REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-602/2023.-28.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Lucija Car – Pavlic i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car – Pavlic i Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon 20. svibnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja Marka Križanca, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika ĆP, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužitelju ŠP, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.034,92 EUR, sa zateznim kamatama prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, koja se od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja se od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku kako slijedi:

- na iznos od 0,32 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 0,64 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 0,65 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 0,94 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 3,72 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 6,28 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 8,07 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 8,88 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 6,65 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 7,08 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 3,67 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 1,16 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 1,83 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 3,15 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 3,04 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 1,70 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 4,21 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 6,22 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 9,08 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 8,42 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 12,31 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 11,57 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 13,00 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 25,43 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 22,87 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 30,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 27,99 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 23,64 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 32,81 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 43,44 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 35,37 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 38,48 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 34,88 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 35,53 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 50,77 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 52,26 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 64,99 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 58,45 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 51,29 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 48,23 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 47,71 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 50,97 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 53,81 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 54,19 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 52,22 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 53,55 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 54,46 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 52,93 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 53,33 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 52,19 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 49,75 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 52,39 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 53,65 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 52,73 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 47,75 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 51,98 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 52,35 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 50,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 45,54 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 45,41 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 46,67 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 48,70 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 51,51 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 50,06 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 51,09 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 52,26 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 43,27 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 44,52 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 44,11 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 42,73 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 42,29 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 42,49 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 44,06 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 45,38 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 45,10 EUR od 01.10.2015.. do isplate

- na iznos od 46,25 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 47,02 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 46,57 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 46,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 46,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 46,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 46,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 46,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 46,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 46,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 46,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 979,16 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.088,58 EUR, sa zateznim kamatama prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, koja se od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja se od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na navedeni iznos od 01. listopada 2015. do isplate, u roku od 15 dana."

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi na isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 979,16 EUR, prema stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja se od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na navedeni iznos od 14. travnja 2025. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.073,10 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 17. lipnja 2025. do isplate, prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s prednikom tuženika zaključio 2005. ugovor o kreditu. Tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.600,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Obvezao se vratiti kreditni iznos uz valutnu klauzulu u mjesečnim anuitetima u 360 mjesečnih anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja.

1.1. Povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita, u pravnoj stvari tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka (među kojima se nalazi i prednik tuženika) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18, od dana 3. rujna 2019., odbijena je revizija tuženika protiv gornje drugostupanjske presude kao neosnovana (toč. II. izreke navedene revizijske presude).

1.2. Predmetni ugovor o kreditu je zaključen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.3. Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Poziva se i na čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača.

1.4. I u ugovoru o kreditu je sadržana nepoštena/ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužitelju koji kao prosječan potrošač ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojeg preuzima, odnosno, nije mogao znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogao ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njegove financijske obveze.

1.5. Dana 8. lipnja 2016. godine ugovorne strane sklopile su aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15). Tužitelj ističe da se sklapanjem dodatka tužitelj nije odrekao tražbine prema tuženiku, koju ima temeljem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije, a također sklapanjem dodatka nije otklonjena ništetnost odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije.

1.6. Sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve ugovorne odredbe.

1.7. Nadalje, sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima).

1.8. Tužitelj se obratio tuženiku radi dostave dokumentacije o kreditu, no tuženik navedenu dokumentaciju do dana podnošenja ove tužbe nije zaprimio. Postavio je manifestacijski zahtjev u tužbi.

2. Podneskom od 14. travnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ne osporava da je 20. lipnja 2005. s tužiteljem zaključio predmetni ugovor o kreditu, no isti je izmijenjen u dijelu valute obveze zaključenjem aneksa uz ugovor od 8. lipnja 2016., što je tuženik zakonom bio obvezan ponuditi tužitelju.

3.1. Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu

3.2. Sklapanjem aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

3.3. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. ŠPM, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti.

3.4. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina.

3.5. Zaključenjem ugovora o konverziji došlo je do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

3.6. Odredbe o valuti obveze izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

3.7. Dakle, predmetnom odlukom Gos-1/2019 je utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017.

3.8. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule

3.9. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Istaknuo je i prigovor zastare tražbine tužitelja ističući da smatra da se na eventualnu tražbinu tužitelja primjenjuje zastarni rok od 5 godina računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Prigovorio je visini zahtjeva, zahtjevu za plaćanjem kamate od svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na str. 146-153 spisa, u aneks ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranu novčanom tražbinom na str. 10-14 spisa, u simulirani otplatni plan u EUR na str. 15-21 spisa, u zahtjev za dostavom podataka na str. 127, u izlist lista prijamne knjige na str. 128 spisa, u dopis na str. 129-132 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 154 spisa, u izračun konverzije na str. 159-162 spisa, u simulirani otplatni plan na str. 163-169 spisa, u popis uplata na str. 171-174 spisa, u obavijest o provedenoj konverziji na str. 183-184 spisa, u otplatni plan na str. 185-188 spisa, u tablicu kamatnih stopa banaka na str. 231-239 spisa, u pregled prometa za klijenta, izračun efektivne kamatne stope, saslušao tužitelja i svjedokinju DP, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu po osnovi valutne klauzule osnovan, dok nije osnovan dio tužbenog zahtjeva na isplatu razlike glavnice.

5.1. Sud nije koristio kao dokaz pismenu izjavu ŠPM jer se s čitanjem iste tužitelj nije suglasio, a da ju je i koristio, ista se ne odnosi na odlučne činjenice u ovom konkretnom predmetu, već se radi o općenitoj izjavi zaposlenice banke.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile 20. lipnja 2005. predmetni ugovor o kreditu.

7. Istim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.600,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupovinu stana. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 222,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su zaključile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK).

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Š,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u svrhu rješavanja stambenog pitanja. Prodali su stan, a još im je nešto novaca falilo za kupnju kuće. Predmetni kreditni iznos je u 2/3 dijela utrošen za kupnju kuće, koliko im je još novaca falilo, a 1/3 je utrošena za adaptaciju kuće. Nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili trgovačkog društva. Supruga i on su tražili kredit u nekoliko banaka od kojih su ih neke banke odbile. Hypo banka im je ponudila kredit u CHF koji je bio najpovoljniji. Nije mu objašnjeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Banka je sastavila ugovor o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen. Pročitali su ugovor, ali su oni laici te im je bilo bitno da dobiju novce, da isplate kuću. Pročitali su ugovor, potpisali i ovjerili kod javnog bilježnika. Dostavljen im je otplatni plan. Početna rata je bila 950,00 do 1.000,00 kn, a kasnije je ista odjednom narasla i do 1.700,00 kn. Ostao je bez posla u međuvremenu, ali su se nekako snalazili i redovito plaćali rate kredita. Zaključili su ugovor o konverziji kredita u EUR kredit 2015. te mu nije napomenuto da bi time izgubio pravo na osporavanje odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Nije bilo govora u banci o kreditima u EUR. Koliko je uspio shvatiti taj ugovor, nije imao primjedbe jer je u tom trenutku na tržištu ovo bio najpovoljniji kredit. Ne sjeća se je li imao nejasnih odredbi u ugovoru o kreditu i je li bilo što pitao, misli da nije. Aneks ugovora o kreditu je vjerojatno pročitao. Tom su prilikom supruga i on shvatili da su u trenutku konverzije kredita bili dužni gotovo isto kao i u vrijeme kad su dizali kredit odnosno otplaćeni dio je bio minimalan. On nije bankar te je "nešto sitno" prilikom konverzije umanjena glavnica, a bilo mu je bitno da mu rata kredita toliko više ne "divlja".

9.3. Svjedokinja DP, supruga tužitelja, iskazala je da je predmetni ugovor o kreditu podignut zbog kupnje kuće. Njena majka je prodala stan te im je falilo još nešto novaca za kupnju kuće i u tu svrhu su digli predmetni kredit. Ne sjeća se da bi iskoristili dio kredita za adaptaciju, adaptirali su ju kasnije. Predmetni kredit je reklamiran na televiziji. Bio je to najpovoljniji kredit te su došli u banku pitat za kredit u CHF. Rekli su im kolika će biti kamata, koju su i očekivali, rekli su da pričekaju da provjere njihovu kreditnu sposobnost i potom su ih nazvali da dođu potpisati ugovor. Ugovor je sastavljen od strane banke, pročitali su ga, koliko su ga mogli shvatiti jer nisu te struke. Dobili su otplatni plan. Početna rata je bila oko 100 i nešto CHF, a potom je narasla i na 262,00 CHF, stalno se mijenjala. Zaključili su ugovor o konverziji. Vjerojatno su ga pročitali te im je većina bila jasna. Nisu upozoreni da bi time izgubili pravo osporavati odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Nije joj objašnjen valutni rizik vezan uz CHF i nije im rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Imala je primjedbe na ugovor o kreditu, ali se više ne sjeća kakve, a misli da se ne može dobiti kredit, ako imaš primjedbe na ugovor. Ne sjeća se jesu li tražili pojašnjenje nejasnih odredbi. U aneksu nije navedeno ništa na što bi imala primjedbi. Tužitelj je otplaćivao kredit. Ona je bila u minusu jer je plaćala namirnice i troškove života.

9.4. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja i njegove supruge utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe te potrebe stanovanja vlastite obitelji. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

9.5. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

13. Zastara za dio tražbine koja se odnosi na precizirani tužbeni zahtjev također nije nastupila jer se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka, što znači o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te se ne radi o novom zahtjevu, što potvrđuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

14. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.

15.1. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost, a od predloženog svjedoka je tijekom postupka odustao.

16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da im je banka ponudila predmetni kredit kao najpovoljniji, tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Mjesečni anuitet otplate kredita porastao je na skoro dupli iznos, što je znatno otežalo tužitelju i obitelji isplatu mjesečnih anuiteta i očito ugrozilo njihovu životnu egzistenciju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je banka trebala priopćiti tužitelju jest da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, što joj kao savjesnom gospodarstveniku i financijskoj instituciji nije moglo biti nepoznato.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

18.1. Po čl. 104. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promijenjenom tečaju i iznosa obračunatom prema početnom tečaju.

18.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj, ukupni iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 3.034,92 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 238,42 EUR. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi bila manja za 2.088,58 EUR.

19.2. Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to čl. 19. c te je aneksom uz ugovor kojim je provedena konverzija utvrdio manjak tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 828,57 EUR. Nadalje, dana 13. lipnja 2016. sastavljena je obavijest o provedenoj konverziji kojom je uključujući i prijelazno razdoblje utvrđen ukupni saldo manje plaćenog u iznosu od 666,45 EUR.

19.3. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene tečaja do 30. rujna 2015. ukupno iznose 979,16 EUR.

19.4. Tuženik je prigovarao metodologiji izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka, ali nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka, no i dalje je osporavao osnov tražbine tužitelja koji po tuženiku nema pravo ni na kakvu restituciju te je dodatno predlagao drukčiji zadatak vještačenja.

19.5. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a. Dopuna nalaza po prijedlogu tuženika na potpuno druge okolnosti od onih određenih zadatkom vještačenja nije bila potrebna, niti bi se odnosila na odlučne činjenice.

19.6. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno da postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 211. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 215. ZOO-a).

20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 105. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 105. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja.

20.3. Tužitelju po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužitelj nije dokazao da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.

20.4. Isto obrazloženje odnosi se i na manjak (a ne višak) koji je utvrđen prilikom zaključenja ugovora o konverziji kredita u kredit u kojem je glavnica duga vezana uz EUR. Upravo je takav ugovor o konverziji s utvrđenim manjkom uplata tužitelj potpisao s tuženikom te predstavlja njihov sporazum o tome da se za iznos manjka uveća preostala neotplaćena glavnica kredita.

20.5. Kako je tužitelj zatražio u točci I. tužbenog zahtjeva ukupan iznos preplata zbog rasta tečaja i to sa zakonskom zateznom kamatom od konverzije, to je osnovan i treći dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na apsolutno izraženi iznos zakonske zatezne kamate do konverzije. Međutim, ne pripada mu procesna kamata na navedeni apsolutni iznos zakonske zatezne kamate. Prema čl. 279. st. 2. ZOO-a procesna kamata pripadala bi tužitelju od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu, kako je to i zatražio. No, zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali na njih ne teku procesne kamate jer zatezne kamate i dalje teku na glavni dug koji nije plaćen.

21. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 215. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. u vezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je kvantitativno uspio u parnici sa 65,77% (4.014,08/6.102,66), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (65,77%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (65,77%-34,23%) dobiva se iznos od 31,54% uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

22.1. Parnični trošak tužitelja obuhvaća trošak zahtjeva za dostavom dokumentacije (tbr. 36/3-25 bodova), trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 18. rujna 2024., 10. prosinca 2024. i 20. svibnja 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 20. ožujka 2024. i 14. travnja 2025. (tbr. 8/1-100 bodova), što ukupno iznosi 600 bodova ili 1.200,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 300,00 EUR, što ukupno iznosi 1.500,00 EUR. No, kako je tužitelj uspio u parnici sa 31,54%, to mu je dosuđen razmjerno umanjeni parnični trošak u iznosu od 473,10 EUR.

22.2. Tužitelju pripada trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 1.073,10 EUR.

22.3. Tužitelju nisu priznati kao neophodni troškovi sastava podnesaka od 27. prosinca 2024., 17. travnja 2025. jer su uplate troškova vidljive i u evidencijama računovodstva ovoga suda, zatim troškovi sastava podneska od 12. svibnja 2025. jer se istim podneskom dostavlja samo sudska praksa.

22.4. O troškovima delegacije ovog predmeta sa Općinskog građanskog suda u Zagrebu na ovaj sud odlučit će se posebnim rješenjem.

22.5. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima, koje teku od dana presuđenja pa do isplate.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 17. lipnja 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Marko Križanec, Zagreb, Gajeva ulica 19 uz rješenje o troškovima delegacije

2. Odvj. Hrvoje Matić, Zagreb, Maksimirska 81

3. eOglasna ploča suda