Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Stalna služba u Novskoj

Staroselska 1

Novska

Poslovni broj: P-86/2025.-4.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini Stalna služba u Novskoj po sucu Nadi Filipović kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja AR (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]., kojeg zastupa punomoćnik Mate Puljiz odvjetnik iz Novske protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69., Zagreb (OIB 53056966535) kojeg zastupa punomoćnik OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključenja glavne rasprave održane 22. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 158-50-3563672 koji su 10. srpnja 2006. sklopili tužitelj AR i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb da tužitelju AR isplati iznos od 1.639,95 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče - na iznos od 0,64 eura od 31. kolovoza 2006.,

- na iznos od 0,73 eura od 30. rujna 2006.,

- na iznos od 0,52 eura od 31. listopada 2006.,

- na iznos od 6,27 eura od 31. listopada 2008.,

- na iznos od 8,10 eura od 31. prosinca 2008.,

- na iznos od 9,42 eura od 31. siječnja 2009.,

- na iznos od 10,02 eura od 28. veljače 2009.,

- na iznos od 8,37 eura od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 8,69 eura od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 6,18 eura od 31. svibnja 2009.,

- na iznos od 4,32 eura od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 4,82 eura od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 5,79 eura od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 5,71 eur od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 4,72 eura od 31. listopada 2009.,

- na iznos od 6,57 eura od 30. studenog 2009.,

- na iznos od 8,05 eura od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 10,16 eura od 31. siječnja 2010.,

- na iznos od 9,68 eura od 28. veljače 2010.,

- na iznos od 12,54 eura od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 12,00 eura od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 13,06 eura od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 22,22 eura od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 20,33 eura od 31. srpnja 2010.,

- na iznos od 26,09 eura od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 24,10 eura od 30. rujna 2010.,

- na iznos od 20,90 eura od 31. listopada 2010.,

- na iznos od 27,65 eura od 30. studenog 2010.,

- na iznos od 36,25 eura od 31. prosinca 2010.,

- na iznos od 30,16 eura od 31. siječnja 2011.,

- na iznos od 32,29 eura od 28. veljače 2011.,

- na iznos od 29,58 eura od 31. ožujka 2011.,

- na iznos od 30,07 eura od 30. travnja 2011.,

- na iznos od 41,59 eura od 31. svibnja 2011.,

- na iznos od 42,71 eur od 30. lipnja 2011.,

- na iznos od 52,33 eura od 31. srpnja 2011.,

- na iznos od 47,39 eura od 31. kolovoza 2011.,

- na iznos od 41,98 eura od 30. rujna 2011.,

- na iznos od 41,40 eura od 31. listopada 2011.,

- na iznos od 40,98 eura od 30. studenog 2011.,

- na iznos od 43,56 eura od 31. prosinca 2011.,

- na iznos od 45,81 eur od 31. siječnja 2012.,

- na iznos od 46,11 eura od 29. veljače 2012.,

- na iznos od 44,56 eura od 31. ožujka 2012.,

- na iznos od 45,61 eur od 30. travnja 2012.,

- na iznos od 46,33 eura od 31. svibnja 2012.,

- na iznos od 45,12 eura od 30. lipnja 2012.,

- na iznos od 45,43 eura od 31. srpnja 2012.,

- na iznos od 44,53 eura od 31. kolovoza 2012.,

- na iznos od 42,57 eura od 30. rujna 2012.,

- na iznos od 44,66 eura od 31. listopada 2012.,

- na iznos od 45,66 eura od 30. studenog 2012.,

- na iznos od 44,96 eura od 31. prosinca 2012.,

- na iznos od 41,02 eura od 31. siječnja 2013.,

- na iznos od 44,36 eura od 28. veljače 2013.,

- na iznos od 44,66 eura od 31. ožujka 2013.,

- na iznos od 43,34 eura od 30. travnja 2013. i

- na iznos od 117,29 eura od 31. svibnja 2013. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 158-50-3563672 koji su 10. srpnja 2006. sklopili tužitelj AR i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb da tužitelju AR naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 973,00 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine teče od 17. lipnja 2025. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi primljenoj kod ovog suda 17.3.2021. tužitelj navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 158-50-3563672 dana 10.7.2006., da je iznos kredita bio kunska protuvrijednost 14.627,28 CHF, da je člankom 4. ugovora propisano da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti zaračunavaju kamate od 5,20% godišnje, da je kamata promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama tuženika, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4.7.2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorna o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te da je tužitelj plaćao više iznose anuiteta od onog koji bi plaćao da je primjenjivan tečaj CHF na dan korištenja kredita. Predlaže da se utvrdi da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 158-50-3563672 koji su dana 10.7.2006. sklopili tužitelj AR i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da se naloži tuženoj da tužitelju isplati iznos od 4.075,05 kuna na ime razlike kamate preko početno ugovorene po stopi od 5,20% godišnje za vremenski period od 31. listopada 2007. do 31. srpnja 2013. uz zakonsku zateznu kamatu na pojedinačno plaćene iznose kamate. Dalje predlaže da se utvrdi da su ništetne odredbe istog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.714,90 kuna na ime povrata preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja za vremenski period od 31. srpnja 2006. do 31. kolovoza 2013. i na ime razlike u kamati za period od 31. listopada 2007. do 31. srpnja 2013. iznos od 4.075,05 kuna uz zakonsku zateznu kamatu na pojedinačni mjesečni iznos više plaćenog anuiteta koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate uz nadoknadu troškova postupka.

2.U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev navodeći da je tužitelj svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, da se radilo o jasnoj odredbi iz koje je tužitelj mogao zaključiti da će se isplata vršiti u protuvrijednosti ugovorene valute, da ugovaranje valutne klauzule nije dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da se tužitelj ne može pozivati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. budući da se radi o apstraktnoj odluci. Dalje je u tužbi istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i prigovor zastare. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

3.Podneskom primljenim 25.2.2022. tužitelj je povećao tužbeni zahtjev i predložio da mu se na ime razlike tečaja isplati iznos od 12.356,19,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća mjesečne razlike do isplate i smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na razliku u kamati na iznos od 4.068,24 kune.

4.Podneskom primljenim 8. svibnja 2025. tužitelj je predložio da se tuženiku naloži da mu na ime razlike tečaja isplati iznos 1.639,95 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

5.U dijelu koji se odnosi na isplatu razlike u kamati o tužbenom zahtjevu je odlučeno pravomoćnom presudom ovog suda broj P-73/2021. od 7. listopada 2022.

6.Na glavnoj raspravi sud je izveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu broj 158- 50-3563672 od 10.7.2006., otplatni plan, vještačenje po vještaku financijske struke Vedranu Panjkoviću i saslušanjem tužitelja. Od prijedloga za saslušanje svjedoka OR tuženik je tijekom postupka odustao.

7.Nakon ocjene izvedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u međusobnoj vezi odlučeno je kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

8.Među parničnim strankama nije sporno da su 10.7.2006. sklopili ugovor o kreditu kojim se tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb obvezao tužitelju AR, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.627,28 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita i da je ugovorena kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20%. Dalje je točkom 4. ugovoreno da se kredit otplaćuje 84 mjeseca, a točkom 7. da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

9.Sporno je je li članak 2. i 7. sklopljenog ugovora ništetan.

10.Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12. od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Člankom 502c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da je u ovom postupku sud vezan utvrđenjem iz navedene presude da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem koristio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu.

11.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelj sam odabrao kredit denominiran u CHF i da se radilo o jasnoj odredbi iz koje je tužitelj mogao zaključiti da će se isplata vršiti u protuvrijednosti ugovorene valute slijedom čega ugovaranje valutne klauzule nije dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), a koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja ugovora između parničnih stranaka, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka bilo je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, već sama činjenica da je u ugovor koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika unesena klauzula o primjeni tečaja u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta dovodi do neravnoteže u odnosima između ugovornih strana. Pored toga odredba o primjeni tečaja važećeg na dan dospijeća anuiteta tuženiku, koji raspolaže potrebnim znanjima o kretanju tečaja i prilikama na financijskom tržištu, sigurno je bila jasna. Međutim, tužitelju koji vrlo vjerojatno ne raspolaže takvim znanjem (tuženik nije dokazao suprotno) nije moglo biti poznato što to znači u odnosu na konačan iznos koji će morati platiti svakog mjeseca. Da je tuženik o tome u potpunosti informirao tužitelja moglo bi se smatrati samo u slučaju da je od tuženika izričito, jasno i razumljivo upoznat o tome što će to značiti i o mogućnosti da dođe do znatnog odstupanja u pogledu tečaja u budućnosti u odnosu na trenutno važeći tečaj, a što tuženik nije dokazao. Slijedom toga očito je da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio u neravnopravnom odnosu prema tuženiku. Naime, tužitelj je u svojoj izjavi naveo da sa zaposlenikom tuženika nije razgovarao o pojedinačnim odredbama ugovora, a da je od zaposlenika auto kuće u kojoj je kupovao automobil dobio samo informaciju da je najjednostavniji postupak sklapanja ugovora u švicarskim francima i da se kamatna stopa neće značajnije mijenjati. Slijedom toga očito je da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio u neravnopravnom odnosu prema tuženiku. Pri tome nije od značaja što je tuženik imao promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila, a koje je priložio u spis, budući da te uvjete tužitelj nije niti dobio.

13.Radi navedenog usvojen je tužbeni zahtjev u stavku I i III presude.

14.Tužitelj je dalje postavio zahtjev za isplatu iznosa od 1.639,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake uplate anuiteta do isplate.

15.Vještačenjem po vještaku financijske struke Vedranu Panjkoviću, a čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan, utvrđeno je da suma pozitivnih iznosa tečajnih razlika iznosi 1.639,95 eura, a negativnih 86,42 eura. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka sud je obvezao tuženika da tužitelju isplati traženi iznos, a temeljem članka 323. stavak 1. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.). Pored glavne tražbine tuženik je obvezan da tužitelju isplati i kamatu koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate budući da je sporni iznos naplaćen temeljem ništetne odredbe ugovora koju je uzrokovao tuženik te se smatra nepoštenim od dana stjecanja. Odluka o kamatama temelji se na članku 29. i članku 1115. istog zakona.

16.Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji sud u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu smatra neosnovanim.

17.Člankom 225. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. S obzirom da u ovom slučaju nije propisan posebni rok zastare primjenjuje se navedeni opći zastarni rok. Pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare sukladno članku 241. stavak 1. istog zakona (navedeni stav zauzet je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te je zastarni rok ponovno počeo teći od pravomoćnosti odluke koja je donesena u tom postupku što znači od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. Navedena presuda postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. Dakle, zastarni rok bi istekao s 14. lipnjem 2023., a zastara nastupila 15. lipnja 2023. Uvidom u spis utvrđeno je da je tužba podnesena 17.3.2021., a tužbeni zahtjev povećan 25.2.2022., što znači prije isteka zastarnog roka. Navedeni stav zauzet je i na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

18.Nakon što je tužitelj podneskom od 8. svibnja 2025. postavio konačan tužbeni zahtjev tuženik je izjavio da se protivi preinaci tužbe. Međutim, tužitelj je iznos iz već postavljenog tužbenog zahtjeva, a u odnosu na koji je sud pravomoćnom odlukom dopustio preinaku, samo iskazao u važećoj valuti slijedom čega se ne može smatrati da se radi o preinaci tužbe u smislu članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.).

19.Tužitelj je, u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev (2.179,90 eura) uspio u sporu sa 75,23%, a tuženik s 24,77% što znači da je tuženik dužan tužitelju naknaditi 50,46% priznatih troškova.

20.Tužitelj je postavio zahtjev za nadoknadu troškova postupka koji se odnose na sastav tužbe 200,00 eura, sastav dva podneska po 200,00 eura, zastupanje po punomoćniku na četiri ročišta po 200,00 eura, zastupanje po punomoćniku na dva ročišta po 100,00 eura, pristojbu na tužbu i presudu 300,00 eura i troškove vještačenja 266,00 eura. Nakon usklađenja podnesenog troškovnika sa stanjem u spisu i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.) tužitelju je na ime sastava tužbe priznat iznos od 200,00 eura (Tar.br.7.1.), sastav podneska od 13.12.2021. iznos od 200,00 eura (Tar.br.8.1.), zastupanja po punomoćniku na ročištima od 31.1.2022., 28.6.2022., 22.4.2025. i 8.5.2025. po 200,00 eura (Tar.br.9.1.), na ime zastupanja na ročištu od 4.8.2022. iznos od 100,00 eura (Tar.br.9.3.), na ime pristojbe na tužbu 33,70 eura, pristojbe na presudu od 4.8.2022. u iznosu od 67,42 eura i na ime troškova vještačenja 266,00 eura. O naknadi za zastupanje na ročištu za objavu presude za sada nije moguće odlučiti, a s obzirom da nije poznato hoće li punomoćnik tužitelja i pristupiti na to ročište. Troškovi sudske pristojbe na ovu presudu nisu priznati budući da je tužitelj, temeljem članka 11. stavak 1. tč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.) oslobođen plaćanja. S obzirom na uspjeh u sporu tuženik je obvezan da tužitelju naknadi iznos od 707,00 eura na ime zastupanja i troškova sudske pristojbe i trošak vještačenja u iznosu od 266,00 eura, ukupno 973,00 eura. Odluka se temelji na članku 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku.

U Novskoj 17. lipnja 2025.

S u d a c

Nada Filipović

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke stranka koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste, a stranka koja nije uredno obaviještena o danu održavanja ročišta za objavu odluke od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda na županijski sud pismenim podneskom.

Dna

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika