REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-651/2021-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Opačak, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 13. svibnja 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Alme Opačak, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika CH, odvjetničkog vježbenika, 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka čl. 4, čl.7.2. i čl. 12.2. Ugovora o kreditu br. 9010535841 od 10. svibnja 2005. zaključenog između tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i plaćanje naknade za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb isplatiti tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.205,59 eura po osnovi valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i iznos od 167,74 eura s osnove naknade za obradu kredita, ukupno iznos od 1.373,33 eura sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose od:

-1,74 EUR počam od 31.08.2005. do konačne isplate

-1,29 EUR počam od 30.09.2005. do konačne isplate

-1,24 EUR počam od 31.10.2005. do konačne isplate

-1,50 EUR počam od 30.11.2005. do konačne isplate

-0,29 EUR počam od 31.12.2005. do konačne isplate

-2,02 EUR počam od 31.10.2008. do konačne isplate

-3,06 EUR počam od 31.12.2008. do konačne isplate

-4,88 EUR počam od 31.01.2009. do konačne isplate

-5,78 EUR počam od 28.02.2009. do konačne isplate

-3,75 EUR počam od 31.03.2009. do konačne isplate

-4,30 EUR počam od 30.04.2009. do konačne isplate

-1,60 EUR počam od 31.05.2009. do konačne isplate

-0,09 EUR počam od 31.07.2009. do konačne isplate

-1,73 EUR počam od 31.08.2009. do konačne isplate

-1,78 EUR počam od 30.09.2009. do konačne isplate

-0,63 EUR počam od 31.10.2009. do konačne isplate

-3,82 EUR počam od 30.11.2009. do konačne isplate

-5,86 EUR počam od 31.12.2009. do konačne isplate

-9,04 EUR počam od 31.01.2010. do konačne isplate

-8,46 EUR počam od 28.02.2010. do konačne isplate

-12,50 EUR počam od 31.03.2010. do konačne isplate

-11,86 EUR počam od 30.04.2010. do konačne isplate

-13,82 EUR počam od 31.05.2010. do konačne isplate

-25,67 EUR počam od 30.06.2010. do konačne isplate

-23,39 EUR počam od 31.07.2010. do konačne isplate

-30,31 EUR počam od 31.08.2010. do konačne isplate

-28,35 EUR počam od 30.09.2010. do konačne isplate

-24,00 EUR počam od 31.10.2010. do konačne isplate

-33,05 EUR počam od 30.11.2010. do konačne isplate

-44,27 EUR počam od 31.12.2010. do konačne isplate

-36,91 EUR počam od 31.01.2011. do konačne isplate

-39,89 EUR počam od 28.02.2011. do konačne isplate

-36,41 EUR počam od 31.03.2011 do konačne isplate

-37,19 EUR počam od 30.04.2011. do konačne isplate

-52,13 EUR počam od 31.05.2011. do konačne isplate

-53,35 EUR počam od 30.06.2011. do konačne isplate

-66,27 EUR počam od 31.07.2011. do konačne isplate

-60,36 EUR počam od 31.08.2011. do konačne isplate

-53,35 EUR počam od 30.09.2011. do konačne isplate

-53,21 EUR počam od 31.10.2011. do konačne isplate

-52,85 EUR počam od 30.11.2011. do konačne isplate

-56,08 EUR počam od 31.12.2011. do konačne isplate

-59,46 EUR počam od 31.01.2012. do konačne isplate

-59,95 EUR počam od 28.02.2012. do konačne isplate

-58,10 EUR počam od 31.03.2012. do konačne isplate

-59,39 EUR počam od 30.04.2012. do konačne isplate

-60,62 EUR počam od 22.05.2012. do konačne isplate

-167,74 EUR počam od 20.05.2005. do konačne isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.034,44 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom troškova postupak u iznosu od 200,00 eura kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženim 10. svibnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010535841 za kupnju vozila kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 17.810,82 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivim kamatnim stopama, koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,50% i s rokom otplate od 84 mjeseci.

1.1. Navodi da je tužitelj kredit u cijelosti otplatilo, ali je uz plaćene aunitete banci platio i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

1.2. Ističe da je čl. 4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, člankom 7. da je ugovoreno da su otplatne rate vezane uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj , te da tužitelj pristaje u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. povišenje ili sniženje anuiteta, dok je člankom 12. tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

1.3. Tuženik prilikom zaključenja ugovora nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a odredba čl. 12. nije u skladu sa postupanjem tuženika niti je tuženik upoznao tužitelja sa mogućim promjenama anuiteta, niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF. Nadalje, tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega a tuženik u vrijeme zaključenja ugovora propustio je upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan i na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.4. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. koje su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima, na koje se poziva temeljem odredbe čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

1.5. Poziva se i na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. kojom je odbijena žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13.lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

1.6. Poziva se i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.6.2018. kojom je pravomoćno utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, sve u skladu sa čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP).

1.7. Ističe da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja.

1.8. Zaključno tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka čl. 4.. čl. 7 i čl. 12. Ugovora o kreditu br. 9010535841 od 10. svibnja 2005. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti naknadu za obradu kredita i potražuje po osnovi razlike isplaćene zbog jednostrane promjene kamatne stope, anuiteta zbog primjene valutne klauzule i naknade za obradu kredita isplatu iznosa od 13.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate, s tim da zadržava pravo urediti tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno–financijske struke.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti obzirom da je u konkretnom slučaju opće mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika, odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu (čl. 46. ZPP-a), obzirom da se radi o ugovoru o kreditu koji je prestao postojati.

2.2. Navodi da je tuženik tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem.

2.3. Ističe da obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP- a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

2.4. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu.

2.5. U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača.

2.6. Ukazuje da je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.

2.7. Nadalje smatra da neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.

2.8. U odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule, ističe da sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu te da nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO- a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

2.9. Poziva se na odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009.

2.10. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

2.11. Dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 1.11.2004. do 14.7.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Ističe da je od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI, a da prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni.

2.12. Navodi da sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena a institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti.

2.13. Poziva se na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ .

2.14. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje i protivi se provođenju financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja razlike između kamate obračunate po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i kasnije izmijenjenim kamatnim stopama s tim da ukoliko sud dozvoli provođenje dokaza financijskim vještačenje, traži da vještak utvrdi kolika bi bila realna kamatna stopa, obzirom na sve kriterije koji su mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je moglo doći do povećanje kamatne stope u periodu otplate kredita.

2.15. Završno, tuženik ističe prigovor zastare i predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010535841 od 10. svibnja 2005. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 17.810,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. Sud je odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag.

6.1. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba se smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po mišljenju ovog suda, udaljenost Slavonskog Broda od Zagreba i troškovi putovanja javnim prijevozom uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

6.2. Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako čl. 19.l st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

6.3. Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao sudu prebivališta potrošača, postupio je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

7. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

8. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 9010535841 od 10. svibnja 2005. (str. 100-105 spisa), uvid u plan otplate (str. 6-7 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 8-19 spisa), u obavijesti banke (str. 20 i 22 spisa), u Opće uvjete poslovanja s građanima od 19. listopada 2004. (str. 38-46 spisa) u brošuru tuženika Poslovanje s građanima Informiranje o načinu promjene kamatne stope po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 47-54 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Andrije Ilakovac od 21. ožujka 2022. (str. 83-89 spisa), u dopunu nalaza od 26. rujna 2024. (str. 132-135 spisa), u očitovanje vještaka od 26. rujna 2024. (str. 140 spisa), u očitovanje vještaka od 1. travnja 2025. (str. 156 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Andriji Ilakovac iz Slavonskog Broda i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

9. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio konačni specificirani tužbeni zahtjev.

10. Nadalje, nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke za kojeg tuženik do zaključenja postupka nije dostavio ime i adresu, tako da se ima smatrati da je odustao od navedenog dokaza.

11. Jednako tako nije proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika iz razloga što se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021.)

12. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

13. Iz Ugovora o kreditu broj 9010535841 od 10. svibnja 2005. (str. 100-105 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu vozila (čl. 2.) u iznosu od 17.810,82 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 4.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 7.1.).

14. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je kredit realizirao u 2005. koji mu je trebao za kupovinu vozila jer živim u [adresa] a u to vrijeme je radio u Požegi, pa mu je trebalo radi prijevoza jer je radio u smjenama. Otišao je u Auto kuću Novaković i odabrao vozilo koje je htio kupiti putem kredita. Još u auto kući su mu rekli da imaju povoljne kredite vezane uz CHF i uputili ga u banku sa kojom oni rade. Nikada do tada nije bio kod tuženika, jer je bio klijent Požeške banke, ali je po nagovoru zaposlenika auto kuće otišao kod tuženika. Istakao je i da u banci nije bilo nikakvog razgovora niti o valuti u kojoj realizira kredit, niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju niti ne zna da ju je takvom ugovorio, već ga je sve čekalo unaprijed pripremljeno i službenik banke mu je rekao da ode kod javnog bilježnika ovjeriti svoj potpis. Ugovor je pročitao samo u dijelu u kojem ga je zanimao, a to je iznos kredita, rok otplate i visina rate, dok ostale odredbe ugovora nije baš ni razumio jer je radnik i nema financijskih znanja. I u banci su mu rekli da je realizirao dobar kredit jer da su im to najpovoljniji krediti s najnižom kamatnom stopom. Ništa nije sumnjao, niti je tražio da mu se što pojasni a vjerovao je da je sklopio dobar ugovor. Vozilo je koristio isključivo za osobne potrebe i u to vrijeme a ni nakon toga nije na sebi imao nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. U početku mu je kredit odgovarao, jer je bila dogovorena rata kredita za koju je znao koliko iznos, a naknadno je navedena rata otišla za 50 %. Nije išao u banku raspitivati se zbog čega je to tako već je sve doznavao putem medija. Istakao je da ne zna što znači niti valutna klauzula, niti promjenjiva kamatna stopa, jer nema financijskih znanja, odnosno ima završenu osnovnu školu, a nitko mu to nije ni pojasnio na njemu prihvatljiv način. Osobno je vratio kredit na način da je nakon što primi plaću, dizao iznos za ratu i uplaćivao na šalteru banke.

15. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji za njega, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora.

16. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaz tužitelja, utvrđeno je da je kredit realiziran s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema dokazani status potrošača i da se na njega ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe, odnosno presude, udruge Potrošač.

18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Na te okolnosti tuženik je odustao i od predloženih dokaza saslušanjem službenika banke.

19. Vezano uz dokaze predložene po tuženiku uvidom u Opće uvjete poslovanja s građanima od 19. listopada 2004. (str. 38-46 spisa) i brošuru tuženika Poslovanje s građanima Informiranje o načinu promjene kamatne stope po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 47-54 spisa), ističe se da se navedenim dokazima ne potvrđuje da bi tuženik pružio tužitelju valjanu i potrebnu, razumljivu informaciju što znači ugovoriti valutnu klauzulu i/ili promjenjivu kamatnu stopu.

20. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7.2. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

21. Stoga je odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice (str. 8-19 spisa). U postupku je iskazom tužitelj utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim za njega, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

22. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije u postupku dokazano da bi tužitelj imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati. Za istaći je da je tužitelj po zanimanju radnik bez financijskih znanja.

23. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. 2. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7.2. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

25. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

26. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

27. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

28. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,50% porasla do 7,45% (str. 84 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

29. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

30. Jednako tako, ovaj sud smatra da je ništetna i ugovorna odredba iz članka 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita.

31. Ugovaranje naknade za obradu kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za obradu kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i o troškovima obrade kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

32. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

33. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvog kontakta i pružanja informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, te o naknadi za obradu kredita, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

34. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

36. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Andriji Ilakovac iz Slavonskog Broda. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF tužitelj više platio iznos od 1.205,59 eura i da je plaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 167,74 eura.

37. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 20.11.2024., ispravljen podneskom od 8.4.2025. uredio i specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostao kod deklaratornog dijela pod točkom I. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavio traženje po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.205,59 eura i ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u iznosu od 167,74 eura.

38. Tuženik se očitovao na nalaz vještaka i ostao kod svih prigovora vezanih uz neosnovanost traženja postavljenog tužbenim zahtjevom, poglavito kod traženja da vještak utvrdi kolika bi bila realna kamatna stopa, obzirom na sve kriterije koji su mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je moglo doći do povećanje kamatne stope u periodu otplate kredita.

39. Vještak se u dopuni nalaza od 26.9.2024. očitovao na traženje tuženika i dostavio pregled kretanja tržnih parametara, vezano uz povećanje kamatne stope.

40. Tuženik se nije očitovao na dostavljenu dopunu a za istaći je i činjenica da tužitelj ne potražuje isplatu iznosa s osnova ništene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi već samo s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

41. Nadalje, tuženik je tražio i izračun tzv. "negativnih tečajnih razlika" koje sud nije cijenio prilikom donošenja odluke o pravu tužitelja na isplatu preplaćenih iznosa, sve iz razloga što tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost odredbi, već upravo tuženik koji je kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a). Plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju tuženik ne bi ostvario pravo na povrat (umanjenje) u smislu čl. 323.st. 1. ZOO-a, jer se odredba čl. 96.st.1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. U konkretnom slučaju za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZPP/03) a potom od Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07., 125/07., dalje: ZZP/09), a cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Sudska praksa je o tome zauzela stajalište u brojnim odlukama, primjerice presude Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1226/2020-2 od 3. ožujka 2021. i Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2000/2021-2 od 6. srpnja 2021., a na to upućuje i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/3581/2021 od 30. lipnja 2022. Nadaje, potrebno je istaknuti i činjenicu da je tuženiku potraživanje bilo poznato odmah, danom otplate kredita, a svakako danom podnošenja tužbe jer se ne može smatrati osobom koja nije imala dokumentaciju potrebnu za izračun visine potraživanja, niti osobom koja je takvih financijskih znanja od koje se ne očekuje da joj visine tzv. "negativnih tečajnih razlika" budu poznate. Slijedom navedenog, istaknuti prigovor se smatra neosnovanim u cijelosti.

42. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

43. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

44. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

45. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

46. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

47. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

48. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

49. Kako je tužba podnesena 6. prosinca 2021. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

50. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke i slijedom navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod II. izreke presude.

51. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni deklaratorni i konačno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tako da mu sud dodjeljuje pravo na nužne i potrebne troškove.

52. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.234,44 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.373,33 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 31.1.2022., 27.3.2025. i 13.5.2025., za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 17.1.2022., 4.4.2022. 20.11.2024., za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 8.4.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/4 Tarife)ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.550,00 eura .

53. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 451,26 eura.

54. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 2.034,44 eura kako je to i navedeno pod III. izreke presude.

55. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

56. Tužitelj je odbijen s preostalim dijelom troška postupka u iznosu od 200,00 eura koji se odnose na trošak sastava podnesaka od 23.8.2024. za koje sud smatra da nije bio potreban za donošenje odluke o glavnoj stvari.

57. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 17. lipnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Ivan Opačak, Slavonski Brod,

2. OD Leko i partneri, Zagreb.