Poslovni broj P-257/2024-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, OIB 14036333877, [adresa], zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 8. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja s zamjenikom punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 5140230452- 27000060009/2007, zaključen dana 8. lipnja 2007. godine između tužitelja HU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.365,60 eura (tisućutristošezdesetpeteuraišezdesetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. lipnja 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 1.543,68 eura, dok se u tuženik u cijelosti odbija sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate navodeći je sa prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj: 5140230452-27000060009/2007 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu), a temeljem kojeg Ugovora o kreditu mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.000,65 CHF, po srednjem tečaju za CHF Slavonske banke Osijek d.d. , važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 440,72 CHF.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da je Ugovorom o kreditu tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 6. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 2,00% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, što je tuženik prilikom isplate kredita naplatio tužitelju

1.2. Također tužitelj navodi da se o ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, tako da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade.

1.3. Pojašnjavajući gore navedeno tužitelj navodi da njemu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, tako da s obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tužitelj navodi da je tuženik nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05) predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tužitelj se poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u odluci broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., te predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrdit da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te utvrditi da ista ne proizvodi pravne učinke, ujedno je zatražio naknadu parničnog troška sa kamatom od donošenja presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare navodeći da je Ugovor o kreditu otplaćen u kolovozu 2014., dalje navodeći da se ima cijeniti da je tužitelj Ugovorom kreditu dobio na raspolaganje 31.000,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 1.400,00 EUR, tako da u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. stavka 2. ZOO/05, dalje navodeći da je predmetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu jasna, radi čega je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena, pri tom se poziva na odredbu čl. 1022., st. 2. ZOO/05 kao i na čl. 2., st. 1., točku 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16).

2.1. Uz navedeno, tuženik ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), te se poziva na odredbu čl. 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002 u daljem tekstu ZB), kao i na odredbu st. 3., toč. 5. istog članka, i odredbe čl. 174. ZB-a, na temelju čega je Hrvatska narodna banka donijela Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03).

2.2. S obzirom nagore navedeno tuženik navodi da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), navodeći da je efektivna kamatna stopa (EKS), kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita, te predlaže sudu ukoliko sud to smatra potrebnim da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Također tuženik navodi da je on ispunio svoju obvezu iz čl. 173. ZB-a a na način da je u svojim poslovnim prostorijama učinio dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita.

2.3. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, budući da je jasno navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade, lako je uočljiva jer je pisana istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu, čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03), pri tom se poziva na sudsku praksu izraženu u presudi suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to presudu C-621/17 od 3. listopada 2019. i presudu C-84/19 od 3. rujna 2020.

2.4. Nadalje tuženik navodi da je u Ugovoru o kreditu tuženik jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, te da je najbolja praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod.

2.5. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio. Nadalje navodi da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. S tim u vezi tuženik se poziva na sudsku praksu austrijskog Vrhovnog suda u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016., te isti stav sudova Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Dodatno tuženik navodi da je on konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade.

2.6. Ako sud unatoč gore navedenom odluči provoditi tzv. sud poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, tuženik ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje radi čega predlaže saslušanje tužitelja i kreditnog referenta koji je radio na obradi Ugovora o kreditu, s tim da je tijekom postupka tuženik odustao od prijedloga da se sasluša svjedok kreditni referent koji je sudjelovao u obradi Ugovora o kreditu, te se poziva na sudsku praksu Trgovačkog suda u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. i Županijskog suda u Splitu je u presudi Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023.

3. Tužitelj u podnesku od 25. rujna 2024. očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi kao i u tužbi po pitanju ništetnosti "ulazne naknade", napominjući da prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pregovaralo leži na tuženiku kao trgovcu budući je riječ o potrošačkom ugovoru koji je tipski i unaprijed pripremljen od tuženika.

3.1. U odnosu na prigovor zastare u navedenom podnesku tužitelj ističe kako se u ovoj pravnoj stvari radi se o tužbi radi utvrđenja ništetnosti za koju nema propisanog zastarnog roka.

4. Tuženik u podnesku od 13. studenoga 2024. očitujući se na navode tužitelja iz podneska od 25. rujna 2024. navodi da predlaže saslušanje tužitelja na okolnost spoznaja i obavijesti koje je dobio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Dalje navodeći da su njegovi navodi iz odgovora na tužbu u skladu s praksom drugostupanjskih sudova Republike Hrvatske i Trgovačkih sudova, kao i u skladu s Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite, te ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Osijeku, P-2/2021 28. travnja 2022. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. koji je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Osijeku te odbio tužbeni zahtjev za utvrđivanje „ulazne naknade“ ništetnom.

5. Proveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu s lista 5-12 sudskog spisa, uvidom u priloženu sudsku praksu s lista 13-20 sudskog spisa, uvidom u Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite s lista 91 sudskog spisa, te saslušanjem tužitelja.

6. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

7. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 31.065,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 7 godina, da je čl. 6. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 2% jednokratno unaprijed.

8. Nesporno je da je gore navedena naknada naplaćena, što s obzirom na iznos kredita koji je s obzirom na tečaj CHF na dan isplate u kunama iznosio cca 164.118,36 kn te s obzirom na ugovorenu naknadu od 2% na iznos kredita proizilazi da je tužitelju s osnova navedene naknade naplaćen iznos od 3.282,36 kn.

9. Nesporno je da je Slavonska banka d.d. Osijek, a koja je sa tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

10. Nesporno je da je tuženik priložio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite od 14. veljače 2014. koji je donesen nakon sklapanja Ugovora o kreditu, stoga sud isti nije cijenio.

11. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 6. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 2% jednokratno unaprijed, te da li je nastupila zastara potraživanja.

12. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 6. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 8. lipnja 2007.

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

14. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% iznosa kredita.

16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je u odnosu na predmetni kredit i to njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kod ovog suda ishodio pravomoćnu presudu posl. br. 15 P-234/2019-23 od 30. lipnja 2022. po kojoj mu je tuženik isplatio dosuđene iznose.

16.1. Što se tiče njegove informiranosti o odredbama ugovora o kreditu uključujući i predmetnu odredbu iz čl. 6. naveo je da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u Slavonskoj banci imao otvorene račune, te da je u tu banku otišao kada je trebao kredit, te rekao službenici banke koja je radila na šalteru koji iznos novca treba a ona kada je razmotrila njegovo izlaganje rekla je da imaju proizvod koji njemu odgovara, a to je ugovor o kreditu koji je i potpisao, nikakve druge kredite nije mu ponudila.

16.2. Nadalje je naveo da na temelju onog što je njemu tada rečeno nije mogao zaključiti da će doći do značajnog povećanja tečaja Švicarskog franka i povećanja kamate, a prije potpisivanja predmetnog ugovora nitko mu od strane kreditora nije tumačio odredbu čl. 6. o naknadi za obavljanje bankarskih usluga. Učinio je nespornim da je pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja ali s obzirom na protek vremena više se niti ne sjeća da li je njemu nešto bilo "sumnjivo" vezano za predmetnu odredbu. Za cijeli postupak prije potpisivanja ugovora o kreditu naveo je da je sve izgledalo kao "uzmi ili ostavi" s obzirom da je bila riječ o proizvodu kreditora o kojem nije imao mogućnosti pregovaranja a kada je došao potpisati ugovor, tekst ugovora je već bio pripremljen, tako da je on već pripremljeni ugovor pročitao i rukovodio se povjerenjem u ono što mu je službenik rekao a to je da je to najpovoljniji kredit za njega, uz to je imao povjerenja u Slavonsku banku s kojom je ranije imao suradnju.

16.3. Na upit punomoćnika tuženika tužitelj navodi da je pored ovog kredita imao i druge kredite kao npr. u HABOR-u, a za ovaj kredit naveo je da ga je iskoristio za kupovinu osobnog automobila za potrebe sebe i svoje obitelji, a ne za obavljanje svoje djelatnosti.

17. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 10. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

20. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 2% na iznos kredit, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužitelj platio predmetnu naknadu u iznosu cca 3.282,36 kn a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi kredita iznose.

21. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika da se pribave podaci od Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni, budući da je i bez provođenja ovog dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

22. Radi svega gore navedenog stav je suda da je odredba Ugovora o kreditu iz čl. 6. o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna.

23. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 6. Ugovora o kreditu.

24. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova) i sastav dva obrazloženog podneska od 25. rujna 2024. i od 11. prosinca 2024. (Tbr. 8/1-100 bodova za svaki podnesak), zastupanja na ročištima od 11. veljače 2025. i 8. svibnja 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-100 bodova za svako ročište) i trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište od 26. studeni 2024. koje je odgođeno prije upuštanja u raspravljanje (Tbr. 9/5-25 bodova). Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a, trošak iznosi 1.312,50 eura, s tim da mu nije priznat zatraženi trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za uručenje presude budući da njegov punomoćnik na navedeno ročište nije pristupio.

25.1. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 26,55 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP-a, što ukupno dosuđen trošak iznosi 1.365,60 eura.

25.2. Tužitelju se temeljem gore navedenih odredbi Uredbe i ZSP-a nije mogao priznati zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu o presudu preko gore navedenog iznosa.

26. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeno parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška, dok tuženik takav zahtjev nije postavio.

27. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a

28. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 17. lipnja 2025.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru,

2. Zlatko Knezović, Odvjetničko društvo KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d., Zagreb.