Poslovni broj: P- 487/2023-20

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vjekoslavu Rimac, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB 02535697732, zastupane po odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništenosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika odvjetnika Vjekoslava Rimac, i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnicu Hanu Lukić Hob, 21.svibnja 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 9011468585 koji je zaključen između tužitelja IĆ iz [adresa] i tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 OIB 02535697732, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta 50 OIB 02535697732, da tužitelju IĆ iz [adresa] s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn izvrši isplatu novčanog iznosa od 2.664,34 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi zz kamata od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. g. a na dalje po stopi od 14 % godišnje te počev od 1. srpnja 2011. po stopi od 12 % godišnje a u slučaju promjene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015. g. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za 3 % poena, a od 1. siječnja 2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- 5,58 eura počevši od 31. 12. 2009. do isplate,

- 18,41 eura počevši od 31. 1. 2010. do isplate,

- 17,14 eura počevši od 28. 2. 2010. do isplate,

- 23,43 eura počevši od 31. 3. 2010. do isplate,

- 22,05 eura počevši od 30. 4. 2010. do isplate,

- 24,92 eura počevši od 31. 5. 2010. do isplate,

- 43,95 eura počevši od 30. 6. 2010. do isplate,

- 39,88 eura počevši od 31. 7. 2010. do isplate,

- 50,85 eura počevši od 31. 8. 2010. do isplate,

- 47,32 eura počevši od 30. 9. 2010. do isplate

- 39,86 eura počevši od 31. 10. 2010. do isplate

- 54,30 eura počevši od 30. 11. 2010. do isplate,

- 72,28 eura počevši od 31. 12. 2010. do isplate,

- 59,88 eura počevši od 31. 1. 2011. do isplate,

- 64,38 eura počevši od 28. 2. 2011. do isplate,

- 58,34 eura počevši od 31. 3. 2011. do isplate,

- 59,25 eura počevši od 30. 4. 2011. do isplate,

- 83,28 eura počevši od 31. 5. 2011. do isplate

- 84,89 eura počevši od 30. 6. 2011. do isplate,

- 105,63 eura počevši od 31. 7. 2011. do isplate,

- 95,58 eura počevši od 31. 8. 2011. do isplate,

- 84,49 eura počevši od 30. 9. 2011. do isplate,

- 83,11 eura počevši od 31. 10. 2011. do isplate,

- 82,12 eura počevši od 30. 11.2011. do isplate,

- 86,99 eura počevši od 31. 12. 2011. do isplate,

- 92,12 eura počevši od 31. 1. 2012. do isplate,

- 92,50 eura počevši od 29. 2. 2012. do isplate,

- 89,07 eura počevši od 31. 3. 2012. do isplate,

- 90,77 eura počevši od 30. 4. 2012. do isplate,

- 92,37 eura počevši od 31. 5. 2012. do isplate,

- 89,83 eura počevši od 30. 6. 2012. do isplate,

- 90,86 eura počevši od 31. 7. 2012. do isplate,

- 89,25 eura počevši od 31. 8. 2012. do isplate,

- 85,60 eura počevši od 30. 9. 2012. do isplate,

- 89,45 eura počevši od 31. 10. 2012. do isplate,

- 91,58 eura počevši od 30. 11.2012. do isplate,

- 90,84 eura počevši od 31. 12. 2012. do isplate,

- 82,58 eura počevši od 31. 3. 2013. do isplate,

- 89,61 eura, počevši od 28. 2. 2013.do isplate,

te da tužitelju naknadi i parnični trošak u iznosu od 1.550,00 eura sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom zaključio Ugovor i kreditu br. 9011468585 kojim mu je stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 28.819,96 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu čl. 7.) otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno je rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje navodi da je Presudom suda EU C-186/16 pravomoćno presuđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su mu potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Tužitelj nadalje navodi da je navedenom Presudom Vrhovnoga suda RH zauzeto je motrište da je povrijeđeno pravo potrošača (kakav status ima tužitelj) budući je tužena Banka koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji su se sklapali u valuti CHF, potrošači o navedenom riziku nisu bili obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Stoga tužitelj predlaže sudu da donese odluku kojom će utvrditi ništetnost odredbe čl. 6.Ugovora te obvezati tuženika da mu naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 2.664,34 Eura i sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe kako osporava osnovanost i visinu utuženog potraživanja, te prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nadalje navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, te stoga smatra da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Nadalje tuženik navodi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Nadalje tuženik navodi da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule, te da u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Tuženik ističe kako osporava i visinu utuženog potraživanja Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Također tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 9011774420, otplatni plan, izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Dubravki Herceg , te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

4.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa od 2.664,34 eura, a koji iznos se odnosi na preplatu kredita zbog povećanja tečaja.

5. Nesporno je:

- da su tužitelj i tuženik 17. 2. 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011027654, na iznos od 28.819,96 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Privredne banke Zagreb, te na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,50 %,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 414,14 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita

- da se redovna kamatna stopa mijenjala,

- da je kredit otplaćen.

6. Sporno je:

-

da li su ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

-

da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja tijekom trajanja otplate,

-

da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

7.U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora , s tim da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare, te je zastara individualni restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a

Sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH pod br. SU-4-33/22 od 31.1.2022. da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od ( naknadno) utvrđene ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donese u postupku kolektivne zaštite.

Stoga u smislu čl. 225. ZOO-a tražbina nije zastarjela.

8.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra NĆ i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

9.Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

9.1.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

10.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovor izveden je dokaz saslušanjem tužitelja

10.1.Tužitelj u danom iskazu navodi da je Ugovor s tuženikom zaključio 2006., za kupnju automobila, da je ugovor zaključen na način da su mu u autosalonu Mazda u Vinkovcima predložili da zaključi ugovor s PBZ radi kreditiranja kupnje vozila, da on uopće nije bio u banci, nego mu je ugovor bio predočen u autosalonu, da nije imao upute od osobnog bankara, niti je mogao pregovarati oko odredbi ugovora, da je ugovor pročitao i odnio ovjeriti kod javnog bilježnika, da mu je u autosalonu rečeno da ako će kupiti automobila na kredit, da može zaključiti samo takvu vrstu ugovora, da je ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, da je otprilike znao što znači valutna klauzula, a da je ugovori s valutnom klauzulom u CHF jer je najmanja oscilacija, da mu rata kredita bila negdje oko 2.000,00 kuna, a kasnije je znatno porasla. Nadalje je izjavio da kad je bio na ovjeri kod javnog bilježnika, da mu je isti rekao da se radi o ugovor s CHF i da ne bi trebalo biti velikih odstupanja u otplati mjesečne rate, da koliko on zna, da je valutna klauzula vezana za tečaj određene valute prema domaćoj valuti. Napominje da je znao da će biti tako velika oscilacija u tečaju je se ne bi odlučio za kupnju automobila i za taj kredit, da je zanimanju inženjer šumarstva. Nadalje je izjavio da je on sam otplaćivao kredit, da je pročitao ugovor ali da nije mogao pregovarati o odredbama ugovora, da se nije raspitivao kod tuženika o nekim drugim vrstama ugovora, da kod javnog bilježnika nije tražio pojašnjenja, nego mi je isti kratko objasnio o čemu se radi, da je točno da je svojevoljno potpisa ugovor, ali kako je već rekao ne u Banci nego u autosalonu, da je uz ugovor dobio opće uvijete poslovanja banke, ali bez ikakvog objašnjenja, da je prije ovoga kredita imao kredit s valutnom klauzulom, da mu nije poznato što je dovelo do promjene tečaja i visine rate, da mu nije poznato, a niti mi je itko rekao da će tečaj valute biti ne promijenjen, da se nikada prije toga nisam susretao s posljedicama promjene tečaja, da ne zna gdje se točno može provjeriti vrijednost strane valute u odnosu na kunu.

11. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

12. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom , budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora.

13. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

14.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

14.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o pojedinim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga odredba čl. 7. Ugovora ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15.Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Dubravki Herceg.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je Banka stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama, a koji odgovara protuvrijednosti od 28.819,96 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, da je kredit odobren za kupnju vozila, da je rok otplate kredita bio 84 mjeseca, te da je po knjigovodstvenoj kartici Banke, kredit u cijelosti otplaćen.

Iz zaključka nalaza i mišljenja vještaka proistječe da ukupan iznos pretplate po osnovu povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, u razdoblju od 31.03.2006. godine do kraja otplate kredita 28.02.2013. godine iznosi 21.218,36 kuna ili 2.816,16 EUR-a.

16.1. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

17.Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tuženik bez valjanje pravne osnove naplatio od tužitelja iznos na ime razlike nastale uslijed promjena tečaja u iznosu od 2.816,16 eura

Tužitelj podneskom od 9.10.2024. kojim specificira tužbeni zahtjev potražuje ukupan iznos od 2.664,34 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose čiji je zbroj veći od ukupnog iznosa te je stoga sud umanjio zbroj pojedinačnih iznosa do ukupno traženog iznosa od 2.664,34 eura.

Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio osnovanim.

18.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18.1.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

18.2.Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su stoga ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO- a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

19. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelost osnovanim te je donio odluku kao u izreci.

20. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.664,34 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) u iznosu od 100 bodova, za sastav podnesaka od 5.9.2023, 9.10. 2024., za zastupanje na ročištima od 5. 3. 2024. i 21. 5. 2025. po 100 bodova, ukupno 500 bodova, što čini novčani iznos od 1.000,00 eura, a što uvećano za PDV iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijskog-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura.

20.1.Tužitelju nije priznat trošak ročišta od 9. 10. 2024., budući je isto odgođeno njegovom krivicom jer je podnesak s uređenim tužbenim zahtjevom dostavio dan prije ročišta za glavnu raspravu, a što je protivno čl. 299. a st. 2. i 3. ZPP-a, tužitelju nadalje nije priznat niti trošak sudske pristojbe na tužbu budući ista nije plaćena do dana donošenja presude.

20.2. Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 eura.

U Vinkovcima, 17. lipnja 2025.

sudac;

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. odvjetnik Vjekoslav Rimac, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. odvjetničko društvo Leko & partneri d.o.o., Zagreb – punomoćnik tuženika na br. PBZ13-101333 PP -5870/2023 LN