Poslovni broj: Us I-4991/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Željki Babarović, uz sudjelovanje Sanje Kobilšek Ponjan, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice DI, državljanke Ruske Federacije, koju zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave zaključene istog dana, 17. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Klasa: UP/I-217-03/23- 06/24927, Urbroj: 511-01-212-23-5 od 05. veljače 2024. godine i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužiteljici u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Martini Grgec, Zagreb, Bukovačka cesta 51, pružateljici pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR i za pristup na ročište dana 09. lipnja 2025. g. iznos od 500,00 EUR, ukupno 1.000,00 EUR plus 25% PDV-a što iznosi 250,00 EUR, a što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška besplatne pravne pomoći u preostalom iznosu od 1.250,00 EUR.

V. Nalaže tuženiku da riješi o zahtjevu tužiteljice za međunarodnom zaštitom u RH u roku od 60 dana od dana dostave ove presude.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Klasa:

UP/I-217-03/23-06/24927, Urbroj: 511-01-212-23-5 od 05. veljače 2024. godine pod točkom I) izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i pod točkom II) je naloženo da je tužiteljica u roku od 8 dana od dana izvršnosti tog rješenja dužna napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP- a.

2. Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost tuženikove odluke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja, bitne povrede postupovnih pravila, a uslijed čega i pogrešne primjene materijalnog prava. na štetu tužiteljice, a kako se nastavno obrazlaže. Tužiteljica je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnijela u bitnoj vezi sa činjenicama vezanim uz njenog supruga RI, obzirom da su zemlju podrijetla napustili zajedno jer su pripadnici vojnih vlasti došli dana 17.10.2022. godine uručiti vojni poziv za mobilizaciju njenom suprugu, u vrijeme nakon što je Rusiji objavljena Odluka o djelomičnoj mobilizaciji od 21.09.2022. g., koji poziv je ona fotografirala dok se njen suprug sakrio. Njen suprug je već ranije 2024-2015 godine služio vojni rok, priložio je kao dokaz vojnu knjižicu i druge dokaze. Tužiteljičin suprug osnovano strahuje od proganjanja temeljem izbjegavanja vojne službe (čl. 23 st. 2 toč. 5 ZMPZ) te iz razloga navedenih u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 07.12.24 ispunjava uvjete za priznanje međunarodne zaštite u RH. Tužiteljica kao član uže obitelji - supruga RI izložena je riziku od proganjanja od strane progonitelja njenog supruga (ruske vlasti) radi ispitivanja i dobivanja informacija o tome gdje se njen suprug nalazi, u svrhu zastrašivanja i pritiska na njenog supruga da se vrati u Rusku Federaciju i time postane dostupan ruskim vlastima da sudjeluje u ratnim vojnim operacijama u Ukrajini. Ona je time kao žena odnosno član najuže obitelji osoba koje izbjegavaju mobilizaciju odnosno osoba koje su vojni obveznici a koje su pobjegle iz Ruske Federacije u cilju izbjegavanja regrutacije i mobilizacije za rat u Ukrajini, a koje osobe nedvojbeno predstavljaju i određenu društvenu skupinu u smislu čl. 22 st. 1 toč. 5 ZMPZ. Tuženik je uslijed bitne povrede postupovnih pravila pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je posljedično pogrešno zaključio da kod tužiteljice ne postoje njeni vlastiti niti ikakvi razlozi proganjanja niti da bi se povratkom u zemlju podrijetla ona mogla biti izložena mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, te pogrešno zaključio da ne postoje uvjeti azil iz čl. 20. i/ili 21. ZMPZ, a čime je propustio utvrditi materijalnu istinu te je povrijedio i odredbe: čl. 24 ZMPZ (načelo »sur place«), čl. 23 st. 4 ZMPZ prema kojoj nije bitno da li tražitelj doista posjeduje karakteristike koje izazivaju proganjanje, ako mu ih progonitelj pripisuje, kao i druge povrede niže navedene u tužbi, a uslijed kojih je donesena nepravilna i nezakonita odluka na štetu prava tužiteljica koja se ovom tužbom osporava. U toč. (36) Prembule Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite navodi se: „Članovi obitelji će inače, zbog same činjenice da su povezani s izbjeglicom, biti izloženi proganjanju na takav način da to predstavlja osnovu za stjecanje statusa izbjeglice.”

Stoga prilikom pojedinačne procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu treba uzeti u obzir postojanje rizika od proganjanja/ozbiljne nepravde prema članu obitelji podnositelja zahtjev kako bi se utvrdilo je li podnositelj zahtjeva, zbog svoje obiteljske veze s tom ugroženom osobom, i sam izložen prijetnjama od proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi.

Prema tome, kada je u situaciji, kao i u ovom slučaju, članu obitelji prijeti proganjanje, tada proganjanje ima individualni karakter i u odnosu na tog člana obitelji (ovdje tužiteljicu). U tom slučaju, teret dokaza se prebacuje te je na državi (tuženiku) teret dokaza da ne postoji osnovani strah od proganjanja.

Tuženik je razloge odbijanja u bitnome temeljio na ocjeni neosnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu i ocjeni neispunjavanja zakonskih pretpostavki za međunarodnu zaštitu njenog supruga te na činjenici da se tužiteljica nije u zemlji podrijetla bavila aktivizmom slijedom čega da nije u riziku u slučaju povratka u zemlju podrijetla.

Navedeno pitanje osnovanosti zahtjeva i ispunjavanja uvjeta za međunarodnu zaštitu u RH tužiteljičinog supruga predstavlja pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu koje bitno utječe i uvjetuje osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom predmetu, dakle prethodno pitanje.

Stoga je za pravilnu odluku o zahtjevu tužiteljice potrebno prethodno odlučiti o zahtjevu njenog supruga, u vezi s kojim se pred ovim sudom vodi upravni spor temeljem tužbe podnesene dana 07.12.24, a čiji posl.br. tužiteljici još nije poznat. Nadalje, prema Priručniku Ureda Visokog povjerenika UNHCR-a o postupku i uvjetima utvrđivanja statusa izbjeglice prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951.god i Protokolu iz 1967. god. o statusu izbjeglica (u nastavku: Priručnik UNHCR), u tumačenju pojma proganjanja (53.) navodi se kako se o proganjanju može raditi i kad je podnositelj zahtjeva povrgnut različitim mjerama koje same za sebe ne predstavljanju proganjanje (npr. različiti oblici diskriminacije), a koje su u nekim slučajevima kombinirane s drugim negativnim činiteljima (npr. općom atmosferom nesigurnosti u zemlji podrijetla). U takvim okolnostima, navedeni različiti elementi, uzeti zajedno, mogu u svijesti podnositelja zahtjeva izazvati opravdani strah od proganjanja na „zbirnoj osnovi“, a koji bi to zbirni razlozi mogli biti ovisit će o svim okolnostima slučaja, uključujući poseban zemljopisni, povijesni i etnološki kontekst. Nadalje, prema istom Priručniku UNHCR-a, diskriminacija (54.) u određenim okolnostima može prerasti u proganjanje, kada bi mjere diskriminacije vodile do bitno negativnih posljedica za pojedinu osobu, npr. ozbiljna ograničenja njenih prava. U slučajevima u kojima mjere diskriminacije nemaju same po sebi ozbiljniji karakter, one ipak mogu rezultirati opravdanim strahom od proganjanja, ukoliko u svijesti određene osobe izazovu osjećajem straha i nesigurnosti u pogledu njezine buduće egzistencije (55).

Sve čak i kad tužiteljici ne bi bio priznato pravo na azil u RH, ona ispunjava i uvjete za supsidijarnu zaštitu iz čl. 21 ZMPZ

Ukazuje se i da se sukladno Priručniku Visokog povjerenika UNHCR-a pojam straha ne odnosi samo na osobe koje su doista bile progonjene, već i na osobe koje žele izbjeći situaciju koja dovodi do rizika od proganjanja (a isto vrijedi i za rizik od ozbiljne nepravde).

