Poslovni broj Ps-10/2024-20

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja ad.1 ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.2 FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i ad.3 UI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po Slavenu Šoši, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tužene- LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Maji Krstović, odvjetnici u Dubrovniku, radi predaje u posjed, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 12. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužene osobno i punomoćnice tužene, dana 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj iseliti iz stana u prizemlju zgrade oznake čest. zgr. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa] i predati taj stan u posjed tužitelju ad.3 i ostalim uknjiženim suvlasnicima označene nekretnine slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 (petnaest) dana dok se zahtjev za predaju stana u posjed tužiteljici ad.1 i tužiteljici ad.2 odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljima iznos od 6.794,77 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1 Tužitelji ŠI (dalje: tužiteljica ad.1), FI (dalje: tužiteljica ad.2) i UI (dalje: tužitelj ad.3) 13. ožujka 2014. sudu podnose tužbu protiv tužene LI iz [adresa] (dalje: tužena) u kojoj navode da su tužitelji suvlasnici nekretnine oznake čest. zgr. [katastarska čestica] obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to tužiteljica ad.1 za 3/48 dijela, tužiteljica ad.2 za 3/48 i tužitelj ad.3 za 8/48 dijela. U ovoj da se zgradi nalaze 4 stana od kojih da je jedan, onaj na adresi [adresa], tužena koristi već više od pet godina i to bez ikakvog pravnog osnova. Tužena da za to korištenje ne plaća suvlasnicima zgrade nikakvu najamninu te da najamninu nije nikad plaćala niti ona niti njezin pravni prednik koji je također koristio stan. Uz to, tužiteljima da je poznato da tužena ima u vlasništvu kuću u [adresa]. Tužitelji kao vlasnici zgrade i predmetnog stana da su jedini ovlašteni ustupiti taj stan na korištenje, a kako ga oni nikad tuženoj nisu dali na korištenje, kao što to nisu učinili niti preostali suvlasnici predmetne zgrade, tužena da bespravno koristi predmetni stan i pri tome ne plaća suvlasnicima najamninu. Zbog navedenog tužitelji predmetnom tužbom od tužene traže da iseli iz stana na adresi [adresa] i da ga tužiteljima preda u posjed te nadalje da im po osnovi bespravnog korištenja tog stana u razdoblju od 01. travnja 2009. do 30. ožujka 2014. isplati iznos od 60.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe kao i iznos od 1.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 15og u mjesecu za svaki daljnji mjesec bespravnog korištenja označenog stana. Na izneseni način tužitelji uređuju tužbeni zahtjev u podnesku dostavljenom sudu 01. travnja 2014. koji je sudu dostavljen prije dostave tužbe na odgovor tuženoj.

2. U odgovoru na tužbu i protutužbi dostavljenim sudu 22. travnja 2014. tužena (sada i protutužiteljica) se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu koji predlaže odbiti. Navodi da je istina da su tužitelji suvlasnici nekretnine kako to navode u tužbi, ali da nisu isključivi vlasnici predmetne nekretnine budući su osim tužitelja suvlasnici predmetne nekretnine i JI, DI sin Š, MI, ĆI i BI. Nadalje tužena navodi da je istina i to da se ona koristi jednim stanom koji se nalazi u predmetnoj zgradi i to puno duže od pet godina neprekidno. Naime, sada pok. suprug tužene KI da je iza II. svjetskog rata dobio od tada nadležnih organa odobrenje za korištenje predmetnog stana za smještaj sebe i članova svoje obitelji. Obzirom da je KI u predmetnu nekretninu ušao na osnovu odobrenja nadležnog organa i kasnije je godinama tretiran od strane organa upravljanja kao korisnik stana, time da mu se je legaliziralo stanarsko pravo, a kakav stav da zauzima i Savezni Vrhovni sud u svojoj presudi Gz- 55/62 kao i naslovni sud u presudi P-28/64. Nakon smrti KI da je stanarsko pravo prešlo na njegovu udovicu ovdje tuženu. Sukladno zakonu, nosioci tada stanarskog prava da sada imaju status zaštićenog najmoprimca, ovo temeljem Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/96), pa obzirom da do sada nije došlo do izmjene okolnosti, a niti je itko tvrdio suprotno niti tuženoj pokušao taj status osporiti do danas, stanarsko pravo tužene da je prešlo u odnos zaštićenog zajmoprimca na temelju Zakona o najmu stanova. Navodi tužitelja da bi tužena imala u vlasništvu kuću u [adresa] ili bilo kakvu drugu nekretninu da su neistiniti. Naknadno da se tužena obratila tužiteljima sa zahtjevom za sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom što da su tužitelji odbili pa da će tužena platiti tužiteljima sve nezastarjele iznose zaštićene najamnine kada visinu mjesečnog iznosa zaštićene najamnine utvrdi nadležno tijelo ili sud. Obzirom da tužena nema drugog načina zaštiti svoj interes, uz odgovor na tužbu podnosi i protutužbu u kojoj postavlja zahtjev za sud naloži tužiteljima (sada i protutuženicima) sklopiti s tuženom Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u sadržaju kako je to detaljno navedeno u protutužbi (list spisa 13-14).

3. U odgovoru na protutužbu dostavljenom sudu 21. svibnja 2014. tužitelji navode da tvrdnja tužene da je njezin pok. suprug KI iza II. svjetskog rata od nadležnih organa dobio odobrenje da se koristi predmetnim stanom za smještaj sebe i članova svoje obitelji nije potkrijepljena niti jednim dokazom. Međutim, da je općepoznato da su tadašnje vlasti davale stanove na korištenje narodski rečeno „kaubojski“ bez ikakvih pisanih odluka. Sasvim da je neutemeljena tvrdnja da ako je KI ušao u stan na osnovi odobrenja i da je kasnije godinama tretiran kao korisnik stana od organa upravljanja da mu je time legalizirano stanarsko pravo. Osim toga, tužitelji se pitaju koji je to nadležni organ, koje je to odobrenje i koji je to organ upravljanja o kojima tužena govori. Stavovi sudova bivše države iz 1960tih godina da danas nisu primjenjivi pa da ih tužitelji stoga neće niti komentirati. Navode da je točno da su raniji nositelji stanarskog prava stekli status zaštićenih najmoprimaca u stanovima koje je država vratila ranijim vlasnica, međutim, ti nositelji stanarskog prava da su bili dužni obratiti se vlasnicima stana i zatražiti sklapanje Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, što da tužena nije učinila sve do par dana prije podnošenja predmetne tužbe kada se po [adresa] počelo pričati da tužitelji spremaju tužbe protiv svih stanara koji bez pravnog osnova koriste stanove u predmetnoj nekretnini. Tek tada da tužena tužiteljima upućuje zahtjev, a sada da velikodušno nudi i plaćanje sve nezastarjele zaštićene najamnine. Tužena da faktički živi u kući na adresi [adresa] sa GI, ŠIZ i unucima te da se oni tijekom turističke sezone sele u stan koji je predmet ovog spora kako bi turistima iznajmljivali sobe i apartmane u kući u kojoj inače žive. Tvrde da je protutužbeni zahtjev neosnovan te ga predlažu odbiti.

4. Na pripremnom ročištu održanom 15. rujna 2015. tužitelji preciziraju tužbeni zahtjev na način da točkom I. od tužene traže da iseli iz stana koji se nalazi u prizemlju čest. zgr. [katastarska čestica] obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa] te da ga preda u posjed tužiteljima i svim ostalim uknjiženim suvlasnicima označene nekretnine slobodnog od osoba i stvari, točkom II. od tužene traže isplatu iznosa od 60.000,00 kn sa zateznom kamatom za razdoblje od 01. ožujka 2009. do 30. ožujka 2014. te točkom III. od tužene traže isplatu iznosa od 1.000,00 kn mjesečno sa zateznom kamatom tekućom od 15og u mjesecu za svaki daljnji mjesec bespravnog korištenja označenog stana počevši od 01. travnja 2014. Dok je zahtjev za isplatu po osnovi bespravnog korištenja nekretnine takvim uređenjem tužbenog zahtjeva ostao isti, tužitelji su u dijelu točke I. tužbenog zahtjeva preinačili tužbu budući su početno podnesenom tužbom od tužene tražili predaju u posjed predmetnog stana tužiteljima dok sada traže predaju u posjed tog stana tužiteljima i svim ostalim uknjiženim suvlasnicima predmetne nekretnine. Navedena intervencija predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, dalje: ZPP), međutim, kako je preinaka izvršena pravovremeno te se tužena nije protivila izvršenoj preinaci tužbe, sud je temeljem čl. 190. ZPP dopustio opisanu preinaku tužbe te je u postupku odlučivao po tako preinačenoj tužbi.

5. Na pripremnom ročištu održanom 15. rujna 2015. i tužena vrši preinaku protutužbe na način da kao predmet protutužbenog zahtjeva uz čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] označava i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Kako je takva preinaka izvršena pravovremeno te se tužitelji nisu protivili izvršenoj preinaci protutužbe, sud je temeljem čl. 190. ZPP dopustio i preinaku protutužbe. Nastavno, tužena u podnescima dostavljenim sudu 01. ožujka 2016. te 11. travnja 2016. uređuje protutužbeni zahtjev. Konačno, tužena podneskom dostavljenim sudu 26. siječnja 2017. vrši preinaku protutužbe na način da više ne traži da sud naloži tužiteljima sklopiti s tuženom Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u sadržaju preciziranom u podnesku dostavljenom sudu 11. travnja 2016. već postavlja zahtjev na utvrđenje da je tužena (i protutužiteljica) stekla status zaštićenog najmoprimca na stanu površine 58,25 m2, u prizemlju, na adresi [adresa] izgrađenog u nekretnini čest. zgr. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] stare izmjere odnosno kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izmjere te da joj pripadaju sva prava i obveze zaštićenog najmoprimca. S obzirom da takva intervencija u protutužbeni zahtjev predstavlja preinaku protutužbe, a ne djelomično povlačenje iste, navod tužene da ona time djelomično povlači protutužbu nije relevantan. Kako se pri tome tužitelji nisu usprotivili izvršenoj preinaci protutužbe, ocijenivši da je odlučivanje po preinačenoj tužbi svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama sud je temeljem čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku protutužbe i u postupku odlučivao po tako preinačenoj protutužbi.

6. U podnesku dostavljenom sudu 14. ožujka 2017. tužena navodi da su vlasnici nekretnine koja je predmet ovog spora koji su uknjiženi u zemljišnoj knjizi [adresa], AI sin F, NI sin U, VI pogrešno uknjižena kao MI, ĆI, BI, ŠI i FI, međutim, u međuvremenu da je umrla VI čiji su nasljednici RI, ĐI, ČI, ŠI, FI i BI. Također, u međuvremenu da je preminuo i ĆI čiji su nasljednici RI, ĐI i ČI, a da je izgledno i to da je u međuvremenu umro BI čiji su zakonski nasljednici SI, ŽI i ZI. Slijedom navedenog tužena kao živuće vlasnike predmeta spora označava HI, UI sina Š, UI sina U, RI, II, CI, ŠI, FI, SI, ŽI i ZI. U svezi navedenog tužena ističe da je pred ovim sudom u tijeku postupak po tužbi ovdje tužene (i protutužiteljice) pod poslovnim brojem P-369/16 u kojem da su kao tuženi označeni svi živući vlasnici predmeta ovog spora uključujući i ovdje tužitelje (i protutuženike), a u kojem da postupku tužena tamo kao tužiteljica potražuje da sud tuženicima naloži sklapanje ugovora sa zaštićenom najamninom. Kako je taj predmet spora u ovom postupku prethodno pitanje, tužiteljica predlaže sudu prekinuti ovaj parnični postupak do pravomoćnog okončanja tog spora.

6.1. Sud je po prijedlogu tužene rješenjem poslovni broj P-172/14-39 od 21. travnja prekinuo ovaj parnični postupak do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pod poslovnim brojem P-369/16 ocijenivši da je predmet spora u tom postupku, sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom između suvlasnika čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] među kojima i ovdje tužitelja sa ovdje tuženom, prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari, međutim, povodom žalbe tužitelja Županijski sud u Dubrovniku je rješenjem poslovni broj Gž-536/2017-3 od 10. travnja 2019. ukinuo takvu odluku suda uz obrazloženje da je upravo odluka o deklaratornom zahtjevu iz protutužbe u ovoj pravnoj stvari za utvrđenje da je tužena stekla status zaštićenog najmoprimca prethodno pitanje za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu za sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom koji je kao tužbeni zahtjev postavljen u postupku koji se kod Općinskog suda u Dubrovniku vodi pod poslovnim brojem P-369/16, poradi čega da nema uvjeta za prekid ovog postupka.

7. U dokaznom je postupku sud pročitao izvadak iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] zk. ul. [broj ZK uloška] (list spisa 6), potvrdu o plaćanju sudske pristojbe za protutužbu (list spisa 11), potvrdu o plaćanju sudske pristojbe za tužbu (list spisa 17), obračun iznosa komunalne i vodoprivredne naknade broj: 9142 od 27. lipnja 1994. (list spisa 25), rješenje Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša klasa: UP/I-363-03/94-02/9142 od 27. lipnja 1994. (list spisa 26), zahtjev KI adresiran na Poduzeće za gospodarenje stambenim zgradama Standard od 07. listopada 1967. (list spisa 27), dopis KI adresiran na Poduzeće za gospodarenje stambenim zgradama Standard od 01. ožujka 1967. (list spisa 28), izvadak iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] zk. ul. [broj ZK uloška] s povijesnim pregledom upisa (list spisa 31-35), vjenčani list izdan od Matičnog ureda Cavtat klasa: 223-03/15-005/62 od 16. rujna 2015. (list spisa 43), rodni list izdan od Matičnog ureda Cavtat klasa: 223-03/15-04/255 od 16. rujna 2015. (list spisa 44), uvjerenje Ministarstva unutarnjih poslova, Službe upravnih i inspekcijskih poslova broj: 511-03/06/1-5917/2015 od 28. rujna 2015. (list spisa 48), smrtovnicu izdanu od Matičnog ureda Cavtat M-194/1-87 za KI (list spisa 50-51), dopis Porezne uprave, Područnog ureda Dalmacija, Ispostave Dubrovnik klasa: 410-01/15-01/387 od 20. studenog 2015. (list spisa 56), izvadak iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] zk. ul. [broj ZK uloška] (list spisa 106), zahtjev tužitelja za izračun zaštićene najamnine adresiran na Općinu Konavle s odgovorom od 14. rujna 2020. (list spisa 104-105) i dopis Porezne uprave, Ispostave Dubrovnik klasa: 410-01/21-01/33 od 01. ožujka 2021. (list spisa 115), pročitani su i pregledani spis Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj O- 767/87 (prileži predmetnom spisu) i spis Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-28/64 (prileži predmetnom spisu) te su saslušani svjedoci PI (list spisa 53), TI (list spisa 53-54), FIZ (list spisa 61), UIZ (list spisa 67) i EI (list spisa 111).

8. Nakon provedenog postupka sud je dana 3. travnja 2023.g. donio presudu pod poslovnim brojem Ps-13/2022, kojom je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično prihvaćen kao osnovan, dok je protutužbeni zahtjev ovdje tužene u cijelosti odbijen kao neosnovan. Navedenom odlukom u toč.I. naloženo je tuženoj iseliti se iz stana u prizemlju zgrade oznake čest. zgr. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa] i predati taj stan u posjed tužitelju ad.3 i ostalim uknjiženim suvlasnicima označene nekretnine slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 (petnaest) dana dok je zahtjev za predaju stana u posjed tužiteljici ad.1 i tužiteljici ad.2 odbijen kao neosnovan; u toč.II. naloženo je tuženoj da tužiteljicama ad. 1 i ad.2. isplati iznos od po 978,83 EUR, a tužitelju ad.3. iznos od 2.610,19 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao naknadu za neosnovano korištenje nekretnine za razdoblje od 1. ožujka 2009. do 28. veljače 2014.g., dok je za ostatak zatraženog iznosa od ukupno 3.396,52 EUR zahtjev odbijen; u toč.III. naloženo tuženoj isplatiti tužiteljicama ad.1. i ad.2. iznos od po 820,10 EUR sa pripadajućim kamatama na mjesečne iznose, tužitelju ad.3. iznos od 7.280,51 EUR sa pripadajućim kamatama na mjesečne iznose, kao naknadu za neosnovano korištenje nekretnine za razdoblje od 1. ožujka 2014. do 14. veljače 2023., dok je sa više zatraženim iznosom od ukupno 5.280,63 EUR zahtjev odbijen; u toč.IV odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traže isplatu iznosa od po 1.000,00 kuna mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 15og u tekućem mjesecu za svaki mjesec u kojem tužena ostane u stanu u razdoblju od veljače 2023. do predaje stana u posjed; u toč. V. odbijen je protutužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je tužena-protutužiteljica stekla status zaštičenog najmoprimca na stanu površine 58,25 m2, prizemlje, na adresi [adresa], a izgrađenog u nekretnini u staroj izmjeri označenoj kao kat. čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a u novoj izmjeri označenog kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te joj pripadaju sva prava i obveze zaštićenog najmoprimca, kao neosnovan; te u toč.VI odlučeno je o troškovima postupka.

9. Povodom žalbe tužene (koja je izjavljena putem punomoćnika i osobno od strane tužene) Županijski sud u Dubrovniku presudom i rješenjem donesenim pod posl.br. Gž.428/2023-2 dana 17. srpnja 2024.g. djelomično uvažava, a djelomično odbija navedenu žalbu, te odluku ovog suda od dana 3. travnja 2023.g. potvrđuje u toč..II., III. i V. izreke, a ukida u toč.I. i VI izreke i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Toč. IV. nije bila pobijana žalbom. U obrazloženju drugostupanjske odluke stoji da tužena nema valjanu pravnu osnovu za držanje stana u posjedu, te da bi čak i da je nedvojbeno dokazano da je stekla stanarsko pravo, zbog proteka vremena jer nije u odgovarajućem odnosno razumnom vremenu postupila u skladu sa odredbama ZNS-a, izgubila prava po tom osnovu. Time je nepošteni posjednik te je stoga dužna tužiteljima kao vlasnicima naknaditi sve koristi koje je imala za vrijeme svog posjedovanja, zbog čega je žalba tužene- protutužiteljice u tom dijelu odbijena i potvrđena odluka ovog suda u toč.II., III. i V izreke. Vezano za toč.I. drugostupanjski sud navodi da je tuženica osporila navod da u svom vlasništvu ima drugu nekretninu u koju bi se mogla preseliti, što u biti predstavlja pozivanje tužene na pravo na dom. Kako prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za iseljenje i predaju nije utvrđivao odlučne okolnosti o kojima ovisi osnovanost istaknutog prigovora prava na dom u vezi čl. 8 Konvencije, drugostupanjski sud je u tom dijelu ukinuo odluku ovog suda te naložio da u ponovljenom postupku utvrdi sve relevantne činjenice i ponovno odluči o zahtjevu tužitelja pod toč.I., a kako odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom ishodu spora ukinuta je i toč.VI. izreke, te je i u tom dijelu predmet vraćen na ponovno postupanje.

10. U ponovljenom postupku sud je uz već ranije izvedene dokaze (toč.7.) izveo dokaz saslušanjem tužene LI (stranica 256-258 spisa). U istom tužena navodi da je u ovom prostoru od kada se tu doselila sa svojim pokojnim suprugom i to od 1961. Koliko je njoj poznato vojska je dala najprije jednu sobu njima na korištenje uz naknadu. Na početku su tu bila tri odvojena prostora u kojima su bili smješteni različiti ljudi sa korištenjem istog WC-a, a ona i suprug su, kada su se ostali odselili, proširili na preostale sobe i od tada neprekinuto koristi ovaj prostor za stanovanje. Tu je dobila djecu, odgojila ih i od tu su se udale. Upitana da li posjeduje neku dokumentaciju o tome da bi dobili ove prostorije na korištenje navodi da su svi dokumenti koje ima predani u spis. Dalje navodi da su oni plaćali vojsci najam do trenutka kada su im oni rekli da to nije potrebno jer oni nisu vlasnici nekretnine. Do tada je sve uredno plaćano, a plaćali bi i dalje da nas oni nisu na takav način odbili. Na daljnji upit da li joj je poznato čije je nekretnina bilo vlasništvo, zna da je vlasnik tada bio OI, koji je tu i dolazio sa sinom. Na upit da li je na neki način pokušala regulirati svoj status navodi da se njen suprug obratio odvjetniku, ne zna točno kojemu, osim da se zvao L, tada je vojska rekla da oni nemaju nikakve veze sa nekretninom, a što se dalje s time dogodilo noj je nepoznato, jer se time bavio njen pokojni suprug. On je preminuo 1987. Upitana na okolnost druge nekretnine koja se spominje u postupku, riječ je o zemlji koju je dobila od svojih roditelja kako bi na njoj ona i suprug mogli izgraditi kuću, izgradnja je i započela, napravljena su dva kata, ali kuća nije u potpunosti završena ni opremljena, djelom je rađena bez dozvola, a ona je istu darovala svojim kćerima koje su je dovršile i tamo žive. Ona je praktički cijeli svoj život provela u ovoj nekretnini, te je s njom naravno povezana jer su se tu odvile sve gore opisane situacije vezane za njenu obitelj, te su sve njene uspomene vezane za baš ovu kuću i osjeća kao da tu živi oduvijek. Na upit punomoćnika tužitelja navodi da ima dvije kćeri i da one žive u kući koju je ranije opisala u svom iskazu a koja se nalazi na Mečajcu iza škole, otprilike 2 km udaljeno odavde, navodi da kuća ima dvije jedinice te da njena ovdje prisutna kći ŠIZ svoj dio koristi isključivo za stanovanje, dok druga kći afitava (iznajmljuje) svoj dio preko sezone turistima, a prebiva u garaži. Na pitanje o tome kako ta nekretnina pobliže izgleda, odnosno da li u njoj ima mjesta gdje bi se ona mogla smjestiti, tuženica navodi da ona nije ni željela ići gore ( u tu nekretninu), da je tamo bila možda dva puta ikada, te da se tamo ne bi preselila ni mrtva, radije bi bila na putu, jer tamo nju ništa ne veže. Dalje pita punomoćnika tužitelja da li bi on htio nju u ovim godinama izbaciti na ulicu i zna li u kojem bi stanju nekretnina bila da ona u nju nije vršila ulaganja i o njoj se brinula. Na daljnji upit zna li kada je nekretninu dala kćerima tužena navodi da se stvarno ne sjeća navedenog podatka, odnosno da bi morala pogledati u papirima pa onda reći jer ne može ni otprilike označiti o kojem bi se razdoblju radilo. U kući na Mečajcu žive njezine kćeri sa obitelji i to ŠIZ sa mužem i sinom, te J čiji je muž malo tu, a malo nije, a ima dvoje djece sina i kćer koji ne žive s njima. Garaža u koju kći J preseli kada iznajmljuje svoj stan je mala, ima dovoljno prostora da se u njoj prespava i pristup sanitarnom čvoru bez kuhinje. Na pitanje poznaje li UI navodi da ga ne pozna. Na pitanje svoje punomoćnice gdje je njezin dom tužena navodi da je to ova nekretnina na adresi [adresa], što će biti pa se šali dok je "ne izbace" u što se uzda da se neće dogoditi. Na pitanje kako se osjeća sa mogućnošću da mora izaći iz ove nekretnine tužena navodi da bi bilo bolje da je se odmah položi u grob. Tvrdi da od pomisli na to osjeća ogroman stres i od samog razgovora mora uzeti nešto za smirenje.

11. Predmet tužbenog zahtjeva u onom dijelu u kojem sud o njemu odlučuje u ponovljenom postupku je onaj kojim tužitelji kao suvlasnici čest. zgr. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] od tužene traže da iseli iz stana u prizemlju označenih nekretnina koji se nalazi na adresi [adresa], i da tužiteljima i drugim uknjiženim suvlasnicima tih nekretnina preda stan u posjed

12. Odredba čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari. Pri tome, odredba čl. 162. st. 1. ZV određuje da bi u postupku pred nadležnim sudom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

13. U postupku među strankama nije sporno da je predmet ovog spora, kako tužbenog tako i protutužbenog zahtjeva, stan u prizemlju zgrade oznake čest. zgr. [katastarska čestica] obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao zk. tijelo II, na adresi [adresa] (dalje: predmetni stan). Uz navedeno među strankama nije sporna niti činjenica da označeni stan ima površinu od 58,25 m2, a što tužena čini nespornim na ročištu glavne rasprave 14. veljače 2023. Nadalje, u postupku među strankama nije sporna činjenica da je tužena u posjedu označenog stana u cjelokupnom utuženom razdoblju od 01. ožujka 2009. pa sve do zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari. Činjenicu posjedovanja predmetnog stana kroz utuženo razdoblje tužena čini nespornom već u odgovoru na tužbu, a tužitelji ne opovrgavaju tvrdnju tužene da koristi nekretninu još od 1961.g.

14. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] zk. ul. [broj ZK uloška] (list spisa 6) proizlazi da su u trenutku podnošenja predmetne tužbe kao suvlasnici čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], obje u naravi zgrada, koje su upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao zk. tijelo II, a u kojoj se zgradi nalazi stan koji je predmet ovog spora, upisani tužiteljica ad.1 za 3/48 dijela, tužiteljica ad.2 za 3/48 dijela i tužitelj ad.3 (sin U) za 4/24 dijela te dalje HI za 4/24 dijela, UI sin Š za 4/24 dijela, MI za 3/24 dijela, ĆI za 3/24 dijela i BI za 3/24 dijela dok uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] zk. ul. [broj ZK uloška] (list spisa 106) i koju činjenicu tužena ne osporava već ju i sama ističe tijekom postupka, proizlazi da se tijekom ovog postupka upis prava vlasništva na označenim nekretninama izmijenio na način da je 13. travnja 2018. brisan upis prava vlasništva tužiteljice ad.1 i tužiteljice ad.2 te su od tada kao vlasnici upisani tužitelj ad.3 (sin U) za 4/24 dijela + 8/48 dijela te dalje HI za 4/24 dijela, UI sin Š za 4/24 dijela, ĆI za 3/24 dijela, BI za 3/24 dijela + 1/24 dijela, RI za 1/72 dijela, II za 1/72 dijela i ČI za 1/72 dijela.

15. Iz navedenog slijedi da je tužitelj ad.3 u trenu zaključenja raspravljanja u ovom sporu suvlasnik predmetnog stana koji u posjedu drži tužena, a kako sukladno čl. 161. st. 1. ZV vlasnik ima pravo od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijevati da mu ona preda posjed te stvari, to bi proizlazilo da je tužitelj ad.3 ovlašten od tužene zahtijevati predaju u posjed predmetnog stana.

16. Sve gore navedeno zaključeno je prilikom donošenja ranije odluke Ps-13/2022 od 3. travnja 2023.g, a ista utvrđenja nisu dovedena u pitanje izjavljenim žalbama niti odlukom višeg suda, već je uputa višeg suda išla isključivo u smjeru propitivanja da li je osnovano pozivanje tužene na konvencijsko pravo na dom, time je ovaj sud ostao pri svemu onom što je već ranije utvrđeno, te nakon toga pristupio ocjeni da li nekretnina predstavlja dom tužene i nakon navedenog proveo test razmjernosti. To stoga što se u postupku radi predaje u posjed nekretnine za koju tuženik ističe da predstavlja njegov dom, sud za potrebe donošenja odluke o tužbenom zahtjevu ne smije usredotočiti samo na utvrđivanje da li tuženik ima valjanu pravnu osnovu za posjed predmetnog stana već i na utvrđivanje da li bi davanje naloga za iseljenje tuženiku, kao nedvojbeno utvrđeno neovlaštenom korisniku predmetnog stana, predstavljalo neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom, budući je obveza suda štititi, među ostalim, i međunarodnim ugovorima utvrđeni pravni poredak Republike Hrvatske i time prava zajamčena Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija).

17.1. Dom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja. S obzirom da tuženica s obitelji, sada pokojnim suprugom i djecom, i sama (ovisno o razdoblju), nesporno u predmetnom stanu živi od šezdesetih godina 20. stoljeća, utvrđenje je ovog suda da predmetni stan predstavlja njen dom.

17.2. Radi navedenog je za odgovor na pitanje da li bi davanje naloga za iseljenje tuženice predstavljao neopravdano miješanje u njeno pravo na dom, sud u nastavku proveo test razmjernosti odnosno utvrđivao da li je miješnje u pravo na dom utemeljeno na zakonu, da li je usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da li je miješanje nužno u demokratskom društvu, pri čemu pod miješanjem sud podrazumijeva davanje naloga tuženici za predaju u posjed predmetnog stana tužitelju prihvaćanjem predmetnog tužbenog zahtjeva.

17.4. U ovoj je pravnoj stvari nesporno da je tužitelj ad.3. suvlasnik predmetnog stana, kojeg tuženik drži u posjedu (a tužbenim zahtjevom je zatraženo da se preda tužitelju i ostalim upisanim suvlasnicima nekretnine), a kako je sud nadalje kao nedvojbeno utvrdio da tuženik nema pravo na posjed istog, te čl. 161. ZV izrijekom propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari, utvrđenje je ovog suda da je miješanje nalaganjem tuženiku da tužitelju preda posjed predmetnog stana utemeljeno na zakonu budući čin miješanja, nalog za predaju u posjed predmetnog stana, proizlazi iz čl. 161. i čl. 162. ZV.

17.5. Pravo na dom može se ograničiti pod uvjetima iz čl. 8/2 EK koji propisuje da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava „…osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih“. Dakle, na kraju sve ovisi o ocjeni suda da li je davanje naloga za predaju u posjed predmetnog stana miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja.

17.6. Da je pri ocjeni je li miješanje nužno u demokratskom društvu jedna od najznačajnijih činjenica svijest osobe koja ističe prigovor zaštite prava na dom o naravi pravne osnove po kojoj useljava u nekretninu ističe Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci donesenoj po zahtjevu broj 60223/09 D protiv Republike Hrvatske od 18. veljače 2014. Ovdje tužena, iako se stalno poziva na činjenicu da je nekretninu njen suprug dobio na korištenje od Vojne pošte kao zaposlenik i na svoje neznanje o poslovima koje je on vodio, u svom iskazu i u postupku (a i iz isprava i uvida u izjave njenog pok. supruga u priloženim spisima proizlazi jednako) navodi da su oni negdje 1963.g. (nakon godinu ili dvije korištenja) obaviješteni od institucije koja ih je pustila da borave u nekretnini da je to učinjeno na bespravan način, da njima ne trebaju plaćati najam jer su vlasnici nekretnine privatne osobe. Tužena je po vlastitom iskazu znala da je nekretnina u vlasništvu obitelji ČI, ali svjesno, do pokretanja postupka s njihove strane nije poduzela ništa da regulira svoj status. Ista je nevjerodostojna u svojim izjavama o neznanju o bilo čemu vezanom za njezine obveze ili propuste, s obzirom koliko zavidnu razinu poznavanja okolnosti koje joj idu u prilog i svojih "prava" te razloga zbog čega ona ne bi bila dužna apsolutno ništa vlasnicima nekretnine (ni predati nekretninu, ni platiti eventualni najam, ni platiti ono što im je dosuđeno pravomoćnim dijelom presude), pokazuje prilikom saslušanja. Također, sama tužena iskazala je da je na korištenje njen suprug dobio jednu prostoriju sa upotrebom WC-a, a da su se oni, nakon što su preostala dva korisnika riješila svoje stambeno pitanje i iselila se iz druge dvije prostorije, samoinicijativno počeli koristiti prostor u sadašnjoj površini. Da je svijest o tome da je potrebno da svoj status riješe na drugi način postojala unutar obitelji vidljivo je iz dijela iskaza u kojem tužena navodi da su joj roditelji dali zemlju da na njoj ona i suprug sebi izgrade kuću, što su i napravili – kuća je izgrađena, imala je dva kata, te se tu tužena brzo ispravlja i ističe da nije imala dovršen krov i da nije bila opremljena namještajem, kao i da je dio izgrađen nelegalno. Ništa od toga nije prepreka koju, da je postojala volja, nije mogla riješiti. U cijelom procesu ocjene da li postoji povreda prava iz čl. 8 Konvencije u korist osobe koja neku nekretninu smatra domom vrednuje i činjenicu da ona nema drugih nekretnina u vlasništvu u kojima bi mogla zasnovati dom, odnosno ostvariti jaku, stvarnu i tajnu (kontinuiranu) povezanost, te je tužena osporila navod da bi imala drugu podesnu nekretninu. Ovdje je sud vrednovao činjenicu da se tužena svjesno i namjerno lišila takve mogućnosti darovanjem skoro posve završene kuće u kojoj sada postoje tri jedinice pogodne za stanovanje, zato jer ona ne želi razmotriti ni jednu drugu opciju već samo nekretninu u kojoj obitava, a koja nije njena niti to može postati. Tužena s gnušanjem odbacuje ideju da živi igdje drugo, ali isto tako i ideju da za svoj boravak u ovoj nekretnini nešto mora platiti, poziva se na svoje godine i bezobrazluk tužitelja i njihovog punomoćnika što traže ono što je njihovo, predstavljajući se na kraju spasiteljicom nekretnine jer bi se po njenom stavu sve srušilo da nje nema i ističe da joj tužitelji čak duguju zahvalnost. Bitna je činjenica u ovom postupku da su tužitelji fizičke osobe, upisani vlasnici nekretnine, koji zbog činjenice da je tužena tu 60 godina već u drugoj generaciji ne mogu uživati svoje vlasništvo niti ostvariti bilo kakvu vezu sa nekretninom. Činjenica je da su u situacijama koje je tužena protumačila kao slične svojoj, iako među njima postoje bitne razlike, ljudi koji su dobili nekretnine (ali od države, nekretnine koje su k tome bile nacionalizirane) na korištenje, su zakonskom regulacijom svog statusa mogle ostati u predmetnima tj. zakon je prisilio vlasnike kojima su vraćene da sa njima sklope ugovore, te za korištenje nekretnina plaćaju minimalne svote. Tuženoj je to dalo uporište za stav da ona ima pravo ostati u navedenoj, i da čak pokuša to pravo "proslijediti" na unuka. Ona od tog stava o svojim pravima, osnažena duljinom svog dosadašnjeg boravka u nekretnini i godinama života, ne odstupa ni malo, bez obzira na argumente koji joj se iznose i pokušaje rješenja spora na način koji će joj omogućiti da ostane u nekretnini, ali da vrednuje činjenicu da su tužitelji vlasnici i da ako je u njihovom ima za to plaćati najam. Stječe se dojam da je za inzistiranje na ovoj nekretnini više razlog princip, nego egzistencijalna potreba ili emotivna povezanost sa nekretninom. Sud smatra da je pravo na dom, kao institut nadnacionalnog karaktera, osmišljen radi zaštite temeljnih vrednota vezanih za ljudsko dostojanstvo, a jedno od njih je i pravo da imaš krov nad glavom, mjesto na kojem se odvijaju osobne radnje i trenutci i u kojem je osoba fizički i mentalno zaštićena od okoline, a ne pravo koje štiti komod, te je u tom kontekstu vagao interese strana u postupku. Sud smatra da nema drugog načina za uspostavljanje ravnoteže prava, osim miješanja u pravo na dom na koje se poziva tužena, jer ista kategorički odbija svaku drugu ponuđenu opciju, kojih ona ima, a svrha samog prava na dom je zaštita osobe od gubitka mjesta za život, a ne sredstvo kojem se utječe kao manevru izbjegavanja niti sredstvo zaštite svojeglavog ponašanja osoba koje vide (i koje vode) samo njihove ideje o njihovim pravima i interesima, a zanemaruju i ne poštuju prava drugih ljudi (koja su za razliku od njihovih utemeljena na pravu i pravičnosti.). Europski sud zaključuje da u situaciji u kojoj se domaći sudovi nisu samo ograničili činjenicom da podnositelj zahtjeva nije imao pravo korištenja stana, da je u obzir uzeta i dugotrajnost boravka podnositelja u stanu (procjenjivalo se da li je iz toga moglo proizići njegovo pravo, kao mogućnost stjecanja osnove- kao i ovdje da li je stečen status zaštićenog najmoprimca), a uzevši u obzir okolnost da je podnositelj u stanu boravio bez ikakvog valjanog pravnog temelja " ..da u takvim okolnostima ne može se reći da je nalaganje podnositelju zahtjeva da se iseli iz stana bilo nerazmjerno legitimnom cilju kojem se težilo." (Petolas protiv Hrvatske, 74936/12 od 2. ožujka 2016.) Stoga sud smatra miješanje opravdanim u demokratskom društvu.

18. Slijedom svega obrazloženog, sud je odbio prigovor zaštite prava na dom tuženika te je temeljem odredbe čl. 161. ZV u svezi čl. 162. ZV odlučio kao u toč.I. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP/22) sukladno kojoj je sud utvrđujući postotak u kojem je svaka stranka uspjela u sporu utvrdio kako slijedi. U odnosu na protutužbu, uspjeh tužitelja je 100%, a uspjeh tužene 0% budući je sud odbio protutužbeni zahtjev kao neosnovan. U odnosu na tužbu, a razmatrajući da se tužbom tražila i predaja nekretnine u posjed i isplata za neosnovano korištenje nekretnine pri čemu isplata do zaključenja glavne rasprave kao i za ubuduće, uspjeh tužitelja u odnosu na osnovu je 80% (budući je odbijen zahtjev tužiteljice ad.1 i ad.2 za predaju te zahtjev tužitelja za isplatu buduće naknade za korištenje nekretnine) dok je u odnosu na visinu uspjeh tužitelja 60% (ovo stavljajući u razmjer dio naknade koji je dosuđen tužiteljima u odnosu na ukupno zatraženi iznos naknade), što ukupno te dijeljeno sa 2 (osnova i visina) daje uspjeh tužitelja u pogledu tužbe u omjeru od 40% (koji se iznos dobije nakon što se od uspjeh tužitelja u omjeru od 70% oduzme omjer uspjeha tužene od 30%). Cijeneći da uspjeh tužitelja u pogledu tužbe u omjeru od 40% i uspjeh tužitelja u pogledu protutužbe u iznosu od 100% te dijeljeno s 2 (tužba i protutužba) daje sveukupno uspjeh tužitelja u cjelokupnom postupku u kojem se zajedno raspravljalo i o tužbenom i u protutužbenom zahtjevu u omjeru od 70% (40% plus 100% dijeljeno sa 2), sud će u tom omjeru tužiteljima priznati opravdano im nastale troškove parničnog postupka. Visina parničnih troškova je odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora koja sukladno čl. 35. st. 1. i čl. 36. ZPP iznosi 15.926,74 EUR (120.000,00 kn). Tužiteljima su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 13. travnja 2014. (250 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife uz uvećanje za 20% sukladno Tbr. 36. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu 10. ožujka 2015. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (250 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife uz uvećanje za 20% sukladno Tbr. 36. Tarife), trošak pristupa na pripremno ročište 26. svibnja 2015. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (25% od 250 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife uz uvećanje za 20% sukladno Tbr. 36. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu 15. rujna 2015. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (250 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife uz uvećanje za 20% sukladno Tbr. 36. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 23. studenog 2015., 09. veljače 2016., 12. listopada 2020., 22. veljače 2021., 14. veljače 2023. i 12. svibnja 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (6 x 250 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife uz uvećanje za 20% sukladno Tbr. 36. Tarife), trošak pristupa na ročišta glavne rasprave 30. svibnja 2016., 28. rujna 2016., 14. prosinca 2016., 06. rujna 2021., 23. svibnja 2022. i 3. prosinca 2024. koja su odgođena prije početka raspravljanja (6 x 25% od 250 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife uz uvećanje za 20% sukladno Tbr. 36. Tarife), trošak sastava žalbe protiv rješenja od 16. svibnja 2017. (50% od 250 bodova sukladno Tbr. 10. toč. 4. st. 1. Tarife uz uvećanje za 20% sukladno Tbr. 36. Tarife), trošak sastava podneska dostavljenog sudu 21. svibnja 2014. kojim se očituje na odgovor na tužbu i daje odgovor na protutužbu (250 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife uz uvećanje za 20% sukladno Tbr. 36. Tarife) i trošak sastava podneska dostavljenog sudu 20. travnja 2015. kojim se očituje na navode tužene iznesene tijekom postupka (25% od 250 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife uz uvećanje za 20% sukladno Tbr. 36. Tarife), pri čemu vrijednost boda iznosi 2,00 EUR ( Tbr. 53 Tarife) što sveukupno uz zatraženi i pripadajući PDV od 25% iznosi 9.375,00 EUR te uz materijalni trošak sudskih pristojbi na tužbu (126,09 Eura) i presudu (205,72 EUR), a s obzirom na postotak uspjeha u sporu od 70% daje pravo tužiteljima naknadu troška u visini od 6.794,77 EUR. Nije tužiteljima priznato pravo na naknadu troška za sastav podneska od 21. lipnja 2017. budući takav podnesak tužitelja nije sastavni dio spisa

U Dubrovniku 17. lipnja 2025.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. tužitelji po punomoćniku

2. tuženica po punomoćnici