Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-4552/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Gordane Korotaj, uz sujelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog LP, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19, 84/21, 114/22 i 36/24), odlučujući o žalbi ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Solin, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Soinu od 6. prosinca 2024., broj: Pp-8343/2024, na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Solin i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen je zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci iste, te mu je izrečena novčana kazna 300,00 eura, a u izrečenu kaznu okrivljeniku je uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode kao 39,82 eura novčane kazne, pa mu je preostalo za platiti još 260,18 eura. Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 40,00 eura.
2. Protiv te presude ovlašteni tužitelj je pravodobno podnio žalbu odluke o sankcijama, odnosno zbog neizricanja zaštitne mjere zaštitne mjere zabrane približavanja žrtvi nasilja, njezinog uhođenja i uznemiravanja. Žalitelj u žalbi ističe u bitnom, da obrazloženje i razlozi prvostupanjskog suda nisu valjani u tom dijelu, da priznanje i činjenica da počinitelj nije kažnjavan mogu utjecati na vrstu i visinu kazne a ne na izricanje zaštitne mjere, s obzirom da su u slučajevima obiteljskog nasilja zaštita žrtve i prevencija prioritet. Ukazuje da se stječe dojam da sud više vodi računa o sankcioniranju počinitelja nego o zaštiti žrtve, upitno je hoće li se samo kaznom postići svrha sankcija, pa neizricanje mjere može imati samo poticajni učinak na buduće činjenje prekršaja, pa tužitelj predlaže da se iz navedenih razloga žalba prihvati i odredi i predložena zaštitna mjera.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
5. U odnosu na žalbene navode ovlaštenog tužitelja, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio sve činjenice odlučne za izbor prekršajnopravnih sankcija, te je za svoju odluku dao valjane razloge, kako u odnosu na novčanu kaznu, tako i za odluku da nije nužno izreći zaštitnu mjeru.
6. Naime, dok je cilj novčane kazne prvenstveno utjecati na počinitelja da shvati i promijeni svoje ponašanje (iako naravno ima i važnu svrhu opće prevencije), zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja, njezinog uhođenja i uznemiravanja je usmjerena na žrtvu i otklanjanje uvjeta koji omogućavaju činjenje novih prekršaja.
6.1. Pri ocjeni postoji li potreba za zaštitnom mjerom potrebno je uzeti u obzir cjelokupni kontekst, uvažiti ukupnu situaciju i činjenicu eventuanog ranijeg nasilničkog odnosa u vezi te kakvi su odnosi među bivšim partnerima nakon događaja, a pogotovo stav žrtve nasilja. Iako su naravno moguće situacije da je radi zaštite žrtve nužno izreći određenu mjeru i protiv njezine volje (kada je toliko oslabljena i trumatizirana da nije niti svjesna da je izmanipulirana od strane nasilnog člana obitelji), u ovom konkretnom slučaju nisu utvrđene takve okolnosti. Žrtve nasilja je jasno iskazala da su navedene prilike oboje vikali jedno na drugo, bila je u afektu i događaj prijavila, da je to bio prvi slučaj nasilja, da joj se ispričao i da su nakon prekida ostali u dobrim odnosima.
6.2. Prvostupanjski sud je za svoju odluku dao valjane razloge, dakle da iz provedenog postupka ne proizlaze odlučne činjenice o kojima ovisi primjena zaštitne mjere koju traži tužitelj, te da u konkretnom slučaju nema potrebe za primjenom iste.
6.3. I po ocjeni ovog suda, dovodeći količinu protupravnog ponašanja u vezu s činjenicom da odnosi između okrivljenika i žrtve nisu nakon događaja ostali teže poremećeni, navedena zaštitna mjera nije nužna s aspekta postojanja opasnosti da bi okrivljenik mogao ponovno počiniti nasilje u obitelji, pa utvrđene okolnosti više ne upućuju na nužnost primjene predmetne zaštitne mjere sa stajališta posebne prevencije.
7. Uzimajući u obzir sve utvrđene okolnosti u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, a vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri odluci o sankciji, ovaj sud drži da će se svrha prekršajnih sankcija postići i samostalno izrečenom novčanom kaznom.
8. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 17. lipnja 2025.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v. r
Kristina Gašparac Orlić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, oštećenicu i tužitelja.
