REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
Split
P-1983/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužitelja GR iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Kalebiću, odvjetniku u ZOU Igor Kalebić i Jadranka Kalebić u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u OD Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu zbog utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 08. svibnja 2025. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335 st.6 i 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 17. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-2937827 od 08. srpnja 2005., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 13.801,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora, na dan korištenja kredita, u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju kreditora za CHF važećoj na dan dospijeća, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-2937827 od 08. srpnja 2005., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu.
III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 3. Ugovora o kreditu broj 418-50-2937827 od 08. srpnja 2005., zaključenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 3,30 % od iznosa kredita.
IV. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju po osnovu preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu CHF iznos od 989,90 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje od svakog pojedinog više plaćenog iznosa teku od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do 31.12.2007., od 01.01.2008. tekući do 31. srpnja 2015. na navedene iznose teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od datuma i na iznose kako slijedi:
-od 31.08.2005. na iznos od 1,56 €;
-od 30.09.2005. na iznos od 1,85 €;
-od 31.10.2005. na iznos od 1,86 €;
-od 30.11.2005. na iznos od 2,12 €;
-od 31.12.2005. na iznos od 1,08 €;
-od 31.01.2006. na iznos od 0,79 €;
-od 31.10.2008. na iznos od 3,75 €;
-od 31.12.2008. na iznos od 5,52 €;
-od 31.01.2009. na iznos od 6,79 €;
-od 28.02.2009. na iznos od 7,36 €;
-od 31.03.2009. na iznos od 5,78 €;
-od 30.04.2009. na iznos od 6,08 €;
-od 31.05.2009. na iznos od 3,66 €;
-od 30.06.2009. na iznos od 1,88 €;
-od 31.07.2009. na iznos od 2,35 €;
-od 31.08.2009. na iznos od 3,29 €;
-od 30.09.2009. na iznos od 3,21 €;
-od 31.10.2009. na iznos od 2,26 €:
-od 30.11.2009. na iznos od 4,04 €;
-od 31.12.2009. na iznos od 5,47 €;
-od 31.01.2010. na iznos od 7,50 €:
-od 28.02.2010. na iznos od 7,04 €;
-od 31.03.2010. na iznos od 9,80 €;
-od 30.04.2010. na iznos od 9,27 €;
-od 31.05.2010. na iznos od 10,29 €;
-od 30.06.2010. na iznos od 19,12 €;
-od 31.07.2010. na iznos od 17,30 €;
-od 31.08.2010. na iznos od 22,86 €;
-od 30.09.2010. na iznos od 20,94 €:
-od 31.10.2010. na iznos od 17,85 €;
-od 30.11.2010. na iznos od 24,36 €;
-od 31.12.2010. na iznos od 32,65 €;
-od 31.01.2011. na iznos od 26,78 €;
-od 28.02.2011. na iznos od 28,84 €;
-od 31.03.2011. na iznos od 26,22 €;
-od 30.04.2011. na iznos od 26,69 €;
-od 31.05.2011. na iznos od 37,79 €;
-od 30.06.2011. na iznos od 38,88 €;
-od 31.07.2011. na iznos od 48,15 €;
-od 31.08.2011. na iznos od 43,39 €;
-od 30.09.2011. na iznos od 38,17 €;
-od 31.10.2011. na iznos od 37,61 €;
-od 30.11.2011. na iznos od 37,21 €;
-od 31.12.2011. na iznos od 39,70 €;
-od 31.01.2012. na iznos od 41,87 €;
-od 29.02.2012. na iznos od 42,16 €;
-od 31.03.2012. na iznos od 40,66 €;
-od 30.04.2012. na iznos od 41,67 €;
-od 31.05.2012. na iznos od 42,36 €;
-od 30.06.2012. na iznos od 41,20 € i
-od 25.07.2012. na iznos od 40,87 €.
V. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju po osnovu preplate po kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu iznos od 252,23 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje od svakog pojedinog više plaćenog iznosa teku od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do 31.12.2007., od 01.01.2008. tekući do 31. srpnja 2015. na navedene iznose teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od datuma i na iznose kako slijedi:
-od 30.11.2007. na iznos od 1,64 €;
-od 31.12.2007. na iznos od 1,63 €;
-od 31.01.2008. na iznos od 1,66 €;
-od 29.02.2008. na iznos od 1,67 €;
-od 31.03.2008. na iznos od 1,70 €;
-od 30.04.2008. na iznos od 1,66 €;
-od 31.05.2008. na iznos od 2,39 €;
-od 30.06.2008. na iznos od 2,42 €;
-od 31.07.2008. na iznos od 2,37 €;
-od 31.08.2008. na iznos od 2,38 €;
-od 30.09.2008. na iznos od 2,40 €;
-od 31.10.2008. na iznos od 2,60 €;
-od 30.11.2008. na iznos od 2,47 €;
-od 31.12.2008. na iznos od 2,63 €;
-od 31.01.2009. na iznos od 2,66 €;
-od 28.02.2009. na iznos od 2,67 €;
-od 31.03.2009. na iznos od 4,89 €;
-od 30.04.2009. na iznos od 4,90 €;
-od 31.05.2009. na iznos od 4,81 €;
-od 30.06.2009. na iznos od 4,74 €;
-od 31.07.2009. na iznos od 4,76 €;
-od 31.08.2009. na iznos od 4,79 €;
-od 30.09.2009. na iznos od 4,79 €;
-od 31.10.2009. na iznos od 4,75 €;
-od 30.11.2009. na iznos od 4,82 €:
-od 31.12.2009. na iznos od 4,87 €;
-od 31.01.2010. na iznos od 4,95 €;
-od 28.02.2010. na iznos od 4,93 €;
-od 31.03.2010. na iznos od 5,04 €;
-od 30.04.2010. na iznos od 5,02 €;
-od 31.05.2010. na iznos od 5,05 €;
-od 30.06.2010. na iznos od 5,38 €;
-od 31.07.2010. na iznos od 5,32 €;
-od 31.08.2010. na iznos od 5,52 €;
-od 30.09.2010. na iznos od 5,45 €;
-od 31.10.2010. na iznos od 5,34 €;
-od 30.11.2010. na iznos od 5,58 €;
-od 31.12.2010. na iznos od 5,89 €;
-od 31.01.2011. na iznos od 5,67 €;
-od 28.02.2011. na iznos od 5,75 €;
-od 31.03.2011. na iznos od 5,65 €;
-od 30.04.2011. na iznos od 5,67 €;
-od 31.05.2011. na iznos od 6,08 €;
-od 30.06.2011. na iznos od 6,12 €;
-od 31.07.2011. na iznos od 6,21 €;
-od 31.08.2011. na iznos od 6,04 €;
-od 30.09.2011. na iznos od 5,86 €;
-od 31.10.2011. na iznos od 5,26 €;
-od 30.11.2011. na iznos od 5,25 €;
-od 31.12.2011. na iznos od 5,33 €;
-od 31.01.2012. na iznos od 5,40 €;
-od 29.02.2012. na iznos od 5,41 €;
-od 31.03.2012. na iznos od 5,36 €;
-od 30.04.2012. na iznos od 5,39 €;
-od 31.05.2012. na iznos od 5,41 €;
-od 30.06.2012. na iznos od 5,38 € i
-od 25.07.2012. na iznos od 4,45 €.
VI. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelj po osnovu naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za izdavanje dokumentacije iznos od 299,06 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje od svakog pojedinog više plaćenog iznosa teku od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do 31.12.2007., od 01.01.2008. tekući do 31. srpnja 2015. na navedene iznose teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od datuma i na iznose kako slijedi:
-od 12.07.2005. na iznos od 284,33 € i
-od 23.07.2021. na iznos od 14,73 €.
r i j e š i o j e
I. Odbija se, kao neosnovan, tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovoj pravnoj stvari.
II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju sve troškove ovog postupka u iznosu od 1.581,81 € sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje na ovaj iznos teku od presuđenja do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO- a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 29. prosinca 2021. podnio tužbu protiv tuženika navodeći da mjesnu nadležnost ovog suda temelji na Odredbi čl.1 st.3 Direktive Vijeća 93/13 EEZ- a. Sa tuženikom da je sklopio Ugovor o kreditu br. 418-50-2937827 temeljem kojeg mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.801,00 CHF-a. U tom Ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran i standardiziran ugrađene su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kojima stranke uopće nisu pregovarale, a riječ je o: valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i ulaznoj naknadi. Tužitelj je dalje istaknuo da je zbog takvog pravnog posla bio izložen prekomjernom plaćanju pa je predložio da se navedene ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu utvrde ništetnima i bez pravnog učinka te da se tuženiku naloži isplata svega onoga što je naplatio na temelju takvih nepoštenih odredbi (preplaćene iznose) kao i trošak koji je nastao zbog ove parnice.
2. Obzirom da tuženik nije dostavio pisani odgovor na tužbu u zakonom propisanom roku, a iz odredbe čl.331b ZPP-a Općinski sud u Splitu je dana 22. prosinca 2023. donio presudu zbog ogluhe poslovne oznake i broja P-62/2022-5 kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti. Žalbu na presudu zbog ogluhe tuženik je dostavio u zakonskom roku nakon čega je Županijski sud u Splitu 09. svibnja 2024. donio rješenje Gž-1184/2024-3 kojim je uvažio žalbu tuženika i predmet vratio na ponovno suđenje.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu, gdje se nalazi sjedište tuženika.
4. Prije svega ovdje valja navesti razloge zbog kojih je sud odbio tuženikov prigovor o nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
4.1. Ovo stoga jer se u konkretnom slučaju ukazuje da odredba o prorogacijskoj klauzuli predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu sukladno Direktivi Vijeća 93/13EEZ od 05.04.1993.
4.2. Naime, odredbom čl.1 st.3 Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva) reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
4.3. U ovom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti, jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se smatra da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, te se tuženika dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj. Nepoštenost takvih odredbi propisuje i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje ZZP), koji se primjenjuje u ovom postupku, jer zahtjev tužitelja proizlazi iz Ugovora o kreditu broj: 418-50-2937827 u kojem tuženik ima status trgovca, a tužitelj status potrošača.
4.4. Odredbom čl.49 st.1 i 2 ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nastavno je odredbom čl.51 ZZP-a propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom čl.55 st.1 ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
4.5. Prema praksi Suda Europske unije proizlazi obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira je li riječ o materijalnim ili procesnim odredbama presuda Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, gdje je sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl.3 Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
4.6. Ugovor o kreditu broj 418-50-2937827 na kojem tužitelj temelji potraživanje prema tuženiku sklopljen je 08. srpnja 2005. u Splitu, na unaprijed, od strane tuženika formuliranom obrascu, tako da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti iz čl.12 predmetnog pravnog posla predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ona je formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja koji je u vrijeme sklapanja ugovora imao prebivalište u [adresa] gdje je konačno i ugovor sklopljen, te bi radi zaštite svojih prava i interesa trebao putovati u Zagreb i biti izložen financijskim i drugim čimbenicima koji su uz to vezani. Uostalom, tužitelj koji je u postupku saslušan potvrdio je u svome iskazu da o toj odredbi predmetnog Ugovora sa tuženikom uopće nije pregovarao, pa čak niti razgovarao.
5. U odgovoru na tužbu tuženik je dalje naveo da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, valutnom klauzulom i ulaznom naknadom. Tom prigodom da su mu predočeni svi interni akti kojima se uređuju osnovna pravila poslovanja klijenta i banke. Tuženik smatra da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, a istakao je i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Sve što je kazao za promjenjivu kamatnu stopu, tuženik je ponovio i glede ugovaranja strane valute smatrajući da je tužitelj preuzeo valutni rizik pa da ne bi bili osnovani navodi tužitelja da je on postupao protivno načelima savjesnosti i poštenja. Također je tuženik naveo da smatra i da odredba Ugovora o kreditu koja se ticala ulazne naknade je jasna, lako uočljiva i razumljiva pa nema govora o tome da bi bila ništetna.
6. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev, u dijelu koji se ticao isplate, uredio podneskom od 25. travnja 2025. nakon što je u postupku pribavljen nalaz i mišljenje vještaka HR.
6.1. Glede ovog uređenja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja tuženik je isticao da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Međutim, prema motrištu ovog suda ne radi se o nikakvom povlačenju tužbe jer da bi sud donio zaključak o povlačenju dijela tužbe ili tužbenog zahtjeva to povlačenje mora biti izrijekom rečeno, a kako je tužitelj već u tužbi naveo da pridržava pravo nakon provedenog vještačenja urediti tužbeni zahtjev i to u skladu s provedenim vještačenjem, ima se smatrati da je riječ u konkretnom slučaju o stupnjevitoj tužbi koja je dopuštena.
7. Tijekom dokaznog postupka pregledani su Ugovor o kreditu br. 418-50- 2937827, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, obavijesti o promjenama kamatne stope po kreditu, presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 2462/2003, Vrhovnog suda RH Rev-2245/17, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 te Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, Izvadak iz odluke o visini naknade za usluge tuženika, rješenje Županijskog suda u Varaždinu Gž-1252/2021-2 te je pribavljen nalaz i mišljenje vještaka HR dana 6.studenog 2024., a saslušan je i tužitelj kao parnična stranka.
8. Tužbeni zahtjev je osnovan.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe točaka 1., 2. i 3. Ugovora o kreditu br.418-50-2937827 te isplata više plaćenih iznosa radi valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i naknade kao i isplata troškova prouzročenih ovom parnicom.
10. Odredba čl.214 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11, nadalje u tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215 st.1 ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl.241 ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl.245 st.1 ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st.3 istoga članka da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
10.1. Imajući u vidu gore navedene odredbe o zastari može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04. travnja 2012. u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare.
11. Pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-2937827 od 08. srpnja 2005. utvrđeno je da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.801,00 CHF te je ugovorena redovna godišnja kamata po stopi od 5,85%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Bitni sastojci predmetnog Ugovora je da je riječ o potrošačkom Ugovoru, da je valuta CHF, da je početna kamatna stopa 5,85% godišnje i to da je promjenjiva, ulazna naknada da čini 3,30 % od iznosa kredita a određeni su i instrumenti osiguranja vraćanja. Nadalje je ugovoreno da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s tim da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Kredit je podignut u CHF. Kredit je iskorišten za kupnju vozila.
12. Doista su ugovorne odredbe, kojima se glavnica vezala za valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive, pa tako i našem tužitelju. Kada su nerazumljive one su nepoštene, što znači da su ništetne. Ničim, naime, tuženik nije dokazao da bi tužitelja obavijestio o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli npr. EUR, da je rast tečaja CHF-a u kontekstu uvođenja EUR zone gotovo potpuno neizvjestan i da se radi o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik ne može dokazati da bi postupio suprotiva navedenom na način da predlaže saslušanje svojih zaposlenika i odgovornih djelatnika, jer da bi to o čemu je on bio dužan obavijestiti tužitelja, prije sklapanja Ugovora, tužitelju bilo jasno, da bi mu se omogućilo da za slučaj nerazumijevanja sa nekim obavi konzultacije, tuženik je tužitelju trebao ponuditi u pisanom obliku sve one uvjete koje on mora ispuniti da bi na tržište plasirao određenu formu kredita, kao krajnjeg proizvoda, bilo da je riječ o potrošačkom, bilo da je riječ o stambenom kreditu. Istovjetno je primjenjivo i glede odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ulaznoj kamati.
13. Ovako promatrane sporne odredbe ovog Ugovora broj 418-50-2937827 nisu razumljive ni sudu, one su doista konfuzne, nedorečene tj. bez jasnih parametara, po kojima bi ih netko mogao jasno definirati.
14. Financijskom vještaku HR povjeren je zadatak da prikaže preplate anuiteta od strane tužitelja prema tuženiku po mjesecima, a koje su nastale po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Također mu je naloženo izraziti odnosno prikazati iznos naknade koji je naplaćen tužitelju prilikom korištenja kredita. Nakon što je analizirao prikupljeno dokazno gradivo vještak HR kazao je da je tužitelj, kao korisnik kredita sa tuženikom, kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu gdje je u razdoblju od 1.studenog 2007. tuženik mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF-a/Kn tuženika važeći na dan dospijeća. Vještak je našao i to da je tužitelj 12.srpnja 2005. tuženiku platio naknadu od 3,3 % glavnice u protuvrijednosti od 284,33 Eura-a. Zbog mijenjanja kamate stope u razdoblju od 30.studenog 2007. do 25.srpnja 2012. tužitelj je platio veće iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 252,23 Eur-a. Zbog promjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja tužitelj je platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF-a u odnosu na Kn, prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 989,90 Eura-a. Zbirni iznos pretplate anuiteta iznosi 1.242,13 Eur-a sukladno fiksnom tečaju konverzije.
14.1. Nalaz i mišljenje vještaka HR tužitelj je prihvatio u cijelosti, temeljem čega je i uredio djelomično svoje tužbeno traženje na isplatu (netaknutim je ostavio onaj dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora), a prihvatio ga je i tuženik navodeći da nema prigovora na matematički izračun vještaka.
15. Dakle, nakon ovako provedenog postupka, za navesti je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, u nastavku ZZP/03) i to čl.81 i 82, a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u nastavku ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.
16. Način obračuna kamate je tek naknadno propisan odredbom čl.10 st.2 toč.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09 – stupio na snagu 01. siječnja 2010., dalje: ZPK), kojom odredbom je uz ostalo određeno koje informacije moraju biti uključene u ugovore o kreditu, dok je odredbom čl.11a Izmijenjenog Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 112/12) određeno što je sve vjerovnik dužan definirati u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope.
17. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.
18. Prema odredbama čl.81 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
19. Prema odredbama čl.82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81 ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.
20. Prema odredbi čl.87 ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.
21. ZZP/07 sadrži iste odredbe u čl.96 tog Zakona.
22. Čl.138a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.
23. Sukladno čl.84 ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl.99 ZZP/07. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa naveo kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".
23.1. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.
23.2. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.
23.3. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo banke zato bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11.a. ZPK- a i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
23.4. Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te je takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti suradnje i načelo zabrane zlouporabe prava).
23.5. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.
23.6. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u utuženom razdoblju osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl.87.st.1. ZZP/03 i čl.102. ZZP/07 te ugovorne odredbe ništetne.
23.7. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu u buduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.
23.8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl.57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl.58. citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorene unijeti u javnobilježnički akt, te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.
24. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu C- 26/13 navodi se da čl.4 st.2 Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
25. Prema odredbi čl.4 ZOO-a u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su se dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
26. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno uredan i savjestan gospodarstvenih ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.
27. Prema odredbi 93/13/EEZ čl.5 u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.
28. Također je na kraju potrebno navesti i to da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu napala i zbog nepoštene, neodređene i nerazumljive odredbe čl.10 Ugovora o kreditu broj 418-50-3291378 u kojoj je ugovorena tzv. ulazna naknada. Naime, i u ovome dijelu riječ je o odredbi koja se nalazi u ugovoru kao tipični formulacijski obrazac o čemu se s tužiteljem nije posebno pregovaralo, tako da je njemu ostalo nepoznatim na što bi se točno ta naknada odnosila pa su i te odredbe ništetne iz istih razloga.
29. Naime, na ročištu za glavnu raspravu od 08. svibnja 2025. svoj je iskaz dao tužitelj GR koji je u svom iskrenom, jasnom i logičnom svjedočenju kazao da se na kredit odlučio obzirom da su supruga i on svakodnevno bili izloženi napornom putovanju do svog radnog mjesta u Solinu. Kada su odlučili kupiti automobil da nisu imali potrebiti novac i stoga da se raspitao uokolo što bi mu bilo najbolje i najpovoljnije na tržištu uzeti. U tom smislu da je saznao da bi to bio kredit u tzv. švicarcima. Tužitelj je nadalje priznao da bi doista bilo idealno da je sve ostalo kako je početno i bilo ugovoreno. U banci da mu je izračunata mjesečna rata za otplatu kredita u visini od 650,00 kn što je njemu izgledalo idealno. Nitko u tom trenutku nije mogao ni sanjati da će mu u nastavku otplatnog perioda mjesečna rata doći do skoro 3.000,00 kn. Jedinu informaciju koju je od banke dobio je bilo da preda knjižicu vozila do otplate kredita i da svaku ratu plati direktno u banci. Obzirom da je i inače disciplinirana osoba točno tako da je i postupio te stoga posjeduje doti jednu uplatnicu. Naveo je da mu je tuženik vratio knjižicu vozila kada je došao u banku platiti posljednju ratu kredita. Vozilo je kupio isključivo za potrebe sebe i svoje supruge a odgovarajući na posebna pitanja, tužitelj je kazao da on nema nikakvu ekonomsku ili bankarsku izobrazbu te da nema pojma o čemu bi ovisila valuta CHF-a ili oscilacije u kamati. Tužitelj je još kazao i to da nitko s njime nije pregovarao o naknadi za obradu kredita to tim više što je iznos odobrenog kredita isplaćen auto-kući gdje je automobil kupio, njemu na ruke nije isplaćeno ništa.
30. Iz svega naprijed navedenog za zaključiti je da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan pa su tako pozivom na stav recentne sudske prakse utvrđene ništetnom upravo one odredbe Ugovora o kreditu koje su utvrđivale visinu i način mijenjanja kamate, dok je prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka HR od strane tužitelja, a koji nalaz i mišljenje prihvaća i ovaj sud kao logično, uvjerljivo i stručno izneseno, prihvaćen i onaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosio na obvezivanje tuženika za isplatu više plaćenih iznosa u spornom razdoblju, a po osnovi jednostrane promjene visine kamatne stope od strane tuženika.
31. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl.154 st.3, 155, i 164 ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 i 138/23, nadalje u tekstu: OT). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava obrazloženih podnesaka od 02. srpnja 2024. i 25. travnja 2025. kao i za zastupanje na ročištima od 11. srpnja 2024. i 08. svibnja 2025. – svaka radnja po 100 bodova. Ukupan zbir bodova pomnožen je s iznosom od 2,00 €, koliko iznosi vrijednost jednog boda, te je tako dobiven iznos od 1.000,00 €. Tome iznosu pridodao se još i iznos od 250,00 € na ime 25 % PDV-a i iznos od 331,81 € koliko je tužitelj predujmio za troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Zbrajanjem naprijed navedenih iznosa dobiven je iznos od ukupno 1.581,81 € koliko će tuženik morati isplatiti tužitelju, obzirom da je postupak u cijelosti izgubio.
31,1. Kamate na tako dosuđeni trošak su temeljem odredbe čl.30 st.2 Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) dosuđene od presuđenja do isplate.
32. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
U Splitu, 17. lipnja 2025.
S U D A C
Dunja Ljubičić
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a za viši, županijski sud.
Dna:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
- u spis
