Poslovni broj: Gž-775/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupan po punomoćnici SB, zaposlenici po punomoći, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, zastupan po AB, zaposlenici, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenog protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3608/2024-8 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3608/2024-8 od 28. veljače 2025. u točki I izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3608/2024-8 od 28. veljače 2025. u točki II izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao isplatu iznosa od 6.850,51 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je to pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 57,48 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. U žalbi navodi da nisu relevantne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23- dalje ZOOP) već su mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22- dalje ZMO) koji je takav specijalni zakon koji dopušta primjenu jedino Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) kao općeg zakona, ukoliko isti nije u suprotnosti. Tužitelj i dalje ustraje kod pravnog stava da se osnovanost zahtjeva ima prosuđivati kroz primjenu čl. 161. do 167. ZMO. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske niti u jednoj odluci ne navodi zbog čega bi u potpunosti isključio ZMO već samo i isključivo govori da se mora gledati primjena zakona koji je na snazi u vrijeme nastanka štete. Tužitelj se poziva na dvije odluke Ustavnog suda U-I-856/2016 od 7. veljače 2017. te U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021. Navodi da predmetna isplata u smislu odredbe čl. 161. ZMO predstavlja stvarnu štete temeljem čl. 1046. ZOO-a jer svakom takvom isplatom tužitelj umanjuje svoju imovinu, a što je potvrdio i Ustavni sud upravo u ranije citiranim odlukama. Stoga u predmetima naknade štete koje Zavod kao tužitelj pokreće sukladno odredbi čl. 161. ZMO ne mogu se nikako primjenjivati odredbe ZOOP kako to navodi prvostupanjski sud. Uostalom i sam ZOOP u odredbi čl. 27. navodi i upućuje na primjenu propisa iz mirovinskog osiguranja u pogledu stvarne štete. Kako je sud pogrešno primijenio ZOOP kao mjerodavno pravo, tada je pogrešno zaključio na kome je teret dokaza glede visine kako to određuje čl. 27. ZOOP. Navodi da teret dokaza glede visine zahtjeva ne može biti na tužitelju, već na tuženiku jer tuženik tvrdi da je iznos štete drugačiji od onog koji proizlazi iz odredbe čl. 161. ZMO. Prigovarajući visini, tuženik je na sebe svakako preuzeo teret dokazivanja jer je njegova dužnost da i on dokazuje istinitost za svoje navode, a što ga uostalom obvezuju odredbe čl. 7. i čl. 219. ZPP-a. Tužitelj je visinu svog zahtjeva dokazao obračunom koji ima svojstvo javne isprave, a tuženik naravno ima mogućnost da pobija navode iz javne isprave. Tužitelj osporava i dosuđeni trošak jer prema zapisniku s ročišta od 21. siječnja 2025. tuženik nije tražio trošak čime je sud prekoračio zahtjev.

5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba je djelomično osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 6.850,51 eura sa zateznom kamatom, nastale isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja koji je stradao u prometnoj nesreći za koju je odgovoran osiguranik tuženika, za razdoblje od 1. listopada 2021. pa do 31. ožujka 2024.

9. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, tužitelj u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između stranaka nesporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija tuženika i suodgovornost tuženika,

- da je osiguranik tužitelja ostvario pravo na invalidsku mirovinu i da je tuženik isplatio tužitelju štetu s osnove naknade neisplaćene invalidske mirovine do 1. listopada 2021.,

- da je čitanjem nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti od 27. kolovoza 2012. utvrđeno da je za osiguranika tužitelja DB utvrđen gubitak sposobnosti za rad, da ne postoji preostala radna sposobnost, da je uzrok invalidnosti ozljeda u nesreći izvan rada 100%, te je utvrđena trajna promjena u zdravstvenom stanju što uvjetuje opću nesposobnost za rad.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja izrazivši u bitnom shvaćanje da u konkretnom slučaju treba primijeniti čl. 27. ZOOP koji propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, s tim što je definiran pojam stvarne štete te način određivanja razmjernog iznosa mirovine. U smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP isplaćena invalidska mirovina u punom iznosu se ne može smatrati stvarnom štetom, već stvarnu štetu tužitelju čini iznos eventualne razlike između isplaćene mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu. Navedeno iz razloga što tuženik kao osiguravajuće društvo nije štetnik (vozač koji je skrivio prometnu nesreću), već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju preuzima ugovorne obveze koje su propisane odredbom čl. 27. ZOOP-a i dužan je naknaditi samo onu vrstu štete i u onoj visini kako to propisuje ZOOP. Stoga da su neosnovane tvrdnje tužitelja da ima pravo, sukladno odredbi čl. 161. i čl. 164. st. 1. ZMO na naknadu stvarne štete.

12. Utvrđuje da tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu zbog nesreće izvan rada, pa stoga u okolnostima konkretnog slučaja bilo je potrebno utvrditi je li tužitelj pretrpio stvarnu štetu u odnosu na utvrđenje razlike između isplaćenih invalidskih mirovina i iznosa pretpostavljenih starosnih mirovina osiguranika tužitelja.

13. Tužitelj i tuženik na okolnosti utvrđenja sporne činjenice u smislu da je tužitelj pretrpio stvarnu štetu u odnosu na utvrđenje razlike između isplaćenih invalidskih mirovina i iznosa pretpostavljenih starosnih mirovina osiguranika tužitelja, nisu predložili dokaz financijskim vještačenjem.

14. Tužitelj na kome je teret dokaza (čl. 221.a ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaza na okolnosti utvrđivanja visine stvarne štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku tj. nije dokazao da bi visina štete s osnove isplaćene invalidske mirovine za utuženo vremensko razdoblje od 1. listopada 2021. pa do 31. ožujka 2024. bila viša od starosne mirovine koju bi njegov osiguranik ostvario da štetnog događaja nije bilo te koju bi tuženik eventualno bio u obvezi naknaditi. Stoga odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

15. Pravilno je postupio sud prvog stupnja, kad je odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine koju potražuje od osiguravajućeg društva (štetnika) primijenio ZOOP, a ne ZMO.

16. Prema pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) zauzeo u većem broju svojih odluka (npr. Rev x-388/2018, Rev-5292/2019, Rev17/2022, Rev 664/2022, Rev- 264/2022), za odlučivanje u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

17. Odredbom čl. 27. st- 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, stavkom 2. propisano je da se između ostalih stvarnom štetom smatra i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Stavak 4. čl. 27. ZOOP propisuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

18. Stoga nije osnovan žalbeni navod tužitelja da je na odnose stranaka valjalo primijeniti odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme predmetnih isplata, a koji navodi predstavljaju osnovu žalbe tužitelja.

19. Pritom, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 219. ZPP navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja visine nastale štete – kao razlike između iznosa invalidske mirovine i one koja bi bila isplaćena u slučaju povrede na radu osiguranika tužitelja u smislu iznosa određenog čl. 27. st. 3. ZOOP, a taj iznos tužitelj nije dokazao. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je tužitelj kao dokaz nastale štete dostavio obračun isplaćene mirovine (list 15 spisa), odnosno izvršenih isplata, međutim navedeno ne dokazuje štetu koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženik u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, odnosno ne dokazuje upravo razliku na koju po odredbama ZOOP bi imao pravo tužitelj.

20. Dakle, kako u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom nije utvrđena nastala šteta, odnosno visina iste jer tužitelj u tom smislu nije predlagao financijsko vještačenje, a iz dostavljenih podataka, šteta, odnosno visina iste se nije mogla utvrditi, dok je teret toga dokaza nastanka štete bio na tužitelju (kako je već navedeno), to je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, takav zahtjev valjalo odbiti, kako je i učinio sud prvog stupnja.

21. U odnosu na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske na koje u žalbi ukazuje tužitelj, valja odgovoriti da ono nije izraženo u odnosu na istu činjeničnu i pravnu situaciju pa stoga ono nije primjenjivo u okolnostima konkretnog slučaja. U prilog navedenom govori činjenica što je i nakon donošenja spomenute odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021.), Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji na temelju odredbe članka 20. točke 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23,155/23 i 36/24 dalje: ZS) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, zauzeo jasno pravno shvaćanje da je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO te kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavcima 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

22. Međutim, odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je, a na što ispravno ukazuje tužitelj, prekoračio zahtjev tuženika, a što predstavlja bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a.

23. Prvostupanjski sud je tuženiku dosudio trošak postupka u iznosu od 57,48 eura i time je prekoračio zahtjev, budući da je tuženik na ročištu od 21. siječnja 2025 (list 156-157 spisa ) izjavio da trošak ne traži.

24. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I izreke kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl.368. st. 1. ZPP-a Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja ukinuta u točki II izreke, a kako je odučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 369. st. 5. ZPP-a.

U Rijeci 17. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan