Poslovni broj: P- 80/2023-21

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Ergotić, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB 02535697732, zastupane po odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika odvjetnika Ivana Ergotića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Hrvoja Jovića, 27. svibnja 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4.Ugovora o kreditu broj 9011851251 sklopljenog dana 31.08.2006. godine između tužitelja RI iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke d.d. Zagreb Radnička cesta br. 50., OIB: 02535697732 kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke te isti ne proizvodi pravne učinke prema strankama.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.6. Ugovora o kreditu broj 9011851251 od 31.08.2006 godine kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih anuiteta vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta br. 50 OIB:02535697732 da isplati tužitelju RI iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i povećanju tečaja CHF izvrši isplatu iznosa od 2.886,62 eura sa zakonskim kamatama i to:

- na iznos od 1,84 eura od 31. listopada 2006 godine do isplate

- na iznos od 2,78 eura od 31. prosinca 2008 godine do isplate

- na iznos od 2,75 eura od 31. siječnja 2009 godine do isplate

- na iznos od 15,40 eura od 28 veljače 2009 godine do isplate

- na iznos od 15,12 eura od 31. ožujka 2009 godine do isplate

- na iznos od 9,69 eura od 30. travnja 2009 godine do isplate

- na iznos od 10,45 eura od 31 svibnja 2009 godine do isplate

- na iznos od 10,24 eura od 30 lipnja 2009 godine do isplate

- na iznos od 7,66 eur od 31. srpnja 2009 godine do isplate

- na iznos od 8,37 eura od 31. kolovoza 2009 godine do isplate

- na iznos od 6,35 eura od 30 rujna 2009 godine do isplate

- na iznos od 7,19 eura od 31 listopada 2009 godine do isplate

- na iznos od 6,77 eura od 30. studenog 2009 godine do isplate

- na iznos od 8,65 eura od 31. prosinca 2009 godine do isplate

- na iznos od 8,00 eura od 31. siječnja 2010 godine do isplate

- na iznos od 13,41 eura od 28 veljače 2010 godine do isplate

- na iznos od 16,61 eura od 31. ožujka 2010 godine do isplate

- na iznos od 15,88 eura od 30. travnja 2010 godine do isplate

- na iznos od 20,00 eura od 31 svibnja 2010 godine do isplate

- na iznos od 26,15 eura od 30 lipnja 2010 godine do isplate

- na iznos od 25,04 eura od 31. srpnja 2010 godine do isplate

- na iznos od 34,98 eura od 31. kolovoza 2010 godine do isplate

- na iznos od 39,63 eura od 30 rujna 2010 godine do isplate

- na iznos od 45,04 eura od 31 listopada 2010 godine do isplate

- na iznos od 40,16 eura od 30. studenog 2010 godine do isplate

- na iznos od 43,19 eura od 31. prosinca 2010 godine do isplate

- na iznos od 57,50 eura od 31. siječnja 2011 godine do isplate

- na iznos od 54,84 eura od 28 veljače 2011 godine do isplate

- na iznos od 50,60 eura od 31. ožujka 2011 godine do isplate

- na iznos od 52,54 eura od 30. travnja 2011 godine do isplate

- na iznos od 52,01 eura od 31 svibnja 2011 godine do isplate

- na iznos od 59,20 eura od 30 lipnja 2011 godine do isplate

- na iznos od 72,61 eura od 31. srpnja 2011 godine do isplate

- na iznos od 88,17 eura od 31. kolovoza 2011 godine do isplate

- na iznos od 105,85 eura od 30 rujna 2011 godine do isplate

- na iznos od 78,94 eura od 31 listopada 2011 godine do isplate

- na iznos od 70,83 eura od 30. studenog 2011 godine do isplate

- na iznos od 68,97 eura od 31. prosinca 2011 godine do isplate

- na iznos od 73,22 eura od 31. siječnja 2012 godine do isplate

- na iznos od 79,09 eura od 28 veljače 2012 godine do isplate

- na iznos od 81,46 eura od 31. ožujka 2012 godine do isplate

- na iznos od 78,78 eura od 30. travnja 2012 godine do isplate

- na iznos od 78,54 eura od 31 svibnja 2012 godine do isplate

- na iznos od 82,15 eura od 30 lipnja 2012 godine do isplate

- na iznos od 82,08 eura od 31. srpnja 2012 godine do isplate

- na iznos od 78,98 eura od 31. kolovoza 2012 godine do isplate

- na iznos od 78,30 eura od 30 rujna 2012 godine do isplate

- na iznos od 72,54 eura od 31 listopada 2012 godine do isplate

- na iznos od 80,14 eura od 30. studenog 2012 godine do isplate

- na iznos od 79,62 eura od 31. prosinca 2012 godine do isplate

- na iznos od 73,04 eura od 31. siječnja 2013 godine do isplate

- na iznos od 74,67 eura od 28 veljače 2013 godine do isplate

- na iznos od 75,88 eura od 31. ožujka 2013 godine do isplate

- na iznos od 80,83 eura od 30. travnja 2013 godine do isplate

- na iznos od 71,70 eura od 31 svibnja 2013 godine do isplate

- na iznos od 70,71 eura od 30 lipnja 2013 godine do isplate

- na iznos od 71,32 eura od 31. srpnja 2013 godine do isplate

- na iznos od 72,46 eura od 31. kolovoza 2013 godine do isplate

- na iznos od 97,70 eura od 30 rujna 2013 godine do isplate

sve po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje do 31.prosinca 2007 godine, a na dalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane ta pet postotnih poena do 31. srpnja 2015 godine, a od 01.kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.siječnja 2023 godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te na dalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.176,55 eura, sve zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od presuđenja tj. od 17. 6. 2025. pa do isplate i sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor i kreditu br. 9011851251 u iznos od 25.078,05 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita s datumom 31. 8. 2006. na rok otplate 7 godina, odnosno 84 mjeseca. Nadalje navodi da je čl. 4. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20 % koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano Odlukom banke, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamate stope. Navodi da je tijekom razdoblja otplate Banka značajno povećala predmetnu ugovorenu kamatnu stopu bez da je omogućila tužitelju da pregovara i visini iste. Nadalje navodi da je presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2104. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.7.2013. godine, te je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 249/14 od 09. travnja 2015. godine utvrđeno da je odredba kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika ništetna i nepoštena. Nadalje navodi da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije pregovarao pojedinačno s tužiteljem kao potrošačem, time da nisu niti ugovorom određeni parametri koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate. Nadalje tužitelj navodi da je čl. 7. Ugovora ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima, odnosno svaki mjesec po 409,75 CHF, da je tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje navodi da je Presudom suda EU C-186/16 pravomoćno presuđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su mu potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Stoga tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže sudu sud utvrdi ništetnost pojedinih odredbi ugovora, te obvezno pravni zahtjev radi isplate zakonskih zateznih kamata s naslova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem povećanja CHF iznos od 2.886,62 eura, kao i da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka.

2.U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu na način da je osporavao kako osnovanost tako i visinu tužbenoga zahtjeva, ističući prije svega prigovor zastare potraživanjam navodeći da je tužbeni zahtjev po osnovu preplaćene kamatne stope nedvojbeno u zastari jer je postavljen nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok je istekao 13.6.2019.g. Nadalje, tuženik posebno ističe kako se presuda u tužbi Potrošač odnosi na stambene kredite, pa nije i ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju obzirom da je ovdje riječ o kreditu za kupnju vozila koji je uz to u cijelosti otplaćen. Nastavno, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik navodi da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna,a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; - konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; - nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; - u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; - valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 9011851251 plan otplate, knjigovodstvenu karticu, izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem kao i dopunu nalaza po vještaku Ivando konta d.o.o., izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

4.Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog knjigovodstvenog- financijskog vještačenja.

Tuženik se protivio preinaci tužbe i tako preciziranom tužbenom zahtjevu. Budući je tužbeni zahtjev za isplatu povećan, radi se u preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.

Prema odredbi i čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

Prema st. 2. navedenog članka iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema prijelaznim i završnim odredbama čl.117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ( Narodne novine RH br. 70/19), odredba čl. 39. toga Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku, dakle i na ovoj postupak.

Ocjenjujući da prije provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti preciziran tužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu, te je sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za končano rješenje spora među strankama, te je donio odluku kao u izreci rješenja.

4.1.Ovakvo stajalište je zauzeo Vrhovni sud u zaključku donesenom na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. 11. 2021. prema kojem je u predmetima po tužbi korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP –a, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa , te tužitelj zahtjeva da sud utvrdi ništetnim i odredbe Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula te naloži tuženiku da mu s te osnove isplati preplaćeni iznos od 2. 886,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

6.Nesporno je:

- da su tužitelj i tuženik 31.8.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011851251 na iznos od 25.078,05 CHF koji je tuženik isplatio tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Privredne banke, te na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20 %,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 356,81 CHF, da je tuženik tužiteljici uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita.

- da se redovna kamatna stopa mijenjala

-

da je kredit otplaćen.

7.Sporno je:

-

da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.

-

da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužiteljica ima pravo na isplatu razlike visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK,

-

da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

8.U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora , s tim da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare, te je zastara individualni restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a

Sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH pod br. SU-4-33/22 od 31.1.2022. da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od ( naknadno) utvrđene ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donese u postupku kolektivne zaštite.

Stoga u smislu čl. 225. ZOO-a tražbina nije zastarjela.

9.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra PI i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU) , a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

10.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovor izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

10.1.Tužitelj saslušan na ročištu od 27. 5. 2025. u danom iskazu navodi da je s tuženikom zaključio ugovor 2006. godine, za kupnju vozila, odnosno osobnog automobila, da nije klijent Privredna banke Zagreb, nego je prije predmetnog kredita već podizao jedan kredit u Privrednoj banci, koji je zatvorio, a onda podigao kredita s kojim je kupio automobil, navodi da mu je prvi kredit bio u kunama, a drugi u CHF. Nadalje je izjavio da su mu u banci ponudili upravo kredit s valutom u CHF, što je za mene bilo povoljno, da je razgovarao s osobnim bankarom, a s tim da mu on nije objasnio što to znači zaštitna valutna klauzula, a da ni prije toga nije znao što znači zaštitna valutna klauzula u CHF, da je pristao na predmetni kredit samo zato jer je on bio povoljan za njega, da je u banci dobio gotov obrazac ugovora, da nije mogao pregovarati s osobnim bankarom o odredbama ugovora, da je po zanimanju plino- instalater, da je početna rata iznosila 1.400,00 kuna, a nakon godine dana da je rata dosegla i 2. 400,00 kuna, te da je znao da će toliko porasti tečaj i mjesečna rata da se ne bi upustio u kupnju kredita i osobnog automobila.Nadalje je izjavio da prilikom ovjere ugovora, kod javnog bilježnika, nije tražio dodatno obrazloženje, da je ugovor pročitao ali ne s razumijevanjem, da je sam vršio uplate mjesečnih rata, da nije stavljao prigovor banci nakon povećanja mjesečna rate, jer je smatrao da ne može ništa učiniti, da u u vrijeme podizanja kredita nije obavljao nikakvu samostalnu djelatnost niti imao obrt .

11. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedikamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

12. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

13. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

14. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

15. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

16.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

16.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03

17.Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Tonki Vulić, vl. Ivando konta d.o.o.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da preplaćena tečajna razlika iznosi 2.886,62 eura, u 59 anuiteta u kojima je srednji tečaj PBZ za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja PBZ za CHF na dan početka korištenja kredita, da je kredit tužitelju isplaćen dana 01.09.2006. godine, kada je 1 CHF vrijedio 4,659430 kuna.

18. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem.

Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tuženik bez valjanje pravne osnove naplatio od tužitelja po osnovi tečajne razlike iznos od 2.886,62 eura. Tužitelj je podneskom od 28. 4. 2025 specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

19. Tužbeni zahtjev i pogledu zahtjeva za ništetnost odredbi čl. 4. i 6. Ugovora te za isplatu s osnova ugovorene valutne klauzule u iznosu od 2.886,62 eura. sud je ocijenio osnovanim, te je donio odluku kao u izreci

20.Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

21. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.886,62 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Stoga je sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe, za sastav tri podneska od 4. 2. 202.5, 28. 4. 2025. i 20. 5. 2025. za zastupanje na ročištima od 13. 2. 2025. i 27. 5. 2025. po 100 bodova, ukupno 700 bodova, što čini novčani iznos od ukupno 1.400,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.750,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura.

Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 2.176,55 eura.

U Vinkovcima, 17. lipnja 2025.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. odvjetnik Ivan Ergotić, Vinkovci - punomoćnik tužitelja

2. odvjetničko društvo Leko i & Partneri, Zagreb – na br. PBZ03-100976 punomoćnik tuženika