Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], MJ

Poslovni broj: P-346/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja JJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku iz OD Mađarić & Lui d.o.o.,odvjetnicima iz Zagreba, utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 8.svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja uz zamjenika punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 17.lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-4181799, od dana 13.06.2007.g., ovjerenog po javnom bilježniku Ivanu Marodiju, dana 14.06.2007.g., posl.br. OV-13436/07, koja glasi: „3./treće/ NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II.Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju JJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 332,10 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počev od 16.06.2007.g. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008. do 31.07.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01. siječnja 2023. do 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 562,50 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi tužitelj navodi da je sa tuženikom dana 13.lipnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 218-50-4181799. Namjena kredita bila je kupnja automobila. Čl.3. predmetnog ugovora propisano je da se jednokratno naplaćuje iznos od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Navedena odredba je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama, s obzirom da tuženik nije tužitelju jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, a niti zašto je baš određena naknada u visini od 3,33 % od iznosa kredita. Predmetni ugovor o kreditu je standardni, unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa sa korisnicima kredita ( ili se u to vrijeme sklapao), te se o odredbi čl. 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 49.st.1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a istu takvu odredbu sadržavao je i ZZP iz 2003.godine. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je unaprijed bila formulirana od strane trgovca, pa zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi standardnog ugovora trgovca. Tužitelj se poziva na Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima , na presude suda EU broj: C-26/13 vezano uz tumačenje odredbe 4. Direktive 93/13 EEZ. Slijedom navedenog tužitelju je suprotno Načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banke – trgovca, kao druge ugovorne strane na štetu potrošača. U ugovoru nije bilo navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, niti je navedeno da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora , na dan isplate kredita, ili neki treći dan. Slijedom navedenog tužitelj postavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, te traži isplatu budući da je citirana ugovorna odredba prouzrokovala stjecanjem bez osnove na strani tuženika. Tuženik je tužitelju 15.6.2007. isplatio naplatio navedenu naknadu u iznosu od 332,10 eura. Nadalje se tužitelj poziva na odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je sa tužiteljem dana 13.6.2007. sklopio predmetni ugovor o kreditu kojim je stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti 17.123,57 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 5,95 % godišnje, promjenjivu. Glede naknade za obradu kredita koja je sadržana u čl. 3. predmetnog ugovora i koja je obrađena u iznosu od 3,33 % od iznosa kredita tuženik ističe da je navedena sporna odredba pojašnjena tužitelju , a da je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Tuženik nikad nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu sporne naknade. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik navodi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno Načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 odnosno da se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno Načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj, je a nakon što mu je objašnjena svaka odredba ugovora o kreditu isti ugovor i potpisao. Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan i da se naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u podnesak banke od 2.7.2011. ( list 6 spisa), potvrdu banke (list 8 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 9-13 spisa), otplatni plan ( list 14-15 spisa), otplatnu tablicu ( list 16-17 spisa), ugovor o kreditu (list 18-20 spisa), solemnizaciju ugovora (list 22 spisa), odgovor na tužbu (list 26-28 spisa), podnesak tužitelja od 12.12.2024. ( list 31-47 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je izjavio da se za predmetni kredit raspitivao u više banaka. U Raiffeisen banci ima II.stup radi čega se odlučio za istu, a smatrao je i da su uvjeti kod njih povoljni. Sa djelatnikom tuženika razgovarao je o iznosu kredita i kamati i o valuti. Preporučen mu je kredit u CHF, kao najpovoljniji i najsigurniji. Vjerovao je djelatniku banke da mu preporuča najpovoljniji kredit. Prilikom tog prethodnog razgovora djelatnik banke nije ga upozorio na ulaznu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita. Ne sjeća se da li ga je banka pozvala da dođe na potpis ugovora o kreditu ili je sam otišao, no sjeća se da je ugovor bio već sastavljen i da je isti trebalo samo potpisati. Nije mogao utjecati niti na jednu odredbu Ugovora o kreditu. Ugovor je pročitao, zna da nije bilo govora od strane službenika o ulaznoj naknadi, ne sjeća se da li je istu uočio kada je čitao ugovor. Isto tako nije bilo navedeno da banka ima neke troškove vezano uz obradu njegovog kredita. Javni bilježnik kod kojeg je bio na potpisu ugovora nije obrazlagao detalje ugovora već je samo kazao da mora plaćati rate. Ne sjeća se da li je ulaznu naknadu trebao plaćati sam ili je ista oduzeta od iznosa kredita koji je dobio. Ne sjeća se koliko je ulazna naknada iznosila.

5. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificiran tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 218-50-4181799, od dana 13.lipnja 2007.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbu čl.10. predmetnog ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

8. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.- dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

12. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

13. Prema odredbi čl. 96.st.1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca , te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtjeva restituciju zbog nepošteno ugovornih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi. U ovom postupku tužena je predložila dokaz na okolnost da je u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe saslušanjem djelatnice tuženika Tanje Borščak Rođak, time da je tuženik na ročištu dana 11.ožujka 2025. izjavio da odustaje od saslušanja predložene svjedokinje.

15. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih. Nesporno je da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali nije imao informaciju o svrsi te naknade.

16. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

18. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

19. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

20. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

21. Iz utvrđenog proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade time da je prilikom razgovora sa djelatnikom banke spominjana ulazna naknada, dok je u čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu navedeno da se radi o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita , te da tužiteljica nije povezala da se radi o istoj naknadi, time da ista nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade ( koje usluge i koji troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih). S obzirom da je visina naknade u ugovoru navedena u postotku razumno je da je tužiteljica mogla izvesti zaključak o visini naknade ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa je shodno tome mogla pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

22. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru , da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, kao niti o bilo kojoj odredbi predmetnog ugovora, može se zaključiti da banka, tuženik, o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te naknade od strane tužiteljice kao potrošača ista bila ograničena u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu) ili nametanjem neke druge obveze ili naknade.

23. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

24. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

25. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

26. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje naknade za odobrenje kredita ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela konkretnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

27. Tuženik je dužan temeljem odredbi čl.1111. u vezi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 115. Zakona o obveznim odnosima, a s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl.29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

28. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr.

7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023, dalje Tarife), sastav podneska od 12.12.2024. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, zastupanje na ročištu dana 1.4.2025. i 8.5.2025. ( Tbr.9.1. Tarife), za svako zastupanje u iznosu od 100,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.3. Tarife) u iznosu od 50,00 eura, što ukupno iznosi 450,00 eura, te pripadajući PDV u iznosu od 112,50 eura, a čime je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi ukupne troškove u iznosu od 562,50 eura. Tužiteljici nisu priznati troškovi pristojbe na tužbu i pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura za svaku od navedenih pristojbi, s obzirom da je tužitelj oslobođen od plaćanja istih, sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama.

Čakovec, 17.lipnja 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.