REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9527/23-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužitelja TE iz Točka (Općina Slunj), Točak 25, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Maro Ogresta, odvjetnik u ZOU Boženka Mostarčić i Maro Ogresta, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o.,( Su-485/16 ) iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 08.travnja, 2025, dana 17.lipnja, 2025

p r e s u d i o j e:

I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 684,81 eur / 5.159,72 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. rujna 2006. godine do isplate, i to za razdoblje od 22. rujna 2006. do 31.12.2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te za razdoblje od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka 816,78 € sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da je 2. travnja 1999. godine tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj partije: 9-179-17321-7 (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju stana uz valutnu klauzulu u iznosu od 460,000,00 kuna, što je odgovaralo protuvrijednosti od 118.625,25 DEM po srednjem tečaju za DEM tečajne liste tuženika na dan odobravanja kredita, a čl 9. Ugovora je propisano da tužitelj može vratiti kredit i prije ugovorenog roka, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti tuženika te je u tom slučaju istovremeno s podmirenjem svih dospjelih a nepodmirenih obveza dužan platiti i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika. Također je nesporno 21. rujna 2006. godine tužitelj je prijevremeno otplatio predmetni kredit. To je napravio na način da je o namjeri prijevremene otplate prethodno obavijestio tuženika, koji mu je potom dostavio izračun prijevremene otplate kredita po kojem je i izvršeno plaćanje konačnog iznosa za uplatu kod prijevremene saldacije (350.314,60 kuna). U konačnom iznosu za uplatu je sadržana i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 5.159,72 kn, koliko je iznosila kunska protuvrijednost iznosa 695,38 eur po srednjem tečaju tečajne liste tuženika na dan 21. rujna 2006. godine (tečaj 7,42).

2. Nadalje navodi tužitelj da je čl 9. Ugovora je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita koja predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa redovne kamate koju je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja redovne otplate predmetnog kredita. To ju čini ništetnom odredbom, jer je protivna članku 1068. stavku 4., u vezi članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 7/96, 112/99, 88/0. – u daljnjem tekstu: ZOO/91), s posljedicama ništetnosti u smislu članaka 104. stavka 1. te 105. stavka 1. ZOO/91. Radi se o odredbi iz formuliranog ugovora o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik i na sadržaj koje tužitelj nije imao utjecaja niti je o istoj mogao pregovarati (maknuti je iz ugovora), pa se u pogledu naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik ima smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 214. ZOO/91. Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvih odredbi.

3. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva; osporava osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 684,81 EUR na ime eventualno neosnovane naplaćene jednokratne naknade za prijevremenu otplatu temeljem Ugovora o kreditu broj partije: 9-179-17321-7 od dana 2. travnja 1999. godine istu nije imao prigovora. Odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje ističe kako odredba čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora. Ističe da se navedenim pitanjem bavio i Sud EU u predmetu broj C-621/17 (GE protiv CIB Bank Zrt.) Prema navedenoj presudi Suda EU nacionalnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, ali s druge strane tuženik ističe kako takva odredba ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Potrebno je utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, utoliko kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja.

4. Potrebno je utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan. Navedeni uvjeti propisani Direktivom, također su sadržani u odredbama čl. 96. – čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, dalje u tekstu: ZPP), a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu.

5. Tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita, odnosno dospijeća kredita suprotno prvotno ugovorenom, nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete. Za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti (npr. zaduživanjem na financijskim tržištima), a u kojim slučajevima tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima, niti Zakona o potrošačkom kreditiranju.

6. Odredbom čl. 1024. st. 3. i st. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tuženik ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne da u istu ima pravo uračunati kamate koje bi korisnik kredita (potrošač) platio Banci za vrijeme od dana vraćanja kredita do ugovorenog roka dospijeća, a koji iznos tuženik tužitelji nije naplatio, obzirom da bi u tom slučaju iznos naknade bio višestruko veći

7. Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 684,81 EUR. Naime, naknada za obradu kredita na temelju odredbe čl. 9.1. Ugovora o kreditu 9-179-17321-7 plaćena je dana 21. rujna 2006. godine prilikom prijevremene otplate kredita, dok je predmetna tužba podnesena dana 5. listopada 2023. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade prijevremenu otplatu nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Predlaže zahtjev odbiti uz naknadu troška.

8. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 4-10), obračun prijevremene otplate od 21.09.26. i uplatnica (list 12-15), knjigovodstvenu karticu (list 36-46) saslušao tužitelja (list 48), te temeljem čl 8 i 219 ZPP zaključio da je zahtjev osnovan.

9. Prema čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su stranke u čl. 9 ugovorile plaćanje naknade „u visini određenoj aktima banke.“

11. Iz potvrde tuženika izdane dana 21.09.06. i uplatnice proizlazi da je tuženik naknadu iz čl 9 naplatio u iznosu od 695,38 € kn dana 21.09.06. godine. Visina zahtjeva nije bila sporna među strankama.

12. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je kako je 2006. išao zatvoriti kredit koji je podigao 1999. i to je digao drugi kredit u ZABA-i da bi zatvorio postojeći kredit kod tuženika. Ističe da kod tuženika nije niti bio prilikom zatvaranja kredita. Tužitelj nije znao da za prijevremenu otplatu kredita treba bilo kakva naknada, on je tek išao to kasnije pogledati i takva odredba postoji u Ugovoru sa tuženikom. Uglavnom ističe da se naknada odbila od iznosa s kojim je zatvarao kredit, više se ne može sjetiti o kojem iznosu se radi. Uglavnom je trebao za taj iznos naknade uzeti kod ZABA-e više nego što mu je trebalo da zatvori kredit. Tužitelju se žurilo da to riješi i nije nikoga pitao zašto se to mora. Nitko mu nije pojasnio u čemu se sastoji taj trošak banke. Nitko u banci mu nije spominjao naknadu, 1999. kada je uzimao kredit, nije pitao budući je već imao kaparu za stan i trebalo mu je da brzo realizira kredit.

13. Iskaz tužitelja se kao logičan i uvjerljiv prihvaća u cijelosti, a iz istoga u bitnom proizlazi da se tužitelj nije znao da za prijevremenu otplatu kredita treba bilo kakva naknada, nije znao što predstavlja sadržaj naknade, nije pitao budući je već imao kaparu za stan i trebalo mu je da brzo realizira kredit. Na način na koji je tuženik formulirao ovu odredbu, tužitelj i da je znao, nije mogao predvidjeti visinu naknade.

14. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom prijevremene optlate platiti banci naknadu u visini određenoj aktima banke.

17. Nastavno na utvrđeno, a prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Kako je dakle ugovor prethodno pripremljen po tuženiku, jer se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Kako je tužitelj temeljem čl. 9 ugovora platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

19. Slijedom svega gore navedenog utvrđeno je da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 9. Ugovora o kreditu, nepoštena i ništetena. Sukladno odredbi čl. 323. i 324. ZOO posljedica ništetnosti pojedine ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. S obzirom na to da ništetnost navedene ugovorne odredbe ne uzrokuje ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak.

20. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO- a prema kojoj odredbi dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

21. Tuženik tijekom postupka, uz pozivanje na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, ističe da se troškovi prijevremene otplate sastoje od administrativnih troškova i troškova financiranja. Nije sporno da se ovdje radi o stambenom kreditu.

22. Sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 112/2018-2 od 9.3.2022. godine u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo doli nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. VS RH pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.).

23. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru koji banka uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

24. Vezano za prigovor zastare, valja ukazati na mišljenje broj Su-IV-47/2020-2 koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom kao prethodno pitanje, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

25. Kako je visina zahtjeva nesporna sud je obavezao tuženika na isplatu iznosa koji odgovara naplaćenoj, ništetnoj tzv. naknadi za prijevremenu otplatu.

26. Sud smatra da je tuženik bio nesavjestan i da kamatu mora platiti od dana stjecanja 21.09.2006. po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) i čl. 29. ZOO-a.

27. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22), a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužiteljice po odvjetniku sukladno OT, uz vps 695,38 € u kojem je tužitelj uspio u cijelosti (te sukladno OT (NN 75/09, 18/11, 126/21, 138/23) i specificiranom troškovniku; sastav tužbe 75 bodova, podn.02.01.24. 75 b, roč 11.09.24. 75 bodova, podn.07.10.24. 18,75 bodova, roč. 08.04.25. 75 b, uz dodani pdv, pristojbu tužba 19,91 EUR, sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 42 OT. Vrijednost boda iznosi 2,00 EUR prema tbr. 54. OT (NN 138/23), ukupno 816,78 EUR.

28. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona od donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 17.lipanj 2025.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju po pun.

2.tuženiku po pun.