Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pr-113/2020-63

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu Angelika Rajačić Bonifačić i Sanja Gelić, u Rijeci, protiv tuženika Agram Tis d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 99681708224, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, naknade štete i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. travnja 2025. u prisutnosti odvjetnice Angelike Rajačić Bonifačić, punomoćnice tužitelja i odvjetnice Nataše Mijić Scheidl, punomoćnice tuženika, 17. lipnja 2025., javno objavivši,

p r e s u d i o  j e :

I 1. Utvrđuje se da je tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 3. veljače 2020. nezakonita, a otkaz nedopušten, te se ista poništava.

2. Određuje se sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31.5.2016. godine zaključenog između tužitelja PG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika AGRAM TIS d.o.o., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, OIB: 99681708224, s danom 24. lipnja 2020. godine.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova naknade štete zbog nezakonitog otkaza isplati iznos od 12.487,65 eura, sa zateznom kamatom obračunatom od 25. lipnja 2020. godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova izgubljene zarade, u roku od 15 dana, izvrši isplatu svih bruto plaća od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa 6.2.2020. godine do dana sudskog raskida radnog odnosa 24.6.2020. godine, sa zateznom kamatom obračunatom na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nakon 1. siječnja 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:

- iznos od 1.414,85 € / 10.660,26 kn sa kamatom obračunatom od 16.3.2020.,

- iznos od 1.783,95 € / 13.441,20 kn sa kamatom obračunatom od 16.4.2020.,

- iznos od 1.783,95 € / 13.441,20 kn sa kamatom obračunatom od 16.5.2020.,

- iznos od 1.783,95 € / 13.441,20 kn sa kamatom obračunatom od 16.6.2020.,

- iznos od 1.427,16 € / 10.752,96 kn sa kamatom obračunatom od 16.7.2020.,

sve u roku od 15 dana.

II Odbija je tužbeni zahtjev s osnova naknade štete zbog nezakonitog otkaza, u iznosu od 1.783,95 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, te u dijelu za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima u točki I 4. izreke

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 731,71 eura, zajedno sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (17. lipnja 2025.) pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad odmjerenih 731,71 eura, a do zatraženih 10.900,00 eura) zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija kao neosnovan.

IV Zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 9.330,87 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se tužiteljeva preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 18. ožujka 2020. podnio tužbu u kojoj, u bitnom, navodi da je zaposlen kod tuženika kontinuirano od 24. siječnja 2001., i to na poslovima konobara s radnim mjestom u Gradu Zagrebu, na poslovima ekonoma, a potom kao voditelj restorana u Rijeci te od 24. ožujka 2008. kao voditelj senior koje je poslove obavljao na radnom mjestu u Rijeci sve do prestanka radnog odnosa., da je posljednji Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa tuženikom zaključio dana 1.6.2016., da je tuženik nakon donošenja pobijane Odluke promijenio tvrtku, da je promjena upisana u Sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju rješenja od 11.03.2020., da je tuženik je 03. veljače 2020. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, koju tvrdi da je zaprimio 6. veljače 2020., a kojom da mu se otkazuje ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa. Nadalje, da je protiv navedene odluke 18. veljače 2020. podnio zahtjev za zaštitu prava, koji da je tuženik zaprimio 24. veljače 2020. godine, ali da se na istu nije očitovao, da stoga ovom tužbom u zakonskom roku osporava predmetnu Odluku o izvanrednom otkazu. Tvrdi da su mu pobijanom odlukom o otkazu nezakonito povrijeđena prava iz radnog odnosa, Odluka o otkazu da je nezakonita, a otkaz nedopušten, da se u obrazloženju pobijane Odluke navodi da je dana 31.01.2020. godine i 01.02.2020. godine nakon provedene inventure u caffe baru “MTT“ i izjava djelatnika navedenog caffe bara, utvrđeno da je radnik u nekoliko navrata otuđio gotovinu iz blagajne i time poslodavcu prouzročio materijalnu štetu, odnosno da je navedenim postupanjem počinio tešku povredu radnih obveza, da tuženik u Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu ne navodi kada je točno on otuđio gotovinu, u kojem iznosu i na koji način, dakle nije utvrđeno o kojem se iznosu materijalne štete radi i kako je učinjena, da tuženik nije naveo rezultate inventure iz kojih bi bilo vidljivo što se točno tužitelju stavlja na teret i na koji je način to utvrđeno. Pored toga, tužitelj ukazuje da mu od strane tuženika nije bilo omogućeno da osobno prisustvuje inventuri kako bi i sam imao uvida u eventualno utvrđeni manjak niti su mu ikada dostavljeni rezultati provedene inventure, da mu je 31.01.2020. od strane članova uprave tuženika, bez obrazloženja naloženo da se udalji sa radnog mjesta u poslovnoj zgradi Agram koncerna, [adresa], gdje je zatečen, i da na isto više ne dolazi, nakon čega je uslijedila pobijana Odluka o otkazu bez mogućnosti da prije donošenje iste iznese svoju obranu, da mu tuženik neosnovano stavlja na teret da je navodnu štetu počinio u caffe Baru MTT" jer to nije njegovo neposredno radno mjesto već da poslove Voditelja obavlja na nekoliko lokacija u objektima poslodavca, da 31. siječnja 2020. godine niti nekoliko dana prije, on uopće nije bio prisutan u caffe baru „MTT“ pa stoga nije ni na koji način imao pristupa blagajni niti je mogao otuđiti niti novac, niti drugu imovinu tuženika prije sporne inventure, da ga tuženik bez ikakvog osnova tereti za navodne manjkove koji su utvrđeni inventurom učinjenom u razdoblju u kojem isti nije uopće bio prisutan u spornom caffe baru, tim više što u caffe baru,,MTT" radi nekoliko radnika koji svakodnevno posluju s novčanim sredstvima i robom u vlasništvu tuženika. Iz obrazloženja pobijane odluke da proizlazi kako se tužitelja tereti za počinjenje kaznenog djela, a takvo terećenje može biti opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu isključivo ukoliko je radnikova krivnja dokazana pravomoćnom sudskom presudom kojom je proglašen krivim, da njegova krivnja nije uopće utvrđena, niti da je tuženik prijavio nadležnim tijelima protupravno otuđenje svoje imovine za koje da njega tereti, da su činjenice koje je tuženik utvrdio i na istima utemeljio svoju Odluku o otkazu, netočne i da mu se neosnovano stavljaju na teret, zatim da tuženik u pobijanoj odluci nije niti valjano obrazložio, a niti dokazao postojanje opravdanog razloga za donošenje odluke o izvanrednom otkazu, niti je proveo Zakonom propisani postupak prije otkazivanja jer tužitelju nije omogućio iznošenje obrane, to je odluka o otkazu nezakonita, a otkaz nedopušten. Tužitelj predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 03. veljače 2020. godine nezakonita a otkaz nedopušten, te se ista poništava, da mu radni odnos nije prestao, nalaže tuženiku da vrati tužitelja na radno mjesto Voditelj – Senior s danom prestanka radnog odnosa 03.02.2020. godine, u roku od 8 dana. Postavlja i zahtjev s osnova izgubljene zarade (isplata svih bruto plaća od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa do povratka na rad, sa zakonskom zateznom kamatom, a koji iznosi da će precizirati naknadno po pribavi podataka o visini brutto plaće. Potražuje trošak postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu, u bitnom, u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava kako osnov, tako i visinu predmetnog zahtjeva, da je tužba u dijelu koji se odnosi na točku 3. tužbenog zahtjeva, kojom se potražuje isplata „izgubljene zarade", sastavljena suprotno odredbi čl. 186.b ZPP-a, slijedom čega tuženik predlaže istu u navedenom dijelu odbaciti. Nadalje, da nije sporno da je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 03.02.2020., koju da je tužitelj zaprimio 06.02.2020. istome otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 31.05.2016. za radno mjesto - Voditelj – Senior, da je iz Odluke o otkazu vidljivo da je donesena nakon što je prilikom provođenja inventure 31.01.2020. i 01.02.2020. utvrđeno da je tužitelj u više navrata otuđio gotovinu iz blagajne caffe bara „MTT" i time poslodavcu prouzročio materijalnu štetu, odnosno počinio više teških povreda radnih obveza. Tvrdi da je 31.01.2020. donio Odlike o imenovanju inventurne komisije i provođenju inventure u više poslovnih jedinica (ugostiteljskih objekata) koje posluju u okviru - organizacijske jedinice – Regionalnog centra za ugostiteljstvo Rijeka za koju da je kao voditelj bio zadužen tužitelj, da je iz Izvještaja o provedbi inventure u ugostiteljskim objektima regije Rijeka od 06.02.2020. vidljivo kako je prilikom provedbe spomenutih inventura utvrđen niz nepravilnosti u radu tužitelja, pri čemu da je u radu caffe bara „MTT“ utvrđeno da je tužitelj zloupotrebljavao mogućnost korištenja „otvorene narudžbe" na način da je, kao neposredno nadređeni, nalagao djelatnicama ČG i ŽG, koje rade kao konobarice u istom caffe baru, da izrađuju otvorene narudžbe koje da su kasnije, zajedno s novcima predavale tužitelju, a koji zatim za takve narudžbe da nije izdavao račune već da je iste stornirao, a novce zadržavao za sebe. Uz to, da su o naprijed navedenom postupanju tužitelja djelatnice ČG i ŽG **.**.2020. sačinile su i pisane izjave dok je djelatnica ŽG uz svoju izjavu dodatno priložila i fotografije iz kojih su vidljivi sporni računi te novci i koverte u koje da su se isti izdvajali. Tuženik ističe kako je odmah nakon inventure u caffe baru „MTT", provedene 31.01.2020., s tužiteljem istog dana u poslovnoj zgradi na adresi [adresa], (u uredu tužitelja) održan sastanak na kojem da su tužitelju prezentirane utvrđene nepravilnosti i na kojem da mu je omogućeno da iznese svoju obranu, iako s obzirom na sve okolnosti u konkretnoj situaciji, tuženik da nije imao obvezu omogućiti tužitelju iznošenje obrane, budući da je postupanje istoga, a koje je prouzročilo otkazivanje radnog odnosa, predstavljalo okolnosti zbog kojih od tuženika kao poslodavca ne bi bilo opravdano očekivati da tuženiku omogući iznošenje obrane (čl. 119. st. 2. Zakona o radu). Osim toga, da su neosnovane i neutemeljene tvrdnje tužitelja da razlozi navedeni u pobijanoj odluci ne predstavljaju razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu, odnosno da je ista nezakonita, a otkaz nedopušten, da je čl. 64. Pravilnika o radu tuženika, jasno definirano što se smatra osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa koja predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz, da je nesporno da postupanje tužitelja u konkretnom slučaju ne predstavlja samo jednu već više teških povreda radne obveze zbog kojih je poslodavac opravdano izgubio povjerenje u radnika. Ovo tim više jer priroda posla koji je obavljao tužitelj zahtijeva visoki stupanj povjerenja između poslodavca i radnika koji je kao voditelj regionalnog centra bio zadužen za kontrolu drugih djelatnika te da su mu u tu svrhu dane puno veće ovlasti nego li drugim radnicima koji su mu bili neposredno podređeni. Zloupotreba takvih ovlasti i ukazanog povjerenja, bez obzira na visina štete koja je nastala počinjenim povredama radnih obveza, da je rezultirala gubitkom povjerenja uslijed čega nastavak radnog odnosa tužitelja i tuženika više nije moguć, te da otuđenje/pronevjera novca i pogrešno i neistinito izvještavanje poslodavca radi prikrivanja istog predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa proizlazi iz brojnih odluka Vrhovnog suda RH. Tuženik dostavlja veći broj odluka Vrhovnog suda te citira dijelove njihovih obrazloženja. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti, te ga obveže na naknadu mu troškova postupka.

3. Konačno je tužitelj postavio (uredio) tužbeni zahtjev o kojem se odlučivalo i to podneskom od 5. ožujka 2025. (stranice 408 i 409 spisa) i to nakon provedenog financijskog vještačenja i u skladu sa sadržajem nalaza i mišljenja (u odnosu na koje ni tužitelj nije imao primjedbi). U odnosu na tuženikovo protivljenje preinaci (podnesak od 14.4.2025. – str. 423) nužno je ukazati da je tužitelj tužbeni zahtjev preinačio još u podnesku od 27.11.2020. prije zaključenja prethodnog postupka (što je prvostupanjski sud prihvatio donošenjem odluke kao u izreci ovog predmetnog rješenja). Međutim, neovisno o fazi postupka u kojoj je tužitelj parcijalno preinačio tužbu (izmjenom postojećeg zahtjeva iz povratka na posao nove zahtjeve - sudski raskid ugovora o radu i naknadu neimovinske štete), bitno je ukazati da radnik na to ima pravo sve do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja temeljem odredbe članka 125. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19 – dalje u tekstu: ZR), a koji posebni zakon u tom segmentu (pitanje do kada je dopušteno preinačiti tužbu) ima prednost pred općim Zakonom o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Osim uopćenog pozivanja u odgovoru na tužbu da je dio tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj potražuje izgubljenu zaradu postavljen suprotno čl. 186.b ZPP- a, tuženik svoje navode s tim u vezi nije detaljno konkretizirao. Uostalom podatke (isprave) o bruto plaćama isplaćenim tužitelju dok je radio kod tuženika, a koje su nužno bile korištene prilikom financijskog vještačenja, u spis predmeta je dostavio tuženik, dok se period za koji tužitelj potražuje novčani iznos izmijenio postavljanjem zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u svu materijalnu dokumentaciju sadržanu u spisu, isprave koje su i pročitane, a fotografije pregledane. Saslušani su na ročištima za glavnu raspravu i to; 21.2.2023. svjedok JG (str. od 293 do 298 spisa), 23.5.2023. svjedok UG (str. od 325 do 329 spisa) i svjedokinja ŽG (str. od 329 do 333 spisa), 22.9.2023. svjedok ĆG (str. od 339 do 341 spisa), 21.5.2024. svjedok EG (str. od 358 do 363 spisa) i svjedokinja ČG (str. od 363 do 368 spisa), te 20.9.2024. tužitelj PG (str. od 375 do 380 spisa). Završno, provedeno je financijsko vještačene po vještaku mr.sc. Ljubomiru Jeliću, čiji nalaz i mišljenje od 10.1.2025. te dopuna istog od 12.2.2025. prileže spisu (str. 386 – 389 i 399 – 402).

5. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud zaključuje da je postavljeni tužbeni zahtjev od 5. ožujka 2025. djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim po tuženiku dodijeljenog mu izvanrednog otkaza ugovora o radu (deklaratorni dio), zatim zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu (konstitutivni dio), te zahtjev za naknadu štete i izgubljene zarade (kondemnatorni dijelovi).

7. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je člankom 133. stavkom 1. ZR-a kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. istog članka regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

8. Obzirom na predmet konkretnog spora, odredbom članka 116. stavci 1. i 2. ZR-a normirano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

9. Nadalje, članak 221.a ZZP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Obzirom je konkretno tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu, u smislu članka 135. stavka 3. ZR-a, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na tuženiku kao poslodavcu.

10. Prema odredbi članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

11. Nesporno je među stranaka da je tužitelj bio tuženikov zaposlenik u vrijeme donošenja Odluke od 3. veljače 2020. o izvanrednom otkazu ugovora o radu (stranice 8 i 9 spisa; u nastavku teksta: Odluka o otkazu / Odluka), da je tuženik između dana Odluke i pokretanja ove parnice promijenio tvrtku iz Euroagram Tis d.o.o. u Agram Tis d.o.o. (izvadak iz sudskog registra, str. od 4 do 7 spisa), da je Odluku tužitelj zaprimio 6. veljače 2020., potom da je podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava (str. 10 i 11 spisa) dana 18.2.2020. (potvrda o primitku – str. 12 spisa), a tu preporučenu pošiljku tuženik je zaprimio 24.2.2020 (preslika povratnice na str. 13). Nadalje, nema spora da se tuženik na zahtjev tužitelja nije očitovao u roku od 15 dana, pa je potom unutar daljnjeg roka od idućih 15 dana tužitelj 18. ožujka 2020. pravovremeno podnošenjem tužbe pokrenuo predmetnu parnicu, sve u smislu procedure i u okviru rokova normiranih člankom 133. ZR-a.

12. U parnici je sporno je li Odluka o otkazu bila dopuštena, a time i zakonita, odnosno je li tužitelj počinio one radnje koje se sadržajem navode u obrazloženju Odluke, a koje bi kao posljedicu prouzročile materijalnu štetu tuženiku, odnosno bile uzrok tužiteljeve teške povrede njegovih radnih obveza. U direktnoj korelaciji s razjašnjenjem ovog spornog pitanja je i osnovanost ostalih tužiteljevih zahtjeva već pojašnjenih pod točkom 6. obrazloženja.

13. Obzirom je ishodište i trenutak relevantan za donošenje predmetne Odluke naveden u istoj (provedena inventura 31.1.2020. i 1.2.2020., izjave djelatnica) dok je Odluku donio 3. veljače 2020., pa prema tome proizlazi da je tuženik unutar prekluzivnog roka iz članka 119. stavka 2. ZR-a, petnaest dana od dana saznanja za relevantne činjenice, donio svoj Odluku.

14. Bitno je naglasiti da je u sporu radi otkaza ugovora o radu odlučno razjasniti jesu li bili opravdani upravo oni razlozi na kojima se konkretna Odluka o otkazu temelji (sadržani i argumentirani, u pravilu, u obrazloženju kao sastavnom dijelu Odluke, a iznimno u izreci), a okolnosti (činjenice) koje se imaju supsumirati pod te i takve razloge, prema logici stvari mogu nastati najkasnije do trenutka donošenja Odluke o otkazu. S tim u vezi, saznanja, isprave, dokumentacija i sl. do kojih je poslodavac tek naknadno došao, odnosno koje bi on eventualno naknadno sastavio, i to nakon što je radniku već otkazao Ugovor, u parnici, pokretanje koje je inicirao radnik, nemaju relevantnosti u smislu isticanja po tuženiku pred sudom „dodatnih opravdanja„ ili „jačanja argumentacije„, ili iznošenja novih razloga u smjeru dokazivanja da je ta Odluka o otkazu do, u spoznajnom smislu, nužne razine izvjesnosti bila dopuštena, pravilna i zakonita. Prema tome, za pravnu valjanost odluke o otkazu mjerodavni su razlozi navedeni u obrazloženju te odluke, te se oni ne mogu dodatno obrazlagati u sudskom postupku koji ima za predmet ocjenjivanje valjanosti te odluke o otkazu, kao što se tijekom sudskog postupka ne mogu isticati i drugi razlozi koji su doveli do odluke o izvanrednom otkazu, a koji nisu bili taksativno navedeni i opisani u osporavanoj odluci.

15. Glede navedenog u prethodnom odlomku, prilikom ocjene dokazne građe sud nije uzeo u obzir po tuženiku dostavljenu ispravu – Izvještaj o provedbi inventure u ugostiteljskim objektima regije Rijeka od 6. veljače 2020., odnosno njen sadržaj (stranice 37 i 38 spisa), upravo zato što je taj dokument nastao tri dana nakon donošenja sporne Odluke. Osim toga, uzimajući u obzir da je tuženik 31. siječnja 2020. donio Odluku o imenovanju inventurne komisije i provođenju inventure u Caffe baru MT u Rijeci, kojom je imenovao tri člana inventurne komisije te da niti iz jednog od provedenih dokaza na glavnoj raspravi ne slijedi utvrđenim (razjašnjenim, po tuženiku dokazanim) tko je zapravo bio imenom treći član, taj Izvještaj je donesen i protivno proceduri koju je sam tuženik svojom odlukom regulirao jer je očigledno potpisan od strane samo dvoje imenovanih članova (UG i ĆG), iako iz sadržaja te odluke (stranica 32 spisa) ne proizlazi da sva tri člana ne bi imali ista prava i obveze, dakle da ne bi imala biti u istoj poziciji s tog aspekta. Također, sastanku održanom nakon provedene inventure tog istog 31. siječnja 2020. nije bio nazočan i taj treći neimenovani član.

16. Smislenom analizom (u okviru jezičnog izričaja) sadržaja Odluke o otkazu proizlazi da se ona temelji zapravo na jednom ponavljajućem otkaznom razlog - otuđenju gotovine, kao radnji koju je, po navodima u obrazloženju, tužitelj izvršio nekoliko puta (u nekoliko navrata). Sadržajna formulacija je uopćena obzirom se ne navodi niti okvirno o kojoj količini novaca se radi i o koliko, preciznije od sintagme „nekoliko„ , bi se takvih situacija radilo, odnosno u kalendarskom smislu (u periodu od kada do kada, ili s točno naznačenim datumima takvih radnji). Također, ne navodi se da bi tužitelju u tome itko pomagao, ili da bi netko nešto radio po njegovom nalogu, pa prema tome proizlazi logičan zaključak da se tužitelja u obrazloženju tereti da je tu istovrsnu aktivnost višekratno obavljao isključivo sam. Što se tiče navedenih radnji otuđenja gotovine iz blagajne caffe bara, razumnim rezoniranjem tog dijela teksta ovaj sud utvrđuje da tuženik stavlja tužitelju na teret da je fizički (očito rukom) ponavljajući kroz neko vrijeme posezao u njegovu blagajnu i prisvajao novčanice / kovanice (gotovinu), dakle da se ne radi o bezgotovinskog otuđenju novca (prijenosu iznosa s jednog računa na drugi). Drugačije od toga, kako je tuženik jasno napisao, ne proizlazi. Bilo kakve daljnje otkazne razloge sporna Odluka ne sadrži, pa su prema tome okviri utvrđivanja relevantnog činjeničnog stanja u ovoj parnici, pred sudom, time jasno determinirani. Kao što je već prije bilo istaknuto i pojašnjeno, iznošenje nekakvih novih razloga u dokaznom postupku (od strane poslodavca / tuženika) u smjeru pokušaja dokazivanja da bi sporna Odluka o otkazu bila dopuštena, pravilna i zakonita, za ovaj sud je irelevantno. U tom smislu, tuženik u parnici (podnesak od 30.6.2020. – stranica 118 spisa) ističe da je osim otuđenja gotovog novca u radu tužitelja utvrđen niz nepravilnosti. Međutim, da bi i navedeno trebalo u parnici utvrđivati, prethodno je bilo nužno da je to tuženik i napisao kao razloge za otkaz baš u Odluci o otkazu, a to tuženik nije učinio. S druge strane, upravo one okolnosti koje je tuženik napisao u obrazloženju sporne Odluke, u kontekstu otkaznog razloga, nitko od svih saslušanih svjedoka nije potvrdio, a ti razlozi ne proizlazi niti iz sadržaja bilo koje u spis dostavljene isprave ili fotografija. Sud nije utvrdio nijednu okolnost da tuženik o nekakvim manjkovima u radu tužitelja, koje ako je već detektirao, u smislu neevidentiranja artikala u inventurama, zloupotrebe i manipulacije mogućnost korištenja „otvorene narudžbe" ili bilo čega trećega (a što je različito od radnje krađe fizičkim posezanjem u kasu i prisvajanja novca od poslodavca, što je za sud, izvan okvira ove parnice, opravdani razloga za otkaz, jasno, samo ako to poslodavac pred sudom i dokaže), nije mogao navesti, odnosno opisati ih kao otkazne razloge u spornoj Odluci. Što se tiče napisanog otkaznog razloga, sudu je potpuno nelogično da bi radnik koji bi prisvajao novac od poslodavca s mjesta rada, taj novac „skrivao„ u tom istom objektu u ladici, već je životno da takav „plijen„ onaj tko ga prisvaja što prije iznese iz radnog prostora, odnosno da se s njim udalji. One tvrdnje koje tuženik ističe već u odgovoru na tužbu, dakle da su djelatnice ČG i ŽG izrađivale otvorene narudžbe koje bi kasnije zajedno s novcima predavale tužitelju, te da za takve narudžbe da tužitelj nije izdavao račune već je iste stornirao, ne pišu kao otkazni razlozi u Odluci o otkazu, stoga su nebitni za meritorni pravorijek suda svi argumenti i navodi koji su u sadržajnoj koliziji s onim što je napisano u obrazloženju Odluke. U svakoj pravnoj situaciji poslodavac je taj koji autonomno odlučuje na temelju prikupljenih informacija, dokaza, spoznajnih elemenata, hoće li radniku dati otkaz (vrstu otkaza) i kojim će sadržajem (pokušati) obrazložiti tu svoju odluku te su takvim njegovim postupanjem u eventualnom sporu pred sudom određene činjenične granice, odnosno okviri raspravljanja.

17. U odnosu na sastavljene isprave svjedokinja ČG i ŽG (oba dokumenta napisana su 31. siječnja 2020. - str. 39 i 40 spisa), premda je njima 3. veljače 2020. kada je donio Odluku o otkaz već raspolagao, tuženik sadržaje istih nije naveo u obrazloženju. Štoviše, prilikom navođenja pojma „…i izjava djelatnika u caffe baru… .„ (u smislu izvora saznanja) u obrazloženju Odluke, tuženik nije napisao niti ono minimalno, a to je radi li se o nekakvim usmenim ili pisanim izjavama. To što su iskazi svjedokinja ČG i ŽG u koliziji sa sadržajima izjava koje su one napisale te potpisale na papiru (s tim da se u izjavi ŽG navode samo njezina posredna saznanja), pored činjenice da se otkazni razlog u smislu njegove konkretne argumentacije nije temeljio na tim izjavama, a do kojeg zaključka se dolazi jednostavnom metodom komparacije tekstova napisanih u ta tri dokumenta, također je rezultirao utvrđenjem suda da niti tim izjavama tuženik nije dokazao postojanja opravdanog razloga za otkaz tužitelju ugovora o radu (čl. 135. st.1. ZR-a).

18. Tuženikovo plediranje da je protiv svjedokinja ČG i ŽG podnio kaznene prijave radi davanja lažnog iskaza nije bitno na odluku u ovom sporu jer je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan isključivo pravomoćnom presudom kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Takve presude nema, pa prema tome nije bilo razloga vršiti uvid u predmete Županjskog suda u Rijeci broj Kir-333/2024 i Kir-676/2024 (dokazni prijedlog tuženika). Uostalom, o stupnju relevantnosti napisane izjave ČG od 31. siječnja 2020. u smislu koliko je taj sadržaj tuženiku bio bitan i smatrao ga je točnim, osim nekorištenja pri obrazlaganju otkaza tužitelju, ide

1 0

i činjenica što se njegovo Upozorenje radnici ČG od 3. veljače 2020. zbog kršenja obveza i radnog odnosa (stranice 369 i 370 spisa) ne temelji na toj ispravi. Naime, potpuno je životno, logično i razumno očekivati da u situaciji kada radnik sam sebe pisanim putem tereti da je postupao protivno obvezama iz radnog odnosa (npr. po nalogu drugog nadređenog radnika spremao poslodavčev novac mimo blagajne u ladicu kako bi taj drugi radnik to mogao prisvojiti i tako nešto da je trajalo godinu dana, umjesto da je o tome obavijestio u organizacijskoj strukturi poslodavca onog radnika koji je hijerarhijski iznad njemu nadređenog ili Upravu), da bi tada poslodavac ako se odlučio dati upozorenje tom radniku o obvezama iz radnog odnosa, takvo Upozorenje temeljio upravo na takvoj pisanoj izjavi i u njoj sadržanim činjenicama izlažući ih u obrazloženju Upozorenja, odnosno barem se pozvao na takvu konkretnu izjavu (ispravu). Međutim, tuženik kao poslodavac u odnosu na radnicu ČG tako nije postupio već je razloge davanja joj Upozorenja našao u terećenju iste za neovlašteno naplaćivanje računa.

19. Prema članku 119. stavku 2. ZR-a prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Pri tom poslodavac u obrazloženju odluke o otkazu treba navesti sadržaj obrane ili navesti okolnosti zbog kojih radniku iznošenje obrane nije omogućeno. U spornoj Odluci citirana pravna norma se ne navodi, odnosno niti je išta argumentirano vezano uz pravo tužitelja na obranu. Međutim, u odgovoru na tužbu tuženik je iznio tvrdnju da je tužitelju omogućeno da iznese svoju obranu na sastanku održanom nakon provedene inventure istog 31. siječnja 2020. (na stranici 3. tog podneska, stranica 27 spisa). Stav je ovog suda da u situaciji kada je poslodavac koristio (svojom autonomnom dispozicijom) pravni put pozivanja radnika na iznošenje obrane prije otkazivanja ugovora o radu, da je tada isključeno u sudskom postupku kojeg je radnik pokrenuo protiv takve odluke o otkazu utvrđivati jesu li u relevantnom periodu prije izvanrednog otkazivanja egzistirale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da to učini (omogući radniku iznošenje obrane). Zato je irelevantno plediranje tuženika u nastavku iste rečenice u kojoj iznosi tvrdnju o omogućavanje obrane radniku, da je postupanje tužitelja bilo zapravo takvo da od njega kao poslodavca nije bilo opravdano očekivati da tuženiku (očito se misli u tekstu tužitelju) omogući iznošenje obrane.

20. Prema navodima tuženika, tužitelju je omogućeno iznošenje obrane. Pojam iznošenja obrane u smislu odredbe članka 119. stavka 2. ZR-a podrazumijeva da je poslodavac upoznao radnika sa svim relevantnim okolnostima, dakle da mu je prezentirao sve činjenice i dokaze, na kojima će utemeljiti odluku o otkazu ako radnikova obrana ne bi rezultirala na strani poslodavca time da odustane od daljnje procedure otkazivanja donošenjem u tom smislu i formalne odluke o otkazu. Davanje mogućnosti za obranu logično podrazumijeva i dodjeljivanje radniku nekakvog razumnog vremena za pripremanje obrane u ovisnosti od sadržaja i količine prezentiranih mu dokaza koji ga terete s aspekta teških povreda obveza iz radnog odnosa ili nekih drugih osobito važnih činjenica.

1 1

21. Kanalizirajući prethodno istaknuto u okvire predmetne parnice i ocijenjene dokazne građe, ni iz jednog od izvedenih dokaza ne proizlazi utvrđenim da je na sastanku održanom 31. siječnja 2020. predsjednik Uprave tuženika DG omogućio tužitelju iznošenje bilo kakve obrane. U smjeru ovakvog zaključka ide iskaz tom sastanku pristupnog svjedoka JG koji je pred sudom iskazao da DG nije PG rekao ništa konkretno, rekao je samo da su otkrili neke nepravilnosti, potom mu je kazao da ostavi svoj službeni mobitel, auto, sve kod poslodavca, da je dobio otkaz, a PG nije imao priliku bilo što tada reći, te da je na tom sastanku PG smijenjen u roku od dvije minute. Svjedok UG iskazao je da je predsjednik Uprave PG predočio da su bili u „MTT„ i da su utvrđene malverzacije, da ga je potom obavijestio o udaljenju s posla, a PG da je većinom šutio. Međutim, niti ovaj svjedok nije iskazao da je poslodavac tužitelju prezentirao bilo kakve konkretne činjenice (one na kojima se temeljio otkazni razlog u Odluci), dakle okolnosti koje bi ga teretile u svezi aktivnosti koje se precizno ogledaju u otuđenju gotovine iz blagajne. Niti ovaj svjedok nije ništa iskazao da je DG omogućio tužitelju iznošenje ikakve obrane. Svjedok ĆG iskazao je (u većini podudarno sa svjedokom UG) da je predsjednik Uprave iznio nepravilnosti koje su nađene u radu, dok PG nije ništa govorio na sastanku.

22. Prema tome, nitko od na sastanku prisutnih neposrednih svjedoka nije kazivao ono što tuženik tvrdio, dakle da je tužitelju bilo omogućeno da iznese svoju obranu prije donošenja Odluke o otkazu.

23. Sumirajući razloge argumentirane u točkama od 14. do 22. obrazloženja, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, zaključak je suda da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjenje pretpostavke normirane u odredbi članka 116. stavka 1. ZR-a, u vezi s člankom 135. stavkom 3. ZR-a, pa je zato odlučeno kao u točki I 1. izreke.

24. Navode tužitelja da je Odlukom tuženika otkazan ugovor koji ne postoji obzirom na datum ugovora o radu koji se navodi u spornoj Odluci o otkazu (1.06.2006.) sud nije prihvatio, već drži da se radilo o običnoj grešci u pisanju, te je nedvojbeno da je tom Odlukom otkazan onaj ugovor o radu koji je egzistirao tog trenutka, a što je nesporno među strankama jer nitko nije isticao da je 3. veljače 2020. bio na snazi neki drugi Ugovor o radu, a ne Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31.5.2016. (str. 30 i 31 spisa).

25. Budući je tužitelj do zaključenja glavne rasprave, temeljem prava iz članka 125. stavak 3. ZR-a, postavio zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu odlučeno je sadržajem točke I 2. dispozitiva. Odredbom članka 125. stavka 1. ZR-a regulirano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Pri tome, je u odnosu na 24. lipnja 2020., kao dan prestanka predmetnog radnog odnosa sud uzeo u obzir Potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 11. kolovoza 2020. (stranice

1 2

od 173 do 175 spisa), kao javnu ispravu iz čijeg sadržaja proizlazi da je tužitelj zasnovao novi radni odnos (prvi nakon otkaza kod tuženika) i to 25. lipnja 2020., pa po ocjeni suda 24. lipnja 2020. je odgovarajući datum s kojim je konstitutivnim dijelom izreke određen prestanak njegovog radnog odnosa kod tuženika. Pritom se ukazuje da ako se utvrdi da je otkaz ugovora o radu radniku nedopušten (time i nezakonit) tada radnik treba doći u onu pravnu poziciju kao da otkaza nije bilo.

26. Naknada štete iz članka 125. stavka 2. ZR-a poseban je oblik naknade neimovinske štete koju radnik trpi po osnovi povrede prava osobnosti zbog nedopuštenosti otkaza ugovora o radu. Iz nalaza i mišljenja vještaka mr.sc. Ljubomira Jelića (na sadržaje kojih stranke nisu iznosile primjedbe), konkretno iz Tablice br. 1. Izračun prosječne plaće (str. 400 spisa) proizlazi da je tužiteljeva prosječna ugovorena bruto plaća tri mjeseca koja su prethodila spornoj Odluci iznosila 1.783,95 eura. Po ocjeni suda iznos od sedam (7) ugovorene plaće predstavlja pravičnu novčanu naknadu tužitelju s naslova pretrpljene štete, a to je iznos od 12.487,65 eura (1.783,95 x 7). Pritom je uzeto u obzir da je radni odnos temeljem nezakonito otkazanog ugovora o radu trajao punih 19 godina (Potvrda HZMO-a od 11.8.2020. – str. 174 spisa), zatim dob tužitelja (42 godine u vrijeme otkazivanja), te da je u vrijeme otkaza imao obvezu uzdržavanja petero malodobne djece (iskaz tužitelja u kojem dijelu tuženik nije isticao prigovor). Za iznos od 1.783,95 eura tužbeni zahtjev nije prihvaćen, iz temeljnog razloga što je u času dobivanja otkaza tužitelj bio u ranim četrdesetim, pa time nije bio u dobi koja se može definirati razdobljem prije skorašnjeg završetka radnog vijeka (radnik pred mirovinom). Zato je presuđeno točkom I 3. i II izreke.

27. Člankom 95. stavcima 3. i 5. ZR-a regulirano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Ako ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Prema tome, obzirom je sud utvrdio predmetnu Odluku o otkazu nedopuštenom, tužitelj ima pravo na naknadu plaće kako je to određeno u ovom odlomku citiranim pravnim normama i to od 6. veljače 2020. (kada je odjavljen s evidencija HZMO-a, str. 174 spisa) do 24. lipnja 2020., kao dana sudskog raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31.5.2016.

28. Vještak Jelić je u nalazu mišljenju i dopuni (str. 386 – 389 i str. 399 – 402 spisa) izračunao razliku bruto iznosa naknada plaće za tužitelja od 6. veljače 2020. do 24. lipnja 2020., prikazano po mjesecima, te u ukupnoj sumi od 8.193,86 eura. Nalaz, mišljenje, odnosno zaključak vještaka sud je u cijelosti prihvatio jer je sačinjen detaljno, stručno, u skladu s dokumentacijom u spisu i postavljenim vještaku zadatkom u ovom postupku, a niti stranke nisu imale primjedbi na metodologiju izračuna, odnosno na njegov sadržaj. U skladu sa nalazom vještaka tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a koji je temeljem čl. 95. st. 3. ZR-a sud ocijenio osnovanim, pa je zato presuđeno točkom I 4. dispozitiva.

1 3

29. U odnosu na početak tijeka zateznih kamata na iznose dosuđene u točki I 4. izreke, odredbom članka 92. stavka 3. ZR-a propisano je da ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu.

30. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima i u odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. prema članku 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 114/22) i članku 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 156/22) kojima je noveliran članak 29. stavci 2. i 8. ZOO-a, a od 30. prosinca 2023. sukladno članku 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23). Odlučivanje o zateznim kamata podrazumijeva primjenu materijalnog prava.

31. Prema odredbi članka 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14., 136/15, u daljnjem tekstu: ZPD-a) predujam poreza na dohodak obračuna, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. ZPD-a i to prilikom svake isplate, prema propisima koji važe na dan isplate. Prema odredbi čl. 61. st. 1. i st. 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13., 160/13., 157/14. i 137/15., u daljnjem tekstu: Pravilnika) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se od tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. ZPD-a odnosno čl. 11. Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9 i čl. 16. st. 2. ZPD-a i umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. ZPD-a (porezna osnovica). Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku (čl. 61. st. 1. Pravilnika). Obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirezu porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek isplatom plaće, što znači da do trenutka isplate plaće (analogno i isplate naknade plaće po sudskoj presudi) nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak i na te iznose se zatezne kamate do tada ne obračunavaju. Temeljem navedene argumentacije zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima razlika plaća je neosnovan pa je stoga valjalo odlučiti sadržajem točke I 4. izreke.

32. Preostale isprave sadržane u spisu predmeta irelevantne su za odluku o meritumu, pa ih sud zato nije posebno ocjenjivao.

1 4

33. Odluka o trošku (točka III izreke) temelji se na odredbi članka 154. stavka st. 5. ZPP-a, u vezi s člankom 155. ZPP-a, obzirom tužitelj nije uspio u parnici s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom samo u razmjerno neznatnom dijelu (točka II izreke), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je sud odlučio da mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice uzimajući u obzir odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. toč. 4. Tarife za postupke iz Tbr. 7. toč.2. (dakle, iz radnih odnosa – poništenje otkaza) primjenjuje se Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan. Dakle, u primjenu u ovom sporu dokazi ona Tarifa koje je bila na snazi 20. ožujka 2020., a to je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., dalje: Tarifa/2012) prema kojoj je po Tbr. 50. vrijednost boda tada iznosila 10,00 kuna, odnosno 1,327 eura.

34. Pored toga, prema stavu ovog suda, u predmetnom sporu se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i njegovog sudskog raskida, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena i naknada štete i isplata. Potonje u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetu, jer se u ovom slučaju radi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora o radu i u odnosu na te zahtjeve prvenstveno su se izvodili dokazi, dakle dokazni postupak bio je koncentriran na razjašnjenje činjenica odlučnih za ocjenu oko pitanja (ne)dopuštenosti otkaza. (U smislu navedene argumentacije ukazuje se na sudsku praksu u odlukama Županijskog suda u Splitu, pod posl.br. Gž R-1003/2022-3 od 19. siječnja 2023. te Županijskog suda u Rijeci, pod posl.br. Gž R-1260/2020-3 od 6. lipnja 2024.)

35. Tužitelju je temeljem Tbr. 7. toč. 2. Tarife/2012 priznat trošak jednokratne nagrade od 200 bodova (2.000,00 kuna, odnosno sada 265,45 eura), te pripadajući PDV od 25 % - iznos od 66,36 eura (Tbr. 42. Tarife/2012), odnosno ukupno 331,81 euro, kao i 399,90 eura za provedeno financijsko vještačenje, a trošak kojeg bio je potreban za vođenje parnice (čl. 155. st.1. ZPP-a) jer je tuženik osporavao, osim osnova, i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, dakle sveukupno 731,71 eura. U preostalom dijelu zahtijevani trošak tužitelju nije priznat.

36. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a te članka 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23).

37. Budući je tuženik u postupku ostvario uspjeh samo u razmjerno neznatnom dijelu, i to za dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen u točki II izreke presude, glede njegovog zahtjeva za naknadu troška postupka od protivne stranke, nema osnove za primjenom odredaba članaka 154. i 155. ZPP-a jer

1 5

se odluka o pripadajućem trošku tužitelju temelji i na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke IV izreke.

38. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

U Rijeci 17. lipnja 2025.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja i pun. tuženika - isticanjem ove presude na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 17. lipnja 2025.