Tužiteljičin odlazak iz Ruske Federacije sam za sebe, u uobičajenim okolnostima, ne bi tužiteljicu dovodio u opasnost od povratka. Međutim, s obzirom na razloge i okolnosti napuštanja (izvanrednih okolnosti - (specijalne vojne operacije, a stvarno ratnog stanja), to su i tužiteljica i njen suprug u riziku u slučaju povratka. Radi izbjegavanja ponavljanja, tužiteljica ukazuje da su svi razlozi osnovanosti njenog zahtjeva i rizika od povratka navedeni i argumentirani u tužbi njenog supruga, te se svi navodi te tužbe trebaju smatrati sastavnim dijelom ove tužbe.

Točka II. osporavanog rješenja nezakonita je iz razloga koji su navedeni u odnosu na točku I. posebice zbog povrede čl. 6, 9 i 10 ZMPZ - načelo non refoulement i jedinstva obitelji. obzirom se u RH u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite zakonito nalazi i boravi suprug tužiteljice.

Sukladno članku 21. St. 1 Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (preinačena) (tzv. Kvalifikacijska Direktiva), kojim se propisuje zaštita od prisilnog udaljenja ili vraćanja, države članice poštuju načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja u skladu sa svojim međunarodnim obvezama.

Prema čl. 5 Direktive o povratku (2008/115/EZ), prilikom postupaka povrata mora se obvezno uzeti u obzir, između ostalog, načelo non-refoulement, obzirom da se u osporavanom rješenju nalaže napuštanje EGP-a u određenom kratkom roku, jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP-a.

Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava u primjeni EKLJP načelo non refoulement ima prednost pred ostalim načelima.

U konkretnom slučaju, tužiteljica smatra da je uslijed svih okolnosti naznačenih tijekom upravnog postupka te izlaganja i dokaza naznačenih u tužbi, njen povratak u zemlju podrijetla protivno načelu non-refoulement te je slijedom toga nalaganje obveze povratka iracionalno i nemoguće.

Tužiteljica smatra da pobijano rješenje u toč. II. nije obrazloženo te da je u tom nerazumljivo i ne može se ispitati te da je nalog za napuštanje EGP uopće protivan navedenim odredbama EKLJP, posebice čl. 3 te da je u cijelosti neprimjeren, posebice jer nisu ispitani individualni uvjeti povratka u zemlji podrijetla a da jesu bili bi jasno da se tužiteljica ne može sigurno vratiti u zemlju podrijetla, a posebice ne u roku iz toč. II osporavanog rješenja.

Posebice se ističe da je netočno utvrđeno da tužiteljica nije pripadnica ranjive skupine, a da jest, proizlazi iz psiholoških mišljenja.

Zaključno predlaže sudu poništavanje osporavanog rješenja i priznavanje azila u RH.

3.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužba neosnovana u cijelosti.

Tužiteljica podnosi tužbu protiv pobijanog rješenja iz razloga što je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te je došlo do bitne povrede postupovnih pravila, a uslijed čega i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik odbija kao netočne ove navode tužiteljice, s obzirom na to daje u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva za međunarodna zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj: 70/15., 127/17. i 33/23.) i Zakona o strancima („Narodne novine“, broj:133/20„ 114/22. i 151/22.), uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenih Zakona.

Tužiteljica se u tužbi poziva na činjenicu da kao uži član obitelji može biti proganjana od strane ruske vlasti radi ispitivanja i dobivanja informacija o njezinom suprugu FI. U postupku tužiteljičinog supruga utvrđena je nevjerodostojnost poziva koji je tužiteljica navodno fotografirala te svojim sadržajem i formom ne odgovara propisanom obrascu za mobilizaciju. Slijedom čega se zaključe da tužiteljici povratkom u zemlju podrijetla ne prijeti opasnost od proganjanja na temelju pripadnosti posebnoj društvenoj skupini.

Tužiteljica se poziva na načelo non refoulement i jedinstvo obitelji te na kratkoću perioda za povratak. Tužiteljica kao i njezin suprug imaju valjane putne isprave te su zemlju podrijetla napustili legalno i bez problema tijekom granične kontrole, a tijekom postupka je utvrđena nevjerodostojnost navodnog poziva za mobilizaciju na kojem oboje temelje svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu. Također, u više navrata tužiteljica i njezin suprug su zloupotrijebili institut međunarodne zaštite s ciljem sekundarnog kretanja prema drugoj državi članici Europske unije. S obzirom da utvrđeno okolnosti zaključeno je nepostojanja zakonskih i sigurnosnih prepreka za povratak u zemlju podrijetla.

Tužiteljica se poziva da odredbe točke 2. rješenja ovog Ministarstva te tvrdi da je ranjiva skupina. Prema odredbama članka 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti tužiteljica ne spada pod ranjivu skupinu te tijekom postupka i trenutka donošenja rješenje nije priložila relevantnu dokumentaciju kojom bi potvrdila suprotno.

Temeljem navedenog, smatraju da je tužba tužiteljice neosnovana, te se predlaže Sudu potvrditi rješenje ovog Ministarstva, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovoru na tužbu.

Skreću pažnju Suda na presudu Visokog upravnog suda RH, poslovni broj: Usž- 4354/19-3 od 26.8.2020. g. te predlažemo Sudu da se kod upute o pravnom lijeku u predstojećoj presudi u ovom upravnom sporu vodi zaključkom Visokog upravnog suda RH iz citirane presude, po kojem, s obzirom na odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN, 70/15, 127/17 i 33/23), eventualna žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Sud je dana 16. lipnja 2025. godine održao usmenu raspravu u prisutnosti tužiteljice osobno, opunomoćenice tužiteljice, opunomoćenice tuženika i sudskog tumača za ruski jezik, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12 i 152/14.).

Na raspravi je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice koja iskazala kako napustila zemlju podrijetla zbog mobilizacije njezinog supruga. Nema drugih razloga zašto je otišla iz Ruske Federacije, jedini razlog je mobilizacija njezinog supruga. 17. listopada je njezin suprug dobio poziv, oni su tada živjeli u [adresa] te njen suprug ne želi ići u rat ubijati nevine ljude niti sam želi biti ubijen te ni ona ne želi da on ubija druge ili da njega ubiju, to nije njihov rat i nitko od D ne želi ići na ratište. To njima ne dozvoljava njihova religija niti naša uvjerenja. K njima su na vrata pokucali vojnici, to su bila dvije osobe u nekim tamnim uniformama. U to vrijeme su suprug i ona bili zajedno doma ali se suprug sakrio jer kad je pogledala kroz špijunku vidjela je ljude u uniformi te nakon toga otvara vrata a s obzirom da su oni mislili da je ona sama doma, rekli su da imaju poziv za supruga na što je ona rekla da poziv neće preuzeti ali je pitala može li ga slikati. Oni su iz kuverte izvadili poziv, ona ga stavila na stolić i slikala jer da je preuzela poziv to bi značilo da su suglasni i sve bi bilo drugačije. Taj isti mjesec, ne zna točno da li je bio 21. ili 22. listopada, odlaze u Bjelorusiju i iz Bjelorusije su pokušali tri puta ući u Poljsku međutim nisu ih pustili. Nakon toga se vraćaju u Ingušetiju, ona odlazi u njihov dom, a suprug je odmah otišao k rođacima te joj to nije rekao za slučaj da ga vojne vlasti ponovo ne traže. I tako su živjeli do njihovog slijedećeg napuštanja zemlje. Misli da su 30. studenoga 2022. iz grada bez plana avionom preko Turske i Bosne došli u Hrvatsku legalno, za Tursku ne treba viza, ali su imali uredne putovnice tako da su u Hrvatsku došli potpuno legalno.

Na pitanje opunomoćenice tužitelja, tužiteljica je odgovorila da je u studenom ili prosincu prošle godine njezin suprug je dobio još jedan poziv koji mu je njegov brat poslao ovamo preko čovjeka R kojeg ja ne zna, a koji je dolazio ovamo, tj. u Hrvatsku. Da, brat mu je poslao poziv, poziv je suprugu uručen. Poziv je bio ispred kućnog praga. Nitko nije potpisao da je primljen taj poziv. Da se suprug vrati u Rusku Federaciju u najboljem slučaju bi dobio minimalno 10 godina zatvora, a u najgorem slučaju mučenje i smrt. Meni ne bi dozvolili živjeti, raditi i kretati se. Mogli bi me i mučiti s ciljem da dobiju informaciju o tome gdje je moj suprug. Za mene povratka više nema kao ni za mog supruga. Mi smo ostavili sve i obitelj i rodbinu, djece nemaju. U slučaju da se on vrati doma probleme bi mogli imati i njeni roditelji. Na pitanje opunomoćenice tuženika zašto smatra da bi u slučaju povratka njezinom suprugu desio zatvor budući mu poziv formalno pravno nisu uručeni, tužiteljica je odgovorila da su pozivi su kod njih samo formalnosti po tumačenju vlasti te da njezin suprug svakako u nezakonitom ponašanju zbog čega bi uslijedile sankcije kao što je gore navedeno.

Na pitanje opunomoćenice tuženika ako je potpis poziva samo formalnost, kako je suprug mogao napustiti zemlju, odgovorila je da je tada je sve to tek počinjalo i nije bilo tako strogo što se tiče poziva, uostalom njen suprug poziv nije dobio na ruke i oni su uspjeli napustiti zemlju, a da su ostali doma, moguće je da bi djelatnici organa vlasti došli k njima doma i supruga odveli na ratište.

Tužiteljica je na kraju istakla kako joj je sud njihova zadnja nada te molim da im pomogne. Ovdje im je jako lijepo te im se sviđa. Ovdje nitko nema negativne komentare vezano za njen način odijevanja za razliku od Rusije i htjela bi da nam se djeca rode ovdje među normalnim i mirnim ljudima. Uostalom, ona se sad i zaposlila. Opunomoćenica tužitelja predlaže se da sud izvrši uvid u spis, poslovni broj: Us I-4989/2024 obzirom je u tom predmetu argumentirano dokazano da je postojala mogućnost legalnog napuštanja obzirom u to vrijeme je bila propisana osobna dostava poziva, a od travnja 2023. dostava se smatra izvršenom u roku od 7 dana od slanja čak i ukoliko nije potpisana dostavnica. Također do uspostave elektroničkog pozivanja koje je više puta odgađano te i do vremena sastavljanja tužbe nije bilo uspostavljeno nije postojala kanal razmjene informacija između vojnog ureda i granične službe, slijedom toga je bilo moguće legalno napustiti zemlju čak i unatoč pozivu. Izvornik poziva je predočen u tom predmetu.

Opunomoćenica tuženika naglasila je da se onih 7 dana od poziva odnosilo na elektroničke pozive i nikada nije bilo propisano da poziv koji se uručuje u ruke osobi ne mora biti potpisan. Poziv mora biti potpisan od strane osobe kojoj je upućen ili njezinog opunomoćenika. Pozivi svojim sadržajem i formom ne odgovaraju pozivima čiji je sadržaj propisan u Pravilniku o regrutaciji državljana Ruske Federacije vezano za mobilizaciju.

Opunomoćenica tužitelja ističe da Pravilnik koji spominje opunomoćenica tuženika da je donesen 2023. a prvi poziv je bio 2022. godine. Drugi poziv iz 2024. odgovara u odnosu na formalnost poziva iz Pravilnika. Na strani 6. tužbe supruga tužiteljice je navedeno 7 dana nakon slanja preporučenog pisma poziv će se smatrati uručenim, nije važno da li ste potpisali za to ili ne.

Opunomoćenica tuženika izjavljuje da niti jedan poziv nije dostavljen putem pošte.

Opunomoćenica tužiteljice u činjenici da je suprug tužiteljice legalno napustio zemlju što je u kontradikciji da je trebao biti mobiliziran i da mu je za to uručen poziv odnosno da je bila na snazi mobilizacija i da je i dalje. Tužiteljica navodi da je i tada kao i danas na snazi mobilizacija pa se odnosila i na supruga tužiteljice onda kao i sada. Tužiteljica se zaposlila prije par dana te prilaže u spis ugovor o radu na određeno vrijeme.

6. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Uvidom u osporavano rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Klasa: UP/I-217- 03/23-06/24927, Urbroj: 511-01-212-23-5 od 05. veljače 2024. godine Sud je utvrdio da je pod točkom I) izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i pod točkom II) je naloženo da je tužiteljica u roku od 8 dana od dana izvršnosti tog rješenja dužna napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP- a, s obrazloženjem kako Zahtjev za međunarodnu zaštitu nije osnovan.

Sukladno Članku 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstvo ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

Sukladno članku 38. stavku 1. točki 3. Zakona, zahtjev će se odbiti ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članka 20. i 21. navedenog Zakona.

Na temelju izjava tražiteljice koje su ocijenjene vjerodostojnima, procjene budućeg rizika, i analize informacija o zemlji podrijetla, nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjana u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, odnosno na temelju rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja.

Sukladno članku 21. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, supsidijarna zaštita priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. navedenog Zakona, ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

Sukladno članku 21. stavku 2. Zakona ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

Prilikom utvrđivanja postoji li stvarni rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u kojima se stranka nalazi.

Utvrđujući osobne okolnosti tražiteljice, nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tražiteljica povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtnom kaznom ili smaknućem, kao niti da će biti izložena mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

Također nije utvrđeno postojanje ozbiljne i individualne prijetnje tražiteljičinom životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba Vezano uz opće okolnosti, službena izvješća pokazuju da su uz nekoliko iznimaka, vlasti na rastući građanski aktivizam odgovorile zabranama, represivnim zakonima i kaznenim progonima. Mučenje i drugo zlostavljanje je ostalo široko rasprostranjeno, posebno u zatvorima

Međutim, tražiteljica se u zemlji podrijetla nije bavila aktivizmom, zbog čega nije mogla privući pažnju vlasti. Uz navedeno i sama navodi da u zemlji podrijetla nije bio kažnjavana, tužena, pritvarana, uhićena niti joj je mjesto boravka bilo pretresano. Također nije bila izložena mučenju, maltretiranju ili fizičkom nasilju.

sukladno članku 38. stavku 1. Zakona.

Člankom 37. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se odlukom o zahtjevu ili odlukom o prestanku, odnosno poništenju međunarodne zaštite , odlučiti i o mjeri osiguranja povratka sukladno odredbama Zakona o strancima „ a novine", broj 133/20., 114/22. i 151/22.).

Člankom 37. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je između ostalog da će se prilikom određivanja mjere za osiguranje povratka prednost dati dragovoljnom odlasku.

Sukladno članku 53. stavku 1. navedenog Zakona, tražitelj ima pravo boravka u Republici Hrvatskoj do izvršnosti odluke o zahtjevu.

Člankom 183. stavkom 1. točkom 3. Zakona o strancima propisano je da državljanin treće zemlje nezakonito boravi ako nema pravo na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita.

Člankom 184. stavkom 1. Zakona propisano je da će se državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak donijeti rješenje o povratku.

Člankom 184. stavkom 3. Zakona o strancima propisano je da će se prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 182. Zakona, uzeti u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana.

S obzirom da tražitelju danom izvršnosti ovog rješenja prestaje zakoniti boravak u Republici 18. travnja 2025. godine usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i poništio rješenje tuženika Hrvatskoj, temeljem članka 183. stavka 1. točke 3. Zakona o strancima, u svezi s člankom 184. stavcima 1. i 3. odlučeno je kao u točki II. izreke rješenja. Prilikom određivanja roka iz točke II. izreke rješenja, vodilo se računa o tome da određeni rok za napuštanje Europskog gospodarskog prostora (EGP) bude primjeren rok unutar kojega tražiteljica međunarodne zaštite i njezina maloljetna kći imaju dovoljno vremena za napuštanje Europskog gospodarskog prostora, s obzirom na osobne okolnosti prije svega na činjenicu obiteljskog života da se radi o punoljetnoj osobi dobrog zdravstvenog stanja koja posjeduje osobne isprave, a koja se ne smatra ranjivom osobom u smislu članka 182. st. 2. Zakona o strancima.

8. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem povrijeđen je zakon na štetu tužiteljice jer je kao prvo u predmetu poslovni broj Us I- 4989/2024 U istovrsnom sporu tužiteljičinog supruga JI sud presudom od 18. travnja 2025. usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i poništio rješenje tuženika od 28. listopada 2024. g. kojim je tužitelju bio odbijen zahtjev za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj te mu je određena dužnost u roku od 8 dana od izvršnosti rješenja napusti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a, obrazloživši da je u konkretnom predmetu sud utvrdio da činjenično stanje u postupku koji je prethodio tom sporu nije u potpunosti i pravilno utvrđeno, pa je stoga u skladu s ovlaštenjem iz odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a poništio osporeno rješenje i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak.

9. Nadalje Sud je naložio tuženiku da će u ponovnom postupku tuženik provesti dodatni dokazni postupak na način da provjeri vjerodostojnost drugog poziva koji je tužitelj u izvorniku dao sudu na uvid i kojim tužitelj raspolaže, te detaljno razmotriti najnovija izviješća o stanju u Ruskoj Federaciji vezano za slanje vojnih obveznika na ratište u Ukrajinu, te nakon tako provedenog postupka imajući u vidu sve okolnosti koje je u konkretnom predmetu potrebno utvrditi ocijeniti da li su ispunjeni uvjeti propisani odredbama ZMPZ-a za odobravanje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj. Ukoliko se utvrdi da su takve okolnosti utvrđene i da je zahtjev tužitelja osnovan, provesti daljnji postupak radi ocjene postojanja eventualnih razloga isključenja međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, na način da se zatraži i provede sigurnosna provjera pred nadležnom Sigurnosno - obavještajnom agencijom, te sukladno utvrđenom donijeti novo rješenje.

10. Ujedno je napomenuto tuženiku da je u skladu s odredbom članka 151. stavka 2. ZUS-a u izvršenju presude tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno postupiti sukladno izreci presude najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude i povrata spisa tuženiku ako je spis vođen u fizičkom obliku, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda, što se tuženiku nalaže i u ovom predmetu za ovdje tužiteljicu.

11. Tužiteljica u ovom predmetu je zakonita suprug a gore navedenog JI. te u tužbi ispravno navodi kako u toč. (36) Preambule Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite navodi se: -„članovi obitelji će inače, zbog same činjenice da su povezani s izbjeglicom, biti izloženi proganjanju na takav način da to predstavlja osnovu za stjecanje statusa izbjeglice.”

12. Stoga prilikom pojedinačne procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu treba uzeti u obzir postojanje rizika od proganjanja/ozbiljne nepravde prema članu obitelji podnositelja zahtjev kako bi se utvrdilo je li podnositelj zahtjeva, zbog svoje obiteljske veze s tom ugroženom osobom, i sam izložen prijetnjama od proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi. Prema tome, kada je u situaciji, kao i u ovom slučaju, članu obitelji prijeti proganjanje, tada proganjanje ima individualni karakter i u odnosu na tog člana obitelji (ovdje tužiteljicu). U tom slučaju, teret dokaza se prebacuje te je na državi (tuženiku) teret dokaza da ne postoji osnovani strah od proganjanja. Tuženik je razloge odbijanja u bitnome temeljio na ocjeni neosnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu i ocjeni neispunjavanja zakonskih pretpostavki za međunarodnu zaštitu njenog supruga te na činjenici da se tužiteljica nije u zemlji podrijetla bavila aktivizmom slijedom čega da nije u riziku u slučaju povratka u zemlju podrijetla. Navedeno pitanje osnovanosti zahtjeva i ispunjavanja uvjeta za međunarodnu zaštitu u RH tužiteljičinog supruga predstavlja pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu koje bitno utječe i uvjetuje osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom predmetu, dakle prethodno pitanje.

Stoga je za pravilnu odluku o zahtjevu tužiteljice potrebno prethodno odlučiti o zahtjevu njenog supruga, u vezi s kojim se pred ovim sudom vodi upravni spor temeljem tužbe podnesene dana 07.12.24, a čiji posl.br. tužiteljici još nije poznat.

13. Naime, sudbina i status tužiteljice neraskidivo su povezani sa statusom njenog supruga po pitanju međunarodne zaštite u RH, a spor koji je on oko toga pokrenuo pred ovim sudom i vodio se pod brojem Us I – 4989/2024 dovršen je donošenjem presude kojom se poništava osporavano rješenje tuženika od 28. listopada 2024. g., a kojim mu je odbijen zahtjev za međunarodnom zaštitom te je sud naložio da se izvrši sigurnosna provjera tražitelja i donese novo rješenje. Isto Sud nalaže tuženiku provesti i za tužiteljicu u ovom predmetu.

14. Također, izjave tužiteljice i utvrđeno činjenično stanje dovode u sumnju zaključak tuženika da u konkretnom slučaju nije bilo osnove za odobravanje međunarodne zaštite odnosno supsidijarne zaštite, tj. da zahtjev sukladno članku 20. i članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti nije osnovan jer da ne sadržava relevantne činjenice i dokaze, a koje bi bile od utjecaja na ispunjavanje uvjeta za odobrenje međunarodne odnosno supsidijarne zaštite.

15. Stoga zbog svega gore navedenoga, po mišljenju Suda, pobijanim rješenjem je povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, a na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a.

16. U postupku nakon ove presude, tuženik će donijeti novu odluku, pridržavajući se primjedaba i stajališta suda iznesenih u ovoj presudi, te svoju odluku sukladno zakonskim propisima valjano obrazložiti.

17. Sukladno članku 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, te sukladno člancima 8., 9. i 10. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj: 140/15.), utvrđeno je da tužiteljica nema novčanih sredstava, čime su ispunjeni uvjeti da joj sud odobri besplatnu pravnu pomoć, te je o visini i isplati trošak pravne pomoći odlučeno na način kako je to navedeno u točki III. ove presude. Naime, sukladno članku 9. stavku 2. navedenog Pravilnika, trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje se sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/2023) , umanjen za 50% i uvećan za porez na dodanu vrijednost. Tako je odvjetnici, kao pružateljici besplatne pravne pomoći, priznat trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 27. t. 1.) i trošak zastupanje na ročištu dana 27. svibnja 2024. godine od 500,00 EUR (Tbr. 27. t. 2.), sukladno važećoj Tarifi, a umanjen za 50%, što s obračunatim porezom na dodanu. vrijednost od 250,00 EUR ukupno iznosi 1.250,00 EUR, a kako je odlučeno u točki III. izreke, pa je za preostali dio troškova u iznosu od 1.250,00 EUR je odbijena, kako je odlučeno u točki IV presude.

U Zagrebu, 18. lipnja 2025. godine

Sutkinja:

Željka Babarović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude u dijelu pod točkom I. žalba nije dopuštena (čl. 127. stavak 1. ZUS-a).

Protiv ove presude u dijelu pod točkama II., III., IV. i V. dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnica Martina Grgec, Zagreb, Bukovačka 51

2. Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, uz spis

3. U spis