Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d

Krk 51500

Poslovni broj: P-568/2024.-18.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sucu Nataliji Denona u pravnoj stvari tužitelja 1. CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marijana Jerković, odvjetnica iz Rijeke, 2. ŽS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice pok. AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Darko Kubat, odvjetnik iz Rijeke, 3. CSK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], osobno i kao nasljednica pok. AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marijana Jerković, odvjetnica iz Rijeke, 4. OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednica pok. AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Radovan Perić, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženica 1. BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice pok. ŽSK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Kereži, odvjetnik iz Rijeke, 2. OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Radovan Perić, odvjetnik iz Rijeke, radi utvrđenja, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene 12. svibnja 2025., javno objavivši odluku 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da na dan 1. prosinca 2002., tj. na dan kada je ostavitelj pok. ĆS vlastoručno sastavio oporuku koja je proglašena na ročištu 1. srpnja 2004., a nalazi se u spisu Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1907/2011, nisu postojali razlozi da se u istoj oporuci isključe iz nasljeđivanja nasljednici prvog nasljednog reda, i to CS i AS i CSK.

II Djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužiteljica u dijelu u kojem je navedeno "a nalazi se u spisu Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1907/2011" kao neosnovan.

III Tuženice su dužne tužiteljicama CS i CSK naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.471,18 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a tužiteljici ŽS trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana. U preostalom dijelu, preko dosuđenih iznosa, zahtjev tužiteljica za naknadom troškova postupka, odbijen je kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba tužiteljice OS, kao zakonske nasljednice iza pok. AS, u odnosu na tuženicu BS, kao zakonsku nasljednicu iza pok. ZS, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Tužitelji CS, AS (sada pok.) i CSK podnijeli su dana 31. srpnja 2015. tužbu protiv tuženika ZS i OS sa tužbenim zahtjevom radi utvrđenja da na dan 1. prosinca 2002., kada je pok. ostavitelj ĆS vlastoručno sastavio oporuku, koja je proglašena 2004.godine, nisu postojali zakonski razlozi da se isključe iz nasljeđivanja nasljednici prvog nasljednog reda, i to CS, AS i CSK. U tužbi su naveli da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj O-1907/2011, od 27. travnja 2015., prekinut ostavinski postupak iza pok. ĆS, a da su tužitelji kao njegovi zakonski nasljednici upućeni na parnicu protiv tuženica kao oporučnih nasljednica, i to radi utvrđenja da na strani tužitelja nisu postojali uvjeti za isključenje iz nasljedstva. Naveli su da je u predmetu O-1907/2011 proglašena vlastoručna oporuka pok. ĆS, koja je sastavljena 1. prosinca 2002., a kojom da je pok. oporučitelj u potpunosti isključio iz nasljedstva svoju kćer CS, sina AS i unuku VS. Kao razlog isključenja iz nasljedstva pok. oporučitelj da je za sina i kćer naveo da su prema njemu bili grubi i krajnje nepošteni, odnosno da ga je sin AS jednom fizički napao i tukao, nepravedno tužio i vukao po sudovima, a da su kćer TS i unuka CSK lažno svjedočile protiv njega. Pojasnili su da iako tužiteljica CSK, inače kćer AS, nije nužni nasljednik pok. ĆS, da je namjera oporučitelja očito bila isključiti iz nasljedstva i svoju unuku CSK, koja bi bila pozvana na nasljedstvo da su razlozi za isključenje u odnosu na sina AS bili osnovani, slijedom čega da je i ona aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe. Naveli su da razlozi za isključenje, koji su navedeni u oporuci, nisu postojali u vrijeme njezina sastavljanja, te da su uopćeni, odnosno da predstavljaju subjektivni stav oporučitelja o tužiteljima, sve sukladno čl. 85. Zakona o nasljeđivanju, slijedom čega su predložili da ovaj sud, nakon provedenog dokaznog postupka, donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu od 16. prosinca 2015. tuženica ZS (sada pok.) istaknula je prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da se oporuka koja je predmet tužbenog zahtjeva ne odnosi na nju. Pojasnila je da se u oporuci spominje tuženica, ali samo u kontekstu da je vlasnica grobnice u [adresa], što da je riješeno još za života ostavitelja temeljem pravnog posla. Također je navela da se predmetnim tužbenim zahtjevom traži tumačenje sadržaja oporuke pok. ĆS, što da nije dopušteno, jer se sadržaj oporuke tumači u ostavinskom postupku, a da povreda nužnog dijela, kako se to navodi u tužbi, može biti predmet nekog drugačijeg tužbenog zahtjeva, a ne predmetnog. Zbog izloženog, predložila je da se tužba odbaci kao nedopuštena, podredno da se odbije tužbeni zahtjev i da se tuženici naknadi prouzročeni parnični trošak. Osim navedenih prigovora, tuženica ZS je u podnesku od 20. travnja 2016. istaknula i prigovor presuđene stvari, navodeći da je kod Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P-1907/11, vođen parnični postupak po tužbi ovdje tužitelja protiv tuženika radi poništenja oporuke pok. ĆS, i to zbog njezine navodne neispravnosti u formalnom smislu i zbog sadržaja oporuke, koji da je zahtjev u suštini identičan predmetnom tužbenom zahtjevu, a koji da je pravomoćno odbijen kao neosnovan, a jednako tako istaknula je i prigovor zastare zbog proteka subjektivnog roka za podnošenje predmetne tužbe, te prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe, uz obrazloženje da se predmetnim tužbenim zahtjevom traži donošenje deklaratorne presude, bez da je postavljen i imovinsko – pravni zahtjev, slijedom čega da vođenje ovog parničnog postupka nema svrhe.

3. Rješenjem ovog suda, poslovni broj P-6025/2015, od 12. studenog 2018., obustavljen je postupak po tužbi AS, uz obrazloženje da ostavinska imovina iza pok. AS, koji je preminuo tijekom postupka, nije prešla na njegove zakonske nasljednike, jer osim što iza istog nije vođen ostavinski postupak, da je sva njegova imovina još tijekom života prešla na njegovu vanbračnu suprugu ŽS, i to temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 30. svibnja 2017.godine. Postupajući po žalbi tužiteljice VS, Županijski sud u Velikoj Gorici je rješenjem, poslovni broj Gž-123/2019, od 1. veljače 2019., ukinuo prednje citirano rješenje od 12. studenog 2018. u odnosu na navedenu tužiteljicu, te predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

4. Postupajući po uputi drugostupanjskog suda, ovaj sud je rješenjem, pod poslovnim brojem P-1778/2019, od 21. veljače 2023., koje je u međuvremenu postao pravomoćno, nastavio postupak koji je bio prekinut zbog smrti AS, te pozvao njegove zakonske nasljednike, i to vanbračnu suprugu ŽS, te njegove kćeri IS i OS da stupe u njegovu procesno – pravnu poziciju i da preuzmu predmetni postupak. Citiranim rješenjem također je odbačena tužba tužiteljice OS u odnosu na nju kao tuženicu u ovom postupku, a sve s obzirom na činjenicu da je nastalom građanskopravnom sukcesijom, koju prati procesnopravna sukcesija, došlo do sjedinjena njezinog položaja tužiteljice i tuženice u ovom postupku, te je ujedno utvrđen i prekid postupka u odnosu na tuženicu ZS, koja je preminula tijekom postupka, s tim da je isti nastavljen rješenjem pod poslovnim brojem P-568/2024-2, od 3. lipnja 2024., i to u odnosu na BS kao njezinu zakonsku nasljednicu.

5. Tijekom postupka OS je istaknula prigovor pravomoćno presuđene stvari, a sve s obzirom na činjenicu da je u predmetu Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1052/2005, pravomoćno utvrđeno da je oporuka pok. ĆS pravno valjana, kao i prigovor prekluzije, dok je tuženica BS istaknula prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za pokretanje predmetnog postupka, a sve s obzirom na pogrešnu uputu ostavinskog suda, kao i prigovor nedostatka pravnog interesa da se uopće utužuje ZS, odnosno sada njezina nasljednica BS.

6. Sud je tijekom dokaznog postupka izveo sve dokaze predložene po strankama, a na kojima su iste ustrajale do zaključenja glavne rasprave, pa je tako izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, kao i u predmet Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1052/2025, te je ujedno saslušao u svojstvu stranaka CS, VS i ŽS, budući su iste pristupile na ročište na kojem je bilo predviđeno saslušanje stranaka, dok stranke OS i BS nije saslušao, budući da iste nisu niti predlagale vlastito saslušanje, a osim toga nisu pristupile na zakazano ročište, niti opravdale svoj izostanak, iako su bile upozorene na sadržaj odredbe čl. 268. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP).

7. Uvidom u rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj O-1907/2011, od 14. travnja 2015., koje je doneseno u okviru ostavinskog postupka iza pok. ĆS, proizlazi da je ostavinski sud prekinuo ostavinski postupak iza pok. SS zbog spora između oporučnih i zakonskih nasljednika oko nedostojnosti zakonskih nasljednika i unuke ostavitelja VS koji su oporukom pok. oporučitelja od 1. prosinca 2002. isključeni iz nasljedstva, te uputio zakonske nasljednike pok. oporučitelja, i to CS, AS (sada pok.), te unuku VS da pokrenu parnicu protiv oporučnih nasljednika ZS

– VS i OS radi utvrđenja da na njihovoj strani nisu postojali uvjeti za isključenje iz nasljedstva.

8. Uvidom u oporuku pok. ĆS od 1. prosinca 2002. proizlazi da se radi o vlastoručnoj oporuci, koja je sastavljena i potpisana po oporučitelju, a iz čijeg sadržaja proizlazi da je isti cjelokupnom svojom imovinom raspolagao u korist svoje unuke OS i supruge ZS, dok da je svoju djecu CS i sina AS, kao i unuku VS isključio iz nasljedstva (razbaštinio), jer da su "…bili prema njemu grubi i krajnje nepošteni…", s tim da ga je "jednom sin AS fizički napao i tukao, nepravedno tužio i vukao po sudovima", dok su " TS (kćer) i unuka RS lažno svjedočile protiv njega".

9. Također izvršen je uvid i u sadržaj sudskog zapisnika, koji prileži spisu na listu 123 do 126 spisa, te je utvrđeno da iz istog nije moguće utvrditi pred kojim sudom je isti sastavljen, kojeg datuma i o kojem se konkretno sudskom predmetu radi (poslovni broj predmetna i pravna narav spora), iako bi iz njegova sadržaja, poglavito u dijelu gdje se određuje stavljanje predmeta u kalendar do 9. srpnja 2001., proizlazilo da se radi o sporu koji je pokrenut negdje 2000./2001. godine. Iz iskaza saslušanih stranaka i svjedoka u tom postupku proizlazi da je predmet spora bila posudba novca vezano uz adaptaciju kuće u [adresa], u kojem je IS sudjelovala kao tuženica, dok su CS i VS bile saslušane u svojstvu svjedoka.

10. Iz iskaza tužiteljice CS u ovom postupku proizlazi da se tužiteljica upoznala sa sadržajem predmetne oporuke pok. oca ĆS na njegovoj ostavinskoj raspravi, kada je navedenu oporuku donijela na sud njegova supruga ASK, majka ovdje tuženice BS. Sadržaj oporuke da ju je iznenadio, budući da nije bilo nikakvih razloga da njezin otac razbaštini nju i njezinog brata AS. Jedini eventualni razlog kojeg se tužiteljica može sjetiti mogao bi se eventualno ticati parničnog postupka kojeg da je njezin brat pokrenuo protiv njezinog oca i njegove supruge ZS, i to zbog posudbe nekih 10.000,00 DEM, koje da njezin otac i njegova supruga nisu htjeli vratiti njezinom bratu. U tom postupku da je ona svjedočila u korist brata, a kada se tužiteljicu pitalo da li je to postupak o kojem svjedoči zapisnik na listu 123 spisa, tužiteljica je navela da se upravo radi o tom postupku. Sjeća se da se vodio negdje 2001. ili 2002., ali da ne zna poslovni broj tog predmeta, niti kako je postupak završio. Smatra da je taj postupak razlog zbog kojeg je ona isključena iz nasljedstva, a na upit je li od strane nje ili brata ikad bio pokrenut kakav drugi postupak protiv oca, možda kazneni ili prekršajni, tužiteljica je navela da nije. Navela je da ona i njezin brat nisu nikad bili grubi prema ocu, a pogotovo da nije točno da bi njezin brat fizički napao ili tukao oca, budući da je isti bio boležljiva osoba, dok da je njezin otac bio jak i snažan čovjek, zbog čega da nije bilo teorije da bi njezin brat istukao oca, već jedino suprotno. Pojasnila je da je njezin otac inače znao u životu donositi ishitrene odluke, zbog čega da smatra da je predmetna oporuka napravljena u afektu. Kao primjer toga navela je i sastavljanje ugovora o doživotnom uzdržavanju sa kćerkom svoje supruge BS za stan u [adresa], koji da je pripadao njezinoj obitelji, a koji da je Ugovor sastavljen nakon što je tužiteljica svjedočila protiv oca u spomenutom postupku. Njezin odnos s ocem da je bio dobar, kao i odnos njezinog brata s ocem, ali sve negdje do predmetne posudbe, nakon čega da su počeli manje komunicirati. Što se tiče njegovog odnosa sa unukom OS, taj odnos da je bio jako dobar, ali tek na kraju, dok da je na početku bio dosta poremećen, i to zbog njezinog ponašanja, dok da je odnos sa drugom unukom CSK bio korektan.

11. Iz iskaza tužiteljice CSK proizlazi da je ista za oporuku svojeg djeda saznala tek nakon ostavinske rasprave, budući da ostavinskoj raspravi nije prisustvovala. Navela je da je dio oporuke koji se tiče isključenja iz nasljedstva besmislen, budući da nije točno da bi tužitelji pok. ĆS vukli po sudovima i da bi ona lažno svjedočila protiv njega. Navela je da je postojao samo jedan postupak kojeg da je pokrenuo njezin otac protiv njezinog djeda vezano za ulaganja u kuću, a u kojem postupku da je ona svjedočila protiv djeda. Navela je da je ona pročitala taj zapisnik i da je njezin djed tamo naveo da sve što je ona iskazivala u tom zapisniku da je točno. Njezin djed da se u tom postupku nije slagao jedino oko visine duga, budući da nije smatrao da je dužan 10.000,00 DEM, već nekih 7.000,00 DEM. Ona da nije nikad primijetila da bi njezin otac fizički napao njezinog djeda, niti obrnuto. Njihov odnos da je bio normalan, jedino da je njezin djed nakon pokretanja spomenutog postupka bio ljut na njezinog oca, i to zato što ga je ovaj tužio. Čini joj se da je njezin otac uspio u nekom dijelu sa tom tužbom. Njezin otac da nije živio s djedom, već da je živio u kući u [adresa], dok da je djed živio u drugoj kući, dvije ulice dalje, sa svojom suprugom. Tuženica da nije živjela sa njima. Tužiteljica da je imala normalan odnos sa djedom, dok da je njegov odnos sa njezinom sestrom OS na početku bio loš, međutim da se kasnije popravio, iako tužiteljica ne zna razloge za to.

12. Iz iskaza tužiteljice ŽS proizlazi da je ista bila vanbračna supruga pok. AS, i to od 2001. pa sve do njegove smrti 2017.godine. Ona da je 2001. godine počela živjeti u [adresa], u kući na adresi [adresa]. Tada da je upoznala pok. ĆS, međutim oni da se nisu nikad družili i posebno viđali, već da bi se koji put susreli. Tužiteljica da ne zna kakav je bio odnos njezinog supruga sa ocem prije njezina dolaska u [adresa], međutim kasnije da je vidjela kako su par puta komunicirali i tada da nije primijetila nikakve verbalne ili fizičke okršaje među njima. Poznato joj je iz priče njezinog supruga da je isti bio pokrenuo postupak protiv oca, i to radi posudbe nekog iznosa, ali da ne zna kojeg. Ne zna kako je taj postupak završio. Njezin suprug da joj nije nikad rekao da je dobio neke novce od oca. Suprugu pok. ĆS da je upoznala, međutim da sa njom nije komunicirala. Nije joj poznat odnos pok. ĆS sa njegovim unukama i kćerkom TS, jer da nije bilo prilike da oni budu svi skupa na okupu pa da ona taj odnos vidi.

13. Analizom svih provedenih dokaza u postupku, i to nakon njihove savjesne i brižljive ocjene, sve sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan (osim u neznatnom dijelu gdje se spominje spis Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1907/2011), i to zbog razloga navedenih u nastavku ove odluke.

14. Odredbom čl. 85. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019, dalje ZN) propisano je da oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio ako se on povredom neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegovog obiteljskog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju, ako je namjerno počinio neko teže kazneno djelo prema njemu ili njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju, ako je počinio kazneno djelo protiv Republike Hrvatske ili vrijednosti zaštićene međunarodnim pravom te ako se odao neradu ili nepoštenom životu.

15. Nadalje, odredbom čl. 86. st. 1. i 2. ZN-a propisano je da oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to očitovati u oporuci na izričit način i navesti razlog za isključenje koji mora postojati u vrijeme oporučivanja.

16. Isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva i lišenje nužnog dijela u korist potomaka bilo je na identičan način propisano i odredbama čl. 47., 48. i 49. Zakona o nasljeđivanju (Službeni list FNRJ, broj 20/55, Službeni list SFRJ, broj 12/65, Narodne novine, broj 52/71, 47/78, 71/91, 37/94, 56/00, 48/03, dalje: ZN/71).

17. Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da bi se povreda zakonske ili moralne obveze mogla smatrati opravdanim razlogom za isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva, u skladu s odredbom čl. 47. st. 1. toč. 1. ZN/71 i čl. 85. st. 1. toč. 1. ZN-a, potrebno je da povreda bude utvrđena i da bude teža.

18. Institutom isključenja nasljednika ostavitelj zapravo kažnjava osobu koja je njegov potencijalni nužni nasljednik za neke njezine postupke, sprječavajući je, na taj način, da ga u potpunosti ili djelomično naslijedi, makar i kao nužni nasljednik. Upravo s obzirom na karakter isključenja od nasljedstva kao kazne, taj nasljednik gubi pravnu osnovu za stjecanje nasljednog prava u onom opsegu u kojem ga je ostavitelj opravdano isključio iz nasljedstva, tj. gubi pravo na svoj zakonski (nužni) dio. Međutim, da bi isključenje proizvodilo pravne učinke, ono mora biti opravdano, a opravdano je onda kada se dokaže da su za isključenje ispunjeni zakonom utvrđeni razlozi.

19. Kako se ti razlozi prosuđuju u svakom pojedinom slučaju na temelju provedenih dokaza (questio facti), to je u ovoj pravnoj stvari bilo bitno ocijeniti da li dokazi provedeni u postupku upućuju na zaključak da su tužitelji svojim postupcima i odnosom prema ocu/djedu teže ogriješili o njega. Pri tome se težina tog postupanja procjenjuje istovremeno prema subjektivnom i prema objektivnom kriteriju, dakle kako prema stavu isključenog prema povredi neke obveze, tako i prema shvaćanju koje je u društvu, tj. u sredini u kojoj žive, postojalo o težini te povrede, tj. radi li se o lakšoj ili težoj povredi. Naime, da bi se povreda, bilo zakonske ili moralne obveze, prema ostavitelju mogla smatrati opravdanim razlogom za isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva, ista mora biti utvrđena i mora biti teža.

20. Odredbom čl. 48. st. 3. ZN/71, kao i odredbom čl. 86. st. 3. ZN-a propisano je da u slučaju spora o opravdanosti isključenja dužnost dokazivanja da je isključenje opravdano leži na onome tko se na isključenje poziva (u ovom slučaju to bi bili tuženici).

21. Iz navedene zakonske odredbe proizlazilo bi da se predmetna parnica trebala voditi u obrnutom procesnom položaju, međutim pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj O-1907/2011, od 14. travnja 2015., upućeni su zakonski, a ne oporučni nasljednici na pokretanje predmetnog spora, te su sukladno datoj uputi, zakonski nasljednici pok. ostavitelja, ovdje tužitelji, podnijeli tužbu protiv oporučnih nasljednika, ovdje tuženica, sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje da ne postoje razlozi za njihovo isključenje iz nasljedstva pok. ĆS.

22. Pogrešna uputa ostavinskog suda da u parnicu uputi oporučne, a ne zakonske nasljednike, prema ocjeni ovog suda, ne može imati za posljedicu odbacivanje tužbe, a kako to predlažu tuženici u sporu, jer stranke ne mogu biti sankcionirane zbog greške suda (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-x 226/15-2 od 4. listopada 2017.).

23. Ovlaštenje, tj. legitimacija tužitelja da podnesu predmetnu tužbu sa postavljenim tužbenim zahtjevom proizlazi iz sadržaja/upute pravomoćnog rješenja ostavinskog suda, poslovni broj O-1907/2011, od 14. travnja 2015., pa je stoga prigovor nedostatka aktivne legitimacije, koji je istaknut tijekom postupka od strane tuženika, u cijelosti neosnovan. Jednako tome, neosnovan je i prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tuženicu ZS, tj. sada njezinu zakonsku nasljednicu BS, jer su citiranim rješenjem od 14. travnja 2015. tužitelji upućeni da podnesu tužbu upravo protiv ZS kao jedne od oporučnih nasljednica, a pitanje opsega njezine naslijeđene imovine nije predmet ovog postupka, iako bi iz sadržaja predmetne oporuke bilo razvidno da je ista, neovisno o grobnicama za koje tvrdi da ih je stekla još za života pok. ostavitelja, naslijedila i novac po računu pok. ostavitelja.

24. Što se pak tiče tereta dokazivanja, valja navesti da nije sporno da su oporučni nasljednici sukladno odredbi čl. 86. st. 3. ZN-a dužni dokazivati da je isključenje iz nasljedstva bilo opravdano i na zakonu utemeljeno, međutim, u konkretnom slučaju, gdje su zakonski, a ne oporučni nasljednici upućeni u parnicu, teret dokaza u smislu dokazivanja osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva leži na tužiteljima, tj. zakonskim nasljednicima. Naime, isti su postavili zahtjev u kojem traže da se utvrdi da nisu postojali razlozi za isključenje iz nasljedstva, pa je u okviru tako postavljenog tužbenog zahtjeva, upravo na njima teret dokazivanja tih navoda i tvrdnji.

25. Međutim, ovdje valja primijeniti i odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a, u kojoj stoji da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, pa su sukladno tome i tuženici bili dužni dokazati svoje navode na kojima temelje svoj odgovor na tužbu i kojima pobijaju navode protivne stranke, odnosno da je isključenje iz nasljedstva u konkretnom slučaju bilo opravdano.

26. Slijedom navedenog, bez obzira na propust ostavinskog suda da uputi valjane nasljednike u pokretanje predmetnog parničnog postupka, ovaj sud drži da su tijekom postupka obje stranke bile dužne dokazati svoje tvrdnje, pa stoga taj propust, tj. greška suda nije utjecala na nužnost dokazivanja u postupku, a time i na donošenje konačne odluke.

27. Slijedom navedenog, a rukovodeći se rezultatima predloženih i provedenih dokaza u postupku, koji su se sadržajno sveli na analizu sadržaja zapisnika na listu 123 spisa, kojeg su dostavili tužitelji, te analizu njihovih iskaza u postupku, budući da tuženici nisu predložili niti jedan dokaz u cilju dokazivanja osnovanosti svojih tvrdnji, niti su pristupili na ročište na kojem je bilo predviđeno njihovo saslušanje, ovaj sud je zaključio da su tužitelji uspjeli tijekom postupka dokazati istinitost svojih navoda da u vrijeme sastavljanja oporuke pok. ĆS nisu postojali razlozi za njihovo isključenje iz nasljedstva pok. ostavitelja, te da stoga imaju pravo na nužni dio ostavinske imovine.

28. Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je AS, sina pok. ĆS, podnio tužbu protiv oca ĆS i njegove supruge ZS, a sve vezano uz posudbu nekog novca uloženog za adaptaciju kuće. Prema ocjeni ovog suda, upravo je taj postupak bio razlog koji je doveo do isključenja tužitelja iz nasljedstva pok. ĆS. Naime, tuženici nisu osporili postojanje tog postupka, već su samo naveli da iz dostavljenog zapisnika nije razvidno o kojem se postupku radi, kod kojeg je suda vođen, kada, te je li isti pravomoćno okončan, što prema ocjeni ovog suda nisu razlozi koji umanjuju postojanje tog zapisnika i činjenicu da je iza pok. AS i njegovog oca ĆS i supruge ZS vođen parnični postupak u kojem su kao svjedokinje saslušane tužiteljice CS i CSK. Kako tuženici nisu dokazali da bi između tužitelja i pok. ĆS bio vođen kakav drugi postupak, a koji bi mogao biti razlogom njihova isključenja iz nasljedstva pok. ĆS, to je ovaj sud prihvatio istinitom činjenicu da je upravo zapisnik na listu 123 spisa dokaz o postojanju spora/parničnog postupka između pok. AS i njegovog oca ĆS koji je doveo do isključenja kako pok. AS, tako i tužiteljica CS i CSK iz nasljedstva pok. ĆS. U prilog tom zaključku svakako ide i sam sadržaj oporuke pok. ĆS, gdje se kao razlog isključenja navodi tvrdnja da ga je sin AS "nepravedno tužio i vukao po sudovima", a da su CS i VS "lažno svjedočile protiv njega", kao i činjenica da je taj postupak vođen u približno vrijeme kada je i sačinjena predmetna oporuka. Ukoliko se tome pridoda i izjava tužiteljice CS, koja je u svojem iskazu navela da je njezin otac i inače donosio ishitrene odluke u životu, a koju tvrdnju tuženici nisu osporili i/ili dokazali drugačije, to ovaj sud prihvaća mogućnost da su razlozi za isključenje iz nasljedstva napisani "u afektu", kako je to u konačnici navela i sama tužiteljica CS u svojem iskazu, budući da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je pok. ĆS zbog tog postupka bio ljut sa svojeg sina, kćer i unuku CSK, te da su se njihovi odnosi nakon toga pogoršali.

29. Prema ocjeni ovog suda, parnični postupak koji je pok. AS pokrenuo protiv svojeg oca ĆS, a zbog kojeg je pok. ostavitelj očito moralo odlaziti na sud ("vukao ga po sudovima"), a u kojem su tužiteljice CS i VS svjedočile protiv oca/djeda, ne predstavlja težu povredu koja bi se mogla smatrati opravdanim razlogom da se isti isključe iz nasljedstva. Naime, tim činom tužitelji se nisu ogriješili o neku zakonsku ili moralnu obvezu prema pok. ostavitelju, a kamoli da bi se radilo o povredi težeg karaktera. Svaka osoba ima pravo štititi svoja prava i interese pred sudom, pa čak i u situaciji kada ta prava mora štititi u odnosu spram svojih roditelja, međutim takav se čin ne može smatrati povredom u smislu čl. 85. st. 1. ZN-a, i to bez obzira na uspjeh te osobe u pokrenutom sporu. Sam parnični postupak trebao bi predstavljati put za razrješenje nekog spornog odnosa među strankama, pogotovo ukoliko ga stranke nisu mogle samostalno razriješiti mirnim putem, a ne uzrokom njihovih daljnjih sukoba, te u konačnici razlogom za isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva. Ovaj sud prihvaća mogućnost da se pok. ĆS, zbog tog postupka, kojeg je pokrenuo njegov sin i u kojem su svjedočile njegova kćer i unuka protiv njega, osjećao uzrujanim i povrijeđenim, međutim, kao što je već rečeno, tužitelji se tim činom nisu teže ogriješili spram svog oca/djeda, pa stoga eventualni subjektivni doživljaj pok. ĆS glede tog postupka nije opravdan razlog da isključi svoje zakonske nasljednike od prava na njihov nužni nasljedni dio u ostavini.

30. Što se tiče razloga za isključenje u kojima stoji da su tužitelji bili grubi i krajnje nepošteni spram pok. ostavitelja, a da ga je pok. AS čak jednom fizički napao i tukao, valja istaći da postojanje tih razloga u postupku nije dokazano, a isto su bili dužni dokazati tuženici. Štoviše, iz iskaza saslušanih tužiteljica proizlazi da iste nisu nikad primijetile bilo kakav fizički ili verbalni sukob između pok. AS i pok. ĆS, a kamoli da bi pok. AS, koji je inače bio boležljiva osoba, fizički napao i istukao pok. ĆS. Slijedom navedenog, kako tuženice nisu dokazale drugačije, to je valjalo prihvatiti kao istinitu činjenicu da tužitelji nisu bili grubi i nepošteni prema pok. ĆS u vrijeme sastavljanja oporuke, te da između njega i pok. AS nije bilo fizičkih sukoba, zbog čega da ne postoje opravdani razlozi za isključenje iz nasljedstva niti po toj osnovi.

31. Vezano za istaknuti prigovor pravomoćno presuđene stvari, valja istaći da je ovaj sud u okviru dokaznog postupka izvršio uvid i u predmet Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1052/05, te utvrdio da se taj predmet vodio radi utvrđenja pravne ne/valjanosti oporuke pok. ĆS, a ne radi utvrđenja opravdanosti isključenja nužnih nasljednika po toj oporuci, što je predmet ovog postupka, pa stoga, kako se ne radi o činjenično, te pravno identičnom sporu, to je valjalo podneseni prigovor odbiti kao neosnovan. Naime, odluka iz predmeta P-1052/05, kojom je pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja AS i CS za utvrđenjem da oporuka pok. ĆS od 1. prosinca 2002. godine nije pravno valjana, eventualno može biti prethodno pitanje za ovaj spor, međutim nikako ne konzumira odluku iz ovog postupka.

32. Nadalje, glede prigovora zastare i prekluzije, koji je također istaknut po tuženicima, valja navesti da odredbama ZN-a, kao i odredbama ranijeg ZN/71, nije propisan zastarni i/ili prekluzivni rok za podnošenje predmetne tužbe kojom se traži utvrđenje da nisu/jesu postojali razlozi za isključenje iz nasljedstva. Jedini rok koji je određen u konkretnom slučaju jest onaj u rješenju Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj O-1907/2011, od 14. travnja 2015., koji nije prekluzivan, s obzirom da je odredbom čl. 226. st. 4. ZN/71 i čl. 225. st. 4. ZN-a propisano da ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenju suda, prekinuti će se postupak nastaviti i dovršiti bez obzira na zahtjeve glede kojih je stranka upućena na parnicu.

33. Što se tiče prigovora nedostatka pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe, jer da se predmetnim tužbenim zahtjevom traži donošenje deklaratorne presude, bez da je postavljen i imovinsko – pravni zahtjev, slijedom čega da vođenje ovog parničnog postupka nema svrhe, valja navesti da se prema odredbi čl. 187. ZPP- a tužba na utvrđenje može podnijeti radi utvrđenja postojanje ili nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa, tj. radi utvrđenja istinitosti ili neistinitosti kakve isprave, slijedom čega tužitelji, već iz sadržaja te zakonske odredbe, a onda i iz sadržaja pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Rijeci od 14. travnja 2015., imaju pravni interes podnijeti predmetnu tužbu sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Pritom je posve irelevantno je su li isti, uz deklaratorni zahtjev, postavili i neki dodatni imovinsko- pravni zahtjev, a kako to navode tuženici u postupku, jer je zahtjev na utvrđenje samostalan zahtjev i može biti predmetom meritornog odlučivanja bez potrebe postavljanja drugih zahtjeva u postupku.

34. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučiti kao u točki I izreke ove presude, sve temeljem ranije citiranih odredbi ZN-a i ZN/71.

35. Odlukom iz točke II izreke presude odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi "a nalazi se u spisu Općinskog suda Rijeka, poslovni broj P-1907/2011". Naime, utvrđenje tog dijela tužbenog zahtjeva tužitelji nisu dokazali tijekom postupka, niti su se uopće činjenično pozivali na postojanje predmeta P- 1907/2011, već na predmet O-1907/2011, od čije pribave su u konačnici odustali na posljednjem ročištu.

36. Vezano uz prigovore tuženice BS, a s obzirom na procesni položaj OS u ovoj pravnoj stvari, valja istaći da je tuženica OS, nakon smrti oca AS (tužitelja), a uslijed građansko-pravne sukcesije koju prati procesno-pravna sukcesija, a kojoj se ista nije mogla protiviti, postala tužiteljica, tj. stupila je u procesno-pravnu ulogu svojeg pok. oca AS (tužitelja) koji tužbom traži da se utvrdi da ne postoje razlozi za njegovo isključenje iz nasljedstva. Budući da je nastalom sukcesijom došlo do sjedinjenja njezinog položaja kao tužiteljice i tuženice, to je ovaj sud rješenjem pod poslovnim brojem P-1778/2019, od 21. veljače 2023., odbacio tužbu tužiteljice OS u dijelu koji se odnosi na nju kao tuženicu. Međutim, ovaj sud drži da u konkretnom slučaju valja odbaciti tužbu tužiteljice OS i u odnosu na tuženicu BS (nasljednicu pok. PS), jer ista kao oporučna nasljednica iza pok. ĆS nema pravnog interesa ustrajati na tužbi i tužbenom zahtjevu svojeg pok. oca AS kao zakonskog nasljednika, a u koju je procesno-pravnu ulogu stupila nakon njegove smrti, jer isti traži da se utvrdi kako nisu postojali razlozi za njegovo isključenje iz nasljedstva njegova oca ĆS, dok ona ima pravni interes dokazati da su postojali razlozi kako za njegovo isključenje, tako i za isključenje ostalih zakonskih nasljednika. Zbog navedenog, primjenom odredbe čl. 187. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

37. Budući da su tužitelji uspjeli u predmetnom sporu, tj. nisu uspjeli samo u pogledu neznatnog dijela zahtjeva, glede kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je valjalo istim temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, a uz primjenu relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje Tarifa), dosuditi im slijedeće troškove, sve prema dostavljenim troškovnicima.

38. Naime, tužiteljicama CS i VS valjalo je dosuditi za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR-a (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za pristup na rasprave 20.04.2016. i 20.03.2018. nagradu u iznosu od po 100,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), ukupno 200,00 EUR-a, za sastav požurnice od 14.08.2022. nagradu u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), za sastav podneska od 21.02.2025. nagradu u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za pristup na rasprave 24.02.2025. i 12.05.2025. nagrade u iznosu od po 200,00 EUR-a, ukupno 400,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za sastav podnesaka od 2.05.2018. i 22.03.2018. nagradu u iznosu od po 50,00 EUR-a, ukupno 100,00 EUR-a (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), sveukupno 1.150,00 EUR-a, što uz uvećanje za zastupanje više osoba od 10 % (Tbr. 40. Tarife) iznosi ukupno 1.265,00 EUR-a. Tom trošku valjalo je pribrojiti i trošak za sastav žalbe VS od 5.12.2018. u iznosu od 100,00 EUR-a (Tbr. 10. toč. 4. Tarife), kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR-a i presudu u iznosu od 53,09 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.471,18 EUR-a. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, zahtjev tužiteljica CS i VS valjalo je odbiti kao neosnovan. Naime, tužiteljice nemaju pravo na trošak za sastav podneska od 7.03.2019., kojim su izjavile da preuzimaju postupak u ovoj pravnoj stvari, jer njihova izjava kojom stupaju u predmetnu parnicu nije od utjecaja na njihovu procesno – pravnu ulogu u predmetnom sporu, budući su iste već postale stranke trenutkom smrti njihova pravnog prednika. Također, nije osnovan niti zahtjev tužiteljica kojim traže trošak za sastav podnesaka od 19.06.2018. i 27.10.2018., jer se radi o podnescima koji su identičnog sadržaja kao i podnesak od 2.05.2018., pa stoga nije bilo nužno njegovo ponovno podnošenje u predmetnoj parnici, dok za sastav podneska od 16.12.2016. nema dokaza da bi podnesak sa tim datumom bio dostavljen u sudski spis. Za preostali odbijajući dio zahtjeva valja navesti da je isti zatražen protivno visini koja je propisana relevantnim odredbama Tarife.

39. Što se tiče troška zatraženog po tužiteljici ŽS, istoj je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 7. Toč. 1. Tarife), zatim trošak pristupa na ročišta 20.04.2016. i 20.03.2018. u iznosu od po 100,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), ukupno 200,00 EUR-a, te pristup na ročišta 24.02.2025. i 12.05.2025. u iznosu od po 200,00 EUR-a (Tbr. 9. Toč. 1. Tarife), ukupno 400,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), što sveukupno iznosi 800,00 EUR-a, a što uz uvećanje za trošak PDV-a iznosi ukupno 1.000,00 EUR-a. U preostalom dijelu, zahtjev tužiteljice ŽS je odbijen kao neosnovan, jer je zatražen protivno visini koja je propisana relevantnim odredbama Tarife, s tim da u odnosu na zatraženu sudsku pristojbu na tužbu i presudu valja reći da se radi o solidarnoj obvezi tužitelja, koju je ovaj sud kao parnični trošak već priznao tužiteljicama VS i CS, pa je stoga tužiteljica ŽS eventualno ovlaštena svoj dio na ime tih pristojbi potraživati od preostalih tužiteljica.

40. Zbog navedenog, odlučeno je kao točki III izreke ove presude (rješenja o trošku).

U Krku, 17. lipnja 2025.

Sudac

Natalija Denona

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa odluke, putem ovog suda županijskom sudu, pisanim podneskom u 3 primjerka.