Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1274/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv tuženika HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. svibnja 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj: 205915 zaključenog između tužitelja GB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 dana 06.04.2007.g., potvrđenog po javnom bilježniku Ante Brekalo iz Požege pod poslovnim brojem OV-7216/07, dana 07.04.2007.g. u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“.

II. Nalaže se tuženiku HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 69,80 EUR-a (šezdesetdeveteura-osamdeseteura), zajedno sa zateznom kamatom koja kamata teče od 11. travnja 2007. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od -a uvećano za 25% PDV-a, što iznosi 31,25 EUR-a, odnosno ukupno iznosi 275,13 EUR-a (dvjestosedamdesetpeteura-trinaestcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 17. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik NOVE HRVATSKE BANKE d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Varšavska ulica 9, OIB:78427478595, budući da je Hrvatska poštanska banka d.d., pripojila Novu hrvatsku banku d.d. Nadalje, navodi da je dana 2. ožujka 2022.g. Sberbank d.d. promijenio ime u NOVA HRVATSKA BANKA d.d., a prethodno je Volksbank d.d. pripojena društvu Sberbank d.d. Prema odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, ističe, upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni sljednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva, u skladu s navedenim, kao tuženika je naznačila HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa VOLKSBANK d.d. 06. travnja 2007.g. sklopila Ugovor o kreditu br. 205915, koji je potvrđen po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod poslovnim brojem OV-7216/07, dana 07. travnja 2007.g., a kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor, obvezao staviti joj na raspolaganje iznos od 10.443,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate na 84 mjeseca, a koji kredit je otplaćen u cijelosti. Ističe da je kredit iskoristila za svrhu kupovine automobila za osobne, obiteljske svrhe, dok se navedeni iznos obvezala vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U vrijeme sklapanja ugovora prezime joj je glasilo G, te navodi da je udajom promijenila prezime iz G u GB, tako da sada glasi GB. Tužiteljica navodi da je podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate preplaćenih anuiteta, uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, te se o istom vodi postupak pred ovim sudom pod poslovnim brojem P- 443/2024. Nadalje, navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom, sastavljenim isključivo od strane tuženika, u članku 6.1 ugovorena naknada za obradu zahtijeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 1,10% od ukupnog iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Tuženik je, navodi, prilikom isplate kredita dana 11. travnja 2007. naplatio naknadu za obradu zahtijeva i administraciju kredita (administrativnu naknadu) u iznosu od 525,91 kn/69,80 eura. Tužiteljica ističe da kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, što predmetnu odredbu čini ništetnom ugovornom odredbom, te postoji obveza vraćanja uplaćenoga na temelju ništetne odredbe. Naime, sporna odredba Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ništetna je u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj: 96/03 – dalje ZZP) i to pozivom na odredbe čl. 295. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO). Tuženik, ističe, nije pregovarao o sadržaju predmetne odredbe s njom, odnosno u konkretnom slučaju, navodi, banka joj nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, te dodaje da joj je povrijeđeno i načelo savjesti i poštenja, ističući da joj nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi Banke koji se podmiruju, odnosno na koje konkretne usluge, troškove i slično se odnosi naknada za obradu i odobravanje kredita. U konkretnom slučaju, tužiteljica navodi da je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali da nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, te da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Budući se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokovala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, tvrdi da ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, ona bila ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP, navodi, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, ističe, ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri pa je tako u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Tužiteljica, kao potrošač, nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tuženik, temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru, istu naplatio i time stekao nepripadnu imovinsku korist, navedeni je kao nepošteni stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu dužan vratiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Budući da zakonski propisi iz čl. 81.,83., 85. i 87. Zakon o zaštiti potrošača i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, ne dopuštaju tuženiku obračun naknade za obradu i odobravanje kredita, navodi, očigledno je da se radi o nezakonitoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Predmetna odredba je ništetna zato što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, neovisno o visini iznosa naknade koju joj je tuženik obračunao, posebice imajući u vidu da su i druge ugovorne odredbe nepoštene. Slijedom svega gore navedenog predložila je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, a potražuje i naknadu parničnih troškova zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

1.1. Tijekom postupka, tužiteljica navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. naveo pravno shvaćanje, prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015 i 52/2016) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Nadalje, tužiteljica navodi da je Vrhovni sud Repubike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu (članak 11.3. Ugovora o kreditu broj 736989 od 13.12.2006.) jer da ugovor o kreditu sadržava klauzulu kojom je izričito ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog ugovora. Nadalje, navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani jer je potraživanje tužitelja je u zastari, o naknadi za administraciju kredita, tužitelj prijevremenom otplatom postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu broj 205915 (list spisa 9-15), Otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit (list spisa 16-18), Očitovanje tuženika o naplati naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (list spisa 19), te je saslušao tužiteljicu. Sud će izvršiti uvid i u izvatke iz Sudskog registra koji su dostavljeni u tužbu, ali nisu isprintatni i ulijepljeni u omot spisa.

4. Tuženik je na ročištu održanim 13. svibnja 2025. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali da osporava visinu vrijednosti predmeta spora kako je to naznačila tužiteljica. S obzirom da tuženik izjavio da ne osporava visinu, tužiteljica je povukla prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja.

4.1. Sud je rješenjem na ročištu održanom 13. svibnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 69,80 eura. Sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužiteljica suviše visoko odredila predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 69,80 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovaj sud je utvrdio da je mjesno nadležan za odlučivanje o ovoj pravnoj stvari. Naime, odredbom čl. 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09., 112/12., 143/13, 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojemu sporu u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19. l ZPK mjesno nadležan je i sud mjesta prebivališta potrošača. Tužiteljica ima prebivalište u [adresa], na području nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, pa je stoga Općinski sud u Osijeku i mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu i radi isplate iznosa od 69,80 EUR-a, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, kao i je li došlo do zastare tužiteljičinih potraživanja.

9. Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 205915.

10. Iz Ugovora o kreditu broj 205915 (list spisa 9-15) proizlazi da je sklopljen između tužiteljice i tuženika 7. travnja 2007., te da je čl. 6. 1. ugovoreno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 1,10 %jednokratno od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

11. Iz Očitovanja tuženika o naplati naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (list spisa 19) od 28. studenog 2024. proizlazi da je prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada 11. travnja 2007. u iznosu od 525,91 kn te naknada za osiguranje potraživanja u iznosu od 1.118,71 kn.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se sječa da je Ugovor o kreditu bio tipski, unaprijed pripremljen od strane djelatnika banke te da nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora. Ugovor je sklopljen radi kupnje motornog vozila, za osobne potrebe. U banci su joj rekli da je kredit u CHF-u povoljan jer je CHF najidealnija valuta za dizanje kredita, nije sumnjala u riječi banke te je potpisala Ugovor o kreditu. Ugovor joj je dan na čitanje, pročitala ga je, pročitala je i odredbu o ulaznoj naknadi, ali je nije razumjela, niti joj je objašnjeno što čini naknadu, odnosno koje troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Rečeno joj je da je to naknada da bi mi se kredit odobrio. Pitala je može li mijenjati odredbe ugovora, ali su joj rekli da ne može jer je Ugovor unaprijed pripremljen, bilo je uzmi ili ostavi. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Ugovor je sklopljen u Osijeku, u Poslovnici Volksbank u ul. Republike Hrvatske. Zapravo ne zna gdje je sklopljen, ne može se sjetiti. Motor je kupljen u Požegi pa je moguće da je zato ovjeren Ugovor kod javnog bilježnika u Požegi, ali svi pregovori su bili s Poslovnicom Volksbank u Osijeku. Ne sjeća se je li znala koji iznos naknade za obradu kredita mora platiti, ne zna ni kako je plaćena navedena naknada.

12.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, detaljan, bez proturječnosti i nejasnoća.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o iznosu naknade za obradu kredita, a odredbu o naknadi za obradu kredita nije razumjela. Navedena odredba o naknadi za obradu kredita nije bila jasna, razumljiva, jer iz iste nije mogla razumjeti zašto navedenu naknadu plaća i što ona čini. Dakle, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Banka je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te joj dati, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

17. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica, ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica, bila potrošač.

18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom, pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogla izračunati naknadu za obradu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nisu progovarali o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.

19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Isto tako, na temelju iskaza tužiteljice ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetnih ugovornih odredbi nije lako razumljiv.

22. Dakle, s obzirom na to da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, , može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužiteljica (što proizlazi iz njezinog iskaza) nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, djelatnici banke tužiteljici nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer ista nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

22.1. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu čl. 6. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno “Jednokratno 1,1 % (jedancijelihdesetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”. Stoga, nepoštena je navedena odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te je ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

23. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 6.1. Ugovora o kreditu, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 11. travnja 2007. u iznosu od 525,91 kn/ 69,80 EUR-a.

24. Na ukupni iznos od 69,80 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada za obradu kredita naplaćena je 11. travnja 2007. u iznosu od 525,91 kn/ 69,80 EUR-a, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II. izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja

1 0

2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 25 bodova, odnosno 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 13. svibnja 2025. u iznosu od 25 bodova, odnosno 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 28. ožujka 2025., u iznosu od 25 bodova, odnosno 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 150,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 187,50 EUR-a. Tužiteljici je priznat i trošak objave presude u iznosu od 25,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a, što iznosi 31,25 EUR-a, odnosno ukupno 218,75 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu što iznosi 56,38 EUR-a, a što sveukupno iznosi 275,13 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 17. lipnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

26.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 2. travnja 2025. jer nije bio potreban za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

27. Budući da je tuženik cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 17. lipnja 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika