Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Gordane Korotaj, uz sujelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljene SV, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19 i 84/21), odlučujući o žalbi okrivljenice podnesenoj po branitelju Odvjetničkom društvu Ljubičić&Vrdoljak iz Splita, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 17. siječnja 2025., broj: Pp-7154/2022, na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Žalba okrivljene SV odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljena SV je dužna naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 60,00 (šezdeset) eura, u roku 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenica je pstupka proglašena krivom zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično pobliže opisanog u izreci te presude, za koje djelo joj je izrečena kazna zatvora u trajanju 10 dana, a koja se neće izvršiti ukoliko u roku kušnje od šest mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji joj je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom te je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 30,00 eura.

2. Protiv te presude okrivljenica je pravodobno putem branitelja podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede materijalnog prava i zbog odluke o sankciji. Žaliteljica u žalbi navodi u bitnom, da nije kriva i da je odluka u cijelosti nezakonita. Ističe da se odluka ne može ispitati, da je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i da nema razloga a oni koji su navedeni da su nejasni i proturječni, kao i da postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju dokaza i samih tih dokaza. Žaliteljica analizira provedeni postupak, ističući da ju je sud propustio ispitati što je dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu sud nije s jedankom pažnjom utvrđivao činjenice koje joj idu u korist. Posebno se protivi izrečenoj zatvorskoj kazni obzirom je to najteža sankcija, pri čemu sud nije dao valjane razloge za svoju odluku i uzeo u obzir da se svrha može postići i blažom kaznom jer se očito radi o izoliranom slučaju. Žaliteljica detaljno analizira i citira sve odredbe Prekršajnog zakona koje se odnose na prekršajnopravne sankcije, stupnjeve krivnje, svrhu kažnjavanja i odmjeravanje vrste i mjere kazne, navodeći da su bili ispunjeni uvjeti za oslobođenje od kazne kao i za ublažavanje kazne, a što sud nije primijenio iako je utvrdio samo brojne olakotne okolnosti i da se radi o postpanju iz nehaja nikakve opasnosti. Ističe da je presuda nezakonita po svim žalbenim osnovama, nisu izvedeni dokazi bitni za donošenje pravilne odluke, te je u tom smjeru izostalo valjano obrazloženje, pa predlaže da je se oslobodi optužbe, odnosno odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno izrekne blaža sankcija.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenice povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da nisu počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka na koje žaliteljica upire, da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, kao i da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji.

6. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenica upoznat s optužnim prijedlogom, da da joj je omogućeno da angažira branitelja i da iznese svoju obranu, pa je evidentno da je okrivljenici bilo omogućeno da se brani i sudjeluje u postupku.

6.1. Posebno se napominje da nije točan žalbeni navod da okrivljenica nije saslušana pred sudom i da nije dala obranu, jer je iz spisa vidljivo da je u postupku održana glavna rasprava pred sudom dana 16. siječnja 2025. u vremenu od 9,30 do 10,00 sati, na koju je prethodno uredno pozvana okrivljenica pristupila, i nakon što je propisno upozorena nesmetano iznijela svoju obranu usmeno pred sucem, te potpisala zapisnik.

6.2. Promatrajući cijeli postupak s aspekta pravičnosti, ovaj sud je utvrdio da je žaliteljici svakako pružena realna i razumna mogućnost kvalitetne obrane, dakle da angažira branitelja, upozna se s optužbom, iznese obranu ako želi i u obliku u kojem želi te sudjeluje u postupku, te ovaj sud, promatrajući postupak i u njegovoj ukupnosti ne nalazi bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka niti povredu jamstva obrane predviđenu Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7. Što se tiče utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje na temelju obrane žaliteljice i čitanja dokumentacije u spisu. U odnosu na žalbene navode, ističe se da je sud prvog stupnja svoju odluku o krivnji prvenstveno temeljio na žaliteljičinoj obrani koja je priznala djelo i krivnju, te na kraju svojeg iskaza navela da je joj je žao što je ove prilike izgubila kontrolu jer se radilo o djetetu. Prvostupanjski sud je upravo na temelju takve obrane, imao dovoljno osnova kako za zaključak o krivnji žaliteljice, te je za svoju odluku dao zadovoljavajuće razloge koji su po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni.

7.1. Da bi određeno ponašanje predstavljalo nasilje prosuđuje se kako po svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i po objektivnim kriterijima, te je u ovom slučaju utvrđeno da se nije radilo o kršenju uobičajenih pravila pristojnosti već o ponašanju koje ima obilježja obiteljskog nasilja. Pri ocjeni ponašanja počinitelja potrebno je uzeti u obzir cjelokupni kontekst, uvažavajući ukupnu obiteljsku situaciju i činjenicu da su odnosi među bivšim supružnicima izrazito poremećeni ali da su zbog zajedničkog djeteta i nadalje prisiljeni na suradnju, pa u tom kontekstu žaliteljičino ponašanje predstavlja nasilje, a ne čin zrele komunikacije i odgovorne roditeljske brige za dijete. Okolnosti koje je žaliteljica opisala u svojoj obrani a koji se odnose na motive i razloge radi kojih je postupala na opisani način, nisu takve da dovode u sumnju odluku o krivnji i ne mogu dovesti do oslobođenja od optužbe, nisu opravdanje za njezino postupanje i ne predstavljaju razloge isključenja krivnje ili protupravnosti.

8. Slijedom navedenog, žalbeni navodi žaliteljice da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani, kao i navodi koji proizlaze iz žalbe, da bi se radilo o slučaju beznačajnog djela iz članka 24.a Prekršajnog zakona.

9. Razmotrivši odluku o uvjetnoj osudi, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud žaliteljici za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću sankciju, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere sankcije utječu na odluku o sankciji, te je je primijenio sankciju primjerenu stupnju njezine krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

9.1. Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vrijeme počinjenja djela bila propisana novčana kazna u rasponu od 2.000 kuna do visine općeg maksimuma od 50.000 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 90 dana. Prvostupanjski se sud nije uopće odlučio za kaznu, već je žaliteljici izrekao mjeru upozorenja – uvjetnu osudu, koja je u sustavu prekršajnih sankcija blaža od kazne, pa i novčane kazne.

9.2. Ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu da sankcija bude lakša ili teža za počinitelja, te da nije izrekao prestrogu sankciju. Primjenjujući prema žaliteljici mjeru upozorenja - uvjetnu osudu, na način da je izrečena kazna zatvora u duljini trajanja 10 dana (dakle bliže minimalnom trajanju od tri dana), čije se izvršenje odgađa za vrijeme roka kušnje od šest mjeseci, evidentno je da je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na njezinoj strani. Vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju snkcije, uzimajući u obzir ukupnost svih okolnosti u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, ovaj sud drži da će upravo ovakvom snkcijom postići kako opća svrhu prekršajnopravnih sankcija, tako i svrhu iz članka 32. Prekršajnog zakona.

9.3. Nadalje, u odnosu na detaljne žalbene navode koji se tiču sankcije, ovaj sud nije našao opravdanje za primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, odnosno za ublažavanje izrečene novčane kazne, jer sve olakotne okolnosti u ukupnosti ne predstavljaju posebno izražene olakotne okolnosti na temelju kojih bi sud mogao okrivljenici ublažiti novčanu kaznu ispod posebnog minimuma propisanog za to djelo prekršaja. Također treba istaknuti da se u skladu s člankom 43. Prekršajnog zakona, opomena kao prekršajnopravna sankcija može prema počinitelju prekršaja primijeniti samo za onaj prekršaj za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna u visini do 660,00 eura, pa stoga niti nije bilo zakonskih mogućnosti za primjenu opomene.

9.4. U odnosu na žalbeni navod da je prvostupanjski sud u svojoj odluci počinio povredu time što žaliteljicu nije oslobodio od kazne, ističe se da u smislu članka 38. stavka 2. Prekršajnog zakona sud može počinitelja osloboditi od kazne ukoliko se ispune određeni uvjeti (kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak, kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu…). Dakle, predviđena je mogućnost za eventualno fakultativno oslobođenje od kazne, a nikako ne izrijekom propisana obveza suda da u slučaju postojanja zakonskih osnova počinitelja obavezno oslobodi od kazne, no u ovom slučaju nije utvrđen niti jedan od zakonskih uvjeta na temelju kojeg bi žaliteljicu bilo moguće osloboditi od kazne. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud zakonito izrekao prekršajnu sankciju koja je propisana za to djelo prekršaja i unutar predviđenih zakonskih okvira. Stoga nije utemeljen ovaj žalbeni navod, a pitanje je li izrečena kazna pravilno odmjerena u skladu s načelom razmjernosti predstavlja žalbeni razlog predviđen člankom 198. Prekršajnog zakona, dakle je li sud prvog stupnja pri izboru vrste i mjere sankcija vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi opravdanost izricanja sankcija.

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura ) pa iznos od 60,00 eura predstavlja iznos paušalne svote bliže minimalnom, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje njezino uzdržavanje.

11. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. lipnja 2025.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenicu, branitelja, oštećenika i tužitelja.