Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-662/2023.-36.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvo Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. iz Zagrebu, radi isplate, nakon 4. lipnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika Matee Polanović Pamuković, odvjetnice u Zaboku, na ročištu za objavu 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) od 636,09 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 4,17 EUR od 31. kolovoza 2005. pa do isplate,

- 3,71 EUR od 30. rujna 2005. pa do isplate,

- 3,65 EUR od 31. listopada 2005. pa do isplate,

- 3,93 EUR od 30. studenoga 2005. pa do isplate,

- 2,68 EUR od 31. prosinca 2005. pa do isplate,

- 2,14 EUR od 31. siječnja 2006. pa do isplate,

- 0,41 EUR od 28. veljače 2006. pa do isplate,

- 8,54 EUR od 31. listopada 2008. pa do isplate,

- 9,22 EUR od 31. prosinca 2008. pa do isplate,

- 10,86 EUR od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

- 11,58 EUR od 28. veljače 2009. pa do isplate,

- 9,32 EUR od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

- 9,68 EUR od 31. svibnja 2009. pa do isplate,

- 4,22 EUR od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

- 4,79 EUR od 31. srpnja 2009. pa do isplate,

- 6,23 EUR od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 6,07 EUR od 30. rujna 2009. pa do isplate,

- 4,69 EUR od 31. listopada 2009. pa do isplate,

- 7,27 EUR od 30. studenoga 2009. pa do isplate,

- 9,16 EUR od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

- 12,19 EUR od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

- 11,40 EUR od 28. veljače 2010. pa do isplate,

- 15,31 EUR od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

- 14,46 EUR od 30. travnja 2010. pa do isplate,

- 16,26 EUR od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- 28,09 EUR od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

- 25,56 EUR od 31. srpnja 2010. pa do isplate,

- 32,39 EUR od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 351,37 EUR od 4. rujna 2010. pa do isplate,

po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12. a. st. 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.512,50 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom zatraženom iznosu zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 9010650465 uz glavnicu koja je vezana uz valutu CHF. Tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku.

1.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik uz ostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF u potrošačkim ugovorima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15) te na čl. 1021. i 1022. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da su sastojci svakog ugovora o kreditu iznos kredita i ugovorene kamate, a prema Zakonu o obveznim odnosima nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora, a u predmetnom slučaju je jednostrano određena visina kamate odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora. Ugovor je zaključen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Ugovranje zaštitne klauzule u valuti CHF je utvrđeno ništetnim odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje kredita uz valutu CHF nije valjana te se smatra kao da nikada nije ni ugovorena. Tužitelju je isplaćen iznos kredita u valuti HRK te se smatra da je ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK. Funkcija zaštitne klauzule je čuvanje vjerovnika i dužnika od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja odnosno devalvacije i hiperinflacije. Tuženik je ništetnim i pogrešnim ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih.

1.3. Tuženik je temeljem čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve iznose koje je preplatio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

1.4. Tuženik do dana podnošenja tužbe nije dostavio dokumentaciju o kreditu tužitelju te je tužitelj postavio manifestaciju zahtjev u tužbi, kojeg je precizirao i prije i nakon provođenja financijskog vještačenja.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare tražbine tužitelja, zatim prigovor da utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu biti primijenjena na konkretan predmet, da nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kamo li izravnoj primjeni navedene presude, da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula, da je ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka te da nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao ni osnovu svoje tražbine.

2.1. Tuženik smatra da je pretpostavka za postavljanje manifestacijskog zahtjeva i odlučivanja o istom da je tužitelj prije podnošenja tužbe zatražio određene isprave i podatke koje mu je tuženik odbio dati. Tužitelj takve podatke nije zatražio od tužitelja. Tuženik je u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ugovor je prestao isplatom kredita te je ugovorni odnos okončan. Utvrđenja iz kolektivnog spora odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, a ne na konkretni slučaj. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne može zamijeniti pojedinačnu tužbu po konkretnom pravnom odnosu. U svakoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Zadatak je suda utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom zaključenja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Smatra da tužitelj u današnje vrijeme lako dostupnih informacije nije mogao ostati uskraćen na način da bi mu sporne ugovorne odredbe mogle ostati nejasne i nerazumljive.

2.2. Tuženik je putem svojih djelatnika prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Tužitelju je i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke bilo moguće upoznati se s oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF. Tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tužitelju su sve informacije bile dostupne te je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

2.3. Tužitelj je mogao izabrati između više vrsta ugovora o kreditu u ponudi tuženika te je svjesno izabrao ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama jer mu je najviše odgovarao. U pogledu međusobnih prava i obveza tužitelju je pojašnjen ugovor i od strane javnog bilježnika.

2.4. Prekomjerni rast tečaja CHF bio je izvanredne prirode, koje nitko pa ni tuženik nije mogao predvidjeti. Valutna klauzula je dopuštena na temelju čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni načini zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

2.5. Sve kad bi se i utvrdila visina tužbenog zahtjeva, što tuženik osporava, svakako je potrebno iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za iznos tzv. negativne preplate. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz nadoknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju na str. 10 i 30-39 spisa, u dokumentaciju na str. 55 spisa, u knjigovodstvenu karticu na str. 63-71 spisa, u plan otplate na str. 72-75 spisa, saslušao tužitelja zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Vinkovcima, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. te u tablicu na str. 84 spisa.

4. Podneskom od 23. svibnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i istog uskladio sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5.1. U odnosu na prigovor tuženika manifestacijskom zahtjevu valja reći da ako tužitelj precizira tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe, daljnji postupak provodi se kao u povodu svake kondemnatorne tužbe. U tom slučaju će sud konačnom presudom odlučuje o manifestacijskom zahtjevu i o naknadno određenom zahtjevu za isplatu.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu, ali je bila sporna visina tužbenog zahtjeva i osnovanost istog.

7. U odnosu na sadržaj ugovora, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da su stranke kao kreditor i korisnik kredita zaključile dana 23. srpnja 2005. ugovor o kreditu. Tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.071,19 CHF obračunato po tečaju kreditora na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 6 godina ili 72 mjeseca te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama kreditora, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje. Korisnik kredita se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

8. Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), koji je bio u primjeni u trenutku zaključenja ugovora između stranaka, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravo shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

13. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

13.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., C,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14. Na tu okolnost sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u privatne svrhe i to za kupnju automobila za osobne potrebe. Banka mu je preporučila uzimanje kredita u CHF jer je to najbolja opcija. Ostalih pojedinosti u vezi s pregovorima i valutnim rizikom se ne sjeća. Ne sjeća se je li upozoren na opći valutni ili na neki posebni valutni rizik prilikom ugovaranja kredita u kojem je glavnica vezana uz CHF. Ne sjeća se je li upozoren da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, no da ga je netko na to upozorio, ne bi to razumio. Nije mogao utjecati na ugovorne odredbe kredita. Ugovor je sastavio osobni bankar. Na ovaj kredit ga je nagovorila banka, a nisu ni postojale druge opcije. Pročitao je ugovor, ali ga nije razumio. Nije znao značenje termina valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Nije tražio od službenika banke da mu pojasni nejasne odredbe. Nije tražio ponude drugih banaka, prima plaću i ima otvoren tekući račun kod tuženika. Prije zaključenja ovoga kredita nije imao zaključen kredit s valutnom klauzulom.

15. Sud je iskaz tužitelja prihvatio kao životno logičan i uvjerljiv te je istog u cijelosti prihvatio.

15.1. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15.2. Kako prema čl. 138. a Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP), kasnije čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između stranaka.

15.3. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik druge dokaze na ovu okolnost nije predlagao.

15.4. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Iz njegovog iskaza nedvojbeno proizlazi da mu je upravo banka preporučila zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF i to kao najbolju opciju te mu druga opcija nije ni ponuđena. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Banka je zasigurno znala i trebala znati da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF.

16. Sukladno čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. S obzirom na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odredba 502.c ZPP obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u tužbi iz članka 502. a ZPP-a.

16.1. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

17. Po čl. 104. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promijenjenom tečaju i iznosa obračunatom prema početnom tečaju.

17.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

17.3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17.4. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

18. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je financijskim vještačenjem.

18.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. utvrđeno je da je tužitelj dana 4. rujna 2010. prijevremeno otplatio kredit. Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbo rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznose 636,09 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 148,57 EUR.

18.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer su isti dani stručno, detaljno i obrazloženo, temeljem relevantne dokumentacije. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju isključivo prigovorima pravne prirode.

18.3. U odnosu na tzv. negativne razlike ističe se da prema čl. 105. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 105. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, to sud nije uzeo u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen. Tuženik, osim toga, nije postavio ni prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev.

18.4. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za dosuđeni iznos bez osnove povećala imovina tuženika te je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 211. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 215. ZOO-a).

19. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).

20.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 - 50 bodova), sastava podneska od 3. ožujka 2024. (Tbr. 8/1 - 50 bodova), zastupanja na ročištu 18. travnja 2024., 18. rujna 2024., 17. travnja 2025. i 4. lipnja 2025. (tbr. 9/1-50 bodova), trošak sastava podnesaka od 3. ožujka 2024. i 23. svibnja 2025. (tbr. 8/1-50 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke (tbr. 9/3-25 bodova), što iznosi ukupno 425,00 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, trošak iznosi 850,00 EUR, što uz PDV od 212,50 EUR iznosi ukupno 1.062,50 EUR. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR pa ukupno dosuđen trošak iznosi 1.512,50 EUR.

20.2. Trošak sastava podnesaka od 14. listopada 2024., 20. listopada 2024. i 30. svibnja 2025. tužitelju nije ocijenjen neophodnim troškom u smislu čl. 155. ZPP-a te ga nije dužna snositi suprotna strana jer je sadržaj podnesaka koji se odnose na predmet spora mogao biti iznijet u prethodnim podnescima za koje je tužitelju priznat trošak i na glavnoj raspravi za koju je tužitelju priznat trošak. Troškovi uplate predujma bili bi vidljivi dostavom same uplatnice, a ne i popratnog dopisa. Preciziranje zahtjeva prije provođenja financijskog vještačenja nije bilo naloženo sudskim rješenjem, a ponovno je precizirao tužbeni zahtjev nakon vještačenja, za što mu je priznata naknada troška. Dokaz da je prije podnošenja tužbe dostavljen dopis tuženiku za dostavom dokumentacije vezane uz kredit dostavljen je sudu još uz tužbu te ga nije bilo potrebno ponovno dostavljati bez obzira na naknadni prigovor tuženika. Sadržaj podneska od 30. svibnja 2025. mogao je biti iznijet u ranijem podnesku ili na ročištu glavne rasprave za koje mu je priznat trošak.

20.3. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/2022) tekuće od presuđenja do isplate.

20.4. Odluka o troškovima delegacije ovoga predmeta sa Općinskog građanskog suda u Zagrebu na ovaj sud uslijedit će u posebnom rješenju.

20.5. Tuženik nije uspio u parnici pa mu ne pripada ni naknada parničnih troškova.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 17. lipnja 2025.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Hrvoje Škalić, Zagreb

2. Odvj. Andrej Šooš Maceljski, Zagreb

3. eOglasna ploča suda