Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-245/2024-36.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Marin Barić, odvjetnik u Rijeci protiv tuženika Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, koju zastupaju odvjetnici iz OD Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Marina Bari Barića, odvjetnika iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanoga tuženika, 17. lipnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 306- 248/2007 od dana 8. svibnja 2007. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženik, odnosno sve druge odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem su stranke ugovorile švicarski franak (CHF) kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita tj.u kojem su ugovorile da se kredit odobrava u CHF prema srednjem tečaju za CHF banke– tuženika te u kojem su ugovorile otplatu kredita i obveza po srednjem tečaju banke -tuženika za švicarski franak (CHF).

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, da tužiteljici AM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.237,52 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 0,22 EUR-a od 17.08.2007., pa do isplate

- na iznos od 1,65 EUR-a od 16.01.2008., pa do isplate

- na iznos od 1,45 EUR-a od 01.02.2008., pa do isplate

- na iznos od 1,26 EUR-a od 29.02.2008., pa do isplate

- na iznos od 1,23 EUR-a od 22.04.2008., pa do isplate

- na iznos od 0,69 EUR-a od 17.06.2008., pa do isplate

- na iznos od 0,93 EUR-a od 17.09.2008., pa do isplate

- na iznos od 5,46 EUR-a od 18.11.2008., pa do isplate

- na iznos od 6,69 EUR-a od 24.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,82 EUR-a od 24.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 14,59 EUR-a od 24.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 14,59 EUR-a od 28.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,90 EUR-a od 14.05.2009., pa do isplate

- na iznos od 11,07 EUR-a od 14.05.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,12 EUR-a od 24.06.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,12 EUR-a od 30.06.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,37 EUR-a od 02.11.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,40 EUR-a od 03.11.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,81 EUR-a od 03.11.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,01 EUR-a od 03.11.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,58 EUR-a od 30.11.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,89 EUR-a od 31.12.2009., pa do isplate

- na iznos od 13,67 EUR-a od 16.02.2010., pa do isplate

- na iznos od 16,16 EUR-a od 29.03.2010., pa do isplate

- na iznos od 15,54 EUR-a od 20.04.2010., pa do isplate

- na iznos od 19,64 EUR-a od 08.06.2010., pa do isplate

- na iznos od 21,92 EUR-a od 21.07.2010., pa do isplate

- na iznos od 26,88 EUR-a od 29.09.2010., pa do isplate

- na iznos od 25,71 EUR-a od 22.11.2010., pa do isplate

- na iznos od 30,70 EUR-a od 13.12.2010., pa do isplate

- na iznos od 31,68 EUR-a od 13.12.2010., pa do isplate

- na iznos od 31,68 EUR-a od 10.01.2011., pa do isplate

- na iznos od 30,29 EUR-a od 21.02.2011., pa do isplate

- na iznos od 32,93 EUR-a od 28.02.2011., pa do isplate

- na iznos od 34,42 EUR-a od 31.03.2011., pa do isplate

- na iznos od 32,80 EUR-a od 30.04.2011., pa do isplate

- na iznos od 37,11 EUR-a od 31.05.2011., pa do isplate

- na iznos od 43,52 EUR-a od 30.06.2011., pa do isplate

- na iznos od 49,84 EUR-a od 31.07.2011., pa do isplate

- na iznos od 44,15 EUR-a od 12.09.2011., pa do isplate

- na iznos od 42,85 EUR-a od 30.09.2011., pa do isplate

- na iznos od 39,97 EUR-a od 31.10.2011., pa do isplate

- na iznos od 41,27 EUR-a od 30.11.2011., pa do isplate

- na iznos od 43,90 EUR-a od 31.12.2011., pa do isplate

- na iznos od 47,22 EUR-a od 06.02.2012., pa do isplate

- na iznos od 46,84 EUR-a od 29.02.2012., pa do isplate

- na iznos od 45,88 EUR-a od 31.03.2012., pa do isplate

- na iznos od 46,04 EUR-a od 12.06.2012., pa do isplate

- na iznos od 47,19 EUR-a od 11.07.2012., pa do isplate

- na iznos od 45,77 EUR-a od 10.08.2012., pa do isplate

- na iznos od 46,02 EUR-a od 14.09.2012., pa do isplate

- na iznos od 42,82 EUR-a od 20.09.2012., pa do isplate

- na iznos od 42,81 EUR-a od 30.09.2012., pa do isplate

- na iznos od 46,14 EUR-a od 12.11.2012., pa do isplate

- na iznos od 45,21 EUR-a od 13.12.2012., pa do isplate

- na iznos od 46,50 EUR-a od 10.01.2013., pa do isplate

- na iznos od 44,03 EUR-a od 12.02.2013., pa do isplate,

- na iznos od 43,34 EUR-a od 12.03.2013., pa do isplate

- na iznos od 46,30 EUR-a od 15.04.2013., pa do isplate

- na iznos od 41,62 EUR-a od 21.05.2013., pa do isplate

- na iznos od 42,37 EUR-a od 24.06.2013., pa do isplate

- na iznos od 41,99 EUR-a od 15.07.2013., pa do isplate

- na iznos od 42,17 EUR-a od 20.08.2013., pa do isplate

- na iznos od 44,65 EUR-a od 22.10.2013., pa do isplate

- na iznos od 43,94 EUR-a od 22.10.2013., pa do isplate

- na iznos od 44,92 EUR-a od 16.12.2013., pa do isplate

- na iznos od 46,14 EUR-a od 14.01.2014., pa do isplate

- na iznos od 44,42 EUR-a od 14.01.2014., pa do isplate

- na iznos od 47,03 EUR-a od 26.03.2014., pa do isplate

- na iznos od 47,01 EUR-a od 14.04.2014., pa do isplate

- na iznos od 46,75 EUR-a od 14.04.2014., pa do isplate,

- na iznos od 45,13 EUR-a od 14.05.2014., pa do isplate

- na iznos od 45,30 EUR-a od 10.06.2014., pa do isplate

od 17. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 15%, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza do 2015. godine, pa do 31.12.2022, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 nadoknaditi tužitelju AM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročene parnične troškove ovoga spora u iznosu od 1.312,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. lipnja 2025. pa do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 306-248/2007 od dana 8. svibnja 2007. godine.

Predmetnim ugovorom o kreditu tuženik je kao kreditor odobrio mu kredit u iznosu od 11.540,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF. Ističe i da je u međuvremenu tuženik promijenio tvrtku iz HYPO ALPE-ADRIABANK d.d. u Addiko Bank d.d., a jasno je da se radi o istim pravnim osobama. Ugovori koji su sastavljeni unaprijed poput ovog između njega i tuženika moraju udovoljavati zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenog teksta ugovornih odredbi, što zapravo znači da potrošač, ovdje on, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze, pri čemu se kao stupanj pažnje uzima pažnja prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću. U konkretnom slučaju ugovor između njega i tuženika nikako nije udovoljio zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenog teksta.

U vrijeme kada je sklapao ugovor nije bio upoznat niti je imao saznanja o ekonomskom riziku koji za njega predstavlja vezivanje glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik je bio dužan informirati ga o rizicima i karakteristikama konkretne valute CHF te svim rizicima koji vezano za tu valutu mogu dovesti do značajne neravnoteže prava tijekom ugovora na štetu njega, a što je sve tuženiku bilo poznato u vrijeme sklapanja kredita jer je isto utvrdio MMF još 1997. godine. Pogotovo je tuženik trebao ga informirati kako valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula EURO budući da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj franka kao što štiti tečaj eura.

Tuženik je propustio informirati ga o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu.

U vrijeme zaključenja ugovora on i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i to člancima 2. i 4. Ugovora o kreditu.

Dakle, tuženik, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, pri ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao ga o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti o valuti uz koju se vezuje glavnica, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na njegovu štetu odnosno što tuženik sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano određuje visinu njegove obveze, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima koji ima za cilj zaštitu vrijednosti i osnova ove odredbe podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Navedeno dokazuje da je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, da su ugovorne odredbe bez pravnog učinka, odnosno ništetne, pa ima pravo zahtijevati od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao i to preplaćeni iznos zbog valutne klauzule.

U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. godine donio presudu i rješenje poslovni broj Rev-2221/18 od kojom je odbijena između ostalog revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i njega) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da je prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, propustio informirati potrošače o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu u CHF, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako ga štiti prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EUROzone gotovo potpuno neizvjestan što je utvrdio MMF još 1997. godine, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.

Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti mu sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

Poziva se i na odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18., a u kojoj je utvrđeno da je za ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, a u skladu odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača , propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na pojedinačne postupke pokrenute po potrošačima.

Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli on je preplatio iznos od najmanje 1.500,00 EUR. Zbog činjenice što mu tuženik nije dostavio svu dokumentaciju, a posebice početni otplatni plan i pregled prometa po kreditu, nije u mogućnosti točno izračunati preplaćeni iznos zbog ništetnosti valutne klauzule. Zatražio je po predmetnom ugovoru o kreditu početni otplatni plan, otplatni plan s promjenama kamatne stope (u CHF), pregled prometa za klijenta specifikaciju uplata, obavijest o promjenama kamatnih stopa po predmetnom kreditu, a koje isprave tuženik, prema sadržaju građansko-pravnog odnosa, mora na njegov zahtjev mu dati te koje predstavljaju zajedničke isprave.

Do danas on nije zaprimio početni otplatni plan i pregled prometa za klijenta po predmetnom ugovoru o kreditu.

Pridržava pravo preciziranja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na način da sukladno istom precizira ukupan i pojedinačni pretplaćeni iznos sa svakim danom dospijeća istog te razloži pretplatu s osnova ništetne odredbe za valutnu klauzulu.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 08.04.2025. (list 178 do 181 spisa), tužitelj predlaže da sud isti usvoji u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu (list 36 do 43 spisa), tuženik između ostalog navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe.

Osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.

Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt--249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023.g., cit.: „…stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.“

Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe.

Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo?

Prvenstveno ističe kako sama činjenica da je on napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora.

U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.).

Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a on je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju.

On je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj.

Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu.

Postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja?

U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža.

Ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika.

Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. On kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je on aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Je li on prilikom zaključenja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja?

Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom.

Ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od njega da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od njega da isključivo on snosi valutni rizik.

Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora.

Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u.

Pritom, smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“

Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena.

Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.8

Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan.

Ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima.

Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF.

Slijedom navedenog, smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što on u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK.

Stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 8,79 %, kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je njemu nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita.

Napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.:

„…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“

U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

Ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.

On je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što on u cijelosti osporava.

U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH10 cit.:

"Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

Predlaže naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan te obvezati tužitelja da mu naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 49 do 52 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 117 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti LM iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 25.2.2025. zajedno s prilozima koji se sastoje od Obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 7.1.2025., Pregleda prometa za klijenta, Specifikacija uplata, Isplatni nalog- obračun, Otplatnog plana, Obavijesti o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25301371 od 14.12.2008., Obavijesti o promjeni kamatne stope po kreditu broj 25301371, Ugovora o kreditu broj 306-248/2007 od 11.05.2007., Ugovora o deviznom štednom ulogu-depozitu (list 107 do 170 spisa).Saslušana je tužiteljica AM (list 194 i 195 spisa).

4. Tuženik je kao dokaz uz Odgovor na tužbu dostavio Izjavu svjedoka ŠMB djelatnice tuženika , međutim taj dokaz sud nije uzeo u obzir jer se radi o nezakonitom dokazu, jer svjedoci se saslušavaju neposredno na glavnoj raspravi.

5. Tuženik je predložio da sud prilikom vještačenja da izračunati tzv. negativne razlike. Na pripremnom ročištu 15. siječnja 2025. sud je odbio dokazni prijedlog tuženika, jer se radi o prijedlogu koji tužitelj nije utužio, a tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja, kao što nije istaknuo niti tražbinu koju bi stavio u prijeboj, iako mu kao instituciji koja se bavi novčanim transakcijama to ne bi bio nikakav problem.

6. Nakon što je tužitelj po primitku nalaza i mišljenja vještaka specificirao tužbeni zahtjev, tuženik se protivio takvoj preinaci tužbe, jer da je preinaka od strane tužitelja učinjena u nedopuštenoj fazi postupka odnosno nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, te da je tada tužitelj prvi puta odredio visinu tužbenog zahtjeva.

6.1.Sud je na glavnoj raspravi 14. svibnja 2025. godine dopustio preinaku tužbenog zahtjeva u skladu s člankom 190. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014.,70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a). Naime tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja mogao precizirati tužbeni zahtjev. U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelj tek nakon financijsko knjigovodstvenog vještačenja prvi puta odredio visinu tužbenog zahtjeva valja navesti da je tužitelj u tužbi naveo stupnjevitu tužbu ali uz zahtjev za stupnjevitom tužbom postavio je i određeni tužbeni zahtjev kojim potražuje uz utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i točno naznačen novčani iznos. S obzirom na navedeno nije bilo činjenica na temelju kojih bi sud odbacio tužbu, a kao što je to predložio tuženik.

