REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-522/202.-22.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 20. svibnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika LT, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207370155 od dana 08. rujna 2006. godine koji glasi: “a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207370155 od dana 08. rujna 2006. godine koji glasi: “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju TT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati zatezne kamate na svaki mjesečni više uplaćeni iznos na ime promjene valutne klauzule u iznosu od 3.900,97 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju TT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati zatezne kamate na svaki mjesečni više uplaćeni iznos na ime promjene valutne klauzule u iznosu od 3.052,09 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

V. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207370155 od dana 08. rujna 2006. godine koji glasi:“ Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 395,52 CHF (slovima: tristodevedesetpet cijelo i pedesetdva / sto) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za na dan plaćanja za CHF“.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja kako je ista učinjena podneskom od 23. travnja 2025.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 783,00 s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 17. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 8. rujna 2006. ugovor o namjenskom kreditu broj 3207370155 kojim je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 79.000,00 CHF po srednjem tečaju banke u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika i koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,50% godišnje, sve u kunskoj vrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja.

1.1. Tužitelj se čl. 2. i 7. ugovora obvezao iznos kredita vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu umjesto prvotno ugovorene od 4,50% uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio te je navedeni dio ugovorne odredbe u čl. 2. koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti ni pravilnost i uzrok njezine promjene jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. O predmetu i cijeni kao bitnim sastojcima ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus, tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima. Odredba ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te nije razumljiva prosječnom potrošaču niti daje dovoljno točne kriterije za procjenu ekonomskih posljedica koje iz tog pravnog posla proizlazi. Tuženik se kao financijska institucija nije ponio kao savjesni gospodarstvenik.

1.2. Tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužitelju je ponuđen ovaj kredit kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF nego je mislio da su stranke prihvatile samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva po jednostranoj odluci banke.

1.3. Poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu potrošača protiv tuženih banaka, koja je u točci II. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i na presudu istoga suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te je tužiteljica ovlaštena pozvati se na utvrđenja iz te presude.

1.4. Uslijed pravnih utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača i ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj drži mjerodavnim početni anuitet i početno ugovorenu kamatnu stopu.

1.5. Stranke su 2015. godine sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj: 102/15.) sklopile Aneks Ugovoru o kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela. Također su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 12.636,43 kuna. Tužitelj neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos preplate koji mu je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Da je tome tako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

1.6. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Aneksom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Nadalje, Aneksom je utvrđeno da je preplaćeni iznos od 66.180,24 kuna, dok je vještačenjem koje se dostavlja u privitku utvrđeno da se radi o pretplati od ukupno još 49.989,00 kuna (umanjeno za priznati iznos u konverziji) iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet CT protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. presude). Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.7. Obzirom na navedeno, tužitelj ovom tužbom potražuje zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog nezakonite promjene kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, računajući od dana uplate pa do 30. rujna 2015. godine, kao i razliku iznosa preplate po prednje navedenim osnovama umanjen za iznos priznat po konverziji.

2. Podneskom od 23. travnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i istog uskladio sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbeni zahtjev tužitelja. Spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su uplate između ostalog, vršene od strane Agrocroatia d.o.o. Osporio je tužitelju svojstvo potrošača. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužitelja. Posebno je istaknuo da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope nastupila dana 14. lipnja 2019. te se pozvao na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog na sjednici Građanskog odjela toga suda od 31. siječnja 2022. prema kojoj je dodatno pojašnjeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ista ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

3.1. Dodatkom ugovora o kreditu položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je zakonom bila točno propisana procedura po kojoj se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, način provjere izračuna konverzije uz obavijest potrošača o tome. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, a tužitelj je odlučio želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom. Kako je konverzija provedena sukladno odredbama zakona, njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dodatak ugovora o kreditu kao pravni postao koji je zaključen na temelju posebnoga zakona i voljom stranaka proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Smatra da je time stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između stranaka. Tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka jer je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama.

3.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. daje potrošačima isključivo pravo na zatezne kamate na tzv. preplatu iz konverzije, a što nije predmet ovoga postupka. Prema stavu istoga suda od 1. lipnja 2022. odluka u kolektivnom sporu ne odnosi se na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak. Smatra da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlazi iz odnosa banke i korisnika kredita, koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovu među strankama. Osporio je i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamatama, smatra da zatezne kamate eventualno teku od dana podnošenja zahtjeva.

3.3. Osporio je zahtjev za isplatu navodne razlike glavnice jer je tužitelj pristao na zaključenje dodatka ugovoru o kreditu po zakonskim odredbama te su tako stranke sporazumno odredile uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje.

3.4. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz dosudu naknade parničnog troška tuženiku.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu na str. broj 13-19 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. broj 20-25 spisa, u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu na str. broj 27-30 spisa i 31-34 spisa, u otplatni plan i podatke na str. 37-41 spisa, u obavijest o izračunu efekata konverzije na str. 26 spisa, u dokumentaciju na str. 47-58 spisa, proveo financijsko vještačenje po trgovačkom društvu Ručević vještačenja d.o.o., kao i dopunu istog i saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5.1. Preciziranje tužbenog zahtjeva na način kako je to učinjeno u podnesku od 23. travnja 2025. u tehničkom smislu predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. ZPP-a, iako je isti preciziran u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te bi nedopuštanje preciziranja tužbenog zahtjeva s rezultatima vještačenja predstavljalo povredu prava tužitelja na pristup sudu. Zatraženi iznos zakonske zatezne kamate ovim je podneskom samo drukčije postavljen na način da je izražena cjelokupna tražbina u apsolutnom iznosu, a ne opisno od dospijeća pa do isplate kao u tužbi. Sud je dopustio takvu preinaku tužbe, jer se isto odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu te je bilo i svrsishodno dopustiti takvu preinaku za konačno rješenje odnosa među strankama, u skladu s čl. 190. st. 3. ZPP-a.

6. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Bez obzira što je dio mjesečnih anuiteta kredita bio uplaćen od strane trgovačkog društva Agrocroatia d.o.o., isto je uplaćeno u ime i za račun tužitelja. Osim toga, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je istim uplatama kompenziran dio tražbine tužitelja prema tom trgovačkom društvu u kojem je neko vrijeme bio zaposlen.

7. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 8. rujna 2006. ugovor o kreditu broj 3207370155. Tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 63.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 240 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje.

8. Nadalje, stranke su dana 18. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima ZIDZPK. Ugovorne strane suglasno su utvrdile da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 49.006,32 EUR, uz prinudno umanjenje stanja neotplaćene glavnice ista iznosi 32.068,03 EUR, a preplata iznosi 12.636,43 kn.

8.1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik osporio tijekom postupka.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., T,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u privatne svrhe i to za obnovu obiteljske kuće. Cjelokupni kreditni iznos utrošen je u tu svrhu. U tom trenutku nije bio vlasnik OPG-a, obrta ni trgovačkog društva. Odlučio se za zaključenje ugovora o kreditu u valuti CHF jer su mu djelatnici banke rekli da je to u tom trenutku najpovoljniji kredit. Općenito je od banke tražio kredit. Mjesečna rata otplate kredita je u jednom dužem razdoblju narasla za 30 do 40%. Nije mu objašnjen valutni rizik zaključenja ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF. Ništa mu nije spomenuto u banci o valuti CHF. Čak su ga nagovarali da uzme i veći iznos kredita jer mu je to plaća dozvoljavala. Izrađen je već bio ugovor na duplo veći iznos kredita, kojeg nije tražio te su tada mijenjali ugovor na manji iznos kredita kod javnog bilježnika. Nije mu objašnjen način promjene kamatne stope. Nije mu rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kn u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Ugovor o kreditu je sastavila banka, on ga je pročitao iako ne detaljno, već njegove glavne odredbe o tome kolika će biti rata, a dobio je i otplatni plan. Nije mogao utjecati na pojedine ugovorne odredbe, a ono što ga je zanimalo mu je bilo jasno. Zaključio je ugovor o konverziji kredita u EUR kredit i pritom mu nije rečeno da bi time izgubio pravo osporavati odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Na pitanje zašto su određene rate uplaćivane od trgovačkog društva Agrocroatia naveo je da je jedno vrijeme bio zaposlen u toj firmi, a nešto su mu bili dužni te moguće da su uplaćivali direktno njegove rate kredita. Uplate je vršio temeljem trajnog naloga. Logično mu je bila da rata može varirati, ali ne u iznosu u kojem je ona znatno varirala.

9.3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za adaptaciju obiteljske kuće.

9.4. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Prigovor zastare je djelomično osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe u odnosu na isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, do tada istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. prema kojem je dodatno pojašnjeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ista ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.1. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio 14. lipnja 2018. te od tada nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Iako je tužba na tehnički način preinačena tijekom postupka, valja reći da se tužbeni zahtjev i dalje odnosi na isplatu temeljem promjene kamatnih stopa i valutne klauzule zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe i nakon provedenog financijskog vještačenja, a tužbeni zahtjev za isplatu temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev postavljen u tužbi te u tom dijelu nije nastupila zastara. Uskraćivanjem tužitelju mogućnosti usklađivanja tužbenog zahtjeva s nalazom vještaka bilo bi protivno osnovnim načelima postupka i pravu na pravično suđenje.

11.2. Kako je tužbeni zahtjev upravljen i na isplatu zakonske zatezne kamate na više plaćene mjesečne anuitete po osnovi obje ništetne ugovorne odredbe i to po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i po osnovi odredbe po kojoj je vraćanje mjesečnih anuiteta vezano uz tečaj CHF na dan isplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, to valja istaći da u pogledu roka zastare za isplatu kamate vrijedi isti zastarni rok kao i za glavnicu po osnovi mjesečnih iznosa koji su više uplaćeni jer zakonska zatezna kamata slijedi sudbinu glavnice.

12. Po čl. 138. a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev- 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu s promjenama odluke tuženika te način otplate kredita prema kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate svakog pojedinog anuiteta.

12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti, no u odnosu na zahtjev za isplatom kamate vezane uz ništetnu ugovornu odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila je zastara tražbine te tužitelj zbog toga nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju ove ugovorne odredbe. No, ima pravo na naplatu tražbine po osnovi zatezne kamate na više plaćene mjesečne anuitete po osnovi ništetne odredbe o vraćanju mjesečnih anuiteta kredita prema tečaju za CHF koji je vrijedio na dan isplate pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim saslušanja tužitelja, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.

14. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da je sam tuženik prezentirao ovaj kredit tužitelju kao najpovoljniji, da je njegov mjesečni anuitet narastao za 30-40%, da mu je nuđen i veći iznos kredita, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija i dobar gospodarstvenik zasigurno znao ili trebao znati, jest da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF te je takvu informaciju, da je postupao pažnjom dobrog gospodarstvenika, trebao prezentirati tužitelju kod zaključenja ugovora o kreditu.

14.1. U trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, pravomoćno je bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule.

14.2. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. U predmetnom ugovoru nisu navedeni razlozi za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

14.3. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14.4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14.5. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14.6. Sud smatra da je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih ugovornih odredbi osnovan u cijelosti. U smislu gore spomenutih odluka u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nepoštene su i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF na dan otplate pojedinih mjesečnih anuiteta otplate kredita te kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke.

14.7. Međutim, tužitelj ima pravni interes utvrditi ništetnost spornih ugovornih odredbi, pa i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, bez obzira na utvrđeni nastup zastare naplate tražbine na isplatu po toj ugovornoj odredbi jer nije sporno da tužitelj po osnovi ove ništetnosti ima legitimno pravo očekivati neku korist odnosno uspjeh u parnici, što je i zatražio u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

14.8. U odnosu na odredbu o redovnoj kamati, ista je ništetna samo u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a ne sama redovna kamata (već njen ugovoreni način promjene).

14.9. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

15. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, a za koje nije nastupila zastara tražbine. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po osnovi razlike između onoga što je platio po osnovi valutne klauzule u CHF i onoga što bi bio dužan platiti da se tečaj CHF nije mijenjao.

15.1. Kako je u konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope i tužitelj je o promjeni samo obavještavan, osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva ni razumljiva.

15.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

15.4. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

16. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio prema promjenjivoj kamatnoj stopi po ugovoru o kreditu te iznosa koji bi ona otplaćivala da je kamatna stopa ostala nepromijenjena i da je za čitavo vrijeme trajanja ugovora iznosila 4,50% kao i na okolnost razlike po osnovi valutne klauzule određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenjima d.o.o.

16.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio (samo pozitivni iznosi), tada slijedi da:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. studenoga 2006. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.710,63 CHF odnosno 1.941,62 EUR kao zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika, a pojedinačni mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu „m“ Tabele 1 iz nalaza u valuti CHF, odnosno u stupcu „p1“ Tabele 1 iz nalaza u valuti EUR i to samo pozitivni iznosi

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. studenoga 2006. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate, na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 4.380,84 EUR kao zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika, a pojedinačni mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu „s1“ Tabele 1 iz nalaza i to samo pozitivni iznosi

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015, kao i nakon uračunavanja efekta konverzije (preplata u iznosu od 12.636,43 kn), preostala dospjela tražbina s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosila je 6.953,06 EUR (konvertirani iznos) i to 6.322,47 EUR i 630,59 EUR nepodmirenih zateznih kamata.

