Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-7/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja IPSUM NEKRETNINE d.o.o., Zagreb, Miramarska cesta 26, OIB:76741744831, kojeg zastupa punomoćnik Mario Hrupec, odvjetnik u Samoboru, Maje Strozzi 53A, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 8. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zakonskog zastupnika tuženice, te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

'' 1. Utvrđuje se da je tužitelj IPSUM NEKRETNINE d.o.o., Miramarska cesta 26, Zagreb, OIB: 76741744831, temeljem Ugovora o kupoprodaji sklopljenog s izvanknjižnim vlasnikom predmetne zkč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] dana 22.02.2024.g. i ovjerenog dana 29.02.2024.g. po javnom bilježniku Veri Marčina iz Zadra pod brojem OV-2340/2024, stekao pravo vlasništva nad nekretninom označenom kao zkč. br. [katastarska čestica], opisanom kao BRDO – ŠUMA površine 3510 m2, upisanom u zk. ul. [broj ZK uloška], k.o.

Radovin pri Općinskom sudu u Zadru;

2. Obvezuje se tuženik REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, izdati tužitelju IPSUM NEKRETNINE d.o.o., Miramarska cesta 26, Zagreb, OIB: 76741744831 ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na zkč. br. [katastarska čestica], opisanom kao BRDO – ŠUMA površine 3510 m2, upisanom u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] pri Općinskom sudu u Zadru, uz istovremeno brisanje REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587 kao vlasnika;

3. Dužan je tuženik REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 dopustiti i trpjeti uknjižbu prava vlasništva u korist IPSUM NEKRETNINE d.o.o., Miramarska cesta 26, Zagreb, OIB: 76741744831 na zkč. br. [katastarska čestica], opisanom kao BRDO – ŠUMA površine 3510 m2, upisanom u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] pri Općinskom sudu u Zadru; 4. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana. ''

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 650,00 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 17. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 150,00 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 2. veljače 2024. s prodavateljem TU zaključio ugovor o kupoprodaji poljoprivrednog zemljišta, koji je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika Vere Marčine 29. veljače 2024., s tim da je predmet kupoprodaje označena nekretnina oznake kč. br. [katastarska čestica], opisana kao brdo-šuma, površine 3510 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Pojašnjava da tako označena nekretnina u staroj izmjeri odgovara dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

Nadalje, navodi kako je kupljena nekretnina u vrijeme sklapanja ugovora bila upisana kao vlasništvo ovdje tuženice, ali da se nalazila u višegodišnjem mirnom i neposrednom posjedu TU, a ranije njegovog oca ĆU, odnosno njegove obitelji, te da je korištena kao poljoprivredno zemljište za ispašu stoke. Isto tako, ukazuje da ovdje sporna nekretnina oznake 1684/1 k. o. [katastarska općina] stare izmjere predstavlja samo dio na označene čestice površine od preko 140 hektara, te da je upravo ovdje sporni dio generacijama u posjedu obitelji TU, koji su njezini izvanknjižni vlasnici.

Ističe da, bez obzira na upis u zemljišnoj knjizi, sporna nekretnina u naravi predstavlja poljoprivredno zemljište koja je radi ispaše stoke najmanje od 40-ih godina prošlog stoljeća korištena od prednika ovdje tužitelja, odnosno prodavatelja i njegove obitelji, pa da je tužiteljev prednik vlasništvo zemljišta stekao dosjelošću. Tvrdi da nekretnina ne predstavlja šumsko zemljište, a što da proizlazi iz činjenice da njome ne upravlja društvo Hrvatske šume d.o.o., niti je u evidencijama upisana kao nekretnina pod upravom tog društva. Tužitelj se u tužbi pita kako je zapravo moguće da su čestice koje se nalaze na istoj lokaciji i graniče s onom koja je predmet tužbe, upisane kao vlasništvo fizičkih osoba, a samo ovdje sporna kao vlasništvo tuženice. U povjesnici tužbe tužitelj se poziva na odredbu paragrafa 1472. Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), a koja odredba regulira stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je stekao pravo vlasništva utužene nekretnine, a radi čega predlaže kao u izreci ove presude. Citirana tužba podnesena je Općinskom sudu u Zadru, a koji se sud svojim rješenjem poslovni broj P-2027/2024 od 12. studenog 2024. oglasio stvarno nenadležnim, te predmet dostavio na postupanje ovom sudu.

2. Tuženica u pisanom odgovoru na tužbu (str. spisa 43-46) najprije prigovara valjanosti postupanja ovdje tužitelja u smislu odredbe čl. 186.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje ZPP). Naime, u odgovoru na tužbu ističe da je tužitelj, prije pokretanja ovog parničnog postupka, državnom odvjetništvu podnio nepotpun zahtjev za mirno rješenje spora, a koji mu je od strane nadležnog državnog odvjetništva vraćen na dopunu u smislu odredbe čl. 38. st.3. i 4. Zakona o državnom odvjetništvu (''Narodne novine'' broj: 67/18 i 21/22). Kako tužitelj nije postupio sukladno uputi iz rješenja državnog odvjetništva te nije dopunio i ispravio zahtjev za mirno rješenje spora, tuženica smatra da tužitelj nije ovlašten podnijeti tužbu, jer zbog propusta prije početka ovog postupka postoji presumpcija da zahtjev za mirno rješenje nije niti podnesen, što onda znači da tužitelj ne može podnijeti tužbu, a ukoliko je podnese da ju treba odbaciti. Podredno, tuženica se protivi podnesenoj tužbi u cijelosti, navodi kako tužitelj svoj zahtjev nije potkrijepio valjanim dokazima. Ističe kako je ovdje sporna kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] nastala u postupku obnove zemljišne knjige, te da tužitelj nije dostavio niti povijest promjena Državne geodetske uprave kako bi se utvrdilo od koje je matične čestice nastala ovdje utužena, kao i da nije dostavio posjedovni list iz kojeg bi se vidjelo u čijem je posjedu i kada nekretnina bila. Smatra da bez tih podataka nije moguće niti utvrditi da nekretnina nije upisana u šumskogospodarsko područje, a stoga jer je program gospodarenja šumama donesen prije i nego je uopće nastala nekretnina koja je predmet ovog spora. Ukazuje da tužitelj nije dostavio niti dokaz da utužena nekretnina u staroj izmjeri odgovara dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a uz odgovor na tužbu prilaže i povijesni zk izvadak za kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] iz kojeg proizlazi da je ta nekretnina bila uvrštena u program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem, pa je tuženica svoje pravo vlasništva upisala temeljem odredbe čl. 16. st. 1. Zakona o šumama (''Narodne novine'' broj: . 54/83., 5/84., 31/86., 32/87., 47/89., 41/90., 45/90., 52/90.

- službeni pročišćeni tekst, 18/13., 9/91., 61/91., 71/91., 14/93., 26/93., 76/93., 29/94., 37/94., 76/99., 8/00., 13/02., 100/04., 160/04., 140/05 ), kao i uvjerenja Šumarije Zadar. Na taj način dokazuje da je navedena nekretnina na dan 16. listopada 1990. predstavljala isključivo vlasništvo tuženice, a s obzirom na odredbu čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (''Narodne novine'' broj: 41/90 – dalje ZID ZŠ).

Navodi i da tužitelj nije dokazao kada je provedena obnova zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] niti da bi u tom postupku sudjelovao on sam ili njegov pravni prednik.

3. Na navode odgovora na tužbu tužitelj se očitovao podnescima od 25. ožujka 2025. (str. spisa 72-75) i 28. travnja 2025. (str. spisa 1060-1061).

Podneskom od 25. ožujka 2025., u bitnome osporava navode odgovora na tužbu. Navodi kako je prije podnošenja tužbe u cijelosti postupao u skladu s obvezom prethodnog pokušaja mirnog rješenja spora. Pojašnjava da je u svom zahtjevu za mirno rješenje spora iznio identične navode i predložio provođenje istih dokaza kao u tužbi. Navodi i da u trenutku podnošenja zahtjeva nije raspolagao svim potrebnim ispravama, ali da je u zahtjevu za mirno rješenje spora iznio sve dokaze koje namjerava koristiti radi dokazivanja navoda tužbe. Posebno napominje da je prije podnošenja tužbe u svom postupanju bio ograničen i radom drugih državnih tijela na koje nije mogao utjecati, posebno Ureda za katastar. Međutim da je predložio i naznačio veći broj dokaza, posebno svjedoka a u prilog svojih tvrdnji o načinu stjecanja prava vlasništva. U odnosu na postupak preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] ukazuje da je taj postupak nebitan za pravnu poziciju ovdje tužitelja jer je tužitelj pravo vlasništva stekao nakon što je taj postupak dovršen.

Također, tvrdi i da tuženica ničim nije dokazala da bi sporna nekretnina predstavljala šumu i šumsko zemljište.

Podneskom od 28. travnja 2025., u bitnome navodi da iz pribavljene povijesti posjedovanja proizlazi da nekretnina ranije oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije kao cjelina bila obuhvaćena programom gospodarenja šumama odnosno šumsko gospodarskim planom, već da je njime bila obuhvaćena površina te nekretnine od nešto više od 117 ha na kojem dijelu je bio upisan posjed društva Hrvatske šume, da je nekretnina imala ukupnu površinu od preko 140 ha, a iz čega nadalje zaključuje da je izvan tog plana bilo više od 22 ha nekretnine. Pritom naglašava da na dijelu ovdje utužene nekretnine ne postoje tragovi šumskog zemljišta, već upravo suprotno, tragovi korištenja tog zemljišta kao poljoprivrednog.

Na prednje navode tužitelja tuženica se dodatno očitovala podneskom od 27. ožujka 2025. (str. spisa 1053-1054). U istom podnesku napominje da tužitelj pogrešno tumači odredbe čl. 186. a. st. 1. ZPP-a, te da njegova tužba ne bi bila dopuštena. Smatra da je dokazala kako je nekretnina oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], matična čestica ovdje utužene, bila uvrštena u program gospodarenja šumom i šumskim zemljištima, što da proizlazi i iz povijesnog zk izvatka. U vezi s tim ističe da je irelevantan tužiteljev podnesak kojim je dostavio popis čestica obuhvaćenih šumsko gospodarskom osnovom, jer da je nekretnina oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nastala nakon što je donesen važeći program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem.

4. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave u spisu i to: ZK izvadak (str. spisa 6), zapisnik Općinskog suda u Zadru od 13. srpnja 2017. (str. spisa 8-9), Ugovor o kupoprodaji poljoprivrednog zemljišta (str. spisa 12-18), prijedlog za mirno rješenje spora (str. spisa 47-50), dopis ŽDO Zadar od 11. lipnja 2024. (str. spisa 61-63), očitovanje punomoćnika tužitelja na dopis ŽDO Zadar (str. spisa 64-67), presliku zemljišne knjige (str. spisa 68-71), popis katastarskih čestica koje se nalaze u šumsko gospodarskom području Republike Hrvatske (str. spisa 79-1049), potvrdu društva Hrvatske šume d.o.o. (str. spisa 1057-1059), povijest posjedovanja (str. spisa 1062) i popis katastarskih čestica sa posjednicima za k. o. [katastarska općina] ( str. spisa 1063-1073). Sud nije provodio daljnje dokaze, odnosno odbio je preostale dokazne prijedloge tužitelja (očevid na licu mjesta, vještačenje, saslušanje svjedoka) smatrajući da već iz priloženih i pribavljenih isprava može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno utvrditi odlučne činjenice. Naime, provedenim dokazima moguće je ocijeniti tužiteljeve tvrdnje da bi već njegovi prednici stekli pravo vlasništva dosjelošću i to prema odredbama austrijskog OGZ-a, ali i prigovor tuženice da bi ona postala vlasnikom istog zemljišta na temelju zakona, konkretno stupanjem na snagu ZID ZŠ u listopadu 1990.

5. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

6. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenje prava vlasništva nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 3510 m2, te obveznopravni zahtjev tužitelja da mu tuženica izda tabularnu ispravu.

9. U ovoj fazi postupka tuženica ne osporava tužiteljevu tvrdnju da bi **.**.2024. s TU zaključio kupoprodajni ugovor, predmet kojeg ugovora je kupnja nekretnine koja je predmet ovog spora.

Nadalje, u ovoj fazi postupka nije sporno niti da je na predmetnoj nekretnini kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisana tuženica.

Svi ostali navodi tužbe za tuženicu su sporni.

10. Prije analize dokaznog postupka sud je dužan odlučiti o prigovoru tuženice je li tužitelj prije podnošenja tužbe postupio u skladu s odredbom čl. 186. a ZPP-a ,a kojom odredbom je propisana obveza tužitelja da se tuženici obrati sa zahtjevom za mirno rješenje spora putem nadležnog državnog odvjetništva pod prijetnjom odbačaja tužbe. Tijekom postupka u spis su priloženi tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora, poziv tuženice tužitelju da navedeni zahtjev uredi, te tužiteljev odgovor na navedeni zahtjev.

U odnosu na odredbu čl. 186. a ZPP-a najprije valja naglasiti kako u konkretnom slučaju nesporno postoji obveza tužitelja da se, radi mirnog rješenja spora, prije podnošenja tužbe obrati nadležnom državnom odvjetništvu, pod prijetnjom odbačaja tužbe. Iz priloženih isprava proizlazi da se tužitelj obratio državnom odvjetništvu, a koje je tužitelja pozvalo na dopunu zahtjeva nalažući mu dostavu dokumentacije pobliže označene u dopisu od 11. lipnja 2024. (str. spisa 61-62). Iz priloženih isprava proizlazi da je tužitelj na taj zahtjev odgovorio dopisom od 1. srpnja 2024. (str. spisa 64-65) i u kojem dopisu se očitovao na način da je tuženicu izvijestio kako ranije podneseni zahtjev smatra valjanim i dostatnim za postupanje.

Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati i tužba, a iz tužiteljevog zahtjeva zaprimljenog kod ODO Zadar 6. svibnja 2024. proizlazi da isti sadrži činjenične navode te konkretan zahtjev koji se odnosi upravo na nekretninu koja je predmet tužbe, kao i prijedlog odnosno dokaze kojima taj zahtjev potkrepljuje. Činjenica jest da je ŽDO Zadar tužitelja ranije pozvalo na dopunu zahtjeva tražeći od njega dostavu tamo naznačene dokumentacije koja se odnosi na matičnu česticu, pozvavši se na odredbu čl. 38. Zakona o državnom odvjetništvu Iz očitovanja ovdje tužitelja proizlazi da tužitelj traženu dokumentaciju nije dostavio, a da se na zahtjev za dopunu očitovao iznoseći svoje pravno shvaćanje da zahtjev za mirno rješenje spora sadrži sve zakonom propisane elemente. Razmatrajući sadržaj korespondencije stranaka prije podnošenja tužbe, ovaj je sud mišljenja da je tužitelj udovoljio procesnim zahtjevima iz čl. 186. a ZPP-a. Ovo stoga jer, kako je već rečeno, njegov zahtjev za mirno rješenje spora sadrži činjenične navode, konkretan zahtjev , kao i naznaku dokaza na kojima taj zahtjev temelji. Odbačaj tužbe po tako koncipiranom zahtjevu predstavljao bi pretjerani formalizam, jer je tužitelj prije podnošenja tužbe zapravo postupio po svojoj procjeni preuzimajući rizik da njegovi navodi i dokazi iz zahtjeva za mirno rješenje spora neće biti dostatni da se takav zahtjev prihvati, ali niti dostatni da uspije u kasnijem postupku povodom tužbe. Zbog toga sud smatra da je tužitelj udovoljio procesnim pretpostavkama za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

11. Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka sud tužbeni zahtjev smatra neosnovanim.

Nije sporno da bi tužitelj u veljači 2024. zaključio kupoprodajni ugovor s TU, a predmet kupoprodaje bila je upravo kupljena nekretnina. Međutim, temeljem tog pravnog posla tužitelj nije stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva. Ovo stoga jer je u vrijeme zaključenja ugovora, kao vlasnik u zemljišnim knjigama bila upisana upravo tuženica što tužitelj mniti ne spori, a što proizlazi i iz priloženog zk izvatka. Navedeni upis prava vlasništva izvršen je temeljem odredbi ZŠ-a kako to tvrdi tuženica tijekom postupka, a što proizlazi i iz priložene preslike zemljišne knjige (l.s. 68-71). Naime, taj se upis odnosi na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a iz provedenog dokaznog postupka slijedi da je navedena nekretnina zapravo matična čestica, koja je u postupku preoblikovanja zemljišne knjige nastala kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a kako to tijekom postupka navodi sam tužitelj. Iz podataka zemljišne knjige proizlazi da matična kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zemljišnoj knjizi u trenutku upisa prava vlasništva tuženice ima površinu od 1402133 m2.

Ova je činjenica bitna zbog sadržaja potvrde društva Hrvatske šume d.o.o. prema kojoj potvrdi upravo je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 1453381 m2 bila obuhvaćena programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima zadarskog užeg područja krša za razdoblje od 1982. do 1991. godine, što znači i na dan 16. listopada 1990. kada je stupio na snagu ZID ZŠ.

Ovo utvrđenje zapravo govori u prilog prigovoru tuženice iz odgovora na tužbu, a koji je prigovor ponovljen i tijekom postupka, a koji se, u osnovi, svodi na tvrdnju da je tuženica vlasnikom ovdje sporne nekretnine postala upravo na temelju odredbi samog Zakona, odnosno stupanjem na snagu ZID ZŠ-a 16. listopada 1990. Ovo stoga jer je u trenutku stupanja na snagu tog zakona ovdje sporna nekretnina predstavljala šumu odnosno šumsko zemljište, a koje je na temelju samog zakona tada postalo vlasništvo Republike Hrvatske.

Pritom treba reći kako odredbom čl. 51. prijelaznih i završnih odredbi novele Zakona o šumama (Narodne novine broj 41/90) bilo propisano da se i dalje primjenjivati tada postojeće šumskogospodarstvene osnove i programi za gospodarenje šumama šumskokrških područja doneseni po ranijim odredbama čl. 24. i čl. 25. dotadašnjeg Zakona o šumama (Narodne novine broj 54/83, 32/87 i 47/89), a što znači da je Program donesen 1982. na rok od 10 godina bio važeći 16. listopada 1990. Uz to, nema dokaza da bi sporna čestica, odnosno matična nekretnina od koje je formirana ikada bila izdvojena iz šumskogospodarskog područja u koje, po odredbama čl. 14. st 2. (13. st 2) tada važećeg Zakona o šumama (Narodne novine broj 54/83, 32/87, 47/89,41/90,52/90, 5/91 i dr), spadaju šume i šumska zemljišta navedena u Popisu šuma i šumskih zemljišta koji je objavljen uz taj zakon i njegov je sastavni dio, a koji postupak izdvajanja je bio propisan odredbom čl. 17.(15.) istog zakona.

To konačno znači da je, s obzirom na odredbu čl. 6. ZID ZŠ-a, tuženica na temelju samog zakona stekla pravo vlasništva sporne nekretnine, budući da su tada ostvarene pretpostavke iz čl. 129. st.1. i 2. i čl. 130. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst).

U odnosu na prednje iznesene zaključke, treba istaknuti da tužitelj provedenim dokazima, odnosno predloženim dokazima nije doveo u sumnju ovakva utvrđenja. Naime, tužitelj je tijekom postupka u spis dostavio opsežan popis katastarskih čestica koje se nalaze u šumsko gospodarskom području Republike Hrvatske, želeći time dokazati svoju tvrdnju da nekretnina koja je predmet ovog postupka nije šuma ili šumsko zemljište. Dodatno je tužitelj tu svoju tvrdnju objasnio i navodom da matična kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u cijeloj svojoj površini nije bila obuhvaćena programom gospodarenja šumama, te da se sporna nekretnina nalazi upravo u dijelu koji je bio izvan tog programa.

Međutim, iz potvrde društva Hrvatske šume d.o.o. proizlazi da je na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a, dakle 16. listopada 1990. koji je dan mjerodavan za ocjenu navoda tuženice, matična čestica bila obuhvaćena programom gospodarenja šumama čak u većoj površini od one koju je imala kasnije, nakon 1991., odnosno da je tim programom bilo obuhvaćeno cca 145 ha te nekretnine, dok iz drugih isprava na koje se poziva tužitelj proizlazi da je imala površinu od cca 142 ha od koje površine je po tužitelju programom gospodarenja šumama bilo obuhvaćeno nešto više od 117 ha. Međutim, iz potvrde koju je priložila tuženica proizlazi da je u mjerodavnom trenutku navedenim programom bilo obuhvaćeno oko 145 ha matične parcele.

Dodatno tome, a u odnosu na popis priložen po tužitelju, proizlazi da je on sačinjen na dan 30. listopada 2024., te ne predočava stanje na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a, pa nije odlučan za ocjenu navoda stranaka tijekom ovog postupka. Konačno, a u odnosu na navode tužitelja, sud ukazuje i na njegovu tvrdnju o načinu korištenja zemljišta od strane njegovih pravnih prednika, a iz čega bi se moglo zaključiti da i sam smatra da se radilo o poljoprivrednom zemljištu, i koje je zemljište u istovrsnom pravnom režimu kao i ono šumsko.

12. Nadalje, tijekom postupka, tužitelj tvrdi da bi vlasništvo nekretnine stekao dosjelošću, sam ili putem svojih pravnih prednika. Naime, tijekom postupka tvrdi da su ZU (prodavatelj) i njegovi pravni prednici nesmetano posjedovali utuženu nekretninu i koristili je u poljoprivredne svrhe, pretežno ispašu ovaca dugi niz godina, pa da su tako stekli pravo vlasništva dosjelošću čak i prema odredbama Austrijskog OGZ-a.

