Poslovni broj: P-1639/2023-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darijanu Hortu, odvjetniku iz Opatije, protiv tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kovačević i dr. iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 06. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 50028/06 od 30. kolovoza 2006. godine, kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (CHF) u dijelu koji glasi: ''Kredit se otplaćuje u .........jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od .... CHF.....mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća".

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. Split da tužiteljici OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos u visini od 2.524,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 8,52 EUR od 11.10.2006. godine do isplate,

- na iznos od 4,42 EUR od 11.11.2006. godine do isplate,

- na iznos od 5,77 EUR od 08.12.2006. godine do isplate,

- na iznos od 2,59 EUR od 06.01.2007. godine do isplate

- na iznos od 1,78 EUR od 06.02.2007. godine do isplate,

- na iznos od 2,14 EUR od 09.03.2007. godine do isplate,

- na iznos od 0,27 EUR od 03.04.2007. godine do isplate,

- na iznos od 5,32 EUR od 06.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 4,25 EUR od 08.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,62 EUR od 10.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 12,75 EUR od 07.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,23 EUR od 09.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 25,88 EUR od 06.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 29,05 EUR od 07.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 35,79 EUR od 10.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,72 EUR od 10.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,62 EUR od 09.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,93 EUR od 11.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,41 EUR od 16.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,80 EUR od 14.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,75 EUR od 15.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,08 EUR od 13.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,26 EUR od 12.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,77 EUR od 12.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,71 EUR od 12.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,51 EUR od 10.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,89 EUR od 13.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,04 EUR od 13.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,00 EUR od 12.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,21 EUR od 15.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 56,70 EUR od 15.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 54,93 EUR od 17.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.870,57 EUR od 18.08.2010. godine do isplate,

sve po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. godine do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godišnje po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. godine do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. godine do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. godine do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49%, od 01.07.2022. godine do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. godine do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50 % godišnje, od 01.07.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi od 7% godišnje, od 01.01.2024. godine do 30.06.2024. godine po stopi od 7,5% godišnje, od 01.07.2024. godine do 31.12.2024. godine po stopi od 7,25% godišnje, a od 01.01.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe članka 5. i članka 11. Ugovora o kreditu broj 50028/06 od 30. kolovoza 2006. godine, a koji Ugovor je sklopljen između tuženika i tužitelja OT, a kojom su ugovorene ulazna i izlazna naknada u dijelu koji glasi: „naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3% od iznosa odobrenog kredita....a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora" i "Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora".

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. Split da tužiteljici OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos u visini od 948,81 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi: na iznos od 517,63 EUR od 02.09.2006. godine do isplate,

na iznos od 431,18 EUR od 18.08.2010. godine do isplate,

sve po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011. godine, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od. 01.07.2016. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. godine do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godišnje po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. godine do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. godine do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. godine do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49%, od 01.07.2022. godine do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. godine do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50 % godišnje, od 01.07.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi od 7% godišnje, od 01.01.2024. godine do 30.06.2024. godine po stopi od 7,5% godišnje, od 01.07.2024. godine do 31.12.2024. godine po stopi od 7,25% godišnje, a od 01.01.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika iz prigovora prijeboja koje glasi: "Ukoliko sud smatra ništetnim odredbu o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu tada tuženik potražuje iznos od 70,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

- 1,91 EUR od 24.04.2007. godine,

- 6,28 EUR od 04.06.2007. godine,

- 6,88 EUR od 04.07.2007. godine,

- 9,74 EUR od 26.07.2007. godine,

- 4,84 EUR od 03.09.2007. godine,

- 9,11 EUR od 02.10.2007. godine,

- 9,01 EUR od 02.11.2007. godine,

- 4,84 EUR od 06.12.2007. godine,

- 2,21 EUR od 07.01.2008. godine,

- 0,35 EUR od 07.02.2008. godine,

- 4,00 EUR od 07.05.2008. godine,

- 2,27 EUR od 06.06.2008. godine,

- 3,01 EUR od 27.06.2008. godine,

- 1,77 EUR od 16.07.2008. godine,

- 4,42 EUR od 20.08.2008. godine,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište za pet postotnih poena , a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja s eodređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %."

VI. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. Split da tužiteljici OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.331,20 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. lipnja 2025. pa do isplate po stopi od 5,50% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, sve u roku od 15 dan dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 30. kolovoza 2006.g. sklopila sa tuženikom ugovor o kreditu u svojstvu potrošača kojim joj je odobren kredit u iznosu od 28.420,00 CHF u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. Navodi da se obvezala vratiti kredit u 83 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu. Predmetni kredit podigla je kao nenamjenski. Navodi da su odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništave. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 u dijelu u kojem je između ostalog utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 01.06.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da su ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Dalje navodi da joj je tužitelj nezakonito naplatio i tzv. naknadu za obradu kredita u visini od 3 % od iznosa odobrenog kredita što je iznosilo 517,63 eura(čl.5.ugovora) kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 4 & iznosa kredita što je iznosilo 431,18 eura ( čl. 11. ugovora ). Nepoštene i ništave da su odredbe ugovora o kreditu o naplati tih naknada. To stoga što se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 28. travnja 2024.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i osnov i visinu. Tužiteljica da neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena te ništava. Zakonom o obveznim odnosima da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost govorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom. Tuženik da je o okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora te je tužiteljica po vlastitom izboru a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule odabrala valutnu klauzulu u valuti CHF. Takav odabir između više valuta da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama jer je tužiteljica mogla samostalno i neovisno birati ugovorne odredbe. Promjena tečaja strane valute da nije ni na koji način predvidiva niti je on mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Tužiteljica da neosnovano navodi da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare. Odredba čl. 10. ugovora o kreditu da je jasna, uočljiva i razumljiva pa tužiteljica neutemeljeno ističe da bi se radilo o nepoštenoj i nedopuštenoj odredbi. Smatra da treba uzeti u obzir i negativne tečajne razlike koje stavlja u prijeboj s eventualnim potraživanjem tužiteljice. Zahtjev za utvrđenjem ništavosti odredbe naknade za obradu i prijevremene otplate kao i zahtjev za isplatom tih naknada da nije osnovan. Te ugovorne odredbe nisu u suprotnosti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a iz 2005. g. pa stoga nisu niti ništetne. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i njegovog zatvaranja bilo je dopušteno ugovarati naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita , uvjeti u svezi s tim su bili ugovoreni i regulirani općim aktima tuženika pa ta odredba da nije suprotna niti jednoj kogentnoj normi niti moralu. Ističe da je imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužiteljice za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik drži da odredba čl. 6. ugovora nije uzrokovala značaju neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača niti je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Podneskom od 24.03.20205. g. a nakon izvršenog vještačenja tuženik uređuje prigovor prijeboja na način kao u izreci.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušao tužiteljicu a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan. Prigovor prijeboja tuženika nije osnovan.

5. Tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje ništavosti valutne klauzule iz ugovora o kreditu od 29.08.2006. g. kao i ništavosti odredbe čl 5.. istog ugovora o plaćanju naknade za korištenje kredita te odredbe čl. 11. o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita. Potražuje razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima kao i iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita te plaćene naknade kod prijevremene otplate kredita.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 29. kolovoza 2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 28.420,00 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1. istog ugovora.

8. U čl.10. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od kunske protuvrijednosti 430,94 CHF obračunato po prodajnom tečaju kreditora važeće na dan dospijeća dok je u čl.1.ugovoren iznos kredita od 28,420,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za CHF banke tuženika važećem na dan korištenja. U članku 5. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita- minimalno 200,00 kn a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora. U čl. 11. predmetnog ugovora određeno je da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka s tim da je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom katom banke.

9. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF=4,574300 HRK.

10. Sporno je među parničnim strankama da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl.10. predmetnog Ugovora o kreditu ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužiteljici isplaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi. Sporna je i odredba čl. 5 ugovora o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita kao i odredba čl .11. o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita. Sporno je i da li je nastupila zastara a sporno je i ima li tuženik potraživanje prema tužiteljici istaknuto u prigovoru prijeboja . Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

11. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO- a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Uzimajući u obzir primjenu shvaćanja iz navedenih odluka zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. g. i istekla bi 14. lipnja 2023. g. Kako je tužba podnesena 13.06.2023. to slijedi da utuženi iznos s osnove preplaćenih tečajnih razlika nije u zastari,.

12.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To se odnosi na pravomoćnost odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača a ne na pravomoćnost odluke u ovom postupku. U odnosu na prigovor zastare za isplatom naknade za korištenje kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita sud nalazi da ovaj dio zahtjeva nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 01.09.2006.g, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 17.08.2002. a tužba je podnesena 13.06.2023.;ništavost ovih odredbi 5. i 11. ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima

13. Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

14. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

15. Što se tiče valutne klauzule treba uzeti u obzir utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudu Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvala se i ovdje tužiteljica. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

16. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se i pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Tuženik nije predložio niti jednog svjedoka na okolnost da se o spornim odredbama pregovaralo na način da je tužiteljica kao potrošač mogla utjecati na sadržaja ugovore o kreditu. Tužiteljica je pak u svom iskazu navela da su joj ponudili kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, ne sjeća se da je bilo nekog posebnog govora u valuti CHF i nisu je upozorili na rizike podizanja kredita u valuti CHF, pročitala je ugovor o kreditu ali nije mogla mijenjati niti jednu njegovu odredbu jer je tekst bio unaprijed pripremljen.

17. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

18. Vezano za osnov tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir i utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018, Rev-249/14 i Rev-2245/2017 te Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno. Pri tome se ističe da niti u jednom postupku potrošača protiv tuženika ili ostalih banaka nije utvrđeno da se pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli. Treba reći i da činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu da li su pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljicom o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. To je upravo bila obveza tuženika; iz iskaza tužiteljice slijedi da je predmetni ugovor bio pripremljen i ona nije mogla utjecati na njegov sadržaj .

19. Sud utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena ugovorena valutna klauzula u CHF a to su odredbe odnosno dijelovi odredbi čl. 10.predmetnog ugovora o kreditu . Ovo stoga što odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZPP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a a o čemu se radi u ovom slučaju. Već je navedeno da se tužiteljica pozvala na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

20.Stoga nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

21. Konačno i Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je 03. veljače 2021. g. tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

22.Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužiteljica je podigla predmetni kredit radi uređenja kuće u kojoj stanuje. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužiteljica eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi joj osporavale svojstvo potrošača.

23. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništavne to je trebalo tužbeni zahtjev usvojiti u točkama I. i II. tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužiteljici ( u odnosu na razliku u tečaju) temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

24. Vještak financijske struke Marin Rameša izračunao je tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita što ukupno iznosi 2.524,28 eura. Manje plaćeni anuiteti- negativne tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita da iznose 70,64 eura. Nadalje je utvrdio da je 01.09.2006. g. tužiteljica podmirila tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 517,63 eura a dana 17.08.2010.g. joj je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 431,18 eura.

25. Na nalaz imenovanog vještaka tužiteljica nije imala primjedbi i uredila je tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka.

26. Tuženik nije imao primjedbi na nalaz vještaka. Stranke nisu tražile da vještak pristupi na ročište te su se odrekle saslušanja vještaka.

27. Sud je dosudio naknadu sukladno nalazu vještaka koji je od strane suda prihvaćen u cijelosti pa su tužiteljici dosuđeni naznačeni iznosi sukladno nalazu vještaka i to samo pozitivne razlike. Tuženik je danom uplate tužiteljice stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužiteljice.

28. Prigovor prijeboja tuženika nije osnovan. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Prigovor prijeboja bio bi onda neosnovan i s osnova eventualne tražbine kao naknade štete.

29. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje kao i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita sud nalazi da su i dijelovi ovih odredbi čl. 5. i 11. ništetni.

30.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

31. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 5. o jednokratnoj naknadi za korištenje kao niti o ugovornoj odredbi iz čl. 11. o prijevremenoj otplati kredita i plaćanju naknade za takvu otplatu a te ugovorna odredbe tj. dijelovi iste su prouzročili značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su zbog toga i ništave u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine ovih naknada bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljico, što je ona konačno i potvrdila u svom iskazu. Tuženik dakle, nije dokazao da se o odredbama čl .5 i 11.. ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 3 % te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 3, % od odobrenog kredita. Jednako tako u odredbi čl. 11. nije određena visina naknade već je samo navedeno da se radi o iznosu određenom aktom banke a također nije jasno od čega se sastoji naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je po navedenoj ugovornoj odredbi ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita . Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita kao i trošak prijevremenog zatvaranja kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita i naknade prijevremenog zatvaranja kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužiteljicu o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenutih naknada i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. Kaoi pri zatvaranju kredita. To tuženik nije učinio i u tom pravcu je tužiteljica iskazivala u svom iskazu. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade te naknade za prijevremenu otplatu kredita za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

32. Stoga je tuženik u obvezi isplatiti iznos od 517,63 eura koliko je prilikom isplate kredita naplatio iz odobrenih kreditnih sredstava tužiteljice. Jednako tako u obvezi je vratiti i iznos od 431,18 eura koliko je naplatio prilikom prijevremene otplate kredita. Na dosuđene iznose određena je kamata od dana plaćanja jednako kao i kod preplate tečajnih razlika.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1.Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici je priznat trošak sastav tužbe u visini od 100 bodova, sastav podneska od 28.04.2025. g. u visini od 50 bodova (Tbr.8/3) zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 14.04.2025. g. i 06.06.2025. u visini od po 100 bodova a na ročištu 23.01.2024.g. u visini od 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om iznosi 1.000,00 eura. Tome treba pridodati troškove vještačenja od 331,20 eura ( ostatak će biti vraćen tužiteljici sa sudskog pologa ) pa je ukupni trošak tužiteljice 1.331,20 eura.

34. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice trebalo je odbiti. Ovo stoga što joj nije priznat trošak sastava podneska od 28.04.2025. po100 bodova već po 50 jer se ne radi o obrazloženom podnesku već o preciziranju zahtjeva. Nije joj priznat ni trošak pristupa na ročište 23.01.2024. g. u visini od 100 bodova već od 50 iz već iznesenih razloga.

U Rijeci, 17. lipnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po pun.

Vratiti tužiteljici sa sudskog pologa 18,8 eura

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika na pristojba na odgovor na tužbu 6,64 eura

U Rijeci, 17.06.2025.