16.2. Vještak je u svom mišljenju izradio i obračune za slučaj da se promatraju i pozitivni i negativni iznosi, no koji iznosi nisu dosuđeni ovom presudom pa nisu ni posebno obrazlagani ovi dijelovi nalaza i mišljenja vještaka.

16.3. Vještak je također utvrdio da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

16.4. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a, time da tuženik nije imao prigovore matematičkom izračunu vještaka, ali je i dalje osporavao pravni osnov.

16.5. Sud je pritom tužitelju dosudio samo iznose koji mu pripadaju po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe prema kojem je ugovorena obveza vraćanja kredita u mjesečnim anuitetima po tečaju CHF na dan isplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Iz sadržaja nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. studenoga 2006. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate, na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 4.380,84 EUR kao zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika. Iz rekapitulacije vještaka na dan 30. rujna 2015. utvrđeno je da zatezne kamate na tečajne razlike (stupac „t“) iznose 1.197,27 EUR. Preplata priznata konverzijom iznosila je 12.636,43 kn odnosno 1.677,14 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 7.53450. Istu je preplatu valjalo uračunati u skladu s čl. 171. i 172. ZOO-a najprije u zateznu kamatu u apsolutnom iznosu (1.677,14 EUR), a potom preostali iznos preplate od 479,87 EUR u iznos od 4.380,84 EUR, nakon čega ostaje iznos od 3.900,97 EUR, koji je dosuđen ovom presudom tužitelju.

16.6. U odnosu na prigovore tuženika načinu izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka, ističe se da tuženik nije potrošač, već trgovac, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene tužitelj bilo što primio niti stekao bez osnove pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da je trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne. Nije istaknut ni specificiran prigovor radi prebijanja, a ni protutužbeni zahtjev. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.

16.7. U odnosu na dio odgovora na tužbu u kojem se tuženik referira na tražbinu po osnovi razlike glavnice priznate u konverziji, valja reći da tužitelj činjenično ne spominje navedenu tražbinu, u odnosu na istu nije predložio ni zadatak vještaku, niti je isto sadržano u nalazu i mišljenju vještaka. Tužitelj u tužbi izričito navodi da traži isplatu zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog nezakonite promjene kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, računajući od dana uplate pa do 30. rujna 2015. kao i razliku iznosa preplate po prednje navedenim osnovama umanjeno za iznos priznat po konverziji.

17. Kako se za iznos obuhvaćen dosuđenim dijelom tužbenog zahtjeva bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti, to bi tuženik ovaj iznos tužitelju bio dužan vratiti s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

18. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).

19.1. Tužitelj je kvantitativno uspio s 56,10% (3.900,97/6.953,06), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (56,10%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu dijela tužbenog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi zbog nastupa zastare naplate tražbine. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (56,10%-43,90%) dobiva se iznos od 12,20% uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

20. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), zastupanja na ročištima 22. svibnja 2024., 26. studenoga 2024. i 20. svibnja 2025. (tbr. 9/1 - 100 bodova), trošak sastava podnesaka od 7. veljače 2024., 23. travnja 2025. (tbr. 8/1 – 100 bodova), što iznosi ukupno 600 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR trošak iznosi 1.200,00 EUR. PDV na taj iznos jest 300,00 EUR, što ukupno daje iznos od 1.500,00 EUR. No, kako je tužitelj uspio u parnici s 12,2%, to mu je dosuđen razmjerno umanjeni parnični trošak u iznosu od 183,00 EUR.

20.1. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, bez obzira na uspjeh u parnici jer je izvođenje istog bilo neophodno u ovom predmetu. Zato ukupni parnični trošak tužitelju iznosi 783,00 EUR.

20.2. Trošak sastava podnesaka od 11. rujna 2024., 17. prosinca 2024. i 22. travnja 2025. nije priznat tužitelju kao neophodan trošak za vođenje ove parnice jer je uplata predujma vidljiva u evidencijama računovodstva ovoga suda, a prijedlog za odgodu glavne rasprave zbog tužiteljeve spriječenosti nije trošak koji bi bila dužna snositi suprotna stranka. Više ne postoji obveza tužitelja kao potrošača na plaćanje sudske pristojbe na presudu prema novom Zakonu o sudskim pristojbama.

21. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022) koje teku od presuđenja do isplate.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 17. lipnja 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Vinka Brundula Tadić, Donja Stubica

2. Odvj. Kruno Knežević, Zagreb

3. eOglasna ploča suda