Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Stalna služba u Novskoj

Staroselska 1

Novska

Poslovni broj: P-614/2024.-10.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini Stalna služba u Novskoj po sucu Nadi Filipović kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja RC (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]., kojeg zastupa punomoćnik Denis Pedić odvjetnik iz Popovače protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50., (OIB 02535697732) kojeg zastupa punomoćnik Petra Vatavuk odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključenja glavne rasprave održane 6. svibnja 2025. prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan članak 11. stavak 3. Ugovora o kreditu broj 9012162195 koji su 12. prosinca 2006. sklopili tužitelj RC i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb da tužitelju RC isplati iznos od 122,16 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od 20. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb da tužitelju RC isplati na ime naknade troškova postupka iznos od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od 17. lipnja 2025. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi primljenoj kod ovog suda 6.11.2024. tužitelj navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 9012162195 dana 12. prosinca 2006., da je iznos kredita bio kunska protuvrijednost 19.996,53 CHF, da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, da je isplatio u cijelosti kredit 31. prosinca 2013., da je člankom 11. stavak 3. ugovora obvezan da tuženiku prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, da mu prethodno nije predočena struktura troškova tj. od čega se sastoje, u kojem iznosu će platiti, zašto je određena naknada upravo u visini od 1,00% od iznosa kredita, da je tako obaveza bila neodređena i posljedično nepoštena i ništetna. Predlaže da se utvrdi da je ništetan članak 11. stavak 3. ugovora o kreditu broj 9012162195 koji je 12. prosinca 2006. sklopio s tuženikom u dijelu kojim se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita te da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 122,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. prosinca 2006. do isplate uz nadoknadu troškova postupka.

2.U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva navodeći da nije zabranjeno ugovaranje naknade odnosno da je sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o potrošačkom kreditiranju dopušteno, da je Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite propisana kao redoviti trošak kreditiranja, da sporna odredba ne uzrokuje neravnotežu između ugovornih strana slijedom čega nema za posljedicu ništetnost, da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni postotak od iznosa kredita i da je na to pristao. Ističe prigovor zastare i predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

3.Na glavnoj raspravi sud je izveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu broj 9012162195 od 12. prosinca 2006., izvadak iz računa po kreditu, otplatni plan, potvrdu o naplaćenoj naknadi kod realizacije autokredita i opće uvjete poslovanja s građanima i saslušanjem tužitelja.

4.Nakon ocjene izvedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u međusobnoj vezi odlučeno je kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

5.Među parničnim strankama nije sporno da su 12. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu kojim se tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb obvezao tužitelju RC, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.996,53 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da je ugovorena kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,10%. Dalje je člankom 6. ugovoreno da se kredit otplaćuje 84 mjeseca, a člankom 11. stavak 3. da se naplaćuje naknada u iznosu od 1,00% od iznosa kredita.

6.Sporno je je li članak 11. stavak 3. sklopljenog ugovora ništetna.

7.Tužitelj je u svojoj izjavi naveo da je 2006. sklopio ugovor o kreditu s tuženikom radi kupovine automobila, da je kredit bio na iznos od oko 20.000,00 CHF, da ga je otplatio u cijelosti, da mu je ugovor dat kod javnog bilježnika, da je potpisao ugovor, a javni bilježnik ovjerio potpis, da je pitao za mogućnost izmjene ugovornih odredbi, da mu je rečeno da je ugovor takav kakav je i da ga može uzeti ili ostaviti, da mu nisu dati interni akti banke, da kod tuženika nije niti bio i da nije znao da će biti naplaćena naknada za obradu kredita.

8.Člankom 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.), a koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja ugovora između parničnih stranaka, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka bilo je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.Dakle, već sama činjenica da je u ugovor koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika unesena klauzula o obvezi tužitelja da plati naknadu za obradu kredita dovodi do neravnoteže u odnosima između ugovornih strana. Do neravnoteže dovodi i to što tužitelj niti na koji način nije mogao utjecati na samo ugovaranje naknade, a niti na visinu naknade koju je tuženik odredio samostalno. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao (a teret dokazivanja je na njemu) da je tužitelju razjasnio radi čega se naplaćuje naknada, koje troškove će tuženik imati vezano za sklapanje ugovora s tužiteljem i koji parametri su bili odlučni da se naknada odredi upravo u iznosu od 1,00% od iznosa kredita. Neznanje tužitelja o tome u koju svrhu plaća iznos koji je tuženik odredio kao naknadu dovodi tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, a što je protivno principu ravnopravnosti i jednakog položaja ugovornih strana propisanom člankom 3. Zakona o obveznim odnosima. Na neravnopravan položaj tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora nemaju utjecaja odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite budući da je isti donesen osam godina nakon sklapanja ugovora.

10.Radi navedenog usvojen je tužbeni zahtjev u stavku I presude temeljem članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

11.Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu iznosa od 122,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. prosinca 2006., a tuženik taj iznos nije osporavao.

12.Kako je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva, a visina nije sporna, sud je obvezao tuženika da tužitelju isplati traženi iznos s kamatom koja teče od dana kada je tužitelj platio naknadu, a temeljem članka 323. stavak 1. i članka 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.).

13.Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji sud smatra neosnovanim.

14.Člankom 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Člankom 323. stavak 1. istog zakona propisano je da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. S obzirom da je tuženik temeljem ništetne odredbe primio od tužitelja iznos od 122,16 eura dužan je taj iznos vratiti tužitelju s tim da njegova obveza nastaje nakon što se utvrdi da je odredba temeljem koje je primio taj iznos ništetna. Dakle, zastarni rok bi počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Kako odluka o utvrđenju ništetnosti još uvijek nije postala pravomoćna, zastarni rok nije počeo teći slijedom čega nije mogla nastupiti zastara.

15.Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio da je vrijednost spora utvrđena suviše visoko, a s obzirom na to da kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva iznosi 122,16 eura.

16.Člankom 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.) propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje ne istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Člankom 40. stavak 2. istog zakona propisano da u slučaju kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Člankom 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18., 51/23.) propisano je da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Tužitelj je vrijednost deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva naznačio u okviru navedenog iznosa, a kako kondemnatorni dio glasi na 122,16 eura ukupno bi vrijednost predmeta spora iznosila 1.449,38 eura kako je tužitelj i naznačio u tužbi. Slijedom navedenog sud nije imao razloga postupiti po članku 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku i utvrđivati drugačiju vrijednost spora od one koju je tužitelj naznačio. Pri tome se napominje da se u ovom slučaju ne bi mogla primijeniti odluka Vrhovnog suda na koju se poziva tuženik budući da se ista odnosi na ocjenjivanja uvjeta za izjavljivanje revizije.

17.Tužitelj je postavio zahtjev za nadoknadu troškova postupka koji se odnose na sastav tužbe 200,00 eura, sastav jednog podneska 200,00 eura, zastupanje po punomoćniku na dva ročišta po 200,00 eura, zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude 100,00 eura, PDV 225,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu 53,09 eura i pristojbe na presudu 53,09 eura. Nakon usklađenja podnesenog troškovnika sa stanjem u spisu i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.) tužitelju je na ime sastava tužbe priznat iznos od 200,00 eura (Tar.br.7.1.), zastupanja po punomoćniku na ročištima od 31.3.2025. i 6.5.2025. iznos od po 200,00 eura (Tar.br.9.1.), na ime naknade za sastav podneska od 14.3.2025. iznos od 200,00 eura (Tar.br.8.1.), na ime PDV-a 200,00 eura (Tar.br.46.), pristojbe na tužbu 26,55 eura i pristojbe na presudu 53,09 eura. O naknadi za zastupanje na ročištu za objavu presude za sada nije moguće odlučiti, a s obzirom da nije poznato hoće li punomoćnik tužitelja i pristupiti na to ročište. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tuženik je obvezan da tužitelju naknadi sve priznate troškove u ukupnom iznosu od 1.079,64 eura. Odluka se temelji na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

U Novskoj 17. lipanj 2025.

S u d a c

Nada Filipović

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke stranka koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste, a stranka koja nije uredno obaviještena o danu održavanja ročišta za objavu odluke od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda na županijski sud pismenim podneskom.

Dna

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika