REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-4817/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice ZT (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 26. svibnja 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice punomoćnika tužiteljice FT, odvjetničke vježbenice, te zamjenice punomoćnika tuženika RT, odvjetničke vježbenice, 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 3./treće/NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 041-50-4777395 od 21. ožujka 2008. zaključenog između tužiteljice ZT iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, koja glasi „3,82% (tri zarez osamdesetdva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 platiti tužiteljici ZT iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 323,02 EUR sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2008. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.293,68 eur, sa zateznim kamatama od 17. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 041-50-4777395 od 21. ožujka 2008., kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 13.679,68 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate 84 mjeseca, kao i da je čl. 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužiteljici nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,82 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica morala pristati odnosno platiti da bi mogla dobiti traženi kredit, te da je tužiteljici s te osnove prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 323,02 EUR (3,82% od iznosa kredita).

Tužiteljica ističe da se radi o tipskom ugovoru otisnutom na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

Navodi da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik nije prethodno upoznao tužiteljicu sa sadržajem te odredbe, već da je tužiteljici bilo ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Ističe i da tuženik nije prezentirao tužiteljici koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita niti je naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena.

Tužiteljica smatra da jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ako treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužiteljica traži utvrditi ništetnost članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 041-50-4777395 od 21. ožujka 2008. godine te naložiti tuženiku da joj vrati naplaćenu jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 323,02 EUR, sa zateznim kamatama od 26.3.2008. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra neosnovanim navode tužiteljice te ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. a da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP, te da je obveza tužiteljice koja iz te odredbe proizlazi određena.

Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, kao i da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije.

Ističe da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, da je ista naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužiteljica birala između ponuđenih joj kredita, kao i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

Navodi da je i dopušteno provođenja testa poštenosti da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovanim smatra navode tužiteljice da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva, kao i da sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

Poziva se na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, kao i da je tužiteljica naknadu platila i na istu nije imala prigovora, te kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora.

Tuženik ističe prigovor zastare, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovi tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak uvećan za zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u otplatni plan (list 11-27 i 49-52 spisa), Ugovor o kreditu, broj: 041-50-4777395 od 21. ožujka 2008. godine (list 29-32 spisa), solemnizaciju ugovora od 21.3.2008. (list 33-34 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 35-45 spisa), potvrdu od 5. lipnja 2023. godine (list 47 spisa), te je saslušana tužiteljica na ročištu održanom 26. svibnja 2025. (list 77-78 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužiteljice kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naknade tužiteljici.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužiteljice u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 041-50-4777395 od 21. ožujka 2008., za iznos kunske protuvrijednosti kredita 13.679,68 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom 7,25% godišnjom i promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama s rokom otplate od 84 mjeseca za namjenu kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tužiteljici ugovoreni iznos kredita umanjen za ugovoreni iznos naknade u visini od 3,82%, odnosno za iznos od 2.433,81 kn/323,02 eur. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li odredba čl. 3. Ugovora ništetna i pripada li tužiteljici pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platila tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

8. Odredbom članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP) važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom članka 96. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Navedena zakonska odredba čl. 96. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

12. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

13. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

14. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Konačno, čl. 102. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Tužiteljica, po zanimanju medicinska sestra sa srednjom stručnom spremom, u svom iskazu je navela da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu 2008. s valutom CHF, a namjena tog kredita bila je kupnja rabljenog osobnog vozila koje joj je bilo potrebno za odlazak i dolazak s posla u Klinici za tumore. Nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta te je vozilo kupljeno predmetnim kreditom koristila isključivo za osobne potrebe.

S obvezom plaćanja ulazne naknade, odnosno troškova obrada kredita, tužiteljica je bila upoznata kada pročitala Ugovor o kreditu prije nego je isti potpisala. Prije toga ta obveza nije joj spomenuta niti se ona o njoj mogla izjasniti. Prvenstveno je primijetila da je ta naknada ugovorena u visokom postotku pa je pitala službenicu zbog čega joj je tolika naknada i može li se nešto u vezi te odredbe mijenjati, na što joj je službenica odgovorila da je to uobičajeno u Ugovorima i da to banka naplaćuje. Tužiteljica je iskazala i da nije zbog toga mogla odustati od kredita odnosno sklapanja Ugovora, jer je vozilo već odabrala i trebao je samo još potpisani Ugovor o kreditu da ga preuzme.

Službenica joj nije objasnila u čemu se sastoje troškovi te ulazne naknade već joj je samo navela da je to trošak koji je inače u ugovorima o kreditu, a o samom postotku visine naknade nije joj ništa rekla.

17. Budući da iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika i da je sa sadržajem Ugovora tužiteljica bila upoznata neposredno prije potpisivanja istog, to plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,82 % iznosa kredita u članku 3. Ugovora o kreditu očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. S obzirom da tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 3. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 96. stavak 4. ZZP, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, to odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 96. stavak 1. ZZP koja je prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP ništetna, pa je u tom smislu osnovan tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke.

19. Pritom valja istaknuti i da nije od utjecaja to što je obvezu plaćanja predmetne naknade tužiteljica uočila prije potpisa Ugovora, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku i tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, ali nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknade, tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

20. Pritom također valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao i da se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

21. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15- dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 323,02 EUR, koji iznos je prema fiksnom tečaju konverzije za eur tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO teku od 26. ožujka 2008., dan nakon što je predmetnu naknadu tužiteljica nesporno platila tuženiku u iznosu od 323,02 EUR.

22. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl.187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

25. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 100 bodova, sastav podneska od 22.1.2025. prema Tbr. 8/1 100 bodova, za pristup na dva ročišta 11.3.2025. i 26.5.2025. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za pristup na ročište 16.4.2025. prema Tbr. 9/5 25 bodova, za pristup na ročište za objavu presude 17.6.2025. prema Tbr. 9/3 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 950,00 eur, uvećano za 25% PDV 237,50 eur, čemu valja pribrojiti trošak sudskih pristojbi na tužbu 53,09 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur, te je tako odmjeren trošak tužiteljici u ukupnom iznosu od 1.293,68 eur.

26. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište 16.4.2025. jer isto nije održano, kao niti trošak sastava podneska od 22.1.2025., jer je u istom samo ponovila navode iz tužbe, pa nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

27. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 17. lipnja 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika