Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Gordane Korotaj, uz sujelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog ŠT, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19, 84/21 i 114/22), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj po branitelju Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Balić i Nenad Banovac, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju od 9. listopada 2024., broj: Pp-2130/2024, na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Žalba okrivljenog ŠT odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljeni ŠT je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 60,00 (šezdeset) eura, u roku 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenik je postupka proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično pobliže opisanog u izreci te presude, za koje djelo mu je primjenom odredbi o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna 500,00 eura, te mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode kao 39,82 eura novčane kazne, pa mu je preostalo za platiti iznos od 460,18 eura, dok je temeljem članka 138. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 40,00 eura.

2. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede materijalnog prava i zbog odluke o sankciji i trošku. Žalitelj u žalbi navodi u bitnom, da nije kriv i da je odluka u cijelosti nezakonita. Ističe da je odluka proturječna iskazima u spisu, pogotovo iskazu JT, čiji je iskaz štur i bez potrebnih činjenica i okolnosti za ostvarenje obilježđja prekršaja. Dovodeći u vezu činjenični opis s njezinim iskazom od kojeg see sadržajno0 razlikuje, bilo je za očekivati da tužitelj uredi optužbu, a kako je to izostalo, sud je bio duža primijeniti načelo „in dubio pro reo“. Iz postupka je jasno da se radi o domeni klasičnih obiteljskih razmirica a ne nasilja, na što ukazuje i činjenica da svjedokinja nije zvala policiju već je to uradila kada se drugi sin vratio popodne, pa je zaključak o njezinoj uznemirenosti paušalne naravi, ni iz čega nije vidljivo da je preplašena i da joj je povrijeđeno dostojanstvone, te je u takvoj situaciji i on mogao zvati policiju. Ukazuje da je suvlasnik nekretnine, te bi osudom za prekršaj bio doveden u situaciju da ne bi mogao koristiti svoj dio kuće zbog potencijalne izloženosti prijavama, a sve opisane nepravilnosti su dovele do povrede materijlnog prava jer iz činjeničnog opisa ne proizlazi da su ispunjena zakonska obilježja djela. Kazna i troškovi nisu u skladu sa zakonom jer sud nije dovoljno cijenio olakotne okolnosti i činjenicu da uopće nema otegotnih, pa predlaže da ga se oslobodi optužbe, podredno odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da nisu počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka na koje žalitelj upire, da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, kao i da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji.

6. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka na koje upire žalitelj. Ovaj sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom, da mu je omogućeno da angažira branitelja i da iznese svoju obranu, pa je evidentno da je okrivljeniku bilo omogućeno da se brani i sudjeluje u postupku.

6.1. Također, u odnosu na ostale navode koji se tiču zakonitosti postupka, ističe se da prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja, pa nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je na temelju slobodne ocjene dokaza donio odluku o krivnji žalitelja.

6.2. Sud može temeljiti osuđujuću odluku u bitnom i pretežnom dijelu i samo na iskazu jednog svjedoka (žrtve nasilja – u ovom majke) u slučaju kada postoje međusobno protivne obrane okrivljenika i iskaz svjedoka, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

6.3. Promatrajući cijeli postupak s aspekta pravičnosti, ovaj sud je utvrdio da je žalitelju svakako pružena realna i razumna mogućnost kvalitetne obrane, dakle da angažira branitelja, upozna se s optužbom, iznese obranu ako želi i u obliku u kojem želi te sudjeluje u postupku, te ovaj sud, promatrajući postupak i u njegovoj ukupnosti ne nalazi bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka niti povredu jamstva obrane predviđenu Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7. U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji žalitelja. U postupku je prvostupanjski sud ispitao okrivljenika i svjedokinju – okrivljenikovu majku JT te pročitao dokumentaciju u spisu. Radnja kojom je počinjeno nasilje predmetne zgode je razbijanje kamenom prozorskog stakla na zajedničkoj obiteljskoj kući, te okrivljenik tu činjenicu zapravo i ne spori (iskazuje da je u revoltu razbio dvokrilno prozorsko stklo jer je osjećao da ga je majkajponizila i uvrijedila), a isto potvrđuje i njegova majka, iskazujući da se nije mogao smiriti pa da je kamenom razbio prozor.

7.1. Iskaz okrivljenika i provedene dokaze prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima. Analizom i dovođenjem u međusobnu vezu provedenih dokaza, prvostupanjski sud je utvrdio da je žalitelj predmetne zgode postupao na način opisan u izreci pobijane presude, za svoju odluku dao je razloge, koji su po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika.

8. Nadalje, što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na povredu materijalnog prava, ukazuje se da ponašanje žalitelja koji kamenom razbija prozor na zajedničkoj kući, objektivno promatrajući svakako predstavlja postupanje koje uznemiruje članove obitelji koji žive u toj kući (a što je svjedokinja i navela u svojem iskazu), u ovom slučaju njegovu majku. Navodi u činjeničnom opisu djela (postavljanje starih metalnih vrata na nova vrata) opisuju ukratko cijeli kontekst događaja i razloge njegova postupanja, a okolnosti koje navodi – da je to učinio u revoltu jer majka drži stranu bratu koji vrši radove protivno dogovoru – ne mogu žalitelja osloboditi odgovornosti, nisu opravdanje za postupanje i ne predstavljaju razloge isključenja krivnje ili protupravnosti.

8.1. Da bi određeno ponašanje predstavljalo nasilje prosuđuje se kako po svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i po objektivnim kriterijima, te je u ovom slučaju utvrđeno da se nije radilo o kršenju uobičajenih pravila pristojnosti već o ponašanju koje ima obilježja obiteljskog nasilja. Pri ocjeni ponašanja počinitelja potrebno je uzeti u obzir cjelokupni kontekst, uvažavajući ukupnu obiteljsku situaciju i činjenicu da su odnosi između članovi obitelji koji žive u istoj kući poremećeni, ali su i nadalje prisiljeni na zajednički život, pa u tom kontekstu žaliteljevo ponašanje predstavlja nasilje, a ne čin zrele komunikacije i odgovornog rješavanja problema.

8.2. Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

9. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te mu je izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

9.1. Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vrijeme počinjenja djela bila propisana novčana kazna u rasponu od 1590,00 eura do visine općeg maksimuma od 6.630,00 eura, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana.do visine općeg maksimuma od 90 dana. Dakle, prvostupanjski je sud okrivljeniku izrekao blažu vrstu kazne – novčanu kaznu i to u iznosu znatno ublaženom ispod donje granice predviđene za to djelo.

9.2. Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, izrečena novčana kazna za to djelo nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, uzimajući u obzir ukupnost svih okolnosti u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, ovaj sud drži da će samo ovako izrečena novčana kazna postići kako opću svrhu kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrhu kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona. Također se ukazuje da je prvostupanjski sud naveo koje je okolnosti cijenio kao olakotne te su sve olakotne okolnosti koje se ističu u žalbi, našle dovoljno odraza u izrečenoj znatno ublaženoj novčanoj kazni.

9.3. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

10. Ispitujući povodom žalbe odluku o dosuđenim troškovima prekršajnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao žalitelja na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura), sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu 40,00 eura su određeni u gotovo minimalnom iznosu sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju žalitelja, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim.

11. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura), pa iznos od 60,00 eura predstavlja iznos bliže minimalno mogućoj visini paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

12. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. lipnja 2025.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.