Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-459/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice u zamjeni ČM, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Marijana Belčića u Osijeku, i punomoćnice tužene u zamjeni Ivane Kalkan, odvjetnice u Osijeku, po objavi 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 3. stavka 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog 24. rujna 2007. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog 27. rujna 2007. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-31493/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 3.652,68 €UR (slovima: tri tisuće šesto pedeset dva eura šezdeset osam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

- 13,84 € tekućom od 15.02.2009.

- 26,96 € tekućom od 15.03.2009.

- 28,24 € tekućom od 15.04.2009.

- 28,95 € tekućom od 15.05.2009.

- 24,44 € tekućom od 15.06.2009.

- 24,38 € tekućom od 15.07.2009.

- 22,79 € tekućom od 15.08.2009.

- 19,51 € tekućom od 15.09.2009.

- 19,76 € tekućom od 15.10.2009.

- 22,29 € tekućom od 15.11.2009.

- 20,03 € tekućom od 15.12.2009.

- 19,50 € tekućom od 15.01.2010.

- 22,29 € tekućom od 15.02.2010.

- 25,94 € tekućom od 15.03.2010.

- 27,97 € tekućom od 15.04.2010.

- 28,03 € tekućom od 15.05.2010.

- 33,12 € tekućom od 15.06.2010.

- 32,82 € tekućom od 15.07.2010.

- 36,11 € tekućom od 15.08.2010.

- 48,08 € tekućom od 15.09.2010.

- 42,85 € tekućom od 15.10.2010

- 59,45 € tekućom od 15.11.2010.

- 52,70 € tekućom od 15.12.2010.

- 45,65 € tekućom od 15.01.2011.

- 61,24 € tekućom od 15.02.2011.

- 71,30 € tekućom od 15.03.2011.

- 65,19 € tekućom od 15.04.2011.

- 67,28 € tekućom od 15.05.2011.

- 60,03 € tekućom od 15.06.2011.

- 66,41 € tekućom od 15.07.2011.

- 49,89 € tekućom od 15.08.2011.

- 78,58 € tekućom od 15.09.2011.

- 114,10 € tekućom od 15.10.2011.

- 89,75 € tekućom od 15.11.2011.

- 86,34 € tekućom od 15.12.2011.

- 82,03 € tekućom od 15.01.2012.

- 88,20 € tekućom od 15.02.2012.

- 92,39 € tekućom od 15.03.2012.

- 92,06 € tekućom od 15.04.2012.

- 89,54 € tekućom od 15.05.2012.

- 90,40 € tekućom od 15.06.2012.

- 92,72 € tekućom od 15.07.2012.

- 90,48 € tekućom od 15.08.2012.

- 90,82 € tekućom od 15.09.2012.

- 89,12 € tekućom od 15.10.2012.

- 86,28 € tekućom od 15.11.2012.

- 90,47 € tekućom od 15.12.2012.

- 88,06 € tekućom od 15.01.2013.

- 91,53 € tekućom od 15.02.2013.

- 86,38 € tekućom od 15.03.2013.

- 88,05 € tekućom od 15.04.2013.

- 91,03 € tekućom od 15.05.2013.

- 86,91 € tekućom od 15.06.2013.

- 82,87 € tekućom od 15.07.2013.

- 81,18 € tekućom od 15.08.2013.

- 83,69 € tekućom od 15.09.2013.

- 85,38 € tekućom od 15.10.2013.

- 89,27 € tekućom od 15.11.2013.

- 88,01 € tekućom od 15.12.2013.

i to do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s dijelom zahtjeva koji glasi:

„ Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 329,32 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pa do isplate.“

IV. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.890,45 eura (slovima: tisuću osamsto devedeset eura četrdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IV. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 22. svibnja 2023. navodi da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d., odnosno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da su 24. rujna 2007. tužiteljica i tužena sklopile Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, potvrđen 27. rujna 2007. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV31493/07, prema kojem je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.700,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 6 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 350,29 CHF. Tužena prilikom zaključenja Ugovora nije tužiteljici pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužiteljica je tuženoj, od 19. studenoga 2007. pa do konačne otplate više platila dugovani iznos za 3.982,00 eur. Obzirom je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. - 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što primi na temelju takve odredbe Ugovora. Citira odredbe članka 1111. stavka 1. i 3. ZOO-a, članka 1115. ZOO-a, članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.) te članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" 28/13.).

Predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 3. stavka 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog 24. rujna 2007. između tužiteljice i tuženika, potvrđen 27. rujna 2007. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-31493/07, u dijelu odredbe koji glasi: „… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 3.982,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od 19. studenoga 2007. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

1.1. Podneskom od 17. travnja 2025. tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev, a kako to proizlazi iz točke I. i II. izreke presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Pošto tužiteljica traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu to sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužiteljice obzirom je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Ukoliko, pak, tužiteljica smatra da joj pripada pravo zahtijevati od tužene plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tužena ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Obzirom za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Iz navedenih argumenata proizlazi kako je tuženičin prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

Otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu je prestao postojati, pa ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, pa se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tužene. Tužiteljica nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka.

Tužena izričito osporava da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Predmetne odredbe su valjane, slijedom čega tužiteljica nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženoj po ovoj osnovi. Tužiteljica ničime nije dokazala da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Tužiteljica smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno, Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Međutim, tužiteljica nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to: a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužiteljici nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; c) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Ugovor o kreditu. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03., u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek 16. srpnja 2009., i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. Članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek 1. srpnja 2013. Dakle, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužiteljica nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Obzirom tužiteljica traži od tužene vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici potrebno je da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredaba. Međutim, obzirom sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužiteljica temelji svoju tužbu više ne postoje, tužiteljica nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tužena upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog proizlazi: (i) da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa; (ii) da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača

-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. U individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogla imati sama tužiteljica pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njezina saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP’03. Slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima – bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja – bilo bi pravno pogrešno obzirom bi se time dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Tužena tvrdi da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu („Narodne novine“ br. 35/05., u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužiteljica i tužena su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tužene istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužiteljica je imala pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tužene, detaljno je analizirala sve opcije i u konačnici podnijela zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica nije bila ni na koji način prisiljena sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. ZOO. Tužena ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301- 05/16-12-7 od 4. listopada 2012. odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22.

Tužena ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je koji uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Ugovora o kreditu: (i) mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora biti riječ o odredbama koje su: - jasne, - lako razumljive i - uočljive. U ovom konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Tužena ističe kako je stajalište da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Ugovoru o kreditu (članak 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 3. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužiteljici odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužiteljici je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu. Ugovor o kreditu sastavljen je u obliku solemnizirane privatne isprave, što znači kako je tužiteljica od strane samog javnog bilježnika bila upoznata sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Nadalje, zaposlenik tužene je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužiteljicu s ovim kreditnim proizvodom, istoj objasnio što znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njezine kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, prosječnom hrvatskom potrošaču (a time i tužiteljici) vrlo teško je predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Tužiteljica ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima, prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Tužena je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodila i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. S tim u vezi, tužena dostavlja članke objavljene u službenom glasilu „HYPO Times“ u kojima su objavljene sljedeće informacije: ➢ Članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?“, HYPO Times br. 7, VI/05, str. 14, Članak „Kretanje tečaja CHF i EUR – uz koju valutu vezati kredit?“, HYPO Times br. 8, XII/05 koji članci su dostavljani izravno na adrese tuženičinih klijenata te su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. Prema tome, tužena je prije zaključivanja ugovora o kreditu provodila aktivne kampanje podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita. I Hrvatska narodna banka (HNB) te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno su radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita. Tužiteljica je bila svjesna rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupila zaključenju Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03, prema kojem se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužena ističe kako u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od navedenih uvjeta. Tužiteljica je imala pravo izbora između više kreditnih proizvoda tužene, nije nužno morala uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom je imala mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužiteljica je pritom detaljno razmotrila sve mogućnosti i u konačnici se sama odlučila na kredit vezan uz valutu CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužiteljica je sve prijedloge razmotrila, informirala se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavila izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tužene odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Ugovor o kreditu. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba Tužena je kao činidbu dala kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzela sav rizik neispunjenja tužiteljice i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojom se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 4.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužena ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Ugovoru o kreditu također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužiteljice (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tužena nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužena ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tužena nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenila povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Tužena je informirala potrošače o svim informacijama koje je znala, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravala potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Svi iznosi za koje tužiteljica tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sama tužena nema nikakvog utjecaja i koje nije mogla nikako predvidjeti. Nitko, pa tako niti tužena, nije mogla niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tužena ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao otplatni plan (stranica 5-6, 10-11 spisa), specifikaciju uplata (stranica 7-8 spisa), Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2007 od 24. rujna 2007. (stranica 12-20 spisa), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Tt-09/1533-3 (stranica 21-spisa), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Tt-16/22619 (stranica 22 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 80-81 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg od 24. ožujka 2025. (stranica 86-103 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Na ročištu 23. siječnja 2025. odbijen je prijedlog tužene za saslušanjem javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka koja je solemnizirala Ugovor o kreditu broj 5140230452-20010426350/2007 od 24. rujna 2007. sklopljen između tužiteljice i pravne prednice tužene, a na okolnost da su tužiteljici prilikom sklapanja ugovora objašnjene sve moguće promjene kako u tečaju tako i u kamatnoj stopi, budući javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, niti je imao takve zakonske ovlasti.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2007 od 24. rujna 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenom sa Slavonskom bankom d.d. Osijek.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 24. rujna 2007. tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tužene, Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.700,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja,

- da je ugovoren rok vračanja kredita 6 (šest) godina (članak 3. stavak 1.),

- da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmirivati u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća (članak 3. stavak 3.),

- da prvi anuitet dospijeva do 1. studenoga 2007. (članak 3. stavak 4.),

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Zagrebu, proizlazi (a što je uostalom i među strankama nesporno) da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 13. lipnja 2019. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

9. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Člankom 81. stavkom 1. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala.

10.2. Tužena je iznijela da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužiteljica obaviještena prilikom sklapanja Ugovora.

10.3. Tužiteljica LM je iskazala da je kupovala osobni automobil, isti je pronašla u auto kući Opel iz koje su ju uputili u Hypo banku jer da su oni u poslovnom odnosu sa Hypo bankom. Morala je dići kredit jer nije imala dovoljno sredstava za kupovinu vozila. Ponudili su joj ugovor o kreditu u CHF, jer da taj ugovor za nju najpovoljniji da je CHF stabilan i siguran i da je kreditno sposobna za taj ugovor. Nisu joj ponudili ugovore o kreditu u drugim valutama. Bila je klijent Hypo banke a isto tako i njezin poslodavac pa je imala povjerenje u tu banku. U banci joj nije objašnjeno što znači valutna klauzula, nije joj rečeno da može doći do promjene tečaja, već upravo suprotno, tvrdili su da se radi o sigurnoj i stabilnoj valuti. Nije joj rečeno koji elementi mogu utjecati na promjenu tečaja. Banka je sačinila ugovor, ugovor je pročitala i bilo joj je bitno da ugovor sadrži ono o čemu je bilo riječ, da bude u CHF kako je rečeno, odnosno da dobije iznos koji joj je trebao i da ga može otplaćivati. Nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora. Nije imala pitanja u vezi odredbi ugovora. U početku joj je rata iznosila 1.500,00 kn da bi s vremenom narasla na 2.500,00 kn. Da joj je netko rekao da će doći do takvog povećanja rate kredita ne bi ga uzela jer ne bi bila kreditno sposobna. Otplaćivala je kredit i otplatila ga je kroz administrativnu zabranu koju je stavila na plaću koju je dobivala u Zavodu za javno zdravstvo Osječko baranjske županije. Od strane banke nije joj objašnjeno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF a kao što štiti tečaj kune u odnosu na euro. Javni bilježnik ju nije upoznao s odredbama ugovora, on je samo ovjerio njezin potpis na ugovoru. Prije sklapanja ugovora nije vršila nikakva plaćanja u stranoj valuti. Ne zna što znači pojam tečaj. Prije ovog ugovora sklopila je ugovor o kreditu, stambeni, nenamjenski, koji je također bio u CHF. Ne zna razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope. Nije tražila izmjenu odredaba ugovora o kreditu jer su joj rekli da je to to, da je to sigurno. Nije tražila realizaciju ugovora kredita u drugoj valuti jer joj je ponuđen ugovor u CHF kao najpovoljniji, i da za taj kredit je bila kreditno sposobna. Prije sklapanja ugovora nije imala štednju u nekoj drugoj valuti – deviznu štednju. Rata kredita je u početku bila u onakvoj visini kako je dogovoreno, a kasnije se postepeno povećavala.

10.4. Cijeneći iskaz tužiteljice ovaj sud utvrđuje da se nije moglo pregovarati oko uvjeta kreditiranja, kao i da tužiteljica nije upozorena na moguću promjenu tečaja CHF. Naime, kreditiranje je bilo po principu „uzmi ili ostavi“, nije bilo nikakvog pregovaranja i nije bilo nikakvog objašnjavanja. Iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu valutne klauzule, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Obzirom na tuženoj leži teret dokaza da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o rizicima fluktuacije tečaja, a tu okolnost tužena nije dokazala, to se taj prigovor tužene u cijelosti ukazuje neosnovanim.

10.5. Promjena visine anuiteta kod otplate kredita do koje je došlo uslijed povećanja tečaja Švicarskog franka, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.6. Budući se o odredbi članka 3. stavka 3., Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno iste su bile unaprijed formulirane od strane kreditora Slavonske banke te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to i ovaj sud utvrđuje da je navedena odredba Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.7. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

10.8. Test poštenosti te ugovorne odredabe proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužiteljici, kao korisnici kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

10.9. S tim u svezi iz pismene izjave koju je LMV dala 24. kolovoza 2020., je vidljivo da ista u vrijeme kad je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu s pravnim prednikom tužene, nije radila na poslovima kreditiranja na strani pravnog prednika tužene, odnosno nije s tužiteljicom neposredno pregovarala pri zaključenju Ugovora o kreditu, već je u to vrijeme bila zaposlena na radnom mjestu regionalnog managera za poslovanje s građanstvom (Zagreb i centralna Hrvatska). Iako iz izjave LMV proizlazi da tužena nije mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF, ta okolnost, a obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja nije odlučena za ovaj postupak.

11. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravki Herceg iz Osijeka, Vranska 40, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku na okolnost utvrđenja iznosa svako mjesečne pretplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od 1. siječnja 2009. do kraja otplate kredita, izraženo u kunama i eurima, po mjesecima i ukupno. Također je vještaku naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

11.1. Iz nalaza vještaka od 24. ožujka 2025. proizlazi:

- negativne tečajne razlike u razdoblju od 1. siječnja 2009. do kraja otplate kredita nije bilo, jer tužiteljica nije u navedenom razdoblju anuitete nije plaćala po tečaju Švicarskog franka nižem od tečaja po kojem je isplaćen (korišten) kredit,

- preplaćen iznos po osnovi povećanja tečaja Švicarskog franka u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate (korištenja) kredita, u razdoblju od 1. siječnja 2009. do otplate kredita 5. studeni 2013. iznosi 3.652,71 EUR-a.

11.2. Tužiteljica je u podnesku od 17. travnja 2025. uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 3.652,68 eura.

11.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da tužiteljica ni tužena nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka. Prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

11.4. Na ročištu 23. siječnja 2025. je odbijen prijedlog tužene za dopunom financijsko - knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

12. Tužiteljica je u tužbi postavila zahtjev za isplatu u ukupnom iznosu 3.982,00 eura. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 17. travnja 2025. uredila je zahtjev potražujući po osnovi iznos od 3.652,68 eura (time da odstupanje između iznosa koji je utvrdio sudski vještak i iznosa koji potražuje tužiteljica leži u činjenici da zbroj svih pojedinačnih iznosa daje 3.652,68, a ne 3.652,71). Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 329,32 eura, kojem povlačenju se tužena usprotivila. Stoga je ovaj sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 329,32 eura, jer je provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa od 3.652,68 eura.

13. Nije osnovan navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužiteljice za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

14. U podnesku od 8. siječnja 2025. tužena je u odnosu na tzv. „negativne razlike“, odnosno razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita, te razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, istaknula prigovor radi prijeboja, a koji iznos da će se specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, tužena nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nije naznačila potraživanje koje ima prema tužiteljici i koje stavlja u prijeboj, da bi sud o istome mogao odlučivati.

15. Prigovor zastare istaknut po tuženoj nije osnovan. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. svibnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

15.2. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi da zahtjev tužiteljice kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari.

16. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu . Kamata je dosuđena tužiteljici počevši od dana kako je to tužiteljica tražila, budući je kamatu potraživala od datuma nakon uplate svakog pojedinog anuiteta.

16.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. i članka 155. ZPP-a. Tužiteljici su priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa), i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 15. listopada 2023. u iznosu 200,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 23. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 18. veljače 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 17. travnja 2025. u iznosu 200,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 13. lipnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 17. lipnja 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), dakle ukupno 1.300,00 eura, što uvećano za PDV od 25% iznosi 1.625,00 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eur. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.890,45 eura, na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 17. lipnja 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

17.1. Tužiteljici nije priznati trošak sastav podneska od 29. siječnja 2025., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, istim tužiteljica obavještava sud da je platila predujam za sudskog vještaka. Nije joj dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu budući taj trošak nije imala, pristojbu nije platila.

18. Obzirom na iznijeto presuđeno je kao u izreci.

U Osijeku 17. lipnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu