REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-5819/2025

ZAGREB

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Goranke Ratković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. OĆ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19., 84/21., 114/22 i 36/24), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, broj: Pp-913/2025-13 od 24. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e :

I Djelomično se prihvaća osnovanom žalba okr. OĆ te se preinačuje pobijana presuda u izreci pod t. 2. na način da se izriče:

Na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona (''Narodne novine'', broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. OĆ (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

OSLOBAĐA SE OPTUŽBE

što je dana 2. travnja 2025. u 16,30 sati u Vugrovcu, Ulica A. Šenoe 32, stvorio neprijateljsko i ponižavajuće okruženje na temelju spola prema ĆĆ na način da je istu glasno vrijeđao pogrdnim riječima: „Ti si luda, ti si za liječenje“ te je svoju desnu ruku prislonio na desnu stranu Vesninog lica i na taj način ju odgurnuo od sebe pri čemu ista nije zadobila nikakve vidljive tjelesne ozljede, a što je kod iste prouzročilo povredu dostojanstva i uznemirenost,

- pa da bi time počinio prekršaj iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12),

II. U ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu se odbija kao neosnovana žalba okr. OĆ i potvrđuje prvostupanjska presuda u tom dijelu.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) PZ-a), okr. OĆ obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka od 60,00 (šezdeset) eura u roku 30 (trideset) dana računajući od dana primitka ove presude.

O b r a z l o ž e n j e

1. Pobijanom presudom okr. OĆ proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u t. 1. izreke pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, utvrđena novčana kazna 300,00 eura te zbog prekršaja iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije činjenično opisanog u t. 2. izreke pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, utvrđena novčana kazna 664,00 eura te je okrivljeniku izrečena ukupna novčana kazna 964,00 eura, u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme provedeno u zadržavanju kao 79,63 eura pa mu je ostalo za platiti 884,37 eura, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 30 dana računajući od pravomoćnosti presude te je okrivljenik dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 20,00 eura.

1.1. Istom presudom je okrivljeniku na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, oštećene ZĆ sa stanom u [adresa], u trajanju 2 mjeseca u mjestu njena prebivališta te stanovanja na način da isti ne ulazi u prostor stanovanja žrtve nasilja, kao i na svim drugim mjestima gdje se kreće žrtva nasilja na udaljenost od 100 metara.

2. Protiv te presude okr. OĆ je pravodobno putem branitelja Nebojše Bestića, odvjetnika u Zagrebu, podnio žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu te predmet vratiti sudu na ponovno odlučivanje drugom sucu s uputom da se reproduciraju tonska i video snimka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da je u postupku povrijeđena odredba materijalnog prekršajnog prava koju ističe okrivljenik, dok ostale povrede koje ističe u žalbi, nisu počinjene, niti su utvrđene druge povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Okr. OĆ je u t. 1. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim zbog toga što je stvorio neprijateljsko i ponižavajuće okruženje na temelju spola prema ĆĆ na način da je istu glasno vrijeđao pogrdnim riječima: „Ti si luda, ti si za liječenje“ te je svoju desnu ruku prislonio na desnu stranu Vesninog lica i na taj način ju odgurnuo od sebe, što je prouzročilo njenu povredu dostojanstva (i uznemirenost), a čime je po stavu prvostupanjskog suda počinio prekršaj iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Međutim, navedena odredba glasi:

„Članak 25.

(1) Tko s ciljem prouzročenja straha drugome ili stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja na temelju razlike u rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovnom stanju, članstvu u sindikatu, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genetskom naslijeđu, rodnom identitetu ili izražavanju i spolnoj orijentaciji povrijedi njegovo dostojanstvo, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 5.000,00 do 30.000,00 kuna.“

Iz citirane odredbe je vidljivo da za ostvarenje zakonskog obilježja predmetnog prekršaja počinitelj treba: 1) postupati s namjerom prouzročenja straha (ili stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg, uvredljivo okruženja), 2) ostvariti posljedicu u vidu povrede dostojanstva te osobe, te treba biti vidljivo 3) na temelju koje diskriminatorne osnove počinitelj povrjeđuje dostojanstvo te osobe. Međutim, iako je u izreci naznačeno da je okrivljenik na temelju razlike u spolu, izgovorio toj ženskoj osobi riječi „Ti si luda, ti si za liječenje“, koju je pritom odgurnuo od sebe prislanjajući svoju ruku na njeno lice, iz sadržaja tih riječi se ne može zaključiti da se doista radilo o ponižavanju te osobe (i stvaranje straha ili neugodnog okruženja) zbog toga što je ona ženska osoba.

5.1. Samim navođenjem zakonskog opisa u činjeničnom opisu izreke (jednako kao i u optužbi) da se radi o diskriminaciji „na temelju spola“, a da se riječi po svom sadržaju uopće ne mogu dovesti u vezu sa spolom oštećene osobe, ne može se smatrati da je ta odlučna činjenica dovoljno naznačena. U protivnom bi svaka izgovorena riječ, bez obzira na njen sadržaj, mogla biti podvedena pod bilo koju diskriminatornu osnovu iz čl. 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije, koja se izabere što bi predstavljalo potpunu nejasnoću izreke. Da bi neko ponašanje bilo prekršaj, nužno je da se sve odlučne činjenice u izreci, po svom opisu moraju moći podvesti pod biće odgovarajućeg prekršaja, a što u konkretnom predmetu nije slučaj jer se riječi „Ti si luda, ti si za liječenje“ i opisano odgurivanje ne mogu podvesti pod diskriminaciju na temelju spola, niti pod neku drugu diskriminatornu osnovu prekršaja iz čl. 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

5.2. Slijedom navedenog, djelo za koje se okr. OĆ optužuje kao u t. 2. izreke pobijane presude, a na način kako je to činjenično opisano u presudi, po propisu nije prekršaj pa je ovaj sud prihvaćanjem žalbe okrivljenika u kojoj osnovano navodi da činjenični opis tog prekršaja ne sadrži bitna obilježja prekršaja iz čl. 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu na način da je okrivljenik za predmetno djelo oslobođen optužbe, kako je to i navedeno u t. I.  izreke ove drugostupanjske presude.

6. U odnosu na preostali dio prvostupanjske presude, odnosno, na prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji za koji je okrivljenik proglašen krivim, a koji okrivljenik pobija zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio odredbu čl. 90. PZ-a i ocijenio zvučnu snimku mobitelom nezakonitom jer za snimanje u kući oštećena nije dala privolu, ukazuje se žalitelju da navedena povreda nije počinjena. Naime, iz obrazloženja pobijane presude (t. 12.) proizlazi prije svega da je prvostupanjski sud zbog sumnje u autentičnost takve snimke, odbio preslušati istu s obzirom da ju okrivljenik u svojoj obrani nije spominjao (nego tek prilikom svjedočenja žrtve), smatrajući da čak i u slučaju autentičnosti takve snimke, ista nije zakonit dokaz jer snimana osoba (svjedokinja ZĆ) nije pristala na snimanje, što je jasno iskazala pred sudom (str. 50 spisa), a čiji iskaz je sud prihvatio vjerodostojnim (što će biti obrazloženo u dijelu ispitivanja presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja).

6.1. Naime, potrebno je napomenuti da zvučna (ili slikovna) snimka, sukladno čl. 90. st. 2. t. 1. d) Prekršajnog zakona (isto kao i čl. 10. st. 2. t. 2. Zakona o kaznenom postupku, „Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka i Rješenje USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., 126019., 80/22. i 36/24.), predstavlja nezakonit dokaz ako se njezinim pribavljanjem povređuje pravo na nepovredivost osobnog i obiteljskog života zajamčeno Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom. Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) je u čl. 36. st. 1. propisano, da je sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih općenja zajamčena i nepovrediva, a iznimka od te odredbe je st. 2. istog članka koji glasi: „samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka“. Mogućnost ograničenja temeljnih ljudskih prava i sloboda određena je i čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Nadalje, čl. 10. st. 3. Zakona o kaznenom postupku je propisano da se ne smatraju nezakonitim dokazi pribavljeni povredom prava i sloboda iz st. 2. t. 2. ovog članka u postupku za teške oblike kaznenih djela iz nadležnosti županijskog suda kod  kojih interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom prava, što u ovom predmetu nije slučaj. Stoga, ne davanje pristanka žrtve ZĆ okrivljeniku da snima njegov razgovor s njom koja niti znala da ju isti snima, takvu snimku čini nezakonitim dokazom, što je pravilno zaključio prvostupanjski sud.

6.2. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio i izvođenje dokaza uvidom u video snimku kamere koja se nalazi na kući s koje se snima dvorište u kojem se po iskazu okrivljenika jednim dijelom zbio događaj (u kojem je on navodno vikao na bivšu izvanbračnu suprugu ZĆ i njenu majku ĆĆ da su „luđakinje“ i „bolesnici“), budući da je prvostupanjski sud utvrdio da se okrivljenik tereti za vrijeđanje ZĆ u kući, a ne i izvan kuće pa činjenice koje bi se eventualno utvrdile iz snimke dvorišta nisu odlučne činjenice jer o njima ne ovisi odluka o krivnji okrivljenika kojeg je prvostupanjski sud proglasio krivim zbog psihičkog nasilja u kući, a kako to proizlazi iz t. 9. obrazloženja pobijane presude, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

6.3. Slijedom navedenog, nije počinjena povreda prava obrane iz čl. 195. st. 2. PZ-a, koju bi počinio prvostupanjski sud ne izvođenjem dokaza predloženog od strane obrane, odnosno, nepravilnom primjenom čl. 90. PZ-a, kako to ističe žalitelj.

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u bitnome ističe da u postupku nije utvrđeno da bi počinio nasilje u obitelji prema bivšoj izvanbračnoj supruzi ZĆ, da je pogrešna, paušalna i nedovoljna ocjena prvostupanjskog suda kojom prihvaća njen iskaz kao i iskaz njene majke iako su isti proturječni, nelogični i neživotni. Ističe da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da je okrivljenik svojim ponašanjem ostvario prekršaj za koji ga se tereti i to na temelju neistinitog iskaza svjedoka ZĆ i ĆĆ te susjeda ŽĆ koji je iskazivao samo o događaju u dvorištu, a što je okrivljenik htio demantirati uvidom u video snimku. Navodi i da posjeduje korespodenciju između njega i bivše izvanbračne supruge, o čemu dostavlja preslike poruka te da je zbog kaznenog djela prijetnje podnio kaznenu prijavu protiv ZĆ o čemu dostavlja potvrdu.

7.1. Ovakvim žalbenim navodima okrivljenik prije svega iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza na način ak ih tumači drugačije od ocjene prvostupanjskog suda koju ovaj sud drži pravilnom. Naime, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Opravdano je prvostupanjski sud prije svega na temelju iskaza svjedokinja ZĆ, žrtve i ĆĆ, njene majke koje su bez proturječja iskazivali o bitnim činjenicama odnosno o tome kako je okrivljenik u kući vikao na ZĆ da je luđakinja, da se treba liječiti, što je kod nje izazvalo uznemirenost i povredu dostojanstva, imao dovoljno osnova za zaključak da se okrivljenik ponašao nasilnički u obitelji. Istinitost njihovog iskaza i po ocjeni ovog suda je potvrdio ispitani svjedok, susjed ŽĆ koji je naveo da je okrivljenik izlazeći iz kuće vikao na oštećenu (i njenu majku), koja je uplašeno istrčala iz kuće, što ukazuje na njegovo prethodno protupravno ponašanje u kući.

7.2. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio obranu okrivljenika koji je poricao prekršaj, a čija istinitost je ozbiljno dovedena u pitanje provođenjem suočenja kao pomoćnog sredstva za utvrđivanje činjenica koje su važne za donošenje ocjene vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba. Naime, prvostupanjski je sud na pravilan način prilikom suočenja okrivljenika i žrtve, konstatirao i ocjenjivao ponašanje, držanje tijela ispitanika, promjene izgleda, geste i slično, a što je upravo bitno radi utvrđivanja uvjerljivosti iskaza jer je smisao suočenja kontradiktorno sučeljavanje ispitanika oko važnih i spornih činjenica pa navodi žalbe o „ispraznim floskulama“ prilikom ocjene dokaza, ovaj sud smatra neuspjelim pokušajem diskreditiranja iskaza navedenih svjedokinja. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud pravilno doveo u vezu iskaze svih ispitanih svjedoka te jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

7.3. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima okrivljenik nastoji dovesti u sumnju istinitost iskazivanja svjedokinja ZĆ i ĆĆ i na takvim iskazima pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica. Navodi žalbe u kojima okrivljenik dostavlja ispis poruka između okrivljenika i oštećene, a koje se ne odnose na predmetni događaj ovaj sud drži potpuno nebitnim jer bilo kakva neprimjerena komunikacija između njih u nekim drugim prilikama, ne može osloboditi okrivljenika optužbe u ovom postupku, kao što i navod žalbe da je okrivljenik protiv oštećene podnio kaznenu prijavu zbog kaznenog djela prijetnje ovaj sud smatra nebitnim jer ne utječe na nedvojbeno utvrđenu prekršajnu odgovornost okrivljenika za psihičko nasilje koje je počinio prema bivšoj izvanbračnoj partnerici predmetnog dana.

7.4. Po ocjeni ovog suda, ostali navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te su sve odlučne činjenice s dovoljnim stupnjem izvjesnosti utvrđene na temelju izvedenih dokaza pa ni za ovaj sud nema sumnje da je okrivljenik počinio terećeni prekršaj.

7.5. Budući da je opisanim ponašanjem okrivljenik ostvario sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te po ocjeni ovog suda, opisano ponašanje sadrži sve odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja, nije osnovan niti žalbeni navod kojim se pobija prvostupanjska presuda zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a, odnosno, iz razloga da djelo ne bi bilo prekršaj.

8. Iako žalitelj u žalbi niti jednim konkretnim navodom ne pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Izricanjem blaže vrste kazne (za predmetni prekršaj je alternativno propisana i kazna zatvora do 90 dana) te novčane kazne u najmanjem zakonom propisanom iznosu novčane kazne za predmetni prekršaj, vidljivo je da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja. Pravilno je prvostupanjski sud u izrečenu novčanu kaznu uračunao vrijeme za koje je okrivljenik bio lišen slobode te umanjio novčanu kaznu, te ukazao i na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 30 dana računajući od dana primitka ove pravomoćne presude.

9. Nadalje, razmatrajući odluku o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, također na temelju odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, odnosno, okrivljeniku izrečenoj zaštitnoj mjeri zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtvi nasilja gdje god se nalazli na udaljenost manju od 100 metara u trajanju 2 mjeseca, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se takvom mjerom ostvaruje svrha zaštitnih mjera iz čl. 51. PZ-a i čl. 12. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja. Isto tako se njom otklanja ugroženost žrtve nasilja u obitelji te je tako izrečena zaštitna mjera razmjerna težini počinjenog prekršaja, prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti, sukladno čl. 51.a PZ-a.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13) s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 60,00 eura neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. lipnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Sesvetama, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja