REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok , Turinina 3

Poslovni broj: P-665/2024-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Marini Nikolić kao sucu pojedincu, u tužiteljice ALŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nikoli Žganecu, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Nikolu Žganeca, odvjetnika i punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika, 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. platiti tužiteljici TLŠ iznos od 11.556,77 eura/87.074,52 kn[1] sa zateznom kamatom od 01. siječnja 2008. god. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 1.201,28 eura/ 9.051,06 kn počevši od 01. prosinca 2010.,

- na iznos od 161,59 eura/ 1.217,52 kn počevši od 01. siječnja 2011.,

- na iznos od 100,77 eura/ 759,27 kn počevši od 01. veljače 2011.,

- na iznos od 57,33 eura/ 431,93 kn počevši od 01. ožujka 2011.,

- na iznos od 72,61 eura/ 547,07 kn počevši od 01. travnja 2011.,

- na iznos od 70,99 eura/ 534,87 kn počevši od 01. svibnja 2011.,

- na iznos od 90,97 eura/685,42 kn počevši od 01. lipnja 2011.,

- na iznos od 74,89 eura/564,25 kn počevši od 01. srpnja 2011.,

- na iznos od 101,58 eura/765,36 kn počevši od 01. kolovoza 2011.,

- na iznos od 161,51 eura/1.216,88 kn počevši od 01. rujna 2011.,

- na iznos od 106,46 eura/802,09 kn počevši od 01. listopada 2011.,

- na iznos od 100,78 eura /759,30 kn počevši od 01. studenog 2011.,

- na iznos od 99,93 eura /752,95 kn počevši od 01. prosinca 2011.,

- na iznos od 5,90 eura /44,43 kn počevši od 01. siječnja 2012.,

- na iznos od 44,00 eura /331,54 kn počevši od 01. ožujka 2012.,

- na iznos od 234,73 eura /1.768,54 kn počevši od 01. svibnja 2012.,

- na iznos od 228,09 eura /1.718,54 kn počevši od 01. srpnja 2012.,

- na iznos od 7,87 eura /59,27 kn počevši od 01. kolovoza 2012.,

- na iznos od 140,59 eura /1.059,27 kn počevši od 01. rujna 2012.,

- na iznos od 175,00 eura /1.318,54 kn počevši od 01. studenog 2012.,

- na iznos od 246,77 eura /1.859,27 kn počevši od 01. prosinca 2012.,

- na iznos od 83,69 eura /630,54 kn počevši od 01. veljače 2013.,

- na iznos od 922,34 eura /6.949,35 kn počevši od 01. srpnja 2013.,

- na iznos od 311,27 eura /2.345,26 kn počevši od 01. studenog 2013.,

- na iznos od 3,90 eura /29,35 kn počevši od 01. prosinca 2013.,

- na iznos od 175,74 eura /1.324,14 kn počevši od 01. veljače 2014.,

- na iznos od 67,82 eura /510,99 kn počevši od 01. ožujka 2014.,

- na iznos od 15,80 eura /119,03 kn počevši od 01. rujna 2014.,

- na iznos od 148,92 eura /1.122,03 kn počevši od 01. studenog 2014.,

- na iznos od 183,78 eura /1.384,71 kn počevši od 01. prosinca 2014.,

- na iznos od 34,43 eura /259,41 kn počevši od 01. ožujka 2015.,

- na iznos od 60,33 eura /454,56 kn počevši od 01. travnja 2015.,

- na iznos od 121,91 eura /918,54 kn počevši od 01. lipnja 2015.,

- na iznos od 33,99 eura /256,13 kn počevši od 01. kolovoza 2015.,

- na iznos od 61,41 eura /462,73 kn počevši od 01. rujna 2015.,

- na iznos od 103,09 eura /776,73 kn počevši od 01. listopada 2015.,

- na iznos od 61,02 eura /459,77 kn počevši od 01. studenog 2015.,

- na iznos od 107,87 eura /812,77 kn počevši od 01. prosinca 2015.,

- na iznos od 63,01 eura /474,77 kn počevši od 01. siječnja 2016.,

- na iznos od 57,91 eura /436,30 kn počevši od 01. veljače 2016.,

- na iznos od 60,89 eura /458,77 kn počevši od 01. ožujka 2016.,

- na iznos od 121,51 eura /915,53 kn počevši od 01. svibnja 2016.,

- na iznos od 60,53 eura /456,05 kn počevši od 01. lipnja 2016.,

- na iznos od 126,13 eura /950,33 kn počevši od 01. kolovoza 2016.,

- na iznos od 142,74 eura /1.075,46 kn počevši od 01. rujna 2016.,

- na iznos od 178,58 eura /1.345,48 kn počevši od 01. studenog 2016.,

- na iznos od 59,04 eura /444,84 kn počevši od 01. siječnja 2017.,

- na iznos od 231,15 eura /1.741,62 kn počevši od 01. veljače 2017.,

- na iznos od 21,30 eura /160,51 kn počevši od 01. ožujka 2017.,

- na iznos od 106,25 eura /800,51 kn počevši od 01. travnja 2017.,

- na iznos od 39,09 eura /294,56 kn počevši od 01. svibnja 2017.,

- na iznos od 108,06 eura /814,20 kn počevši od 01. lipnja 2017.,

- na iznos od 193,80 eura /1.460,20 kn počevši od 01. srpnja 2017.,

- na iznos od 82,31 eura /620,20 kn počevši od 01. kolovoza 2017.,

- na iznos od 68,31 eura /514,70 kn počevši od 01. rujna 2017.,

- na iznos od 37,39 eura /281,68 kn počevši od 01. studenog 2017.,

- na iznos od 112,96 eura /851,13 kn počevši od 01. prosinca 2017.,

- na iznos od 117,61 eura /886,13 kn počevši od 01. siječnja 2018.,

- na iznos od 65,12 eura /490,65 kn počevši od 01. veljače 2018.,

- na iznos od 15,28 eura /115,13 kn počevši od 01. ožujka 2018.,

- na iznos od 107,66 eura /811,13 kn počevši od 01. travnja 2018.,

- na iznos od 56,76 eura /427,68 kn počevši od 01. svibnja 2018.,

- na iznos od 49,15 eura /370,31 kn počevši od 01. lipnja 2018.,

- na iznos od 62,82 eura /473,31 kn počevši od 01. srpnja 2018.,

- na iznos od 60,21 eura /453,67 kn počevši od 01. kolovoza 2018.,

- na iznos od 59,37 eura /447,31 kn počevši od 01. rujna 2018.,

- na iznos od 69,75 eura /525,52 kn počevši od 01. listopada 2018.,

- na iznos od 71,62 eura /539,62 kn počevši od 01. studenog 2018.,

- na iznos od 68,26 eura /514,32 kn počevši od 01. prosinca 2018.,

- na iznos od 71,09 eura /535,66 kn počevši od 01. siječnja 2019.,

- na iznos od 72,93 eura /549,47 kn počevši od 01. veljače 2019.,

- na iznos od 68,41 eura /515,42 kn počevši od 01. ožujka 2019.,

- na iznos od 69,16 eura /521,11 kn počevši od 01. travnja 2019.,

- na iznos od 75,54 eura /569,18 kn počevši od 01. svibnja 2019.,

- na iznos od 68,62 eura /517,01 kn počevši od 01. lipnja 2019.,

- na iznos od 73,00 eura /550,01 kn počevši od 01. srpnja 2019.,

- na iznos od 76,85 eura /579,01 kn počevši od 01. kolovoza 2019.,

- na iznos od 77,91 eura /587,01 kn počevši od 01. rujna 2019.,

- na iznos od 155,35 eura /1.170,46 kn počevši od 01. listopada 2019.,

- na iznos od 20,74 eura /156,23 kn počevši od 01. studenog 2019.,

- na iznos od 139,79 eura /1.053,23 kn počevši od 01. prosinca 2019.,

- na iznos od 22,06 eura /166,23 kn počevši od 01. siječnja 2020.,

- na iznos od 86,30 eura /650,23 kn počevši od 01. veljače 2020.,

- na iznos od 94,18 eura /709,61 kn počevši od 01. ožujka 2020.,

- na iznos od 97,85 eura /737,23 kn počevši od 01. travnja 2020.,

- na iznos od 109,08 eura /821,89 kn počevši od 01. svibnja 2020.,

- na iznos od 106,24 eura /800,45 kn počevši od 01. lipnja 2020.,

- na iznos od 101,99 eura /768,45 kn počevši od 01. srpnja 2020.,

- na iznos od 102,52 eura /772,45 kn počevši od 01. kolovoza 2020.,

- na iznos od 95,35 eura /718,45 kn počevši od 01. rujna 2020.,

- na iznos od 96,37 eura /726,10 kn počevši od 01. listopada 2020.,

- na iznos od 96,22 eura /724,97 kn počevši od 01. studenog 2020.,

- na iznos od 102,06 eura /768,97 kn počevši od 01. prosinca 2020.,

- na iznos od 96,75 eura /728,97 kn počevši od 01. siječnja 2021.,

- na iznos od 93,43 eura /703,97 kn počevši od 01. veljače 2021.,

- na iznos od 35,03 eura /263,94 kn počevši od 01. travnja 2021.,

- na iznos od 90,15 eura /679,25 kn počevši od 01. svibnja 2021.,

- na iznos od 88,71 eura /668,40 kn počevši od 01. lipnja 2021.,

- na iznos od 142,41 eura /1.073,00 kn počevši od 02. lipnja 2021.,

- na iznos od 9,71 eura /73,13 kn počevši od 03. lipnja 2021., te

- na iznos od 265,45 eura /2.000,00 kn počevši od 11. lipnja 2021. kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 2.015,45 eura sa zateznim kamatama počevši od 17. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova postupka preko dosuđenog do zatraženog iznosa, kao neosnovan.

III/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 08. veljače 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-3255292, a na temelju kojeg ugovora joj je tuženik isplatio iznos od 90.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, a da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je određena u skladu s odlukama tuženika.

1.1. Međutim, tužiteljica ukazuje da nisu valjane odredbe ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope na način da se ista mijenja jednostranom odlukom tuženika kao i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, posebno ukazujući da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo pa da je to protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača što ima za posljedicu ništetnost sukladno tom Zakonu.

1.2. Osim toga, tužiteljica tijekom postupka ukazuje i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 te presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 i Pž-6632/17, a koje presude su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača gdje je jedan od tuženika bio i tuženik iz ovog spora, pa time ukazuje na to da su sudovi vezani utvrđenjima iz tih odluka a u postupcima koje potrošač osobno pokrene protiv jednog od tuženika, a posebno jer su iste i potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

1.3. Kako tvrdi da je u utuženom razdoblju plaćala rate kredita upravo na temelju ništetnih odredbi, tužiteljica smatra da je s obzirom na sve navedeno tuženiku platila i više nego što je trebala, pa specificiranim tužbenim zahtjevom zahtjeva isplatu ukupnog iznosa od 11.556,77 eura/87.074,52 kn s pripadajućim zateznim kamatama i to sve uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi se u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da sud nije vezan navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača iz razloga jer se u tom postupku zaštita pruža na općenitoj razini budući da su sudovi ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, a ne je li tome tako u svakom konkretnom pojedinačnom slučaju. Tuženik nadalje smatra da tužitelj ničim ne dokazuje da su predmetne odredbe ništetne, te da zbog svega navedenog nije dovoljno da se samo poziva na navedene odluke sudova. Smatra da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatu jasne, lako razumljive i laku uočljive. Osim toga, ističe da se o odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatu pojedinačno pregovaralo, kao i da ista nije zabranjena te da bi na bilo koji način bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja zbog čega bi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da su parametri za promjenu stope jasni i opravdani. Osim istaknutog, smatra da bi se u ovom postupku trebala razmatrati i savjesnost tužitelja. Tuženik ističe i prigovor zastare, a osporava i visinu tužbenog zahtjeva te početak tijeka zatezne kamate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu (list 8 - 13 spisa), presliku dopisa tužiteljice i odgovora tuženika (list 14 i 15 spisa), presliku vjenčanog lista i izvatka iz matice vjenčanih za tužiteljicu (list 16 i 17 spisa), presliku osobne iskaznice tužiteljice (list 18 spisa), presliku ponude tuženika koja se odnosi na stambene kredite uz valutnu klauzulu (list 34 - 38 spisa), presliku Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom te pripadajućih informacija za klijente (list 39 - 54 spisa), presliku knjigovodstvene kartice kredita (list 103 - 115 spisa), presliku otplatnog plana (list 116 - 126, 132 - 137 spisa), a osim navedenog izveden je i dokaz financijskim vještačenjem po trgovačkom društvu Prpić d.o.o. (list 148 - 165 spisa) i saslušanjem tužiteljice.

4. Ovaj sud je 21. srpnja 2022. donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev, međutim navedena presuda je odlukom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1446/22 od 3. srpnja 2024. u dijelu pod točkom I. i III. izreke te je predmet vraćen na ponovno suđenje uz uputu da se u daljnjem tijeku postupka provede dokaz saslušanjem svjedokinje AL i tužiteljice te da se potom njihovi iskazi ocijene zajedno s ostalim provedenim dokazima.

4.1. Obzirom da je tuženik odustao od saslušanja svjedokinje AL, to sud nije izvodio navedeni dokaz već je saslušao tužiteljicu ALŠ.

4.2. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - nadalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da su u spornom razdoblju ispunjavane obveze po ugovoru o kreditu od 08. veljače 2006. i to tako što su plaćane rate sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovornu kamatu i valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak (CHF), a nije sporno niti to da je u spornom razdoblju plaćen veći iznos nego što bi bio plaćen da je obveza plaćanja rata kredita bila plaćana na temelju kamatne stope ugovorne kamate koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odnosno na temelju tečaja CHF u odnosu na kunu koji je važio u vrijeme isplate kredita.

5.1. Nadalje, između stranaka nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12, a koji je pravomoćno okončan, a sve povodom tužbe udruge Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, time da je predmet tog spora upravo bila valjanost načina promjene kamatne stope ugovornih kamata kao i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

6. Između stranaka je sporno ima li, i u kojoj mjeri, odluka suda iz spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača učinka na ovaj postupak, a ukoliko eventualno i ima pa da se zaključi da nisu valjane odredbe o načinu promjene ugovorne kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli, može li se uopće u kontekstu tužiteljičine tražbine uzeti u obzir kao da je kamatna stopa ugovorne kamate bila fiksna, i to ona koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, za cijelo vrijeme otplate, kao i jednako tako, može li se uzeti u obzir u kontekstu njegove tražbine iz ovog postupka da je za cijelo vrijeme otplate tečaj CHF u odnosu na kunu bio fiksan i to jednak onome koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, a sporno je i je li nastupila zastara tražbine, kao i početak tijeka zatezne kamate, te visina tužbenog zahtjeva.

7. Prije svega, a što se tiče učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, valja reći da nisu osnovani prigovori tuženika, te je mišljenje ovog suda da predmetna odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo tako što je sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, a sve u vezi s odredbom članka 122. ZZP-a.

7.1. Naime, odlučno je da je predmet spora povodom navedene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bila ugovorna odredba koja uređuje način promjene ugovorne kamatne stope kao i valutna klauzula vezana za CHF, a u kontekstu da se radi o nepoštenim odredbama kojima su povrijeđena prava i interesi potrošača, pa stoga ovaj sud shvaća smisao navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZPP-a koje reguliraju takvu tužbu i njen učinak na posebne parnice na način da odluka iz tog postupka ima utjecaja na sve posebne parnice u kojima se kao prethodno pitanje javlja pitanje valjanosti tih odredbi.

7.2. U tom smislu je bitno istaknuti da u posebnim parnicama ugovorne odredbe nije ispravno tumačiti doslovno već isključivo polazeći od smisla odredbi koji mora biti jednak smislu odredbi koje su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bile predmet rasprave u kontekstu njihove valjanosti.

7.3. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine RH broj 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj (kojem je povrijeđeno pravo i kada je to utvrđeno takvom odlukom iz spora povodom te tužbe) traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla.

8. U ovom postupku, a kako je već naznačeno, tužiteljica tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način da se ista mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a da osim toga nisu utvrđeni niti podaci na temelju kojih bi se ugovorna kamatna stopa mijenjala, pa da je u tom smislu činidba i neodrediva.

8.1. Kako je sud vezan utvrđenjima iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a kako je već argumentirano, valja ukazati da je Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, presudio da je ovdje tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka, ovdje tuženik, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.2. U tom postupku, a u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate je osim navedenog, između ostalog i pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

8.3. Kako je, dakle, utvrđeno da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate radilo o odredbama koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovarano, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom i člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 nadalje: ZOO) potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zaključak je sudova iz tog postupka da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, i to pored već spomenutog načela savjesnosti i poštenja i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, a sve u smislu odredbi članka 3., članka 5. i članka 6. ZOO-a.

8.4. Za ukazati je također da je takav stav iz odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prošao i kontrolu viših sudova i to Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske o čemu se isti očitovao i potvrdio takav stav presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, a isto je učinio i Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije presudom i rješenjem pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.

8.5. Razmatrajući ugovornu odredbu članka 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a koja regulira upravo ugovornu kamatu, utvrđeno je da je ugovorom utvrđena samo kamatna stopa na dan sklapanja ugovora uz naznaku da je ista promjenjiva sukladno odluci banke bez bilo kakvih parametara i kriterija po kojima će se ista mijenjati, pa se stoga radi upravo o odredbi koja je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

9. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, utvrdio je da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9.1. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu (list 8 - 13 spisa) utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača time da je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-575/16 od 03. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., kao i u odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona podigla predmetni kredit za kupnju stana 2006. godine te ga je u tu svrhu i iskoristila. Podigla je kredit u valuti CHF, jer je to za nju bilo najpovoljnije, obzirom da je kamata bila najpovoljnija, rata je bila prihvatljiva i bio je potreban samo jedan sudužnik. Znala je da se radi o promjenjivoj kamati, ali nije mislila da će to biti do te razine da u jednom trenutku neće moći plaćati ratu kredita. Imala je puno povjerenje u banku vezano za ovaj kredit. Po zanimanju je profesorica biologije i nije imala neka ekonomska znanja jer njezina struka s tim nema nikakvog doticaja. Kod javnog bilježnika joj je ugovor samo pročitan i o drugome nisu razgovarali, već je samo ugovor potpisala. O pojedinim odredbama kredita nije pregovarala s bankom, već je dobila formular ugovora što ga je i potpisala. Taj ugovor je pročitala i smatrala da ga razumije, naznačeno je koji je iznos kredita, rate, kao i rok otplate i u tom trenutku njoj se sve činilo u redu, a za druge rizike vezane za švicarski franak tužiteljica dosta tada nije znala niti ju nitko na to nije upozorio. Da je znala za takve rizike u svakom slučaju ne bi sklopila taj ugovor, jer ne bi mogla otplaćivati rate. U jednom trenutku je rata kredita bila veća od njezine plaće i na taj dio je tekla kamata te je kod banke ishodila nenamjenski kredit kako bi djelomično podmirila dug. Na poseban upit punomoćnika tuženika o tome je li joj ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti, tužiteljica odgovara da se prije podizanja kredita raspitala i u drugim bankama te joj je najviše odgovarao kredit u Raiffeisenbank, a zaista ne zna jesu li joj ponudili sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti, već su preporučali da je najpovoljnije u švicarskim francima. Na upit je li tužiteljica pokušala iskoristiti mogućnost promjene valute kredita u skladu s čl. 9., odgovaram da nije te da joj nitko nije niti ponudio. Na upit odgovaram da je plaćala rate kredita, dok god je mogla, a kad nije mogla pomagala joj je snaha kojoj je tužiteljica taj iznos vraćala.

10.1. Dakle, proizlazilo bi da se o pojedinim odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, već je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, kao potrošač niti nije imala utjecaja na njihov sadržaj, odnosno radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovora trgovca.

10.2. Slijedom svega navedenog, a ponovno ukazujući da je ovaj sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama.

11. Kako je odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe članka 324. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platila na temelju ništetnog dijela odredbi.

11.1. U pogledu prigovora aktivne legitimacije što ga je tuženik istaknuo na ročištu 14. svibnja 2025. u odnosu na one rate kredita koje tužiteljica nije sama otplatila, valja reći da je tužiteljica korisnica predmetnog kredita te je isti kredit plaćan u njezino ime i za njezin račun zbog čega je ovakav prigovor neosnovan.

12. Glede prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, valja reći da isti nije osnovan. Naime, pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo je do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 04. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora i to 13. lipnja 2014. u odnosu na dio tražbine koji se tiče promjenjivosti kamatne stope (prema odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13) odnosno 14. lipnja 2018. za preostali dio tražbine koji se tiče valutne klauzule (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., ali i u pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020.

12.1. S obzirom da se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku sukladno odredbi članka 225. ZOO-a razvidno je da je podnošenjem tužbe 12. lipnja 2019. tužiteljica podnijela tužbu unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

13. U pogledu temelja za obračun tražbine, ispravan je pravni stav tužiteljice da je potrebno uzeti u obzir ugovornu kamatnu stopu koja je između stranaka vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora u odnosu na ono što je tijekom otplate plaćala, a budući da je to jedini parametar odnosno jedina kamatna stopa po kojoj bi se mogla obračunati obveza tužiteljice ako se zanemari ništetan dio odredbe, posebno uzimajući u obziri da sud ništetan dio odredbe ne može mijenjati nekom drugom odredbom već ugovor može ostati na snazi bez ništetnog dijela ili je alternativa ništetnost cijelog ugovora, a sve u kontekstu odredbe članka 324. ZOO-a.

14. Jednako tako, prilikom obračuna visine tražbine, potrebno je uzeti u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve s obzirom na zauzeti stav glede ništetnosti u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. U kontekstu svega naprijed navedenog, poanta obračuna je da se utvrdi je li došlo do preplate sukladno istaknutim parametrima, pa je stoga sud uzeo u obzir obračun iz nalaza i mišljenja vještaka koji je kao temelj za izračun upravo uzeo u obzir preplaćene iznose kada je kamatna stopa rasla odnosno kada je tečaj rastao a ne i kada je tečaj padao. Naime, ukoliko tuženik smatra da ima po toj osnovi (za razdoblje kada je tečaj padao ispod one razine koja je važila u vrijeme ugovaranja kredita) pravo na isplatu od strane tužiteljice, onda je istome na raspolaganju podnošenje tužbe za isplatu ili isticanje procesnopravnog prigovora radi prebijanja te bi se u tom slučaju međusobne tražbine eventualno i susrele i tek bi tada to bilo od utjecaja na tražbinu tužiteljice. Pri tome je važno ukazati da tuženik niti ne ističe da je tražbina ili dio tražbine prestao prijebojem u tom smislu (materijalnopravni prigovor u smislu odredbe članka 195. ZOO-a).

16. Sukladno navedenom, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po trgovačkom društvu Prpić d.o.o. te je iz tog dokaza utvrđeno da po navedenoj osnovi razlika obveza između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju iznosi 87.074,52 kn, time da su iz tog nalaza i mišljenja utvrđeni i pojedinačni iznosi po mjesecima sukladno vršenim uplatama.

16.1. Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje kao stručno i objektivno, a za ukazati je da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, već je jedino tuženik prigovarao zadatku vještaka, a što je pojašnjeno ranije u obrazloženju i tiče se pravnog pitanja te se stoga niti ne odnosi na prigovor na sam nalaz i mišljenje, odnosno izračun vještaka.

17. U skladu sa svim navedenim, a kako je tužiteljica postavila svoj tužbeni zahtjev točno prema nalazu i mišljenju vještaka, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice, pa je i odlučeno kao u izreci ove presude.

18. Ovaj sud je smatrao da nije potrebno izvoditi bilo kakve daljnje dokaze, a s obzirom da su sve odlučne činjenice uz izvođenje dokaza financijskim vještačenjem i uvidom u pisane isprave, razvidne iz navedenih odluka povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a s kojim utvrđenjima je sud i vezan kako je već objašnjeno u obrazloženju.

19. Početak tijeka zatezne kamate utvrđen je uvidom u otplatni plan te nalaz i mišljenje vještaka, a u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a i u vezi s odredbom članka 29. stavak 1. ZOO-a, time da je stopa zatezne kamate dosuđena sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate, te sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a. Što se tiče navoda tuženika o njegovoj savjesnosti odnosno nesavjesnosti ili poštenju u kontekstu navedene odredbe, za ukazati je da je s obzirom na razloge nevaljanosti predmetnih odredbi a koji razlozi su detaljno objašnjeni kako u navedenim presudama povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, tako ponovljeni i u obrazloženju ove presude, razvidno je da od samog početka postoji nesavjesnost na strani tuženika jer je utvrđeno da se nije pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama te da je u tom kontekstu upravo tuženik nametnuo odredbe koje su bitno povoljnije za njega nego za drugu ugovornu stranu i koje su time zbog iskazanih razloga nevaljane, a ti razlozi su od samog početka bili poznati tuženiku. Upravo je zbog toga i neosnovano njegovo pozivanje na zaključak sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. ožujka 2004. jer se navedeni zaključak odnosi na ništetnost ugovora o zajmu u pogledu potpuno drugih razloga ništetnosti, a upravo su razlozi ništetnosti bitan sadržaj kojeg valja razmatrati u kontekstu primjene odredbe članka 1115. ZOO-a.

20. Glede navoda tuženika kako je tužiteljica preinačila tužbu a nakon dostave dokumentacije od strane tuženika i izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, za ukazati je da se ne može smatrati da se radi o preinaci u smislu odredbe članka 191. ZPP-a. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je podnijela tzv. stupnjevitu tužbu iz odredbe članka 186.b ZPP-a, a svoj zahtjev je specificirala po dostavi podataka odnosno po izvedenom dokazu financijskim vještačenjem pa kako se od početka radilo o tužbi radi isplate (neovisno o tome što se radilo o stupnjevitoj tužbi) specifikacijom tužbenog zahtjeva nije došlo do preinake jer nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, povećanja postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći u smislu odredbe članka 191. stavak 1. ZPP-a. Što se tiče argumentiranja glede stupnjevite tužbe općenito i obveze tuženika da dostavi isprave, valja ukazati da je sud rješenjem od 07. studenog 2019. naložio tuženiku sukladno prijedlogu iz stupnjevite tužbe dostavu navedenih ispava, a koje rješenje je po žalbi tuženika potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Gž-702/2020 od 25. siječnja 2021. pa je stoga to pitanje i riješeno pravomoćno u okviru ovog postupka te se nije na isto potrebno posebno osvrtati.

21. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, naloženo je tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, pa je tako temeljem Tbr. 7. - 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH br. 138/23; dalje Tarifa) tužiteljici dosuđeno po 100 bodova za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 06. studenog 2019. i 15. veljače 2022., te isti iznos za zastupanje na ročištima od 07. studenog 2019., 12. studenog 2021., 09. lipnja 2022. i 14. svibnja 2025., odnosno 700 bodova tj. 1.400,00 eura što ukupno s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost iznosi 1.750,00 eura na što je valjalo pridodati i trošak vještačenja u iznosu 265,45 eura, odnosno ukupno 2.015,45 eura pa je odlučeno kao u izreci pod točkom I.

22. Sud tužiteljici nije dosudio troškove za sastav podnesaka od 23. studenog 2021., 23. svibnja 2022. i 16. rujna 2022., troškove za sastav odgovora na žalbu od 15. rujna 2022., kao i trošak za zastupanje na ročištima za objavu i uručenje presude jer te radnje nisu bile potrebne radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a. Također tužiteljici nisu priznati troškovi sudskih pristojbi, obzirom da je ista oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u smislu članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23). Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom II.

23. S obzirom da je u cijelosti izgubio parnicu, u cijelosti je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

24. O zateznim kamatama na troškove parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. stavak 3. ZPP i članka 29. stavak 2. ZOO-a, i to počevši od 17. lipnja 2025. pa do isplate.

U Zagrebu, 17. lipnja 2025.

Sudac:

Marina Nikolić

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda nadležnom županijskom sudu pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.