Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-472/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SĆG iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika: 1. Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 i 2. Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Jagićeva 6, OIB: 26187994862, zastupana po punomoćnici Adrijani Jovanović, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 17. lipnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na drugotuženu Croatia osiguranje d.d., uz suglasnost drugotuženice.

II. Tužitelj i drugotužena snosit će svaka svoje troškove ovog parničnog postupka.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 112-50-3359581, koji je zaključen između tužitelja SĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 kao banke dana 23. ožujka 2006. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja", zatim sadržane u odredbi čl. 7. koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća Uplate po kreditu valutiraju se datumom odobrenja računa Banke", pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju VĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 575,53 EUR zajedno sa zakonskim

zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 0,06 EUR od 1.06.2006. godine do isplate,

- na iznos od 10,79 EUR od 1.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 14,64 EUR od 1.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,43 EUR od 1.2.2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 1.3.2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,00 EUR od 1.4.2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,67 EUR od 1.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,48 EUR od 1.6.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,65 EUR od 1.7.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,68 EUR od 1.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,73 EUR od 1.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,56 EUR od 1.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,52 EUR od 1.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 431,63 EUR od 28.11.2009. godine do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.prosinca 2007. godine (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužitelju VĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 375,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 2.214,54 eura.

Obrazloženje

1. Dana 07. lipnja 2023. godine (zavedeno 12. lipnja 2023. godine zbog štrajka državnih službenika) pod gore označenim poslovnim brojem zaprimljena je tužba tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa prvotuženom Raiffeisenbank Austria d.d. dana 23. ožujka 2006. godine sklopio u Puli, Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 112-50-3359581, kojim je ugovorom prvotužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 30.940,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom;

- da je prvotuženik je 2009. godine otkazao tužitelju predmetni ugovor o kreditu, kojeg je potom u cijelosti prvotuženiku isplatio drugotuženik, te se kasnije drugotužena u cijelosti regresirala od tužitelja;

- da ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke (čl. 12.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna;

- da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka;

- da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika;

- da sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem;

- da je iz samog ugovora razvidno da je ugovor sklopljen u Puli, a da prema odredbi čl. 19. st.1.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, stoga tužitelj podnosi tužbu pred naslovnim sudom;

- da je odredbom članka 1. Ugovora ugovoreno da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 30.940,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja, u svrhu kupnje vozila;

- da je odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita odnosno tužitelj dio glavnice kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća;

- da uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa prvotužene;

- da u presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 se navodi da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, prvotužena je propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja;

- da tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, a ono o čemu je prvotužena morala informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja;

- da tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF;

- da tužitelj nije bio upozoren od strane prvotuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO;

- da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF;

- da se može reći da je tečaj CHF u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;

- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, a što znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti;

- da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti;

- da je MMF višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite;

- da se o tome detaljno govori i u pravomoćnoj presudi posl.br. P-1401/12;

- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, a da je pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;

- da je na dan isplate predmetnog ugovora (24. ožujka 2006. godine) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi prvotuženika iznosio 4,65 eura, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;

- da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke;

- da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme solemnizacije predmetnog ugovora - 4,65;

- da obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatio za iznos od 575.53 EUR;

- da iznos od 575.53 EUR predstavlja iznos koje su tuženici temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatili od tužitelja, odnosno prvotuženik je neutemeljeno naplatio od tužitelja 25,49 EUR, dok je drugotuženik neutemeljeno naplatio od tužitelja 550,04 EUR;

- da je na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate;

- da obzirom se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata;

- da se prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj tuženicima obratio radi pokušaja mirnog rješavanja spora, no tuženicu su zahtjev tužitelja smatrali neosnovanim.

1.2. Slijedom prednjih navoda, tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev prvotno protiv oba tuženika, da bi nakon zaprimanja odgovora na tužbu drugotuženice i uslijeđenog očitovanja tužitelja, zajedničkim podneskom od 20. svibnja 2025. godine tužitelj povukao tužbu u odnosu na drugotuženicu uz pristanak iste i izrazili suglasnost da svaka od njih snosi svoje troškove parničnog postupka.

2. U odnosu na povučenu tužbu tužitelja prema drugotuženiku uz njegov pristanaka, valjalo je u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP), odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

3. U odnosu na prvotuženika, sukladno odredbi čl. 284. ZPP-a sud je otpravio primjerak tužbe sa prilozima tuženiku i pozvao ga na dostavu pisanog odgovora na tužbu pozivom od 11. travnja 2023. godine i za to odredio rok od 45 dana te istovremeno biva upozoren na pravne posljedice ukoliko tako ne postupi.

4. U privitku tužbe tužitelj je dostavio: Ugovor o kreditu od 23. ožujka 2006. godine solemniziran kod javnog bilježnika Mirne Pliško dana 23. ožujka 2006. godine (list 8- 12), otplatni plan (list 14-17, 25-28, 48-49), prijepis knjigovodstvene kartice (list 18-24, 50-56), otplatna tablica (list 29-31), izvod iz poslovnih knjiga Croatia osiguranja d.d. (list 32-34), dopis odvjetnika (list 35), prijedlog za ovrhu (list 36-37) i rješenje o ovrsi posl.br. Ovrv-546/11 javnog bilježnika Branka Jakića, od 11. veljače 2011. godine (list 43), ispis stanja duga (list 44), specifikacija izvršenja osnove za plaćanje FINE (list 45- 47).

5. Iako prvotuženik uredno pozvan, da u određenom roku od 45 dana od zaprimanja tužbe podnese pisani odgovor na tužbu, prvotuženik to ne čini ni do pisanja ove presude, stoga podneskom od 16. siječnja 2024. godine tužitelj predlaže temeljem odredbe čl. 331.b ZPP-a donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev, odnosno presudu zbog ogluhe u odnosu na prvotuženika.

6. Sukladno odredbi čl. 331.b Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP), ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako bude udovoljeno uvjetima propisanim tom odredbom članka, odnosno da je tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljena tuženiku, da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate i ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

7. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i prvotuženika kao banke dana 23. ožujka 2006. godine, kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF (čl. 1. i 7. Ugovora) uz isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi tih ništetnih dijelova ugovornih odredbi.

8. Iz priloženog Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2006. godine razvidno je, da je tužitelju kao korisniku kredita predmetnim ugovorom o kreditu odobren, a potom i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa CHF 30.940,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nadalje, da se iznos kredita otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu, u roku otplate od 84 mjeseci uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,50% godišnje.

9. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 23. ožujka 2006. godine, pa se na sadržaj tog ugovora, a vezano uz primjenu materijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi, imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora (NN 96/03).

10. Tužitelj se u tužbi poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenu u postupku protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana, a time je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbijena revizija i ovdje tužene kao neosnovane, te u presudi i istog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

11. Ovom parničnom postupku je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužiteljica je ovlaštena temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

12. Ocjenjujući dijelove ugovornim odredbi iz čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da su dijelom te odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, što isti potvrđuje, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na Kune nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

13. Nesporno je da se radi o potrošačkom kreditu, što tužena nije dovela u pitanje prigovarajući tužitelju status potrošača, a isto tako tužena nije osporila da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo pa je više nego očito da ove sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirao trgovac zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog, standardnog ugovora trgovca.

14. Uvažavajući sve prethodno navedeno, te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 99. ZZP (NN 79/07) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

15. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom pozvao na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu već je na tuženici kao trgovcu u odnosu na koju je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na koju je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim tuženica, ne samo da takve tvrdnje ničim nije dokazala već se u potpunosti oglušila na poziv davanja odgovora na tužbu pasivnim držanjem.

16. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplate usvojen je uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedini isplaćeni iznos, a sve pozivom na odredbu čl. 323. ZOO-a s obzirom je nedvojbeno riječ o restitucijskom zahtjevu kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF.

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je kako je naprijed navedeno regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

18. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

20. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u koja se tijekom otplate mijenjala prema odluci tužene nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu na svaki iznos preplate anuiteta od dana stjecanja odnosno, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan iznos preplate kad je tužitelju zapravo i nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

21. Slijedom svega naprijed navedenog, sud je motrišta da su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke za donošenjem presude zbog ogluhe primjenom odredbe čl. 331.b ZPP-a, to je odlučeno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja kao u točki I. i II. izreke ove presude.

22. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.579,54,00 eura, sastojeći od nagrade odvjetnika za sastav opomene pred tužbu od 10. prosinca 2018. godine (100 bodova - 200,00 eura), sastava tužbe od 07. lipnja 2023. godine (100 bodova - 200,00 eura), sastav obrazloženih podnesaka od 16. siječnja 2024. godine, 06. veljače 2024. godine, 25. veljače 2025. godine i 21. svibnja 2025. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura), za pristup na ročište od 06. ožujka 2025. godine i 21. svibnja 2025. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura) te za pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura, uz pripadajući iznos PDV-a 25% odnosno 425,00 eura, te sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 398,17 eura i trošak izdavanja dokumentacije 66,37 eura.

22.1. Sud je priznao tužitelju samo trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura i pristup na pripremno ročište od 21. svibnja 2025. godine na koje tuženik uredno pozvan nije pristupio odnosno ukupno 300,00 eura uz iznos PDV-a od 75,00 eura, dok je sve ostale tražene troškove odbio kao neosnovane imajući u vidu da su se pisani podnesci odnosili na očitovanja tužitelja glede pisanih podnesaka drugotuženice, u odnosu na koju je tužbu povukao, a glede troškova stranke odučile da svaka snosi svoje troškove zastupanja. Nadalje, nije priznat traženi trošak za pristup na ročište za objavu presude, koje ročište nije potrebno niti je održano s obzirom je donijeta presuda zbog ogluhe, a isto tako nije priznat niti materijalni trošak na ime izdavanja dokumentacije imajući u vidu da se dokumentacija šalje putem e-komunikacije koji su troškovi ispisa sve dokumentacije na teret državnog proračuna.

22.2. Slijedom navedenog o parničnom trošku odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove presude, te je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 375,00 eura, dok je tužiteljev zahtjev glede parničnog troška odbijen u iznosu od 2.214,54 eura, a primjenom odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a te primjenjivih Tar. br. 7.1., 8.4., 46. i 54. odvjetničke tarife.

U Rovinju, 17. lipnja 2025. godine

Sutkinja:

Alessandra Gržinić-Matika

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog ogluhe stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda, a odluku o žalbi donosi nadležni Županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničkog stanja. (čl.353.st.2. ZPP-a).

Dna:

- pun. tužitelja

- tuženicima (2x)