REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-564/2023-41.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Tušak Miletić, odvjetnica u OD Tušak Miletić i Partneri iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupaju odvjetnici u OD Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 14. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Irene Tušak Miletić, odvjetnica u OD Tušak Miletić i Partneri iz Zagreba i zz tuženika ŠČ, odvjetničke vježbenice u OD Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, 17. lipnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030250- 26000057508/2006 od 06.06.2006.g., sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, a koje se odnose na otplatu kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.649,34 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,67 € od 01.11.2006.g. do isplate,

- 1,21 € od 01.12.2006.g. do isplate,

- 0,48 € od 29.12.2006.g. do isplate,

- 0,98 € od 29.03.2008.g. do isplate,

- 11,22 € od 01.11.2008.g. do isplate,

- 0,46 € od 29.11.2008.g. do isplate,

- 15,64 € od 02.01.2009.g. do isplate,

- 14,81 € od 31.01.2009.g. do isplate,

- 18,87 € od 03.03.2009.g. do isplate,

- 16,30 € od 02.04.2009.g. do isplate,

- 16,46 € od 01.05.2009.g. do isplate,

- 11,76 € od 30.05.2009.g. do isplate,

- 8,70 € od 01.07.2009.g. do isplate,

- 10,53 € od 31.07.2009.g. do isplate,

- 10,90 € od 28.08.2009.g. do isplate,

- 11,27 € od 01.10.2009.g. do isplate,

- 8,78 € od 30.10.2009.g. do isplate,

- 12,87 € od 01.12.2009.g. do isplate,

- 15,98 € od 31.12.2009.g. do isplate,

- 18,35 € od 30.01.2010.g. do isplate,

- 19,09 € od 27.02.2010.g. do isplate,

- 23,93 € od 01.04.2010.g. do isplate,

- 22,93 € od 01.05.2010.g. do isplate,

- 24,89 € od 01.06.2010.g. do isplate,

- 41,86 € od 01.07.2010.g. do isplate,

- 35,10 € od 31.07.2010.g. do isplate,

- 49,04 € od 01.09.2010.g. do isplate,

- 44,94 € od 05.10.2010.g. do isplate,

- 39,87 € od 30.10.2010.g. do isplate,

- 51,94 € od 01.12.2010.g. do isplate,

- 65,64 € od 31.12.2010.g. do isplate,

- 57,66 € od 04.02.2011.g. do isplate,

- 59,91 € od 26.02.2011.g. do isplate,

- 56,67 € od 24.03.2011.g. do isplate,

- 56,42 € od 28.04.2011.g. do isplate,

- 71,06 € od 28.05.2011.g. do isplate,

- 72,60 € od 11.06.2011.g. do isplate,

- 95,39 € od 29.09.2011.g. do isplate,

- 88,18 € od 29.09.2011.g. do isplate,

- 76,96 € od 14.10.2011.g. do isplate,

- 73,08 € od 16.11.2011.g. do isplate,

- 71,91 € od 17.12.2011.g. do isplate,

- 75,80 € od 14.01.2012.g. do isplate,

- 80,08 € od 16.02.2012.g. do isplate,

- 80,20 € od 11.03.2012.g. do isplate,

- 77,52 € od 14.04.2012.g. do isplate,

- 78,61 € od 15.05.2012.g. do isplate,

- 80,21 € od 14.06.2012.g. do isplate,

- 78,48 € od 12.07.2012.g. do isplate,

- 78,63 € od 17.08.2012.g. do isplate,

- 77,03 € od 12.09.2012.g. do isplate,

- 74,08 € od 04.12.2012.g. do isplate,

- 77,68 € od 27.03.2013.g. do isplate,

- 78,99 € od 27.03.2013.g. do isplate,

- 78,47 € od 27.03.2013.g. do isplate,

- 73,21 € od 18.06.2013.g. do isplate,

- 76,85 € od 09.07.2013.g. do isplate,

- 77,69 € od 03.08.2013.g. do isplate,

- 76,05 € od 20.08.2013.g. do isplate,

- 71,21 € od 08.09.2013.g. do isplate,

- 68,20 € od 08.09.2013.g. do isplate,

- 70,87 € od 08.09.2013.g. do isplate,

- 72,70 € od 08.09.2013.g. do isplate,

- 77,39 € od 14.11.2013.g. do isplate,

- 74,81 € od 14.11.2013.g. do isplate,

- 75,97 € od 15.12.2013.g. do isplate,

- 76,91 € od 16.01.2014.g. do isplate,

- 63,81 € od 15.02.2014.g. do isplate,

- 65,34 € od 12.03.2014.g. do isplate,

- 64,56 € od 08.04.2014.g. do isplate,

- 63,03 € od 08.05.2014.g. do isplate,

- 62,34 € od 12.06.2014.g. do isplate,

- 62,64 € od 03.07.2014.g. do isplate,

- 64,57 € od 23.10.2014.g. do isplate,

- 66,53 € od 23.10.2014.g. do isplate,

- 66,36 € od 23.10.2014.g. do isplate,

- 67,34 € od 01.01.2015.g. do isplate,

- 68,76 € od 01.01.2015.g. do isplate,

- 68,19 € od 27.01.2015.g. do isplate,

- 68,99 € od 28.04.2015.g. do isplate,

- 68,99 € od 28.04.2015.g. do isplate,

- 68,99 € od 28.04.2015.g. do isplate,

- 68,99 € od 19.06.2015.g. do isplate,

- 68,99 € od 25.07.2015.g. do isplate,

- 68,99 € od 25.07.2015.g. do isplate,

- 68,99 € od 04.08.2015.g. do isplate,

- 68,99 € od 17.09.2015.g. do isplate,

do isplate i to do 31.12.2007.g. sukladno Zakonu o kamatama i Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka, u iznosu od 2.462,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 17. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.175,90 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. do isplate i to do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana".

V. Odbija se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030250- 26000057508/2006 od 06.06.2006.g., sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, a koje se odnose na otplatu kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospjeća.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.515,04 € s naslova zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete do dana konverzije sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana podnošenja tužbe do 29.12.2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana".

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.175,90 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. do isplate i to do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana".

VI. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 354,41 EUR

VII. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s prednikom tuženika (pod tvrtkom Slavonska Banka d.d.) su dana 06.06.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250- 26000057508/2006 (dalje: ugovor). Temeljem navedenog ugovora tuženik je odobrio i isplatio mu kredit u iznosu od 61.526,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate, sa rokom otplate od 30 godina. Predmetnim ugovorom utanačeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za HNB-a važećem na dan dospijeća. Aneksom uz ugovor o kreditu br. 5140030250-26000057508/2006 od 16.02.2016.g. stranke su, sukladno čl. 19a – 19i Zakona o potrošačkom kreditiranju, izvršile konverziju kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR na način da su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostalog dijela neotplaćene glavnice koja je na dan 30.09.2015.g. iznosila 34.074,20 EUR.

Ističe se kako je Slavonska banka d.d. 2009.g. pripojena tuženiku (pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) te ona u trenutku podnošenja tzv. kolektivne tužbe više nije postojala.

Slijedom navedenog u kolektivnoj tužbi je bilo nemoguće isticati ništetnost ugovornih odredbi ugovora koje je predmetna banka sklapala u vremenskom periodu obuhvaćenim kolektivnim presudama te se stoga učinak tih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d. Uostalom, nakon pripajanja tuženik je primao sve uplate te na posljetku i ponudio konverziju kredita u kredit denominiran u valuti euro.

Podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe i to prvenstveno ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i dodataka, te trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu što je rezultiralo da je od samog početka ugovornog odnosa on kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudama Trgovačkog suda Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g., te Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revt- 249/14 od 09.04.2015.g. (koja se odnosi na ništetnost odredbe o jednostranom mijenjanju kamatne stope) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-575/16 od 03.10.2017.g. (koja se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 03.09.2019.g. (koja se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli).

Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO, a koji određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

Na sporni pravni posao se primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, on se poziva na odredbe čl. 81. – 87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

Odredbom članka 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Odredbe Ugovora o kreditu kojima se ugovara vraćanje po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospjeća (valutna klauzula) je nepoštena ugovorna odredba, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između njega i tuženika, tuženik propustio ga u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valute uz koju će vezati kredit, odnosno o mogućim posljedicama i rizicima, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih petnaest godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je bila neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u više-manje istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim on kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle, niti je imao mogućnosti o tome pregovarati, odnosno tuženik ga nije upozorio na sve moguće rizike. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji, redovito nudeći niže kamatne stope od ostalih kreditnih proizvoda.

Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje njemu, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora mu pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na nju. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu (u skladu sa presudom Suda Europske Unije, br. C-26/13 od 30.04.2014.g., a temeljem Direktive 93/13/EEZ).

Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

Dakle, on u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu i valjanu odluku.

Smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti on nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku).

Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, on je bio obavezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na njegovu štetu stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

Na konkretan slučaj „primjenjuje se nacionalno pravo u njegovom tumačenju u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja Suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.“ (VSRH, Revt-575/16), te posebno ukazuje da se temeljem ustaljenog stajališta Suda Europske Unije potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (ovdje tuženik), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno bez ikakve mogućnosti utjecaja na sadržaj uvjeta/ugovora koje je poduzetnik prije sastavio.

Sudska praksa je zauzela identično stajalište te je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., a u kojoj je ovdje tuženik također jedan od tuženika, presuđeno da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno savjesnosti i poštenju, a to je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

Navedena presuda je u revizijskom postupku potvrđena presudom i rješenjem VSRH br. Rev 2221/2018 donesenom po revizijama podnesenim protiv presude u kolektivnom sporu, od dana 03.09.2019.g., te je njome tuženikova revizija (između ostalih) odbijena kao neosnovana.

S obzirom da se učinci utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe primjenjuju ex tunc, a utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne situacije potrošača u kojoj bi se on nalazi da ništetne odredbe nije bilo, što u konkretnom slučaju znači da on ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a u trenutku plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa pojedinog anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju HNB-a koji je vrijedio u trenutku isplate/korištenja kredita, sve sukladno odredbama čl. 323. ZOO.

Ovom tužbom potražuje iznose anuiteta preplaćenih radi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, a u ovom dijelu će specificirati tužbeni zahtjev nakon što tuženik, po uputi suda, dostavi traženu dokumentaciju i nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, sve sukladno odredbama čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP).

Odredbama članaka 19a – 19e Zakona o potrošačkom kreditiranju regulirana je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu je izraz „konverzija“ korišten u ekonomskom smislu – radio promjene valute, a ne kao pravni termin sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Budući da su naprijed navedenim presudama, primjenom testa transparentnosti i poštenosti, utvrđene kao nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika kao i o valutnoj klauzuli u CHF, koje odredbe predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu, takvi bitni sastojci ugovora ne mogu se konvalidirati voljom stranaka.

Da bi se određeni pravni posao ili pojedini članci mogli konvalidirati na temelju zakona, osnovni je preduvjet da je taj pravni posao (ili određeni članci) zakonom utvrđen ništetnim (presuda Suda Europske unije u predmetu C-51/17). Zakonom o potrošačkom kreditiranju niti jedna odredba ugovora o kreditu nije proglašena ništetnom, a sam zakon ne sadrži kogentne odredbe koje bi se automatski primjenjivale na ugovore i mijenjale nepoštene odredbe ugovora.

Budući da je konverzija izvršena dodatkom ugovoru, on kao takav slijedi pravnu sudbinu osnovnog ugovora budući da između njih postoji pravni kontinuitet, pa čak niti zakonodavna intervencija nije od utjecaja na ocjenu valjanosti osnovnog ugovora. Ujedno ovdje treba ukazati i na odredbe čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojima ništetan ugovor ili njegov dio ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane.

Prilikom ocjene dodatka ugovoru bitno je imati na umu i članak 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 11/15 i 14/2019) iz kojeg proizlazi da se potrošači ne mogu odreći niti im se može ograničiti prava koja imaju na temelju tog zakona. Iz istoga proizlazi da se potrošači ne mogu odreći ni svojeg prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepoštenih odredbi ugovora jer je upravo ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi, sukladno čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. U slučaju kad bi se konverzija smatrala konvalidacijom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopu, to bi značilo da su se potrošači odrekli svog prava na utvrđivanje ništetnosti tih odredbi. Takav zaključak bi bio suprotan odredbama navedenog zakona, te bi bio u suprotnosti sa ciljevima zaštite potrošača koji su pravom Europske Unije i Poveljom Europske Unije o temeljnim pravima podignuti na razinu pravnih pravila javnog poretka.

Potrebno je prisjetiti se historijata događanja i cilja donošenja Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju 2015. godine (dalje: ZID ZPK). ZID ZPK je objavljen u Narodnim novinama br. 1973/2015 dana 25.09.2015.g., sa primjenom od 30.09.2015.g. na dalje. Kolektivni postupci su u tom trenutku u stadiju da su tada odlukom VSRH br. Revt-249/14 od 09.04.2015.g. odbijene revizije tužitelja i tuženika te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-7129/13 od 13.04.2014.g. kojom je valutna klauzula denominirana u CHF pravomoćno proglašena zakonitom. Valutna klauzula je proglašena ništetnom tek nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i to presudom Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. Navedeno je izrazito bitno kod sagledavanja učinaka i transparentnosti tzv. konverzije.

Sumarno, u trenutku donošenja ZID ZPK, valutna klauzula denominirana u CHF je bila pravomoćno proglašena zakonitom, te je do naknadne promjene došlo primjenama izvanrednih pravnih lijekova, odnosno prosječni potrošač koji poštuje sudske odluke nije imao saznanja da bi ona bila ništetna.

U „Prijedlogu zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, s konačnim prijedlogom zakona“ iz rujna 2015.g., a koji je izradilo Ministarstvo financija RH stoji da je ratio donošenja navedenog zakona bila nepovoljna gospodarska situacija dužnika po kreditima denominiranim u CHF. Kasnije će se ispostaviti da ti dužnici nisu bili u toj situaciji radi rizičnosti financijskog tržišta ili loših financijskih odluka, već radi nepoštene prakse banaka i sklapanja ugovora koji sadrže ništetne odredbe.

Namjera zakonodavca nije bila otklanjanje nepoštene prakse kreditnih institucija (dapače, tada je takva praksa bila pravomoćno proglašena zakonitom), već je to samo predstavljalo socijalnu mjeru državne intervencije sa ciljem pomaganja gospodarske situacije velikog broja građana.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-3685/2015 od 04.04.2017.g. navedeni zakon je ocijenjen ustavnim, te je sud tom prilikom analizirao je li cilj koji se zakonom želi postići legitiman i je li konverzija kao mjera prikladna za postizanje toga cilja. U navedenoj odluci USRH izričito navodi kako je Vlada RH u prijedlogu naznačila i obrazložila cilj zakona, a koji nije onaj koji VSRH navodu u svojoj odluci u oglednom sporu, već isključivo otklanjanje ekonomskog rizika vezanog uz CHF kredite. Niti zakonodavac niti USRH nisu tumačili učinke konverzije na način koji bi onemogućavao potrošača da zahtjeva potpunu restituciju neosnovano preplaćenih anuiteta temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

Navedeno je logično i očekivano jer su te ugovorne odredbe u cjelini (kamata i valuta) tek naknadno proglašene ništetnima, to uopće nije niti bio cilj donošenja zakona i takvo onemogućavanje potpune restitucije bi bilo izravno protivno Direktivi 93/13. Dodatkom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija stranke su, između ostalog, postigle sporazum o raspolaganju preplatom ili manjkom. Potrošači kojima je utvrđen manjak morali su isti nadoplatiti, pa je iz ove činjenice vidljivo da konverzijom nisu riješena međusobna pitanja po povratu iznosa preplaćenih temeljem ništetnih promjenjivih kamatnih stopa i valutne klauzule, što ukazuje da je i slobodna volja potrošača pri prihvaćanju konverzije bila upitna.

Dodatkom ugovoru o kreditu provedena je konverzija CHF kredita u kredit s valutnom klauzulom EUR, čime su promijenjene odredbe o valuti obveze, kamatnoj stopi i iznosu preostale neotplaćene glavnice, te postignut sporazum o raspolaganju preplatom što znači da on ima pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne kako bi na temelju te činjenice ostvario i pravo na povrat preplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredbi ugovora, koji mu još uvijek nije u cijelosti namiren. Takav stav je zauzeo i Vrhovni sud RH u svom rješenju br. Rev-2868/18 od 12.02.2019.g., a koji stav je sukladan pravu Europske Unije i presudama Suda Europske Unije, posebice presudi C-118/17 u predmetu M.

Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 M od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom slučaju on nije obeštećen niti po jednoj utuženoj osnovi prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, on i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je ovdje slučaj.

U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

Konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu i da u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime valutne klauzule, jer je iz dokumentacije i izračuna u prilogu vidljivo kako je on anuitetno preplatio tuženiku određeni iznos upravo radi valutne klauzule denominirane u valuti CHF.

Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 on ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 M protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Također, Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a iz dokumentacije i izračuna proizlazi da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama njega i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je on pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

Treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju razvidno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR. Uostalom, kao što je već i navedeno, u trenutku prihvata konverzije je valutna klauzula bila pravomoćno proglašena zakonitom te je jasno kako nema govora o informiranom pristanku, a koji je conditio sine qua non u aspektu Direktive 93/13.

Ovom tužbom potražuje iznos razlike konvertirane glavnice u odnosu na onu koja bi vrijedila da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (obračunata po početnom tečaju na dan isplate kredita, a sve radi uspostave pravne i činjenične situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštenih i ništetnih odredbi), a u ovom dijelu će specificirati tužbeni zahtjev nakon što tuženik, po uputi suda, dostavi traženu dokumentaciju i nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, sve sukladno odredbama čl. 186. b. ZPP-a.

Opreza radi, a obzirom na tzv. „treće shvaćanje“ VSRH od 21.12.2022.g. glede konvertiranih kredita i pravnu nesigurnost generiranu (ne)postupanjem suda u skladu sa odredbama Direktive 93/13 i prakse Suda EU, podredno stavlja alternativni tužbeni zahtjev kojim potražuje zakonske zatezne kamate na preplaćene anuitete do 30.09.2015.g., zajedno sa procesno zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana podnošenja tužbe do isplate.

U ovom dijelu specificirati će tužbeni zahtjev nakon što tuženik, po uputi suda, dostavi traženu dokumentaciju i nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, sve sukladno odredbama čl. 186. b. ZPP-a, specifikaciju uplata , obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, obavijest o provedenoj konverziji, podatke o iznosima eventualne naknade za obradu kredita i prijevremenog zatvaranja istog, primjerak Općih uvjeta poslovanja i Tarife naknada u poslovanju s građanima Banke koji su vrijedili u trenutku ugovaranja/isplate kredita i eventualnog prijevremenog zatvaranja kredita, po potrebi i druge podatke i dokumentaciju koja će biti potrebna za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Predlaže da se po pribavi navedenih podataka i isprava od tuženika, provede vještačenje po vještaku financijsko -knjigovodstvene struke radi utvrđivanja točnih iznosa preplaćenih anuiteta temeljem ugovora o kreditu br. 5140030250- 26000057508/2006 od 06.06.2006.g. a koje iznose je tuženik stekao bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi s osnove valutne klauzule u valuti i iznos razlike glavnice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine do isplate kao i iznos zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete do 30.09.2015.g.

Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev dana 09.05.2025. (list 1039- do 1044 spisa).

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 310 do 352 spisa) tuženik između ostalog navodi kako nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku u ovom konkretnom slučaju. Prema navedenoj odredbi „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu on ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da ga osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu on dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.“

Iz sadržaja predmetne odredbe razvidno je kako moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje posjeduje on i mora biti riječ o podacima koje je on dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. U ovom slučaju nije ispunjen niti jedan od spomenutih uvjeta. U prvom redu, ističe kako tužitelj raspolaže (ili bi barem trebao raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Sva dokumentacija iz kojih su razvidni svi potrebni podaci bili su već dostavljeni tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope i otplatne planove nakon svake izvršene promjene. Isto tako, tužitelj je taj koji je vršio uplate po Osnovnom ugovoru pa bi tužitelj trebao znati koliko je i kada plaćao na ime mjesečnih anuiteta.

Iz navedenog je razvidno kako za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije uopće potrebno dostaviti tužitelju bilo kakvu dokumentaciju obzirom da je tužitelj i bez njega u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (jer sve potrebne dokumente već ima). Prema tome, ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg tužitelj nije mogao postaviti određeni (specificirani) tužbeni zahtjev. Stoga je jasno kako ovako paušalno postavljenom tužbenom zahtjevu nije moguće udovoljiti.

Osim toga, ističe kako su svi traženi podaci iznova dostavljeni tužitelju i prilikom konverzije kredita sukladno članku 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15, u daljnjem tekstu: „ZID ZPK“). Navedeno je razvidno iz Aneksa. Naime, sukladno propisima o konverziji on je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015. godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl. 19.e ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih stavaka na temelju Osnovnog ugovora. Nadalje, za potrebe provjere izračuna konverzije on je bio dužan omogućiti tužitelju povijesni pregled svojih općih uvjeta kreditiranja, odluke o kamatnim stopama te dnevne tečajeve primjenjive na kredite u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema tome, svi dokumenti koji sadržavaju sve podatke potrebne za specificiranje tužbenog zahtjeva tuženik je ranije (i to u čak dva navrata) već dostavio tužitelju.

Ističe kako nije ispunjen niti ovaj uvjet obzirom da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi on bio u obvezi dostaviti tužitelju zatražene podatke, i to niti po jednoj od zakonom predviđenih osnova: ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa – temeljem izvršene konverzije kredita sukladno Aneksu Osnovni ugovor je prestao postojati (o čemu će biti više riječi u nastavku). Navedeno znači kako između stranaka ovog spora više ne postoji građanskopravni odnos temeljem Osnovnog ugovora, pa ton nije niti u obvezi dostavljati tužitelju bilo kakve dokumente koji se tiču Osnovnog ugovora, ne postoji obveza niti temeljem razloga da bi podaci bili zajednički za obje stranke – iz sadržaja podataka koje tužitelj traži razvidno je kako nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku.

Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Riječ je o iznimci od pravila propisanog u članku 186. stavku 1. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. Obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke, tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog članka 186. stavka 1. u uvjetima u kojima je tužitelj objektivno u mogućnosti odrediti odnosno specificirati svoj tužbeni zahtjev.

Predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu.

Tužitelj u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da mu naloži isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a on tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice.

Osporava da bi odredbe Osnovnog ugovora koje se odnose na kamatnu stopu i vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka uopće bile ništetne (o tome ne postoji niti jedan dokaz u spisu, o čemu će biti više riječi u nastavku). Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa sklopljenim među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK.

Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR.

Ističe da je provedbom konverzije tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom. Navedeni iznos odgovara upravo iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Dakle, tužitelj je namiren sa svojim potraživanjem slijedom čega je u potpunosti jasno kako tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

Posebno ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) poslovni broj Gos-1/2019 od dana 4. ožujka 2020. godine kojim je jasno zauzet sljedeći stav: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Navedeno stajalište VSRH još jednom potvrđuje njegove stavove i argumentaciju kako u konkretnom predmetu tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, što je on tvrdio već prilikom podnošenja odgovora na tužbu.

Iako potrošači pokušavaju uvjeriti sud da su Rješenje VSRH poslovni broj Rev – 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine i Rješenje VSRH poslovni broj Rev – 2221/2018 od dana 3. rujna 2019. godine, a koja se bave pitanjima pravnog interesa, međusobno proturječna, naglašava kako se detaljnim tumačenjem navedenih rješenja može zaključiti kako je jedini ispravni zaključak da je stajalište VSRH da ne postoji pravni interes za vođenje pojedinačnih parnica u slučaju kad je provedena konverzija kredita. Naime, prema stajalištu izraženom u Presudi VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine pravnu osnovu i interes za utvrđenje ništetnim imaju samo oni korisnici kredita u CHF-u (potrošači) koji nisu pristali na konverziju svojih kreditnih obveza u odgovarajući kredit u eurima. S druge strane, takav interes proveden sukladno pravilima ZPK-a, a što je upravo ovdje slučaj. Pritom, takvo stajalište suda nije u koliziji s ranijim stajalištem tog suda iz veljače 2019. godine (rješenje Rev- 2868/2018), a što zaključujemo iz činjenice da se u navedenom rješenju nigdje izričito ne navodi da korisnik kredita ima pravo na povrat izvršenih uplata s naslova ugovora o kreditu u CHF-u koje se, sukladno pravilima o konverziji, koriste radi namirenja dospjelih i budućih obroka s naslova ugovora o kreditu u eurima. Dakle, može se izvesti zaključak kako je neosnovan prigovor potrošača da se rješenja VSRH-a iz veljače 2019. godine te onog iz rujna 2019. godine međusobno isključuju, čak štoviše argumenti izneseni u predmetnim rješenjima međusobno se dopunjuju. To je stoga što sadržaj ranijeg stajališta (iz veljače 2019. godine) ne isključuje mogućnost tumačenja koje je u skladu s novijim stajalištem (iz rujna 2019. godine), a iz kojeg proizlazi kako korisnici kredita u CHF-u, koji su izvršili konverziju sukladno pravilima ZPK-a, nemaju pravnu osnovu i interes za vođenje postupka za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu.

Dakle, nesporno je u konkretnom slučaju da je tužitelj prihvatio njegov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora čime je on promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Aneksa Osnovnom ugovoru, stvorena je pravna situacija kao da je od samog početka zasnivanja ugovornog odnosa bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a što proizlazi iz činjenice da prihvaćena konverzija ima pravni učinak ex tunc. Dakle, sklapanjem Aneksa, Osnovni ugovor je prestao postojati. Navedeno shvaćanje utemeljeno je na načelu konverzije kredita iz ZID ZPK te je isto prihvaćeno kako u pravnoj teoriji tako i u sudskoj praksi. Također, a sukladno odredbama aneksa ugovoru o kreditu nesporno je i da je tužitelj potpisom izrazio volju za ostvarenjem prava sukladno ZID ZPK. Naime, sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru korisnik kredita, ovdje tužitelj, pristao je konzumirati prava koja su istom dana temeljem prisilnih odredaba ZID ZPK. Drugim riječima, sklapanjem Aneksa, korisnik kredita (tužitelj) izričito se odrekao prava osporavati odredbe Osnovnog ugovora u budućnosti. Podredno, ističe prigovor zastare utuženih tražbina.

Naime, tužitelj je u tužbi naznačio kako smatra da su pojedine odredbe Osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Osnovnom ugovoru. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Naime, Osnovni ugovor sklopljen je dana 06.06.2006. godine, a Aneks temeljem kojeg je, između ostalog, promijenjena visina anuiteta sklopljen je dana 16.02.2016. godine.

Neovisno o tome što je zauzeto shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH od dana 30.01.2020. godine kako podnošenje tužbe u kolektivnom sporu prekida zastaru i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu na temelju odluke iz kolektivnog spora, što je potvrđeno i odlukom USRH posl. br. U-III/2922/2018, od dana 20.02.2020. godine, tuženik smatra kako je jedino ispravno primijeniti opći zastarni rok od 5 godina kako je to prethodno pojašnjeno.

Ističe kako tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od njega vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po Osnovnom ugovoru, i to iz razloga koje on navodi u nastavku.

Iz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužitelj prihvatio njegov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora. Time je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u EUR. Kao što je naprijed detaljno objašnjeno, kamate i glavnica po CHF kreditu preračunate su u kamate i glavnicu u EUR po tečaju koji je banka primjenjivala na dan uplate kredita iste vrste i trajanja u EUR, a ukupno (do trenutka provedbe konverzije) uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu koja se koristi za namirenje budućih obroka sve dok se preplata potpuno ne iskoristi. Dakle, prvotni Osnovni ugovor u cijelosti je zamijenjen novim ugovorom (Aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je Osnovni ugovor prestao postojati (obveznopravni dužničko-vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije postoji isključivo temeljem Aneksa, a ne više po osnovi Osnovnog ugovora). Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeni kriterij nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je on ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Smatra bitnim iznova naglasiti kako je temeljem provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu već i promjena kamatne stope te kako ona obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu. Zaključenjem Aneksa tužitelj i tuženik su u potpunosti „izašli“ iz ranijeg ugovornog odnosa odnosno prijašnji Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao je postojati.

Slijedom navedenog, predlaže naslovnom sudu provesti financijsko vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna konverzije te na okolnost da je izvršenom konverzijom tužitelj u cijelosti namiren sa svojim potraživanjem.

Naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Odredbe osnovnog ugovora bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to:

− Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope;

- Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope;

- Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF.

Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora, temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne (tuženik kaže prejudicijelno obzirom da se tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti slijedom čega se o navedenoj problematici ne može odlučivati meritorno kao o glavnom pitanju), a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje, među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora, pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor.

U trenutku sklapanja Osnovnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (Narodne novine 79/07, 125/07) koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Osnovnog ugovora, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja.

Kao što je naprijed već detaljno objašnjeno, temeljem izvršene konverzije prestala su postojati prava i obveze, a time i obveznopravni odnos, između stranaka temeljem spornih odredaba Osnovnog ugovora. Nakon sklapanja Aneksa obveznopravni odnos između stranaka nadalje postoji isključivo temeljem Aneksa.

S tim u vezi, ističe kako se, s jedne strane, pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. S druge strane, među strankama nije sporno kako je temeljem Aneksa ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Iz toga proizlazi jasan zaključak kako navedene presude nemaju nikakav učinak na Aneks koji predstavlja novi (konvertirani) ugovor u kojem vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Prema tome, ugovorne strane koje su sporazumno konvertirale svoj pravni odnos na način da je nastao novi pravni odnos, a onaj stari je prestao postojati, nemaju pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u Kolektivnom sporu koje se odnose isključivo na stari (sada više nepostojeći) pravni odnos niti bi mogle bilo što potraživati jedna od druge temeljem starog CHF pravnog odnosa. Ovo pravno stajalište potvrdio je i mr. sc. ĆČ, dipl. iur., u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19.

d – subjektivne granice pravomoćnosti presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora 64.Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita), da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa.

Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Osnovnog ugovora. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka.

Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Osnovnog ugovora potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Osnovnog ugovora, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 98. ZZP’07 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljala predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“

Valutna klauzula sadržana je u članku 2. i 3. Osnovnog ugovora koji glase: ▪ „Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Odluke Kreditnog odbora Podružnice Slavonski Brod odobrava stambeni kredit za Kupovinu, adaptaciju kuće i zatvaranje kredita u iznosu od 40.000,00 EUR (slovima …) odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“

▪ „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

Tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u Osnovnom ugovoru nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona, valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03, valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03.

Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“

Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava.

Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i on su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u njegovoj ponudi istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih njegovih kreditnih proizvoda, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom.

Ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti).

Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti.

Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Osnovnog ugovora: mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i mora biti riječ o odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive. Ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti.

Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Osnovnom ugovoru (čl. 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive.

U člancima 2. i 3. Osnovnog ugovora jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Osnovnom ugovoru. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje on detaljno obrazlaže u nastavku.

U prvom redu, naglašava činjenicu kako je Osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno člaku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Mišljenja je kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koji iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika Mija Vukovića.

Podredno gore navedenim argumentima, naglašava kako odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene.

Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom, mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo, mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta.

Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj je imao pravo izbora između više njegovih kreditnih proizvoda. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je sklopiti upravo Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana njegove ponude odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Osnovni ugovor. Dakle, tužitelj je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF.

S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Osnovnom ugovoru također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Osnovnog ugovora, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima.

Ugovaranjem valutne klauzule u Osnovnom ugovoru nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba.

Ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primjenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, on je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima HYPO Times je razvidno kako je on postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne.

Prema tome, sasvim je jasno kako on nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF – jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da on ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Osnovnog Ugovora) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

U konačnici, nije uopće jasno što tužitelj traži odnosno koji novčani iznos. Tužitelj tvrdi da će se iznos utvrditi vještačenjem, međutim nejasan je zadatak koji daje vještaku. Naime, tužitelj predlaže izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem „na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope i valute CHF“. Nejasno je što to uopće znači. U odnosu na koji tečaj HRK/CHF i u odnosu na koji iznos kamate tužitelj smatra da valja računati „preplatu“, ostaje otvoreno pitanje. Temeljem ovako određenog zadatka ne može se provesti nikakvo vještačenje jer vještak naprosto ne bi znao što treba vještačiti.

Ukoliko tužitelj zapravo želi reći da pod „preplatom“ smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Osnovnom ugovoru i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom – jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj smatra kako uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom – smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Osnovnog ugovora nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom.

Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Osnovnom ugovoru, da je odobren kredit u iznosu od 40.000,00 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 2.), da se kredit otplaćuje z jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (članak 3.). Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Osnovnog ugovora pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. godine pa bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope.

Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco Español de Crédito, SA protiv Š Calderón Camino od dana 14.06.2012. godine, broj C-618/10 gdje je utvrđeno da:

. „...u odnosu na pitanje izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu ugovora. U suprotnom bilo bi narušeno načelo djelotvornosti jer bi prodavatelji ili pružatelji usluga mogli rabiti takvu nepoštenu ugovornu klauzulu, koja bi se iznimno, tj. u najgorem slučaju mogla izmijeniti odlukom suda.“

Što se tiče dokaznog prijedloga za provedbom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, smatra ispravnim kako bi zadatak vještaku trebalo odrediti na način da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna te na okolnost da je za iznos koji tužitelj potražuje tuženik umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu.

Također, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom Ugovoru, moguće je eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti kamatnu stopu banaka na kunske kredite sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke te na taj način utvrditi da li je tužitelj uopće išta preplatio po navedenom Ugovoru, kako to isti uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza.

Predlaže da vještak izradi nalaz i mišljenje korištenjem kamate primjenjive na kunske kredite koja je vrijedila na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, i sam Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, prilikom konverzije kredita, naložio je primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku, tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe obzirom da je temeljem Aneksa on već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom, ili, podredno, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu, obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, tužitelj nema pravo zahtijevati od njega vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je on ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora, valutna klauzula nije nepoštena odredba prema ZZP’03, pa stoga niti ništetna, te naložiti tužitelju da mu naknadi troškove ovog postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000057508/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16.2.2016. (list 18 do 22 spisa), Povijesni izvadak iz sudskog registra (list 31 do 305 spisa), Obračun banke sa razlikom zbog valutne klauzule (list 874 i 875 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 23.4.2020. (list 876 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 5.12.2023.(list 878 i 879 spisa), Specifikaciju uplata (list 880 do 884 spisa), Zahtjev za promjenu po kreditu kod konverzije CHF u EUR od 16.2.2016.(list 891 spisa), Zakonske zatezne kamate (list 894 do 908 spisa), Pregled prometa za klijenta od 5. prosinca 2023. (list 909 i 910 spisa), Popis uplata (list 911 do 914 spisa), Zamolbu (list 915 spisa), Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000057508/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6.6.2006. (list 918 do 926 spisa), Otplatni plan od 23.travnja 2020. (list 936 do 938 spisa), Otplatni plan od 5. prosinca 2023. (list 940 do 945 spisa), Pregled prometa za klijenta od 23.4.2020. (list 946 do 959 spisa), Pregled prometa za klijenta od 5. prosinca 2023. (list 960 do 968 spisa). Saslušan je tužitelj zamolbenim putem kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu, te je pročitan Zapisnik s ročišta održanog 22. listopada 2024. (list 992 i 993 spisa). Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti RČ iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 20.03.2025. (list 1008 do 1021 spisa).

4. Tijekom postupka tuženik je predlagao da se sasluša svjedok JČ, od kojeg dokaznog prijedloga je odustao na glavnoj raspravi 14. svibnja 2025. godine. Također je predlagao da se vještak očituje na njegove navode iz Odgovora na tužbu pod točkama 120., 121. i 122., međutim sud je taj dokazni prijedlog odbio smatrajući da isti dokazni prijedlozi nisu od važnosti za ishod ovog postupka. Također u odnosu na tzv. negativne razlike , koje je predlagao tuženik da vještak utvrdi prilikom vještačenja, valjalo ga je odbiti iz razloga jer se radi o prijedlogu koji tužitelj nije utužio, a tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja, kao što nije istaknuo ni tražbinu koju bi stavio u prijeboj iako se radi o instituciji kojoj ne bi trebao biti problem izračunati taj iznos.

5. Tuženik je na glavnoj raspravi 14. svibnja 2025. godine istaknuo prigovor preinake tužbenog zahtjeva, odnosno protivio se smanjenju visine tužbenog zahtjeva, jer je tužitelj nakon zaprimanja nalaza i mišljenja precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 9.5.2025. godine.

6.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, tj. iz isprava koje prileže spisu, sud je utvrdio slijedeće odlučne i nepobitne činjenice:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000057508/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama 6.6.2006. kojim mu je stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 EUR prema srednjem tečaju HNB,

-

da je čankom 2. ugovoreno da tuženik kao kreditor u skladu s propisima Republike Hrvatske te Odluke kreditnog odbora Podružnice Slavonski Brod odobrava stambeni kredit tužitelju kao korisniku kredita za kupovinu, adaptaciju kuće i zatvaranje kredita,

- da je člankom 3. ugovoreno da je rok vraćanja 30 godina, te da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 EUR zaračunavaju kamate od 5,60% godišnje, dekurzivno. Efektivna kamatna stopa odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 5,89% godišnje, te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je člankom 5. predmetnog Ugovora ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da korisnik kredita može banci podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početno ugovorenu valutnu klauzulu i to najmanje mjesec dana prije dospijeća slijedeće anuiteta. Banka će taj zahtjev provesti na način da će izvršiti konverziju glavnice u novu valutnu klauzulu, te promijeniti kamatnu stopu bez sklapanja Aneksa ovom Ugovoru. Dostavljanjem novog Otplatnog plana od strane banke korisniku kredita, smatrat će se prihvatom ovih izmjena od strane obiju ugovornih strana,

- da je tužitelj kao korisnik kredita podnio Zamolbu Slavonskoj banci d.d. Osijek, a čiji je pravni slijednik tuženik, da mu se odobri promjena valutne klauzule iz EUR u CHF kredita sklopljenog 6.6.2006. godine, a što mu je i odobreno, a samim time je i promijenjena kamatna stopa sa 5,60% na 4,30% od 26.7.2006. godine,

- da su stranke sklopile dana 16.2.2016. godine, tj. Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao pravni prednik tuženika i tužitelj Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000057508/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita prema predmetnom Aneksu, denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. godine iznosilo 34.074,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR,

- da su ugovorne strane suglasno utvrdile da preplata na dan 30.9.2015. iznosi 1.592,59 HRK,

- da je nalazom i mišljenjem utvrđena ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koju je utvrđen više plaćeni iznos od 35.030,35 kn odnosno eurska protuvrijednost 4.649,34 EUR,

- da je konverzija tj. sklopljeni Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000057508/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16.2.2016., temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju proveden u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu u visini anuiteta po predmetnom kreditu, a također da su se mijenjali anuiteti s osnove valutne klauzule,

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju i da su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30.9.2015. godine iznosi 1.592,59 HRK,

9.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

10. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

11. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

12. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

13.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 5140030250-26000057508/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6.6.2006. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

13.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

14. Iz iskaza tužitelja MČ koji je saslušan zamolbenim putem kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu dana 22. listopada 2024. godine (list 992 i 993 spisa) utvrđeno je da je u lipnju 2007. godine u tadašnjoj Hypo Alpe-Adria- banci digao 35.000,00 eura stambenog kredita plus 5.000,00 eura adaptacijskog kredita. Kako je radio u Sokol Mariću zaštitarsko društvo pri banci, vidio je da ljudi dižu kredite u švicarskim francima. I onda je 2007. godine svoj kredit iz eura prebacio u švicarske franke. Godine 2011. godine u sedmom mjesecu, u roku od 10 dana, kada je tečaj švicarskog franka otišao gore, a misli i kamata te glavnica u tih 10 dana skočila za oko 100.000,00 do 120.000,00 tisuća kuna. Također je naveo da ga u banci nitko nije upozorio što znači kamatna stopa, kao ni što znači valutna klauzula u CHF. Također nije imao mogućnost pregovaranja s bankom. Ne sjeća se da je pročitao ugovor je to bilo davno. Nije išao u drugu banku . Nitko mu nije objasnio ništa o Ugovoru o kreditu u švicarskim francima. Također ni javni bilježnik ga nije upoznao s odredbama Ugovora, samo mu je pokazao gdje da potpiše. Nikada prije nije plaćao nešto u stranoj valuti. Naveo je da kao laik može reći da pod pojam tečaj znači razliku između domaće i strane valute. Prije predmetnog Ugovor a nije sklopio Ugovor sa valutnom klauzulom. Također ne zna razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope. Od 2007. godine do 2016. godine nije tražio izmjenu odredbi o pro9mjenjivoj kamatnoj stopi, a 2016. godine je izvršena konverzija. Nije imao mogućnost odabrati kredit u nekoj drugoj valuti i pod drugačijim uvjetima. Djelatnika banke je pitao da li može dobiti kredit u kunama, ali je dobio odgovor da ne može. Također prije sklapanja predmetnog Ugovora nije imao deviznu štednju.

14.1.Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja smatrajući ga životnom, okolnosnim i u skladu s provedenim doklazima.

15.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

15.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

15.2. Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o kreditu i to o namjenskom kreditu za kupovinu, adaptaciju kuće i zatvaranje kredita i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a to je kupnja i adaptacija kuće. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo kao stambeni kredit. Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom.

15.3. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom M izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba M potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se M nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

15.4. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

16.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneks Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

16.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Aneks Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

16.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Aneksa. Također iz samog Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi oOsnovng Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

16.4. Naime, sklapanjem Aneksa osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Aneksu osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2008. godine pa do sklapanja dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio punih 8 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni Ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

17. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksu Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 6.6.2006. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a na kojem su u banci inzistirali.

Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako je to jedini kredit za kojeg ti u banci prezentiraju da si kreditno sposoban, tj. ako tražiš kredit u kunama, ali ga ne možeš dobiti.Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja kao običan građanin da predvidi sve te posljedice koje je nosio sa sobom takav kredit, a zamolnicu da mu se kredit iz EUR prebaci u CHF tražio je upravo iz razloga jer je kamatna stopa mu bila puno niže u CHF nego u EUR, te je potpuno životno i logično da tražiš bolju i povoljniju te jeftiniju varijantu.

18.Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, kao i objašnjenje što znači promjenjiva kamatna stopa, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

19. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

20.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

21. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

21.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

21.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 5,80% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

22. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

23.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti RČ iz Darfin d.o.o. a koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 20.03.2025. (list 1008 do 1021 spisa). Vještak je u nalazu i mišljenju i to na stranici 10 i 11 u Tabeli prikazao razliku s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 35.030,35 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.649,34 EUR. Nadalje je prikazao razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom te primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjene za razliku glavnice iz konverzije na stranici 11 svojeg nalaza i mišljenja.

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 16.394,35 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.175,90 EUR.

a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema izračunu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku iznosi 34.074,20 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 260.056,95 HRK.

b) Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 52.918,87 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB- a na dan isplate kredita iznosi 243.662,60 HRK.

c) Razlika između iznosa 260.056,95 HRK i iznosa 243.662,60 HRK je 16.394,35 HRK. Prema Aneks uz Ugovor o kreditu (list spisa 18-21) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.g. te iznosi 1.592,59 HRK odnosno eurska protuvrijednost iznosi 211,37 EUR.

U Tabeli na stranici 12, 13 i 14 svojeg nalaza i mišljenja, vještak je obračunao zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do dana konverzije (30.09.2015. godine).

Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30.09.2015. godine iznose 1.515,04 EUR.

24. Tuženik nikakvih konkretnih primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje vještaka nije imao, kao ni tužitelj. To što je tuženik predlagao dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni Otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite nije bitno i te činjenice ne bi doprinijele razrješenju ovog postupka kao i utjecale na ishod samog postupka.

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao i očitovanje vještaka smatrajući ga stručnim, objektivnim, detaljnim, te napravljenim u skladu sa znanošću i strukom.

26. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

27.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose tj. s osnove valutne klauzule iznos od 4.649,34 EUR, jer je taj iznos tužitelj tuženiku preplatio, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

28. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

29. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev u odnosu na točku I. i II. tužbenog zahtjeva.

30. Valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 2.175,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015. do isplate, a koji iznos se odnosi na razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom, te primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije.

Valja navesti da nedospjela glavnica je utvrđena Aneksom uz Ugovor o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog Ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužitelj je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Aneksu Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Aneksa Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, to tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

31. Nadalje valjalo je odbiti i podredno postavljeni tužbeni zahtjev i to u cijelosti. Naime, o točci I. podredno postavljenog tužbenog zahtjeva odlučeno je tužbenim zahtjevom pod točkom I. U odnosu na točku II. podredno odnosno podredno postavljenog tužbenog zahtjeva, valja navesti da tužitelj potražuje ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30.9.2015. godine u iznosu od 1.515,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

Međutim, o zateznim kamatama sud je odlučio tužbenim zahtjevom pod točkom II. i iste dosudio tužitelju.

U odnosu na točku III. podredno postavljenog tužbenog zahtjeva odlučeno je i obrazloženo naprijed u ovoj Odluci tj. u odlomku 30.

31.1.S obzirom na naprijed navedeno, valjalo je odbiti kumulativno odnosno podredno postavljeni tužbeni zahtjev, a kao što je i navedeno u izreci pod točkom V.

32. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev svojim podneskom od 9.5.2025. godine. Tuženik se protivio preinaci odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva. S obzirom da je došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva s osnove tečajnih razlika, tj. valutne klauzule radi se o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva za iznos od 354,41 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

33. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom VI., jer se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, radi čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i sniženog tužbenog zahtjeva postavljenog u podnesku od 9.5.2025. godine pod točkom II.

34. Međutim bez obzira što je djelomično odbijen tužbeni zahtjev kao i što je odbijen podredni tužbeni zahtjev, tuženik nema pravo na naknadu parničnih troškova, jer je tužitelj u cijelosti uspio dokazati osnovu, a zbog odbijenog dijela tužbenog zahtjeva kao i odbijenog podrednog tužbenog zahtjeva, nisu nastali posebni troškovi za tuženika. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog Ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka, jer bi donesena Odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu, a što je sve sukladno sudskog praksi Europskog suda za ljudska prava koji ističe da se radi o legitimnim ciljevima osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih koji su u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 18/1997., 14/2002., 98/2005., 1/2006.) i prava na mirno i uživanje vlasništva zaštićenog člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

35. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023.ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

36.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 22.11.2023., 28.2.2024., 9.5.2025. za svaki iznos od 200,00 EUR, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a, te za podnesak od 6.6.2024. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. točka 3.OT-a. Za zastupanje na ročištu dana 29.2.2024., 23.4.2024., 15.1.2025., 14.5.2025. za svako iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 412,50 eura.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 400,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 2.462,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

36.1. S preostalim zatraženim troškovima tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanim iz razloga jer je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi na tužbu i presudu, a iste nije ni platio, također nije pristupio na ročište za objavu Presude, kao što je i dva puta zatražio troškove za sastav podneska za datum od 6.6.2024. Odbijen sa iznosom od 380,28 EUR.

37. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 17. lipnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. OD Tušak Miletić i Partneri , Zagreb, Vlaška 84

2. OD Knezović i Partneri j.t.d. Zagreb, Radnička cesta 54