7.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su predmetne naplate naplaćene u visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, među strankama je bila sporna osnovanost tužbenog zahtjeva kao i činjenica da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

10. Iz iskaza tužiteljice ŠM (list 194 i 195 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopila sa tuženikom i nije mogla pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. Namjena kredita je bila kupnja polovnog auta. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imala obrt ni firmu. Ugovor je sklopila kao fizička osoba. Ugovor o kreditu je pročitala, ali je pitala djelatnika banke zašto je isplata u švicarcima i isti su joj odgovorili da je to povoljniji kredit od kredita u EUR-ima. U ono vrijeme nije znala što znači valutna klauzula, a također ni promjenjiva kamatna stopa. Rate kredita su joj rasle. Nije išla u banku radi toga, jedino je znala otići u banku ako nije bila u mogućnosti uplatiti cijeli iznos rate koliko joj je još dug. Nije ekonomske struke i ništa joj nije bilo objašnjeno u svezi kredita od strane djelatnika banke.

10.1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice smatrajući ga životnim, objektivnim i u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka iz kojeg je nedvojbeno utvrđeno da su tužiteljici s osnova valutne klauzule doista porasle rate kredita.

11. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 306-248/2007 dana 8.5.2007. godine

- da je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit i to nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.540,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok otplate 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu,

- da je člankom 3. predmetnog Ugovora ugovorena kamata od 7,9% dekurzivno godišnje,

- da je ugovoreno predmetnim Ugovorom da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 179,30 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-bank d.d. na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten,

da je vještačenjem utvrđeno da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan sklapanja ugovora, iznosila 16.858,54 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.237,52 EUR,

- da je tužiteljica predmetni Ugovor sklopila kao fizička osoba i da su joj rate kredita tijekom otplate rasle,

- da je sredstva iz kredita utrošila za kupnju polovnog automobila.

12. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

13. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj

U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

13.1. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

13.2.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

15. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj

15.1.Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

16. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

16.1.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Kako je predmetnom odredbom članka 2. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

Naime, i iz samog obrazloženja Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019. odnosno Revt-249/2014. od 9. travnja 2015.) proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenljive kamatne stope u Ugovoru o kreditu a na način kako su to radile banke suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca , pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli koja je postojala u Ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne tope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati kao i valutna klauzula.

Budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila niti određena niti odrediva, a budući je prema odredbama članka 269.stav 2. Zakona o obveznim odnosima propisan da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba priliko ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope je učinila ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. tuženika što je dovelo do očite neuravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Promjena tečaja valute za koju je Ugovor o kreditu vezan je mijenjana kao što je mijenjana i kamata jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja i kamata je postala promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati, jer je svaka Odluka tuženika o promjeni kamatne stope bila samovoljna i tuženik se u takvim situacijama ponio kao nesavjestan gospodarstvenik, te ugovaranjem takvih ugovornih odredba i samovoljnih podizanja kamatne stope tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj, a bez da ga je o tome prilikom ugovaranja valutne klauzule i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za njega.

17.1.Stav je i Vrhovnog suda u citiranoj Odluci da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Naime, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno i Vrhovni sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom članka 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također stav Vrhovnog suda je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno se pregovaralo niti potrošač je imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

Također vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, Vrhovni sud je također zauzeo stav da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju da uzmu ili ostave, pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca iz kredita koje su odobravale tužene banke u konkretnom slučaju i tuženik i to pod uvjetima koje su one diktirale.

18. Prema odredbi članka 138.a Zakona o parničnom postupku od 2007., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18.1.Odgovarajuću odredbu sadrži i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014.) važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

19. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te su takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

21. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno je, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice koja je navela da je kredit digla radi kupnje garaže i da u to vrijeme nije imala otvoren nikakav obrt ni firmu, već da je kredit uzela kao fizička osoba, a što proizlazi ne samo iz iskaza tužiteljice, već i iz samog Ugovora u kojem je tužiteljica navedena kao fizička osoba. Valja samo navesti da je odobren kredit za kupnju garaže iz Programa poticane stanogradnje u Gradu Zagrebu. Također kod tuženika nisu joj ponudili niti jedan drugi Ugovor, jedino Ugovor u CHF, jer je takve kredite za poticanu stanogradnju jedino pratila i realizirala Splitska banka s kojom je i sklopljen Ugovor, a koja je kasnije, a što proizlazi iz Sudskog registra pripojena tuženiku.

22. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju, svojstva potrošača, valja navesti da ZZP/02. u članku 3. al. točka 9. te ZZP/14 u članku 15. stavak 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

23. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, da je tome tako, sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita bila je kupnja automobila, iako je u Ugovoru o kreditu navedeno da se radi o nenamjenskom kreditu.Također navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužiteljice koja je decidirano iskazala da je kredit utrošila za kupnju polovnog automobila, te da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imala otvoren ni obrt ni firmu.

24. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13. odlučeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet Ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

25. Odredbom članka 11.a stav 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09. i 112/12.) propisano je da ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" citiranog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje Odluke o korekciji visine kamatne stope. Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču i prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom Ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Odredbom članka 11.a stav 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da za sve postojeće Ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli:-referentnu kamatnu stopu ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.

26. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/2003.) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost Ugovora (članak 87.). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), a koji je stupio na snagu 30. srpnja 2007.

27. Na temelju svega naprijed navedenog i iznijetog, kao i na temelju iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, te smatra njegov iskaz životnim, objektivnim i vjerodostojnim, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj 306-248/2007 od 8.5.2007. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora djelomično ništetan i bez pravnog učinka.

27.1.Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstvo potrošača, ZZP/03 u članku 3. te ZZP/14 u članku 15. stav 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U Konkretnom slučaju nepobitno je utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu u kojem je decidirano navedeno da se radi o nenamjenskom kreditu, pa ako se radi o nenamjenskom kreditu tada je korisnik kredita mogao ta sredstva uložiti u kupnju automobila, kao što je i učinio.

Naime, tužena na kojoj je teret dokaza, da tužitelj nije potrošač, nije tijekom postupka to dokazala.

Tuženik također nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita, jer kao što i proizlazi iz iskaza tužiteljice da je upravo morala uzeti kredit u švicarskim francima jer joj je to bilo uvjetovano radi mogućnosti kupnje automobila. Nisu ju upozorili na nikakve rizike kao ni na to da bi mogle toliko rasti rate kredita. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je upozorio tužitelja na bilo kakve posljedice promjene tečaja tj. valutne klauzule u CHF. Prema tome ništa ne ukazuje da je tužiteljica kao običan građanin mogla predvidjeti sve posljedice promjene tečaja valutne klauzule.

28. Prema članku 323. stav 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.) u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

29. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženice na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju i to u iznosu od 2.237,52 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, jer je u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta i umanjenje nečije imovine. Tuženik mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu na navedeni iznos od dana stjecanja. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnesena dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

31. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije , računovodstvo i vrijednosne papire LM iz Darfin d.o.o koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 25.2.2025. (list 107 do 170 spisa). Vještak je u svojem nalazu i mišljenju na stranici 6 i 7 u Tabeli prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Utvrdio je, da je, ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan sklapanja ugovora, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 16.858,54 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.237,52 EUR.

32. Tužitelj je bio suglasan s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka i na isti nije imao primjedbi. Tuženik je istaknuo samo prigovore pravne prirode, a u prigovorima pravne prirode odlučuje sud, a ne vještak. Također je istaknuo kako nema financijskih prigovora odnosno primjedbi na matematički izračun vještaka.

32.1.Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka smatrajući ga stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa znanošću i strukom.

33. Kako utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovanih isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku zbog promjene deviznog tečaja CHF-valutne klauzule prema obračunu banke po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB- a važećem na dan isplate kredita iznos od 2.237,52 EUR to primjenom članka 323. stav 1. i članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa, a koji mu je obvezan isplatiti tuženik. Također ima pravo i na zateznu kamatu a primjenom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima i to od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su joj plaćeni temeljem takve odredbe.

34. Sukladno navedenom, valjalo je konačno postavljeni tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

35. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

36. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 5. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

37.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR , za sastav podnesak od 8.4.2025. prema Tbr. 8. točka 1. OT-a iznos od 200,00 EUR.

Također priznati su potrebni troškovi i za zastupanje na ročištu 16.1.2025. i 14.5.2025. za svako iznos od 200,00 EUR prema Tbr. 9. točka 1. OT-a. Priznat je i trošak žalbe u iznosu od 250,00 EUR. Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 262,50 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 1.312,50 EUR.

38.Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 17. lipnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Marin Barić, dr.A. Starčevića 4, Rijeka

2. OD Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 47

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte