju ugostitelj, nije imao dovoljno ekonomskog i financijskog znanja da donese informiranu odluku o prihvatu predmetnog ugovora o kreditu. Njegov laički pristup ogleda se u tome da mu je bilo važno samo kolika će mu biti rata.

46. Upravo zbog toga, sud nalazi da je prednik tuženika u slučaju konkretnog Ugovora o kreditu, tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj nema dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da preispituje ugovorne odredbe i da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa, činjenicu da tužitelj ima povjerenje u prednika tuženika kao banku te da mu je novac bio neophodan za opremanje stambenog prostora.

47. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je njegov prednik tužitelju objasnio sve parametre o kojima je ovisila promjenjivost kamatne stope te parametre o kojima je ovisila promjena tečaja valute CHF.

48. Ne može se smatrati da je tužitelju pojašnjenja ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ako mu na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za njega znači i kakve konkretne posljedice ta odredba, odnosno sama po sebi promjenjivost kamatne stope može imati na visinu rata kredita kroz cijelo razdoblje otplate kredita.

49. Ne smatra se pojašnjavanjem davanje osnovnih informacija o ugovoru, primjerice o visini kamatne stope, vrsti kamatne stope, je li ista promjenjiva.

50. Ne smatra se pojašnjavanjem, primjerice, slanje informacija poštom niti tvrdnja da su informacije dostupne putem Interneta, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

51. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem niti kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili, da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

52. Upravo takav odnos tuženika prema tužitelju kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja rate kredita ovisi o tužiteljici / klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.

53. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, te se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena i na tužitelja kao potrošača ne može imati učinak.

54. Utvrđenje da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, ima za posljedicu i pravo potrošača da potražuju povrat onoga što je banci više platio na temelju ništetnih odredbi pa tako i u slučaju tzv. konvertiranih kredita.

55. Međutim, potrebno je napomenuti da ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF uz koju je bila vezana glavnica, nema za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Za slučaj djelomične ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe.

56. U odnosu na činjenicu sklapanja Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu, odnosno činjenicu konvertiranja obveze plaćanja po osnovnom ugovoru iz valute CHF u valutu EUR, valja dodati da ovaj sud, baš kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. smatra kako su sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

57. Radi sveobuhvatnosti raspravljanja u ovom predmetu i pitanje postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe u ovom predmetu mjerodavna je odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P, u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG, u kojoj je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes. Nadalje, svaki sud pa tako i ovaj je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

58. Osim navedenog, odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 TK protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

59. Ovaj sud smatra da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, no u ovom postupku, na temelju svih izvedenih dokaza, proizlazi da to nije bio slučaj.

60. Stoga sud smatra da sklapanjem Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114199173 od 8. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK tužitelj nije izgubio pravo utvrđivati koliko je preplatio predniku tuženika temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, neovisno o tome što je kredit raskinut, kako to proizlazi iz Izjave prednika tuženika od 12. travnja 2011. (stranica 21 u spisu Ovr-1126/2023). Provedenim vještačenjem u ovom postupku utvrđeno je da takva razlika postoji.

61. Neosnovani su i bez utjecaja u ovom postupku argumenti tuženika da tužitelj nije ranije osporavao predmetni Ugovor o kreditu, kao i navodi da je prednik tuženika pred ovim sudom vodio ovršni postupak pod brojem Ovr-764/2011, u kojem postupku su sve žalbe i prigovori tužitelja pravomoćno odbijeni, a postupak obustavljen jer nekretnina nije bila prodana niti na drugoj dražbi. Ovo stoga jer se temeljem čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ne gasi pravo na isticanje ništetnosti, što znači da ne zastarijeva i nije uvjetovano rokom podnošenja. Također, u vrijeme pokretanja ovršnog postupka, 2011., nisu još niti pokrenuti postupci u tzv. kolektivnim sporovima o ništetnosti i nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF pa klijenti banaka u to vrijeme nisu niti imali saznanja da je uopće moguće tražiti preispitivanje njihovih ugovora s bankom po toj osnovi. Iz navedenih razloga sud nije tijekom dokaznog postupka pribavio na uvid spis Ovr-764/2011.

62. Neosnovan je i prigovor tuženika o dvostrukoj litispendenciji jer da je tužitelj 22. svibnja 2024. pokrenuo parnični postupak pred ovim sudom pod brojem P- 344/2024 radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Uvidom u spis broj P-344/2024 utvrđeno je da je tužitelj doista ovom sudu 22. svibnja 2024. podnio tužbu, ali protiv prednika tuženika - ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., a ne tuženika, radi utvrđenja da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti i ne proizvodi nikakve pravne učinke. Dakle, ne radi se o postojanju dviju parnica o istom zahtjevu među istim strankama.

63. Međutim, tužitelj u ovom postupku tužbom ne potražuje da mu tuženik vrati preplaćeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a sukladno odredbama o stjecanju bez osnove koje nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, kako to propisuje čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO), nego potražuje proglašenje nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog suda u Virovitici pod brojem Ovr-1126/2023. Stoga je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine na ime valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope neosnovan i bespredmetan jer tužitelj nije postavio restitucijski zahtjev.

64. Zaključno, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da Ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jesu ništetne, da sklapanjem Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114199173 od 8. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK tužitelj nije izgubio pravo utvrđivati koliko je preplatio predniku tuženika temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, neovisno o tome što je kredit raskinut, da je provedenim vještačenjem u ovom postupku utvrđeno da takva razlika postoji, međutim da je tražbina tužitelja prema tuženiku na ime preplate zbog promjene kamatne stope (787,71 EUR) i preplate zbog promjene tečaja (7.742,43 EUR) manja od tražbine tuženika radi naplate koje se vodi ovršni postupak pred ovim sudom pod brojem Ovr-1126/2023. Ovo stoga što je sud uvidom u rješenje o ovrsi broj Ovr-1126/2023-2 od 7. prosinca 2023. utvrdio da tuženik od tužitelja putem spornog ovršnog postupka pokušava naplatiti tražbinu u ukupnom iznosu od 31.032,47 EUR, koja se sastoji od glavnice u iznosu od 13.205,48 EUR uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 5. prosinca 2023. do isplate, iznosa od 17.820,35 EUR na ime dospjelih zateznih kamata obračunatih na iznos glavnice od dana dospijeća do 4. prosinca 2023, iznosa od 6,64 EUR na ime ostalih potraživanja te troškova postupka određenih rješenjem o ovrsi u iznosu od 1.044,28 EUR.

65. Dakle, tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je njegova preplata po osnovi nepoštenih pa samim time i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli veća od tražbine tuženika po istom Ugovoru o kreditu radi naplate koje se vodi postupak pod brojem Ovr-1126/2023. Također, kako je već navedeno, ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF uz koju je bila vezana glavnica, nema za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Stoga je sud odbio tužbeni zahtjev.

66. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. istog zakona.

67. Vrijednost predmeta spora iznosi 31.032,00 EUR.

68. Odvjetniku uz navedenu vrijednost predmeta spora pripada nagrada u visini od 250 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje u tekstu OT-a) iznosi 2,00 EUR.

69. Tuženik osnovano potražuje trošak odgovora na tužbu u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT-a; uračunat PDV), trošak zastupanja na ročištima 21. svibnja 2024. i 17. rujna 2024. u iznosu od 312,50 EUR po ročištu (Tbr. 9. toč. 2 OT-a; uračunat PDV) i trošak zastupanja na ročištu 21. svibnja 2025. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT-a; uračunat PDV), što ukupno iznosi 1.875,00 EUR.

70. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Virovitici 17. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ines Hečimović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja – odvjetnik Marijan Belčić, Osijek, Radićeva 14

2. Punomoćnik tuženika – odvjetnik Domagoj Malnar, Zagreb, Radnička cesta 41