Stjecanje prava vlasništva regulirano je odredbama paragrafa 1453. do 1477. OGZ-a. Tužitelj se poziva na odredbu paragrafa 1472. prema kojemu se pravo vlasništva na nekretninama koje predstavljaju državnu imovinu ili dobra može steći pravo vlasništva posjedom u trajanju od 40 godina. Takvu svoju tvrdnju tužitelj je potkrijepio dokaznim prijedlozima za saslušanjem više svjedoka, prvenstveno njegovih pravnih prednika.

Međutim, sud nije proveo tako predložene dokaze, prvenstveno s obzirom na činjenicu da u odnosu na matičnu nekretninu postoje službene evidencije (podaci o posjedu) još od 1883. godine, a što je vidljivo i povijesti posjedovanja i posjedovnog lista koje je u spis priložio sam tužitelj (str. spisa 1062-1072). Naime, iz priložene povijesti posjedovanja proizlazi da je na matičnoj parceli kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prvi posjednik evidentiran još 1883., kada je bila upisana Porezna općina Radovin (odlomak Ljubač). Takav je upis egzistirao do 1955. kada je evidentiran veliki broj suposjednika nekretnine, u prilog čemu je Područni ured za katastar Zadar dostavio posjedovne listove.

Međutim, pregledom priloženih posjedovnih listova od 14. ožujka 2025. sud nije utvrdio da bi ZU ili neki njegov prednik bio evidentiran posjednikom nekretnine koju je od njega kupio tužitelj. Naime, u priloženim posjedovnim listovima evidentiran je veliki broj suposjednika na matičnoj parceli, ali niti u jednom dijelu sadržaj posjedovnih listova ne upućuje da bi ZU ili netko od njegovih prednika bio posjednik dijela nekretnine koji je kupio tužitelj. Na str. spisa 1065 naznačen je suposjednikom ĆU, te JU kraj čijeg je imena rukom dopisalo da bi se radilo o majci prodavatelja, ali sve da se i prihvati da se radi o prednicima prodavatelja, oni su upisani kao suposjednici i to za 20/80 i 6/80 dijela matične čestice u ukupnoj površini od 3825 m2, a tužitelj je od TU kupio dio matične parcele (tada s novom oznakom kč. br. [katastarska čestica]) u površini od 3510 m2. Dakle, sve da se i prihvati da se radi o roditeljima tužitelja oni su bili suposjednici 26/80 dijela površine od 3825 m2, a ZU prodao je tužitelju 3510 m2. Pritom, navedeni posjedovni list niti ne dokazuje u kolikom vremenskom periodu bi prednici prodavatelja bili suposjednici i ovog dijela nekretnine.

Dakle, dokazima u spisu nije potvrđena tvrdnja tužitelja da bi njegovi pravni prednici dosjelošću stekli vlasništvo nekretnine koju je on kupio od TU. U ovom dijelu sud smatra da nije bilo potrebe provoditi dokaze saslušanjem svjedoka, kao niti očevidom ili predloženim vještačenjem jer javne isprave, zapravo, potvrđuju tvrdnje tuženice u ovom postupku, pa onda za ostale dokaze nije bilo niti potrebe.

Dodatno tome, sud nije, po prijedlogu tužitelja, niti pribavljao isprave kako je to zatražio tužitelj, sve imajući u vidu odredbu čl. 234. st. 1. ZPP-a, kao i činjenicu da je, u konačnici tužitelj sam pribavio, primjerice povijest posjedovanja.

13. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155., čl. 162. i čl. 163. ZPP-a uz odgovarajuću primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.).

Tuženici, koja je u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevom trebalo je dosuditi trošak odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora, sastav odgovora na tužbu i trošak zastupanja na ročištu od 26. ožujka 2025., svaka radnja u iznos od 200,00 eura, kao i trošak zastupanja na ročištu od 21. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 eura jer je ročište odgođeno prije početka raspravljanja.

Protivno tome trebalo je odbiti zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 150,00 eura jer se taj trošak odnosi na zastupanje na ročištu od 21. siječnja 2025. za koje ročište tuženici pripada iznos od 50,00 eura, a ne zatraženih 200,00 eura.

14. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 17. lipnja 2025.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude na temelju priznanja dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, koja se podnosi putem ovog suda u 3 (tri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dostave ove presude.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženici po ŽDO Zadar

- u spis