Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-139/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Snježani Brajko, u pravnoj stvari tužitelja TR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Tihomiru Zecu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Zec & partneri iz Osijeka, protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o., OIB: 76674680107 iz Zagreba, Horvatova 82, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. svibnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i javno objavljene presude 17. lipnja 2025. g. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos sredstava na novčanim sredstvima tužitelja TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pokrenuta pred Financijskom agencijom dana 27. listopada 2023. godine, po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika EOS Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, na temelju zadužnice, izdane i ovjerene dana 20. 2. 2008. godine kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova, pod posl. br. OV-3001/2008.

II. Nalaže se tuženiku, EOS Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107 isplatiti tužitelju TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.899,19 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. 10. 2023. godine pa do isplate primjenom prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 ) sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku EOS Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107 naknaditi tužitelju TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 491,03 eura na ime prouzročene ovršnih troškove sa pripadajućim zateznim kamatama, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku EOS Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107 naknaditi tužitelju TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročene parnične troškove u iznosu od 960,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je ovršenik, ovdje tužitelj, od Financijske Agencije (u daljnjem tekstu: ''FINA'') saznao kako je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine, i to sukladno članku 209. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 i 114/22, u daljnjem tekstu: ''OZ''). Ovrhovoditelj je, ovdje tuženik, dana 27. 10. 2023. godini podnio FINI-Zagreb Zahtjev za izravnu naplatu kojim isti traži reaktivaciju zadužnice poslovni broj OV-3001/2008, ovjerene po javnom bilježniku Nikoli Braču od 20. 2. 2008. godine, te je tužitelj sukladno članku 210. i stavcima 1. i 2. OZ-a, podnio prijedlog naslovnom sudu, kojim je od istoga zatražio donijeti rješenje kojim će se pljenidba i prijenos novčanih sredstava proglasiti nedopuštenim. Naslovni sud je dana 15. 3. 2024. godine donio zaključak, kojim zaključkom je naložio ovršeniku, ovdje tužitelju, da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka, a u smislu odredbe čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona, pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika, a obzirom na žalbene razloge koje propisuje odredba čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a (zastara predmetne tražbine).

2. Tužitelj ističe, a sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od dana 27. studenoga 2019. godine, posl. br. Su-IV-245/2019-3 (točka 6. Zapisnika), kako nije dopušten prijedlog tuženika da FINA, nakon što je na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prestala postupati po Osnovi za plaćanje i istu izbrisala iz Očevidnika, ponovno navedenu i istu Osnovu za plaćanje upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istoj. Takvo stajalište potvrđeno je i u recentnoj sudskoj praksi. Navodi da je predmetna ovrha čiju provedbu je zahtijevao tuženi, nedopuštena, sve sukladno članku 50. stavku 1. točki 7., a zatim točkama 9. i 10. OZ- a, u vezi s člankom 210. st. 2. OZ-a, jer se radi o trajnoj nemogućnosti da se zbog postojanja ovršno materijalnopravnog razloga (čl. 12. ZPONS-a) radi ostvarenja tražbine tuženika traži ovrha na novčanoj tražbini po računu tužitelja. Na ovaj razlog sud pazi i po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 50. OZ-a.

3. Kad bi tuženikov zahtjev za izravnu naplatu bio dopušten i ako je dopušteno ponovno tražiti od FINA-e da upiše Osnovu za plaćanje u Očevidnik, onda je odredba čl. 12. stavka 1. ZPONS-a mrtvo slovo na papiru i može ju se izigrati jednostavnim podnošenjem novog zahtjeva za izravnu naplatu FINA-i. Upravo je intencija zakonodavca bila da se utvrdi krajnji rok za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja fizičke osobe, a u slučaju nemogućnosti provedbe takve ovrhe, tuženik može tražiti određivanje ovrhe na drugim predmetima ovrhe, ali ne i ponovno od FINAe, nakon što je prestala izvršavati Osnovu za plaćanje, tražiti da ju ponovno uvrsti u redoslijed osnova za plaćanje u Očevidniku. Financijska agencija takvu osnovu za plaćanje pohranjuje do ispunjenja uvjeta za njezino uništenje, koji uvjeti su se stekli u konkretnom slučaju još 2021. godine. Unatoč navedenom, i unatoč postojećoj zakonskoj odredbi, FINA osnovu nije uništila nego je omogućila novom vjerovniku ''reaktivirati '' osnovu za plaćanje.

4. Tužitelj se poziva na ZPONS-a gdje je navedeno: „Iako je odredbama članka 5. stavaka 4. i 5. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12, 25/13, 93/2014, 55/16 i 73/17) propisana mogućnost obustave ovrhe u slučaju nemogućnosti provedbe ovrhe, ta odredba se odnosi samo na sudsku ovrhu. Za izvansudsku ovrhu nema propisanog „kraja“ provedbe ovrhe, te stoga ta ovrha može trajati zauvijek odnosno do smrti građana (i nastaviti se nakon smrti u odnosu na nasljednike). Iz navedenog razloga, nužno je bilo propisati i rok za prestanak provedbe ovrhe na novčanim sredstvima koju provodi Financijska agencija, u slučaju nemogućnosti provedbe ovrhe, odnosno kada tražbina iz osnove za plaćanje nije u određenom roku naplaćena u cijelosti te je to i glavni razlog donošenja ovog zakona…“. Nadalje navodi da je potrebno utvrditi smisao i svrhu donošenja navedene odredbe i njezin cilj, a on se sastoji u tome da ovrhovoditelj ne može, nakon što je Osnova za plaćanje isknjižena temeljem članka 12. ZPONS-a, ponovno tražiti od FINA-e da upiše navedenu Osnovu za plaćanje u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje, odnosno takva ovrha je nedopuštena. Za istaknuti je sudu kako odredba članka 12. ZPONS-a ne ostavlja nikakve dvojbe da FINA prestaje s izvršavanjem osnove za plaćanje ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u FINA-u, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika. U konkretnom slučaju FINA je na temelju naprijed citirane zakonske odredbe prestala izvršavati Osnovu za plaćanje jer po toj osnovi nije bilo naplate. Daljnje postupanje FINA-e određeno je člankom 10. stavak 1. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine: broj 71/18, 46/22, 155/22) kojim je propisano da kada FINA utvrdi nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje za ovršenika fizičku osobu, sukladno odredbi članka 12. stavka 1. ZPONS-a, FINA prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje i pohranjuje je do ispunjenja uvjeta za njeno uništenje sukladno odredbi članka 21. ZPONS-a.

5. Člankom 12. st. 2. i 3. ZPONS-a propisane su iznimke u postupanju FINA, što u ovom konkretnom slučaju nije ispunjeno, a niti jedna druga zakonska odredba ne propisuje bilo kakvu daljnju iznimku od načina postupanja FINA-e propisanog odredbom čl. 12. st. 1. ZPONS-a, niti predviđa mogućnost da se FINA-i ponovno dostavlja ista osnova za plaćanje u istom postupku izravne naplate, odnosno da joj se naloži da istu osnovu za plaćanje ponovno zavede u redoslijed naplate u Očevidnik u kojem je bila uvrštena do trenutka prestanka izvršavanja osnove za plaćanje, pa stoga nema nikakve dvojbe da je prestankom izvršenja osnove u skladu s odredbom članka 12. stavak 1. ZPONS-a ovrha na novčanim sredstvima postala nemoguća i da ju je nedopušteno provoditi na način kako je to zatražio ovrhovoditelj. Također, iz zahtjeva za izravnu naplatu vidljivo je kako tuženik podnosi zahtjev za nastavkom provedbe ovrhe na novčanim sredstvima, što je, zbog svih gore iznesenih razloga, nedopušteno.

6. Nadalje, Ovršenik, ovdje tužitelj ističe kako je nastupila zastara potraživanja ovrhovoditelja ovdje tuženika, sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18, 114/22 i 156/22; u daljnjem tekstu: „ZOO“). Navodi da na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika/ovršenika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a. Takav stav zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 19. studenog 2018. godine. Obzirom na to kako je zadužnica izdana dana 20. 2. 2008. godine, a ovrhovoditelj ju je prvobitno podnio na naplatu 8. 6. 2011.godine., isti je prekinuo zastarni rok koji je ponovno počeo teći navedenog dana. Obzirom na to kako je osnova za plaćanje isknjižena iz Očevidnika redoslijeda osnova za ex lege dana 4. 8. 2018. godine, kojeg dana je na snagu stupio ZPONS, i kojeg dana su bili ispunjeni uvjeti propisani čl. 12. ZPONS-a u odnosu na navedenu zadužnicu, time je prekinut zastarni rok te je zastara ponovno počela teći.

7. Navodi da je FINA prestala postupati najkasnije stupanjem tog ZPONS na snagu u tom članku 12.st.1, što znači da je FINA prestala postupati iz razloga što se protekom tri godine ovrhovoditelj/tuženik nije mogao namiriti, odnosno najranije odmah po stupanju tog ZPONS na snagu, a što ukazuje da je FINA-e držala u aktivnosti izvršavanje osnove (blokadu računa) za tužitelja i u kolovozu 2018. godine (kada je ZPONS stupio na snagu), a koja aktivnost (blokada) prekida zastaru. Isknjiženjem ovršne isprave najranije u kolovozu 2018. godine (kada je ZPONS stupio na snagu) počinje ponovno teći rok zastare od 5 godina. Kako je zahtjev za izravnu naplatu tuženik podnio 27. 10. 2023. godine., odnosno protekom roka od 5 godina od prekida zastare, nastupila je zastara njegovog potraživanja.

8. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako se tužba mora odbaciti, obzirom da se tužitelj u istoj poziva na razloge za podnošenje žalbe iz članka 50. stavka 1. Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024, u daljnjem tekstu: OZ), a radi kojih nije upućen u parnicu. Tuženik u cijelosti i u potpunosti osporava navode iz tužbe, protivi se istoj u cijelosti i u potpunosti i osporava istu u cijelosti i u potpunosti, u cijelosti i u potpunosti osporava tužbeni zahtjev te ističe kako su navodi tužitelja iz tužbe u cijelosti promašeni, paušalni i pravno neutemeljeni.

9. U odnosu na razloge za odbacivanje tužbe, ističe se kako je tužitelj zaključkom naslovnog suda, poslovni broj: Ovr-130/2024-5 od dana 15.03.2024. godine upućen pokrenuti ovaj postupak obzirom na žalbene razloge koje propisuje odredba članka 50. stavka 1. točke 11. OZ-a (zastara predmetne tražbine). Tužitelj zastaru kao navodni razlog osporavanja predmetne izravne naplate elaborira tek u točki XI. tužbe, dakle, prema procjeni tuženika, svega 1/5 tužbe odnosi se na zastaru. tužitelj stoga predmetnu tužbu gotovo u cijelosti temelji na navodima i razlozima radi kojih nije upućen u ovu parnicu, sukladno članku 55. stavku 3. OZ-a. Niti sam tužitelj ne osporava da je upućen u ovu parnicu isključivo u pogledu zastare potraživanja (točka III. Tužbe, stranica 2.), stoga je vidljivo da u bitnom dijelu tužitelj nema pravni interes za pokretanja ovog postupka (zbog nedostatka temelja u Zaključku).

10. Tuženik ističe kako su navodi tužitelja glede bjanko zadužnice, izdane od strane tužitelja i ovjerene dana 20.02.2008. godine od strane javnog bilježnika Nikole Brača pod brojem ovjere: OV-3001/2008 (u daljnjem tekstu: Zadužnica), konkretno isknjiženja iste iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje Financijske agencije (u daljnjem tekstu: FINA) sukladno članku 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/2018, 2/2020, 47/2020, 46/2020, 83/2020, 133/2020, u daljnjem tekstu: ZPONS), u cijelosti neosnovani. Zadužnica je izdana kao sredstvo osiguranja kod Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj: 6040004640 od dana 19.02.2018. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenog između prijašnjeg ovrhovoditelja – društva SLATINSKA BANKA d.d., OIB: 42252496579 Vladimira Nazora 2, Slatina (u daljnjem tekstu: Banka) kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita. U konačnici je navedeni Ugovor o kreditu otkazan 27.02.2009. godine od strane Banke. Pored Zadužnice je, radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, izdana i Suglasnost za zapljenu od dana 19.02.2008. godine, ovjerena dana 20.02.2008. godine od strane javnog bilježnika Nikola Brač pod brojem ovjere: OV-3002/2008 (u daljnjem tekstu: Suglasnost).

11. Također nije sporna činjenica kako je temeljem Ugovora o cesiji sklopljenog između Banke i društva EOS MATRIX d.o.o., društvo EOS MATRIX d.o.o., preuzelo potraživanje Banke prema tužitelju iz Ugovora o kreditu. Kao što je već navedeno i u tužbi, Zadužnica je bila aktivirana pri Očevidniku FINA-e od dana 16.06.2011. godine do isknjiženja iste dana 04.08.2018. godine, kada je stupila na snagu predmetna odredba iz članka 12. ZPONS-a o isknjiženju osnova. Suprotno navodima tužitelja, sudska praksa radi razliku između učinka isknjiženja zadužnica i rješenja o ovrsi iz Očevidnika FINA-e temeljem članka 12. ZPONS-a, što je i logično jer se navedene osnove u cijelosti razlikuju u pogledu načinu donošenja (dobrovoljno-prisilno) i time u pogledu obveza ovrhovoditelja (kod sudskog rješenja na novčanim sredstvima ovršenika ukoliko ovrha postane nemoguća ovrhovoditelj je dužan predložiti promjenu predmeta i sredstva ovrhe pod prijetnjom obustave, dok se kod zadužnice radi o ovršnoj ispravi koju je ovršenik dobrovoljno izdao radi osiguranja naplate svog dugovanja).

12. U odnosu na prigovor zastare, ističe se kako je i navedeni žalbeni razlog također neosnovan. Člankom 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je (cit): „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.“ Člankom 245. stavkom 1., 2., 3. i 5. ZOO-a propisano je (cit): „ Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja. Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.“ Banka i tuženik upravo su u svrhu naplate predmetnog potraživanja iz navedenog Ugovora o kreditu pokretali odgovarajuće postupke pred nadležnim tijelima, uslijed kojih je nastupao prekid zastare predmetnog potraživanja, pa su tako, pored aktivacije Zadužnice pri FINA-i u kontekstu ZPONS-a, poduzete sljedeće radnje: Banka je 31.03.2010. podnijela tužbu temeljem koje je donesena presuda Općinskog suda u Slatini, poslovni broj: P-705/2010 od dana 05.11.2010. godine, pravomoćna i ovršna 30.03.2011. godine, temeljem Presude kao ovršne isprave doneseno je Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj: Ovr-336/2011 od dana 06.04.2011. godine, te se i nadalje u tom predmetu aktivno vodi ovršni postupak, od 2020. godine do 2024. godine je u više navrata od strane slana aktivacija Suglasnosti poslodavcu Ovršenika.

13. Također tuženik navodi da presuda osigurava predmetnu tražbinu sa desetogodišnjim zastarnim rokom sukladno članku 233. ZOO-a, kojim je propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Slijedom svega navedenog tuženik navodi kako predmetno potraživanje nije zastarjelo, osobito stoga što je prekid zastare i dalje u tijeku (Općinski sud u Đakovu, poslovni broj: Ovr-336/2011).

14. Na pripremno ročište održano 6. svibnja 2025. godine, kao i na glavnu raspravu održanu istog dana nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je sud na prijedlog tužitelja pripremno ročište i glavnu raspravu održao u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

15. Radi utvrđenja odlučnih činjenica, sud je proveo dokaze uvidom u zahtjev za izravnu naplatu od 26. listopada 2023. godine, bjanko zadužnica od 20. veljače 2008. godine, podnesci FINE na listu spisa 13 i 15, Ugovor o prijenosu prava i tražbina iz ovršnih isprava, zahtjev za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu od 7. kolovoza 2019. godine, te priloženi podnesci od strane stranaka, prijedlog za ovrhu od 4. travnja 2011. godine, presudu br. P-705/10.

16. Sukladno čl. 8. ZPP-a sud je nakon analize svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zbirno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

17. Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe izravne naplate zadužnice izdane i ovjerene kod javnog bilježnika Nikole Brač iz [adresa] od 20. veljače 2008. godine br. OV-3001/08.

18. Nije sporno da je zadužnica od 19. veljače 2008. godine izdana kao sredstvo osiguranja kod Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 6040004640 od 19. veljače 2008. godine sklopljenog između prijašnjeg ovrhovoditelja Slatinska banka d.d. Slatina, kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, te da je navedeni Ugovor o kreditu otkazan 27. veljače 2009. godine. Nesporno je da je predmetna zadužnica bila aktivirana pri očevidniku FINE od 16. lipnja 2011. godine do isknjiženja iste 4. kolovoza 2018. godine kada je stupila na snagu odredba iz čl. 12. ZPONS-a o isknjiženju osnova. Nije sporno da je tuženik dana 27. listopada 2023. godine podnio FINI zahtjev za izravnu naplatu, te traži reaktivaciju zadužnice br. OV-3001/08 ovjerene po javnom bilježniku Nikoli Brač iz [adresa] od 20. veljače 2008. godine, da je tužitelja podnio prijedlog sudu i zatražio donošenja rješenja kojim će se pljenidba i prijenos novčanih sredstava proglasiti nedopuštenim, te da je ovaj sud zaključkom od 15. ožujka 2024. godine naložio ovršeniku, tj. tužitelju, da u roku od 15 dana pokrene parnicu protiv tuženika, tj. ovrhovoditelja, iz žalbenih razloga propisane odredbom čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a.

19. Sporno je dali je ovrhovoditelj ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave zbog zastare tražbine, te dali je tuženikov zahtjev za izravnu naplatu dopušten.

20. Neosnovani su navodi tuženika da bi tužbu u ovom predmetu trebalo odbaciti, budući se tužitelj u istoj poziva na razloge za podnošenje žalbe iz čl. 50. st. 1. OZ-a, a radi kojih nije upućen u parnici, budući je upućen pokrenuti ovaj parnični postupak samo na žalbene razloge zbog kojih je upućen a to je odredba čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a (zastara predmetne tražbine).

21. Naime, u čl. 55. st. 3. OZ-a propisano je da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu, pa ako je tužitelj kao ovršenik upućen na pokretanje parnice samo iz jednog razloga, a ne i iz drugih razloga kojih je naveo u tužbi, ne može imati za posljedicu odbacivanje njegove tužbe. To znači da tužitelj u parnici u koju je upućen može iznositi samo one razloge koje je utemeljio u svojoj žalbi, a što je tužitelj i učinio.

22. Osnovan je prigovor zastare potraživanja, a time je osnovan i tužbeni zahtjev.

23. Takva bianco zadužnica nije ovršna isprava, ne može se primijeniti zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO-a već se na nju primjenjuje opći zastarni rok koji propisuje odredba 225. ZOO-a. O ovome je pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud RH po brojem Su-IV-4/18 od 19. studenog 2018. godine gdje je zauzeto pravno shvaćanje da zadužnica na kojoj je samo ovjeren potpis dužnika zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, a tražbine iz solmeniziranih zadužnica zastarijevaju u roku od 10 godina.

24. Budući da i tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je predmetna zadužnica isknjižena iz očevidnika FINE 4. kolovoza 2018. godine pa je tom kontekstu u odnosu na tražbinu iz predmetne zadužnice od tog dana ponovno počeo teći petogodišnji zastarni rok koji je istekao 5. kolovoza 2023. godine a zahtjev za izravnu naplatu je podnesen 26. listopada 2023. godine, znači nakon proteka roka od 5 godina.

25. Nadalje valja reći da su neosnovani i bespredmetni navodi tuženika u vezi vođenja parničnog postupka pod brojem P-705/10 i vođenje ovršnog postupka na temelju presude donesene u tom postupku pod brojem Ovr-336/11, jer se u konkretnom slučaju ne radi o postupcima koji su pokretani ili vođeni a niti o radnjama koje su poduzete na temelju zadužnice br. OV-3001/08 ovjerene kod javnog bilježnika Nikole Brač 20. veljače 2008. godine.

26. Budući da je na računu tužitelja provedena pljenidba i prijenos sredstava na njegovim novčanim sredstvima u iznosu od 5.899,19 eura i isti iznos uplaćen na račun tuženika, valjalo je usvojiti i dio tužbenog zahtjeva pod točkom 2. petita tužbe, odnosno pod točkom II izreke presude, te naložiti tuženiku da isplati tužitelju navedeni novčani iznos sa zateznim kamatama.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav za sastav tužbe 200,00 eura, obrazloženi podnesak od 13. rujna 2024. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu 6. svibnja 2025. godine 200,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 150,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 105,00 eura i na presudu 105,00 eura, kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 491,03 eura, tj. ukupno 1.451,03 eura.

U Đakovu, 17. lipnja 2025. g.

Sutkinja

Snježana Brajko

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku