REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-498/2022-140

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CENTINERA RESORT d.o.o. (ranije Wilim Turist d.o.o., ranije Gradine turist d.o.o.), Banjole, Općina Medulin, Indije 1, OIB: 96242668967, zastupanog po punomoćnici Tamari Dolgoš-Kos, odvjetnici iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 16. travnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja Tamare Dolgoš Kos, odvjetnice i Ivane Lubina, zamjenice Općinskog građanskog državnog odvjetnika u Zagrebu, dana 16. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''I Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.123.373,14 eura odnosno 8.464.054,89 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. prosinca 1998. pa do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2013. sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 01. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po referentnoj stopi koju određuje Hrvatska narodna banka uvećanoj za osam postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatnom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.''

II Nalaže se tužitelju CENTINERA RESORT d.o.o., Banjole, Općina Medulin, Indije 1, OIB: 96242668967 naknaditi tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 parnični trošak ovog postupka u iznosu od 202.013,18 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.06.2025. do isplate po godišnjoj stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Trgovačko društvo Gradine turist d.o.o. iz [adresa] (pravni prednik tužitelja Wilim turist d.o.o. iz Banjola) podnijelo je dana dana 19.07.2001. godine tužbu protiv tužene Republike Hrvatske u kojoj navodi da je tužitelj s Vladom RH dana 28.03.1992.g. sklopio Ugovor kojim se obvezao pružati usluge smještaja prognanicima u svojim hotelskim kapacitetima. Istim ugovorom regulirani su i međusobni odnosi ugovornih strana vezani uz cijenu smještaja, te eventualnu štetu u slučaju nastupanja iste. Tužitelj je tijekom korištenja navedenih objekata u turističkom kompleksu Cintinera Banjole pretrpio materijalnu štetu u iznosu od 8.464.054,89 kn, a koja šteta je utvrđena u vanparničnom postupku osiguranja dokaza, temeljem nalaza i mišljenja vještaka koji postupak je vođen pred Općinskim sudom u Puli pod brojem R1- 186/98. Osim navedenog tuženik nije tužitelju u cijelosti plaćao navedene usluge, te s tog osnova tužitelj potražuje od tuženika iznos od 856.600,00 kn, a što predstavlja troškove el. energije, vode i komunalne naknade. Tužitelj je nekoliko puta pokušao mirnim putem naplatiti navedenu štetu obraćajući se raznim državnim institucijama, međutim nigdje nije dobio nikakav konkretan odgovor. Stoga, u tužbi tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 9.322.654,48 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 8.464.054,89 kn od 19.12.1998.g. do isplate, a na iznos od 856.600,00 kn tekućim od 19.02.1999.g. do isplate, sve uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik je na ročištu od dana 15.05.2003.g. dao odgovor na tužbu te navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, potom prigovor zastare potraživanja u cijelosti, te predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka. Osporava se osnov i visina. Ističe da je Ugovor koji se nalazi u prigovoru tužbe vrlo nečitka kopija, no da se može zaključiti da je Vlada RH, Ured za prognanike i izbjeglice zaključila Ugovor s Dom Borcev Nov Cintinera iz Ljubljane, a ne s tužiteljem. Smatra da je nastupila zastara s obzirom da je tužba podnesena 19.07.2001.g., a Ugovor je zaključen 28.03.1992.g.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj navodi da su Dom Borcev Nov Cintinera iz Ljubljane, Hotelijersko turističko podjetje, Ljubljana i Vlada RH zaključili dana 28.03.1992.g. Ugovor kojim se Dom Borcev Nov Cintinera obvezao pružati usluge smještaja prognanicima u svojim hotelijerskim kapacitetima. Dom Borcev Nov Cintinera svoje je potraživanje prema RH zajedno sa svim sporednim pravima ustupio tužitelju. Tužitelj je aktivno legitimiran u ovom sporu kao novi vjerovnik temeljem Ugovora o cesiji od 01.04.2004.g. Tuženik je na ročištu od 15.05.2003.g. istaknuo prigovor zastare obrazlažući isti činjenicom da je Ugovor zaključen 28.03.1992.g., a da je tužba podnesena 19.07.2001.g. i bez preciziranja koje bi to odredbe ZOO-a opravdale prigovor zastare, to tužitelj analizira sve opcije ukazujući na neosnovanost prigovora zastare. Samo sklapanje ugovora ne predstavlja štetan događaj, niti je sklapanjem ugovora navedenog datuma za tužitelja nastupila šteta pa zastarni rok za potraživanje tužitelja prema tuženiku ne teče od dana sklapanja ugovora (što tuženik implicira dovodeći u vezu datum sklapanja ugovora s datumom podnošenja tužbe). Na ovaj ugovor primjenjuju se odredbe o općem zastarnom roku a to je 5 godina, dok se za dio zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete primjenjuje zastarni rok od 3 godine. Tužitelj je priložio fakture iz 1998.g. i 1999.g. iz kojih su jasno vidljivi datumi dospijeća svakog pojedinog potraživanja, pri čemu tužitelj napominje da je od dospijeća svake pojedine fakture do podnošenja tužbe proteklo manje od 3 godine. Šteta na koju se poziva tužitelj posljedica je neispunjavanja ugovornih obveza od strane tuženika u smislu plaćanja cijene usluga preciziranih ugovorom, te naknada materijalne štete koju se tuženik obvezao nadoknaditi Dom Borcev Nov Cintinera, dakle, starom vjerovniku, temeljem čl. 4. Ugovora zaključenog između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske. Obzirom da je tužitelj saznao za štetu 27.07.1998.g. isti je podnio prijedlog za osiguranje dokaza Općinskom sudu u Puli i to u izvanparničnom postupku osiguranja dokaza (predmet R1-1868/98 pri Općinskom sudu u Puli), pa je nesporno da je od dana saznanja tužitelja za štetu pa do podnošenja tužbe (tužba je podnesena 19.07.2001.g.) proteklo manje od 3 godine, pa ni po ovoj osnovi, a u smislu čl. 374. odnosno 376. Zakona o obveznim odnosima, nije nastupila zastara.

4. Tijekom postupka tužitelj navodi da je promijenio tvrtku iz Gradine turist d.o.o u Wilim turist d.o.o., te da se radi o jednoj i istoj pravnoj osobi koja je promijenila naziv.

5. Tijekom postupka tuženik dodaje da ugovorom o cesiji nije naveden pravni osnov potraživanja što je bitan element cesije. Tuženik ujedno navodi da ustupilac nije o ustupu obavijestio dužnika obveze, te tuženik nije niti znao za ustup. Zakon o deviznom poslovanju ne predviđa cesiju kao mogući način namirenja obveze prema inozemstvu, a ugovor o cesiji sklopila je strana pravna osoba, te je tražbina neprenosiva. Tužitelj nije dokazao kakvo je stanje, odnosno vrijednost i godina izgradnje objekata bila prije ulaska prognanika, pa se ne može utvrditi vrijednost i stanje nekretnina i pokretnina u vrijeme izlaska prognanika. Osim toga, kategorizacija hotela i razina turističke ponude prije i prilikom ulaska prognanika je bitno različita i drugačija od nove kategorizacije i višeg standarda. Ističe da tužitelj očito nije vodio računa o svojoj imovini, a što je bio dužan kao dobar gospodar i do danas nije dokazao tko je štetnik. Uredba o statusu prognanika i izbjeglica (NN br. 64/91) ne može biti osnov za naknadu štete od RH. Ona jedino može biti osnov za namirenje troškova smještaja i prehrane prognanika i izbjeglica, što je država i podmirila. Tužena ističe i prigovor ratne štete. Predlaže odbiti tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška tuženici.

6. Također, tuženik dodaje da se iz Ugovora o cesiji sklopljenog između Dom Borcev Cintinero i Gradine turist d.o.o. Banjole eventualno može govoriti o pravnom sljedništvu Wilim turista d.o.o. od Gradine turista d.o.o. i o prijenosu tražbine od jednog na drugog vjerovnika (od Doma Borcev Nov Cintinera d.o.o. Ljubljana na Gradine turist d.o.o. Banjole), a nikako o pravnom sljedništvu od Doma Borcev Nov Cintinera d.o.o. Ljubljana do Wilim turista d.o.o. Tuženik još dodaje da tužitelj nije dokazao vlasništvo, odnosno da je slovenska pravna osoba koja je cesijom ustupila tražbinu tužitelju stekla pravo vlasništva temeljem zakona i međunarodnih ugovora. Tuženik ističe da pod pretpostavkom da postoje kakva oštećenja na objektima, to i nije stvarna šteta, jer ti objekti da bi se proveli svojoj namjeni, morali bi se potpuno građevinski preurediti. Također, sama činjenica da su u hotelima bili smješteni prognanici i izbjeglice nije bila zapreka ustupitelju cesije da na vrijeme oduzme mjere za redovno održavanje, te ne postoji uzročna veza između smještaja izbjeglica i štete za koju tu žitelj tvrdi da mu je nastala, te na strani postupanja tuženika nema protupravnosti. Tužitelj ne naznačuje kada je šteta nastala, a životno je i logično da je vlasnik hotela upoznat sa štetom u trenutku njenog nastanka, te tužena smatra osnovanim istaknuti prigovor zastare. Tužena dodaje da na strani Republike Hrvatske nema protupravnosti radi smještaja izbjeglica i prognanika. Zakon o statusu izbjeglica i prognanika (NN 96/93), a niti Uredba o statusu izbjeglica i prognanika (NN br. 64/91 i 71/92) ne sadrži odredbe temeljem kojih bi za štetu koju učine izbjeglice i prognanici bila odgovorna RH, te nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 164. do 169. ZOO-a koji propisuju kada se i u kojem slučaju odgovara za drugoga. Tako pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi posl.br. Rev-x-673/10 od 15.06.2011.g.

7. Tužitelj tijekom postupka predlaže provođenje građevinskog vještačenja na okolnosti utvrđivanja visine štete na način da se cijene građevinski, obrtničkih, instalaterskih radova i opreme prema troškovniku - procjeni u okviru postupka osiguranja dokaza R1-186/98 pred Općinskim sudom u Puli utvrde komparativnom metodom, prema uobičajenim, odnosno prosječnim cijenama na dan 04.09.1998.g. kada je provedeno očevid u postupku osiguranja dokaza. Tužitelj pojašnjava da je u postupku osiguranja dokaza provedeno građ. vještačenje na okolnost visine štete koju je pretrpio tužitelj, ali zbog proteka vremena, zbog činjenica da stranke nisu zapisnički konstatirale stanje kakvo je bilo u trenutku kada su prognanici ušli u objekt tužitelja i kada su prognanici izašli iz objekta tužitelja, tužitelj predlaže da se provede novo građ. vještačenje, te da se vještak izrazi o visini štete koju je pretrpio tužitelj, ali po današnjim cijenama, sukladno čemu će tužitelj eventualno specificirati tužbeni zahtjev i zahtjev za kamatama. Tužitelj, a očitujući se na navode tuženika o nepostojanju odštetne odgovornosti tuženika u ovom predmetu i sudsku praksu na koju se tuženik poziva, navodi da je ista neprimjenjiva na ovaj slučaj, jer se tuženik Ugovorom, čl. 4. Ugovora, koji je zaključio s prednikom tužitelja obvezao naknaditi tužitelju štetu. Ističe da tužitelj na okolnost u kakvom je stanju bio objekt tužitelja u trenutku kada su u njega useljeni prognanici predlaže saslušati svjedoke i zakonskog zastupnika tužitelja OU.

8. U podnesku od dana 05.02.2014.g. tuženik navodi da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije bio ovlašten podnijeti tužbu radi naknade štete temeljem ugovora o cesiji jer je taj ugovor sklopljen nakon podnošenja tužbe. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe (19. srpnja 2001.g.) tužitelj bi imao eventualno građansko pravno ovlaštenje za podnošenje tužbe samo temeljem izvanugovorne odgovornosti, te ukoliko tužitelj dokaže da su objekti u kojima su bili smješteni prognanici i izbjeglice u njegovom vlasništvu. Međutim, u smislu čl. 154. Zakona o obveznim odnosima pretpostavke za zasnivanje odgovornosti za štetu su postojanje štete, štetnik, oštećenik,uzročno posljedična veza između nastale štete i radnje štetnika i protupravnost, a na strani Republike Hrvatske nema protupravnosti jer su prognanici i izbjeglice bili smješteni zakonito sukladno Uredbi o statusu izbjeglica i prognanika (NN br. 64/91 i 71/92) i Zakonu o statusu prognanika i izbjeglica (NN br. 96/93, 39/95, 128/99), a na što je tužena već ukazala u svom podnesku od dana 07.09.2012.g. Materijalno pravni odnos tužitelja kao cesionara nema tuženiku kao cesusu, bilo bi eventualno nastupilo sklapanjem cesije 01. ožujka 2004.g., odnosno 27. veljače 2004.g. kako to proizlazi iz potvrde o ustupanju Doma Borcev Cintinero d.o.o., a ne podnošenjem tužbe. U konkretnom slučaju tužitelj kao cesionar nema aktivnu legitimaciju u ovoj parnici iz razloga što uz podnesak tužitelja od 25.10.2007.g. priložena preslika ugovora o smještaju prognanika i izbjeglica ima datum 29.03.1993.g., (a isti je datum i u presliku popratnog dopisa telefax poruke), a u čl. 1. Ugovora o cesiji kao i u samoj gore navedenoj potvrdi o ustupanju također je navedeno da se ustupa potraživanje temeljem ugovora od 28.03.1992.g. o pružanju usluga prognanicima i izbjeglicama, te stoga tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom sporu kao novi vjerovnik temeljem navedenog ugovora o cesiji, te nije niti ovlašten tražiti eventualnu štetu po tom osnovu. Nadalje, temeljem ugovora o cesiji na kojem tužitelj temelji tužbu, a koji datira od 28.03.1992.g. nije moglo na tužitelja prijeći pravo na podnošenje tužbe iz razloga što se tužitelj kao cesionar nije prije podnošenja tužbe obratio nadležnom državnom odvjetništvu RH sa zahtjevom za mirno rješenje spora, propisano čl. 118. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 117/03), a koji je stupio na snagu 01.12.2003.g. Na to ukazuje presuda Vrhovnog suda RH br. Rev-1124/06 od 14.03.2007.g. Tužena također ističe da je ustupilac bio dužan obavijestiti dužnika (a ne zakonskog zastupnika) o izvršenom ustupanju, te stoga nije niti izvršena notifikacija jer nema dokaza da je obavijest upućena Uredu za prognanike Vlade RH (pravni stav izrađen u presudi Vrhovnog suda RH, posl.br. Rev-1380/08 od 07.12.2011.g.). Tužena je tijekom postupka i to posebice u podnesku od 08.03.2011.g. isticala da RH ima zakonski temeljem preuzeti posjed objekata svih pravnih osoba koje imaju sjedišta u republikama bivše SFRJ, a temeljem Uredbe o preuzimanju u posjed i korištenje odmarališta, hotela i drugih hotelijersko- turističkih objekata i pokretnina koje su njima nalaze, na kojima pravo raspolaganja, odnosno vlasništva imaju ili ih drže u pojedu poduzeća i druge pravne i fizičke osobe koje imaju sjedište izvan teritorija RH (NN 43/91), te stoga pravna osoba Dom Borcev Cintinero d.o.o. Ljubljana nije moglo uopće koristiti predmetne nekretnine, pa tako nije moglo, ostvariti niti bilo kakav prihod od te imovine, te su svi pravni poslovi u svezi tih nekretnina temeljem čl. 3. navedene Uredbe bili ništavi. Osim navedenog, tužena također ističe da potraživanja temeljem ugovora o cesiji nisu bila prenosiva, dakle niti dopuštena, jer je tuženik imao neposredno zakonsko ovlaštenje za smještaj prognanika i izbjeglica temeljem gore navedene Uredbe, te sukladno prethodno navedenoj Uredbi o statusu izbjeglica i prognanika te Zakona o statusu prognanika i izbjeglica. Tužena ponavlja da nije izvršena primopredaja inventura soba i ostalih prostorija koje su koristili prognanici i izbjeglice, a što iskazuje i svjedok LU, koja je obavljala poslove prihvata i smještaja u Regionalnom uredu u Puli, na raspravi održanoj dana 16.09.2009.g. Tužena napominje da tužitelj također nije dostavio elaborat o procjeni vrijednosti nekretnina u postupku pretvorbe za koje nekretnine tvrdi da su oštećene korištenjem prognanika kao i podatak je li u toj procjeni uključena šteta nastala dolaskom prognanika i izbjeglica, a što je tužena isticala u svom podnesku od 12.02.209.g. Nastavno na taj podnesak tužena također dostavlja dokaz da je kategorizacija hotela i razina turističke ponude kod ulaska prognanika bila različita, odnosno da nije kategorizirana prije 2004.g., dakle nakon izlaska prognanika, a što proizlazi iz samog rješenja o kategorizaciji. Tužbeni zahtjev u djelu koji se odnosi na navode tužitelja da je tužan dužna isplatiti troškove struje, vode i komunalne naknade u cijelosti je neosnovan, jer takva obveza za RH nije utemeljena niti kako na odredbama Zakona o statusu prognanika i izbjeglica, tako niti po osnovu pravnog posla, a tužena pri tom naglašava i odredbu čl. 213. ZOO-a koja propisuje da se ne može tražiti ono što dano na ime izvršenja neke prirodne obveze, moralne ili društvene dužnosti kao što bi to bilo i samo zbrinjavanje i smještaj prognanika i izbjeglica. Stoga se ne može primijeniti pravna osnova na koju se tužitelj u činjeničnim navodima tužbe poziva. U svakom slučaju nastupila je i zastara potraživanja (povremena davanja) u smislu čl. 372. ZOO-a, a podredno u smislu čl. 374. ZOO-a. Sukladno navedenom, tužena smatra da ne postoji pretpostavka protupravnosti na strani RH jer je tužena postupila u skladu sa zakonom, a niti ne može odgovarati za eventualnu štetu koju su izbjeglice i prognanici eventualno učinili samim korištenjem hotela, s obzirom da nisu ni ispunjavani uvjeti iz čl. 164. do 169. Zakona o obveznim odnosima, te su smislu tih navoda dostavlja sudsku praksu Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gžn-2158/13 od 12. studenoga 2013.g.

9. Na ročištu od dana 05.09.2014.g. tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 725.128,41 kn na ime troškova el. energije, vode i komunalne naknade, dok navodi da ostaje kod preostalog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na materijalnu štetu na objektu tužitelja koju su prouzročili prognanici boraveći u njemu, a kojim tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 8.464.054,89 kn sa zateznim kamatama tekućim od 24.12.1998.g. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućima od pravomoćnosti presude pa do isplate. Tužitelj napominje da svoju aktivnu legitimaciju u ovom predmetu ne crpi samo iz ugovora o cesiji, a koji tužitelj osporava, već i iz činjenice da je vlasnik nekretnina na kojima je šteta počinjena, a tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu materijalne štete na svojim nekretninama.

10. Tuženik u podnesku predanom na ročištu od dana 05.09.2014.g. navodi da Dom Borcev Nov Cintinera, Hotelsko turističko podjetje, Ljubljana, a koje se navodi u preslikama Ugovora od 28.03.1993.g. kao ugovorna stranka je bilo socijalističko društveno poduzeće koje nije bilo, a niti je moglo biti vlasnikom objekata u kojima su bili smješteni prognanici i izbjeglice, već je samo bio korisnik društvenog vlasništva. Sporni ugovor (tužena primjećuje da naziv ugovorne stranke nije usklađen s njegovim nazivom iz pečata) nije bio osnov za stjecanje vlasništva već je očigledno sklopljen isključivo radi realizacije zbrinjavanja prognanika i izbjeglica i to isključivo s osnove njihova smještaja. Svako korištenje odmarališta u RH od strane slovenske pravne osobe ili davanja trećima na korištenje bilo bi protivno Uredbi o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju RH (NN 36/91). Dakle, ranije društveno poduzeće Dom Borcev Nov Cintinera, Hotelsko turističko podjetje, Ljubljana, nije vlasnik odmarališta, a kao posredni ili neposredni posrednik nije niti mogao prenijeti prava po drugim pravnim osnovama na treću osobu, jer se to protivi navedenoj Uredbi, a sukladno navedenom nije niti mogao pretrpjeti nikakvu štetu jer nije bio niti mogao biti vlasnik odmarališta. Navedenom Uredbom izrijekom je propisano da se nekretnine pravnih osoba sa sjedištem u [adresa] ne mogu davati niti u zakup niti na korištenje, te posjednik u trenutku sklapanja ugovora nije mogao predmetnu nekretninu koristiti pa tako niti ostvariti bilo kakav prihod od te imovine, a niti je mogao osnovati društvo Republici Hrvatskoj koja bi mogla koristiti te nekretnine jer su svi ti pravni poslovi u svezi tih nekretnina temeljem odredbe čl. 3. navedene Uredbe bili ništavi. Tužena napominje da je tek 23.02.2000.g. stupio na snagu Ugovor između RH i Republike Slovenije o uređenju imovinsko-pravnih odnosa kojim je uređen način i modul stjecanja prava vlasništva na onim nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. Tužena je u tijeku postupka isticala da tražbina temeljem Ugovora (1992.g., 1993.g.) nije prenosiva sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to kako temeljem Zakona tako niti po svojoj naravi. To iz razloga što Dom Borcev Nov Cintinera, Hotelsko turističko podjetje, Ljubljana, kao niti Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o. (tužitelj nije niti dokazao pravno sljedništvo između tih pravnih osoba), nisu mogli raspolagati niti koristiti nekretnine u kojima su bili smješteni prognanici i izbjeglice, a niti je mogao na njima steći vlasništvo prema pozitivnim zakonskim propisima, a niti je dokazano da je na odmaralištima stekao pravo vlasništva sukladno odredbama navedenog Međunarodnog ugovora nakon 23.02.2000.g., te da je stekao pravo korištenja naplatnim pravnim putem. Troškovi smještaja kao i odredbe iz Ugovora o svom sadržaju proizlaze iz osnove vlasništva, a potpisnik ugovora nije vlasnik, te bi prijenosom (cesijom) ugovora narušila svrha radi koje je u govor sklopljen. Iz dokum. koja prileži spisu vidljivo je da su troškovi smještaja plaćeni Gradine turistu d.o.o., a ne potpisniku ugovora koji sadrži obveze smještaja prognanika i izbjeglica od strane posjednika, a ne vlasnika. Navedena tražbina temeljem ugovora je također neprenosiva i po svojoj naravi, jer je usko povezana s osobom vjerovnika koji je bio kao slovenska pravna osoba u statusu posjednika objekta što bi promjenom vjerovnika dovelo do promjene identiteta činidbe. Svrhu sklapanja ugovora treba sagledati u okolnostima koje su dovele do sklapanja takvog neformalnog ugovora u kontekstu ratnih vremena, kada je bilo nužno brzo i učinkovito zbrinuti prognanike i izbjeglice u objekte koji su bili u posjedu strane osobe. Dakle svrha nije bila u stjecanju imovinske koristi, ili raspolaganja s tražbinama koje bi eventualno proizlazile iz osnova vlasništva, a na što korisnik društvenog vlasništva nije mogao imati zakonsko ovlaštenje. Tužena opetovano ističe da bi za vrijeme legitimnog boravka prognanika neovisno o činjenici tko koristi objekte, radi amortizacije po prirodi stvari, kao i radi usklađivanja novih kategorizacija turističkih objekata koji su bitno različite od kategorija koje su važile prije smještaja prognanika, bilo potrebno njihovo kompletno preuređenje da bi bili u funkciji komercijalnog turizma. Naime, nekadašnja radnička odmarališta prema Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti, odnosno prema propisima donesenim na temelju tog Zakona nisu ispunjavali uvjete za obavljanje komercijalnog turizma niti su ti objekti ispunjavali uvjete za kategorizaciju. Opće je poznato da objekti u smislu građevina i instalacija s protekom vremenom propadaju, a tužitelj nije dokazao je li i kada postao vlasnikom, a vlasnik kao dobar gospodar je bio u obvezi održavati te objekte, te voditi brigu o načinu korištenja objekata od strane osoba koje su u njima bile smještene, pa ako se objekt koristio suprotno njegovoj svrsi, pokrenuti eventualne postupke protiv osoba koja su to činile i time izazvale oštećenja koja bi se smatrala oštećenjima izvan redovne uporabe objekata. Ukoliko je tužitelj vlasnik, u cilju zaštite vlasništva bile su mu na raspolaganju i pravna sredstva priznata pozitivnim pravom između ostalog pravovremenog poduzimanja mjera za redovno održavanje, te ostalih popravaka. Tužena također navodi da ne postoji dokum. kojom bi se potvrdila u kakvom su stanju bili ti objekti, a tužitelja nije ništa sprječavalo da poduzima potrebne radnje radi njihovog redovnog održavanja, a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-1046/06 od 07.12.2006.g., te Županijski sud u Zagrebu Gžn-3290/07 od 24.06.2008.g. Tuženi zahtjev u dijelu koji se odnosi na navode tužitelja da je tužena dužan isplatiti troškove struje, vode i komunalne naknade u cijelosti je neosnovan, jer takva obveza za RH nije utemeljena niti kako na odredbama Zakona o statusu prognanika i izbjeglica, tako niti po osnovu pravnog posla, a sukladno odredbi l. 378. ZOO-a nastupila je i zastara jer potraživanje naknade za isporučenu električnu struju i vodu zastarijeva za jednu godinu. Tužitelj također nije niti dokazao da je te troškove i platio. Sukladno navedenom, tužena smatra da ne postoji pretpostavka protupravnosti na strani RH jer je tužena postupila u skladu sa zakonom, a niti ne može odgovarati za eventualnu štetu koju su izbjeglice i prognanici eventualno učinili samim korištenjem hotela, s obzirom da nisu ni ispunjeni uvjeti iz čl. 164. do 169. Zakona o obveznim odnosima.

11. Očitujući se na gore citirani podnesak tuženika od dana 05.09.2014.g., tužitelj navodi da se tuženik u svom podnesku referira na Uredbu o zabrani raspolaganja nekretninom na teritoriju RG (NN 36/91). Predmetnom se uredbom zabranjuje raspolaganje i opterećenje nekretnina na teritoriju RH koje su u vlasništvu, na korištenju ili upravljanju organa ili institucija federacije, republika i pokrajina Kosova i Vojvodine, a predmetna se zabrana odnosi na "poduzeća i druge pravne osobe sa sjedištem izvan RH." Na ročištu održanom dana 05.09.2014.g. zakonski zastupnik tužitelja naveo je slijedeće: Općina Pula, vlasnik nekretnina u turističkom naselju Cintinera, sklopila je s tvrtkom Gradine inženjering d.d. 1995.g. Ugovor o zamjeni nekretnina kojim je Gradine inženjering d.d. stekao vlasništvo na nekretninama na kojima se nalaze turistički objekti, a predmetne su nekretnine unesene u temeljni kapital tužitelja čija tvrtka sada glasi Wilim turist d.o.o. Godine 1995. Gradine inženjering d.d. kupile su tvrtku Dom Borcev Nov Cintinera iz Ljubljane u time je to društvo postalo društvo u vlasništvu hrvatskog subjekta. Navedenom uredbom nije zabranjena prodaja - raspolaganje udjelima u trgovačkom društvu. Svi imovinskopravni, dakle i vlasnički odnosi uređeni su u skladu s važećim zakonima i drugim propisima RH tako da su prvo kupljeni udjeli u društvu Dom Borcev NOV Cintinera ugovorom od 27.12.1994.g., a nakon toga sklopljen ugovor o zamjeni nekretnina s Općinom Pula o zamjeni od 28.03.1995.g. Ugovor o cesiji relativno je bitan kao pravna osnova potraživanja ovdje tužitelja obzirom da isti potražuju naknadu štete i kao vlasnik objekata na kojima je šteta počinjena. Primjedbe tuženika da je tužitelj kao vlasnik i dobar gospodar trebao održavati predmetne objekte kontradiktorni su u nekoliko pravaca: a) prestaje li tuženik tom primjedbom osporavati tužitelju da je vlasnik predmetnih objekata i b) šteta na predmetnim objektima nije posljedica propusta vlasnika da održava predmetne objekte niti redovne uporabe objekata u skladu s njihovom svrhom, obzirom da je objekt vraćen tužitelju u potpuno devastiranom stanju koje nije posljedica redovne uporabe i koje nije omogućavalo privođenje tih objekata njihovoj primarnoj (turističkoj) svrsi bez opsežne adaptacije i investicije. Prognanici i izbjeglice bili su smješteni u turističkom kompleksu koji je zadovoljavao sve smještajne standarde, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno (a navodi podneska od 04.09.2014.g. upućuju na to) postavlja se pitanje zašto je zaključio ugovor sa svrhom smještaja izbjeglica i prognanika u tim objektima i uredno plaćao za njihov smještaj - dakle govorimo o ugovoru koji je u potpunosti konzumiran.

12. U podnesku od dana 12.05.2015.g. tuženik navodi da tužena u spis dostavlja izviješće Centra za rekonstruiranje i prodaju - CERP, klasa: 940-01/12- 05/806 od 04.09.2014.g. u prilogu kojega je rješenje FHP-a, klasa: 943-01/96-01/1146 od 05.06.1996.g., dopunsko rješenje, klasa: UP/I-943-01/01-02/9 od 16.10.2001.g. s izvješćem o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije od studenoga 2003.g. iz kojeg je razvidno da poduzeće pod tvrtkom Gradina turist d.o.o., kao i Vilim turist d.o.o. [adresa], nisu provela postupak pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94 i 9/95). Iz gore navedene dokum. proizlazi da trgovačko društvo (tužitelj) nije iskazalo u procijenjenoj vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe potraživanje s naslova naknade štete koje je predmetom ovog spora, te se takva aktiva temeljem č. 47. Zakona o privatizaciji prenosi hrvatskom fondu za privatizaciju (sada CERP). Stoga tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Takav pravni stav izražen je i u presude Vrhovnog suda RH, broj Rev-977/2004 od 01.12.2004.g. Tužena opetovano ističe da bi za vrijeme legitimnog boravka prognanika neovisno o činjenici tko koristi objekte, radi amortizacije po prirodi stvari, kao i radi usklađivanja novih kategorizacija turističkih objekata koji su bitno različite od kategorija koje su važile prije smještaja prognanika, bilo potrebno njihovo kompletno preuređenje da bi bili u funkciji komercijalnog turizma. Naime, nekadašnja radnička odmarališta prema Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti, odnosno prema propisima donesenim na temelju tog Zakona nisu ispunjavale uvjete za obavljanje komercijalnog turizma niti su ti objekti ispunjavali uvjete za kategorizaciju. Opće je poznato da objekti u smislu građevina i instalacija s protekom vremena propadaju, a tužitelj ako je postao vlasnikom 1994.g. (na str. 28. gore navedenog izviješća o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije navedeno je da poduzeće Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o. u tijeku revizije pretvorbe i privatizacije od 2003.g. vodio sudski spor s pravnim prednikom tužitelja) kao vlasnik i dobar gospodar bio je u obvezi održavati te objekte, a iz iskaza saslušanih svjedoka može se zaključiti da je imao ili trebao imati saznanja o eventualnoj šteti, pa ako se objekt koristio suprotno njegovoj svrsi, pokrenuti eventualne postupke protiv osoba koje su to činile i time izazvale oštećenja koja bi se smatrala oštećenjima izvan redovne uporabe objekata. Ukoliko je tužitelj vlasnik, u cilju zaštite vlasništva bile su mu na raspolaganju i ravna sredstva priznata pozitivnim pravom između ostalog pravovremenog poduzimanja mjera za redovno održavanje, te ostalih popravaka. Iz dosadašnjeg tijeka postupka razvidno je da ne postoji dokum. kojom bi se potvrdila u kakvom su stanju bili ti objekti, a tužitelja nije ništa sprječavalo da poduzima potrebne radnje radi njihovog redovnog održavanja, a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-1046/06 od 07.12.2006.g., te Županijski sud u Zagrebu Gžn-3290/07 od 24.06.2008.g. Sukladno navedenom, tužena smatra da ne postoji pretpostavka protupravnosti na strani RH jer je tužena postupila u skladu sa zakonom, a niti ne može odgovarati za eventualnu štetu koju su izbjeglice i prognanici eventualno učinili smamim korištenjem hotela, s obzirom da nisu ni ispunjeni uvjeti iz čl. 164. do 169. Zakona o obveznim odnosima.

13. Očitujući se na podnesak tuženika od dana 12.05.2015.g. tužitelj navodi da ukazuje na činjenicu da isti nikada nije bio društveno poduzeće (osnovan je 07.10.1996.g.) pa nije bio niti dužan provoditi postupak pretvorbe i privatizacije. Nije jasno što tuženik misli pod navodom da cit "… trgovačko društvo (tužitelj) nije iskazalo u procijenjenoj vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe potraživanja s naslova naknade štete koje je predmetom ovog spora…". Šteta je utvrđena u postupku osiguranja dokaza 1998.g., a tužba je podnesena 2001.g. Nejasno je zašto tuženik misli da je tužitelj bio dužan provesti postupak pretvorbe i privatizacije, obzirom da isti nikada nije bio društveno poduzeće, već je kao društvo s ograničenom odgovornošću osnovan 1996.g., te kako bi se u opće u postupku pretvorbe i privatizacije u procijenjenoj vrijednosti društvenog kapitala moglo iskazati potraživanje s naslova naknade štete koje je utvrđeno najranije 1998.g. Iz tuženikovih navoda, odnosno tuženikove interpretacije dokaza koje prilaže u spis razvidno je da tužitelj ne razlikuje složeno poduzeće Gradine za inženjering odnosno Gradine inženjering d.d. [adresa] od Gradine turist d.o.o. (danas Wilim turist d.o.o.). Tužitelj ukazuje na činjenicu da se ne radi o istom pravnom subjektu. Gradine inženjering d.d. [adresa] dioničko je društvo upisano u sudski registar po provedenom postupku pretvorbe nad složenim poduzećem Gradine za inženjering. Općina Medulin (u podnesku od 03. listopada 2014.g., u trećem pasusu, omaškom navedena kao Općina Pula, koju omašku tužitelj ispravlja i naznačuje ugovornu stranu kao Općinu Medulin) i Gradine inženjering d.d. [adresa] (dakle, jedan od osnivača tužitelja) sklopili su dana 28.03.1995.g. ugovor o zamjeni nekretnina. Predmet zamjene bile su i nekretnine koje su kasnije unesene u temeljni kapital tužitelja. Ugovor o zamjeni dostavljen je uz podnesak od 02.10.2014.g., no tužitelj ga ponovno dostavlja u spis. U odnosu na predmetne nekretnine, a koje su stečene naplatnim pravnim poslom (ugovorom o zamjeni nekretnina) Gradine inženjering d.d. [adresa] nije bio dužan provesti postupak pretvorbe obzirom da predmetnu imovinu nije stekao prije pretvorbe, već nakon provedene pretvorbe, kao dioničko društvo. Gradine inženjering d.d. [adresa] i Gradine Marketing p.o. Puča zaključili su dna 07.10.1996.g. društveni ugovor kojim ugovorne stranke, u laganjem sredstava osnivaju trgovačko društvo u statusnom obliku društva s ograničenom odgovornošću. Tako je osnovan tužitelj Gradine turist d.o.o., koji je kasnije promijenio tvrtku u Wilim turist d.o.o. Nekretnine koje su bile predmetom zamjene po Ugovoru od 28.03.1995.g. unesene su u temeljni kapital tužitelja, a što je razvidno iz čl. 5. Društvenog ugovora od 08.10.1996.g. Društveni ugovor od 07.10.1996.g. predan je u spis uz podnesak od 02.10.2014.g. U temeljni kapital osnivača Gradine inženjering d.d. unio je nekretnine koje su stečene naplatnim pravnim poslom 1995.g. pa je nejasno kako tužitelj, uzimajući u obzir zakonski okvir postupanja, očekuje da tužitelj, koji nikada nije bio poduzeće, provede postupak pretvorbe iskazujući u procijenjenoj vrijednosti imovinu stečenu naplatnim pravnim poslom 1995.g. ili potraživanje utvrđeno 1998.g. Ugovorom o kupoprodaji poduzeća od 27.12.1994.g. Gradine inženjering d.d. kupio je Dom Borcev Cintinera d.o.o. iz Ljubljane čime je to društvo postalo društvo u vlasništvu hrvatskog subjekta. Obzirom da su nekretnine na kojim je počinjena šteta postali vlasništvo tužitelja (unošenjem nekretnina u temeljni kapital tužitelja 07.10.1996.g.), to se aktivna legitimacija tužitelja za pravo na naknadu štete temelji na činjenici realizacije prava vlasništva te ugovoru o cesiji sklopljenim s Dom Borcev Cintinera d.o.o. iz Ljubljane. Spor koji je Dom Borcev Nov Cintinera vodio s Gradine inženjeringom d.d. [adresa] nema veze s ovim postupkom, obzirom da se radi o sporu bivših članova društva Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o. s pravnim prednikom tužitelja o poslovnim udjelima u trgovačkom društvu Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o. Prigovori tuženika usmjereni na osporavanje kategorizacije nebitni su za ovaj spor. Naime, pitanje kategorizacije (čijim zahtjevima tužitelj odgovara u postupnosti) ne utječe na činjenicu da je šteta počinjena i da tužitelj, kao oštećenik i vlasnik oštećenih objekata, ima pravo na naknadu štete. Tuženik tvrdi, osporavajući pravo na naknadu štete, da predmetni objekti nisu ispunjavali uvjete za obavljanje komercijalnog turizma te da nisu ispunjavali uvjete za kategorizaciju. Toj tvrdnji ne prileže dokazi niti oh predlaže. Postavlja se pitanje bili tuženik, kada bi prihvatio da se radi o objektima koji su imali uvjete za obavljanje komercijalnog turizma i koji su ispunjavali uvjete za kategorizaciju, priznao pravo na naknadu štete. Tvrdnja tuženika da bi cit. "za vrijeme legitimnog boravka prognanika neovisno o činjenica tko koristi objekte, radi amortizacije po prirodi stvari, kao i radi usklađivanja novih kategorizacija turističkih objekata koji su bitno različite od kategorija koje su važile prije smještaja prognanika, bilo potrebno njihovo kompletno preuređenje da bi bili u funkciji komercijalnog turizma" zapravo znači da tuženik misli kako je potpuna devastacija objekata, zapravo, nevažna jer bi tužitelj ionako morao prionuti kompletnom preuređenju. Stoga tužitelj ove navode smatra bespredmetnima obzirom na predmet spora te predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova prema troškovniku.

14. Također, tužitelj dodaje da u ovom postupku potražuje naknadu materijalne štete koju su prouzročili prognanici boraveći u objektima tužitelja temeljem ugovora sklopljenog između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade RH. Temeljem rješenja Općinskog suda u Puli br. R1-16/98 od 27.07.1998.g. u postupku osiguranja dokaza po prijedlogu Gradine turista d.o.o. određeno je vještačenje objekata i okoliša turističkog kompleksa "Cintinera" u Banjolama zbog materijalne štete koju su počinili prognanici boraveći u predmetnim objektima, te je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđen ukupni iznos štete u objektima turističkog naselja u iznosu od 2.263.116,28 DEM odnosno 8.464.054,89 kn prema srednjem tečaju DEM tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan 19.12.1998.g., a što ujedno predstavlja i iznos naknade štete koju tužitelj potražuje u ovoj pravnoj stvari. Predmet vještačenja bile su zgrade i okoliš turističkog kompleksa "Cintinera" u Banjolama i to:

1. Paviljon D1 (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]),

2. Paviljon D2 (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]),

3. Paviljon D3 (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]),

4. Paviljon A (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]),

5. Montažne drvene kućice (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) i

6. Okoliš turističkog kompleksa. U postupku osiguranja, na dan uviđaja 04.09.1998.g. utvrđeno je da su u Depandansi D1 u spavaćim sobama zidovi prljavi i oštećeni od vlage i udaraca, stropovi oštećeni od procurivanja i kuhanja u sobi, da su tapisoni oštećeni ili odneseni, da su stolarija i oprema oštećeni i/ili odneseni, da su radijatori skinuti i/ili oštećeni,utičnice i rasvjetna tijela skinuti i/ili oštećeni, a elektrovodi oštećeni ukopčavanjem velikog broja grijalica, da su u kupaonicama oštećene keramičke pločice na podovima i zidovima, da je strop oštećen od procurivanja, da je stolarija oštećena, a sanitarna oprema oštećena i/ili odnesena, da je kanalizaciona instalacija uništena solnom kiselinom te da su utičnice i rasvjetna tijela skinuti i oštećeni, da su hodnici i stubište izgrebeni i zaprljani, da je na stepenicama otpala obloga s gazišta, da su oštećena ulazna vrata i dovratnici te da su oštećen instalacije i rasvjetna tijela u hodnicima. Procjenom neophodnih radova za sanaciju nastalih oštećenja odnosno dovođenja u prvobitno stanje utvrđeno je da za Depandansi D1 to iznosi 607.389,40 DEM (2.271.636,35 kn). Na dan uviđaja 04.09.1998.g. na Depandansu D2 utvrđeno je da su zidovi spavaćih soba prljavi, oštećeni od vlage i udaraca, da su stropovi oštećeni od procurivanja i kuhanja u sobi, da su podovi i tapisoni oštećeni, da je stolarija oštećena, a na ogradi na balkonu razbijena, da je oprema oštećena i/ili odnesena, da su radijatori skinuti i/ili oštećeni, da su utičnice i rasvjetna tijela skinuti i/ili oštećeni, a elektrovodi oštećeni ukopčavanjem velikog broja grijalica, da su u kupaonicama oštećene keramičke pločice na podovima i zidovima, da je strop oštećen od procurivanja, da je stolarija oštećena, a sanitarna oprema oštećena i/ili odnesena, da je kanalizaciona instalacija uništena solnom kiselinom te da su utičnice i rasvjetna tijela skinuti i oštećeni, da su zidovi u hodnicima, na stubištu i u TV salonu izgrebeni, prljavi, da je na stepenicama otpala obloga s gazišta, da je bravarija oštećena, da su stakla razbijena, da je u bifeu kraj bazena oštećen točionik s pripadajućim namještajem te da je oštećeno filtersko postrojavanje bazena. Procjenom neophodnih radova za sanaciju nastalih oštećenja odnosno dovođenja u prvobitno stanje utvrđeno je da je za Depandansu D2 to iznosi 675.563,40 DEM (2.526.607,11 kn). Na dan uviđaja 04.09.1998.g. utvrđeno je da su zidovi spavaćih soba prljavi, oštećeni od vlage i udaraca, da su stropovi oštećeni od procurivanja i kuhanja u sobi, da je tapison oštećeni ili odnesen, da je stolarija oštećena i/ili odnesena, da je oprema oštećena i/ili odnesena, da su radijatori skinuti i/ili oštećeni, da su utičnice i rasvjetna tijela skinuti i/ili oštećeni, a elektrovodi oštećeni ukopčavanjem velikog broja grijalica, da su u kupaonicama oštećene keramičke pločice na podovima i zidovima, da je strop oštećen od procurivanja, da je stolarija oštećena, a sanitarna oprema oštećena i/ili odnesena, da je kanalizaciona instalacija uništena solnom kiselinom te da su utičnice i rasvjetna tijela skinuti i oštećeni, da su zidovi u hodnicima, na stubištu kuglane i pizzerii izgrebeni i zaprljani, da je na stepenicama otpala obloga s gazišta, da u ulazna vrata, naročito dovratnici, oštećeni, rasvjetna tijela u hodnicima razbijena, automatika kuglane potpuno uništena te da je uslijed procurivanja oštećena tehnološka oprema u pizzerii. Ukupna procjena neophodnih radova za Depandansu D3 iznosi 665.587,88 DEM (2.488.924,67 kn).Uviđajem 04.09.1998.g. utvrđeno je da je Paviljon A u potpunosti devastiran, da je razbijena i demontirana stolarija, da su podovi uništeni, da nema opreme niti sanitarija slijedom čega je procjenom neophodnih radova za sanaciju nastalih oštećenja utvrđeno da za Paviljon A to iznosi 229.526,00 DEM (858.427,24 kn). Uviđajem na dan 04.09.1998.g. utvrđeno je da su montažne kućice potpuno devastirane, da je razbijena i demontirana stolarija, da su podovi i oprema uništeni, a sanitarije nema. Procjenom je utvrđeno da ukupna cijena neophodnih radova za sanaciju nastalih oštećenja iznosi 67.200,00 DEM (251.328,00 kn). Uviđajem na dan 04.09.1998.g. utvrđeno je stanje okoliša turističkog kompleksa pri čemu je utvrđeno da su klupe za sjedenje uz pješačku stazu razbijene, kandelabri javne rasvjete također razbijeni, a tuševi za kupače devastirani. Procjenom je utvrđeno da ukupna cijena neophodnih radova za sanaciju nastalih oštećenja iznosi 17.950,00 DEM (67.133,00 kn). Dakle, tražbina tužitelja u ovoj pravnoj stvari predstavlja ukupni iznos naknade materijalne štete u iznosu od 8.464.054,89 kn koji se odnosi na vrijednost oštećenih i/ili otuđenih stvari u objektima turističkog kompleksa i pripadajućem okolišu, a koji su utvrđeni vještačenjem u postupku osiguranja dokaza br. R1-186/98 koji prileži ovom spisu. Tužitelj spisu prilaže "Cjenik nekretnina - Odmarališni dom [adresa] i [adresa]" od 24.10.1992.g. izrađen po ing. Pavelu Okornu, sudskom vještaku za građevinsku, zanatsku (obrtničku) djelatnost i zaštitu na radu, a da ukupna vrijednost objekata iznosi 5.148.337,22 DEM. Tužitelj predlaže očitovanje Istarske županije - Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjek za prostorno uređenje i gradnju Pula klasa: 361- 01/10-01/193 ur. br. 2163/1-18-06/1-10-2 od 30.07.2010.g. kojim se naslov očituje o rješenju o uporabi izgrađenog objekta, a u kojem se navodi kako je za objekte izgrađene temeljem građ. dozvole br.: 06-II/1-UP/I-97/1-1978 od 27.01.1978.g. izdano rješenje o uporabi izgrađenog objekta br.: 06-II2-UP/I-1097/78 od 22.11.1978.g., te da je za projekte koji su sastavni dio predmetne građ. dozvole utvrđeno da su objekti osim za smještaj (turizam) predviđeni i za ugostiteljstvo i trgovinu. Tužitelj također prilaže dozvolu za u potrebu klasa: 362-02/88-02/12 ur. br. UP/I-2168-06-2-88-5 od 28.10.1988.g. izdanu od strane Općine Pula, općinskog komiteta za urbanističke, građevinske, stambene i komunalne djelatnosti iz koje je razvidno da su ispunjeni uvjeti stabilnosti i uporabnosti objekta. U svojim prigovorima tuženik dopušta mogućnost da su objekti već bili devastirani prije nego su prognanici temeljem ugovora s Vladom RH smješteni u taj turistički kompleks. Ova životno nelogična insinuacija upućuje na zaključak kako je Vlada RH smjestila prognanike u devastirane objekte lišene sanitarne opreme, s kanalizacijskim instalacijama uništenim solnom kiselinom, s posve uništenim instalacijama, bez rasvjetnih tijela, bez radijatora, dakle, u uvjetima koji nisu bili dostatnih za dostojanstvo o život ljudi kojima je trebala svaka pomoć. Ove apsurdne tvrdnje opovrgavaju i svjedokinje NU i LU koje su ispred Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice utvrdile da je hotel zadovoljavao sve uvjete, da je isti bio u jako dobrom stanu, te da se obratio pazilo se da uvjeti budu dobri iz razloga što su u hotelu trebali biti smješteni prognanici iz Vukovara za koje nije dolazilo u obzir da budu smješteni u neke derutne objekte. Iz priloženih nalaza i mišljenja vještaka iz postupka osiguranja dokaza razvidno je da je kod svih procjena uzeta u obzir starost objekta, vrijeme opremanja i amortizacija, te da je šteta izražena u cijenama u vrijeme utvrđenja i procjene štete. Tužitelj također prilaže presliku Procjene nekretnina odmarališta Cintinera u Banjolama iz studenoga 1993.g. koju je izradio MU, dipl. ing. arh. Tužitelj pri tom ukazuje na činjenicu da su svi objekti u međuvremenu obnovljeni i da se koriste u turističke i ugostiteljske svrhe, no tužitelj potražuje naknadu štete samo one štete koja je utvrđena na dan 04.09.1998.g.

15. U tužbenom zahtjevu od dana 16.12.2015.g. (list 553 spisa) tužitelj predlaže donošenje slijedeće presude: "Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 8.464.054,89 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. prosinca 1998.g. pa do 31.12.207.g., a od 01.01.2008.g. pa do 30. lipnja 2013.g. sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 01. srpnja 2013.g. do 31. srpnja 2015.g. po referentnoj stopi koju određuje Hrvatska narodna banka uvećanoj za osam postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena kao i troškova ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude."

16. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja postavljenom od dana 16.12.2015., predložio je isti odbiti u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

17. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 06.10.2021. posl. br. Rev- x 1023/2016-2 ukinute su presuda Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-471/16 od 06.05.2016. i presuda ovoga suda posl. br. P-7974/01 od 15.01.2016. (kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 8.464.054,89 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24.12.1998. do isplate, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak), te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

18. U ponovnom postupku, tuženik u podnesku od 07.03.2022. u bitnome navodi da cijelosti ostaje kod svih dosadašnjih navoda. Polazeći od stajališta Vrhovnog suda da sudovi trebaju cijeniti prigovor neadekvatnosti ugovora o cesiji i s tim u svezi pitanje aktivne legitimacije, kao i prigovora zastare tužena ističe kako slijedi. Tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije bio ovlašten podnijeti tužbu radi naknade štete temeljem ugovora o cesiji jer je taj ugovor sklopljen nakon podnošenja tužbe. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe (19. srpnja 2001.), tužitelj bi imao eventualno građansko pravno ovlaštenje za podnošenje tužbe samo temeljem izvanugovorne odgovornosti, te ukoliko tužitelj dokaže da su objekti u kojima su bili smješteni prognanici i izbjeglice u njegovom vlasništvu. Međutim, u smislu članka 154. Zakona o obveznim odnosima pretpostavke za zasnivanje odgovornosti za štetu su postojanje štete, štetnik, oštećenik, uzročno posljedična veza između nastale štete i radnje štetnika i protupravnost, a na strani Republike Hrvatske nema protupravnosti jer su prognanici i izbjeglice bili smješteni zakonito sukladno Uredbi o statusu izbjeglica i prognanika (Narodne novine broj 64/91 i 71/92) i Zakonu o statusu prognanika i izbjeglica (Narodne novine broj 96/93, 39/95, 128/99), a na što je tužena već ukazala u svom podnesku od 7. rujna 2012. Materijalno pravni odnos tužitelja kao cesionara prema tuženiku kao cesusu, bilo bi eventualno nastupilo sklapanjem cesije 1. ožujka 2004., odnosno 27. veljače 2004. kako to proizlazi iz potvrde o ustupanju Doma borcev Cintinero d.o.o., a ne podnošenjem tužbe. Tužena je u svom podnesku od 3. veljače 2014. isticala da tužitelj kao cesionar nema aktivnu legitimaciju u ovoj parnici iz razloga što uz podnesak tužitelja od 25. listopada 2007., priložena preslika ugovora o smještaju prognanika i izbjeglica ima datum 29. ožujka 1993. godine, (a isti je datum i u presliku popratnog dopisa telefax poruke), a u članku 1. Ugovora o cesiji kao i u samoj gore navedenoj potvrdi o ustupanju također je navedeno da se ustupa potraživanje temeljem ugovora od 28. ožujka 1992. o pružanju usluga prognanicima i izbjeglicama, te stoga tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom sporu kao novi vjerovnik temeljem navedenog ugovora o cesiji, te nije niti ovlašten tražiti eventualnu štetu po tom osnovu. Osim navedenog potraživanja temeljem ugovora o cesiji nisu bila prenosiva, dakle niti dopuštena, jer je tuženik imao neposredno zakonsko ovlaštenje za smještaj prognanika i izbjeglica temeljem Uredbe o statusu izbjeglica i prognanika (NN broj 64/91 i 71/92) i Zakona o statusu prognanika i izbjeglica (NN broj 96/93, 39/95, 128/99).

19. Tuženik nadalje dodaje da postoji razlika između ugovora o cesiji i prijenosa ugovora. Razlika između cesije i prijenosa ugovora ogleda se u predmetu prijenosa. Cesijom se sa cedenta na cesionara prenosi tražbina, a prijenosom ugovora prenosi se cjelokupni ugovoreni položaj dotadašnje ugovorne strane, što obuhvaća sva prava i obveze koji joj pripadaju, ali uz obveznu suglasnost druge ugovorne strane, a u konkretnom slučaju ta suglasnost nije dana. (vidi komentar: Ugovor o cesiji mr.sc. RU – Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – 2005.). S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o cesiji, njome se ne prenosi strukturalno nepromijenjen cjelokupni pravni položaj predmeta, te se u ovom slučaju radi o izvanugovornoj, a nikako ne ugovornoj odgovornosti za eventualnu štetu. Dakle, eventualna šteta nije nastala nikakvom štetnom radnjom tužene, već je eventualno uzrokovana od strane prognanika i izbjeglica. Odredbama članka 164. do 169. Zakona o obveznim odnosima taksativno su navedeni razlozi odgovornosti za drugoga, a niti Uredba o statusu izbjeglica i prognanika (NN broj 64/91 i 71/92), niti Zakon o statusu prognanika i izbjeglica ne sadrže odredbe temeljem kojih bi za štetu koju učine prognanici i izbjeglice odgovarala tužena, te tužena ponovo ističe da je takav stav sadržan i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/10 od 15. lipnja 2012., kao i u istovrsnoj pravnoj stvari u presudi Županijskog suda u Zagrebu Gžn-2158/13 od 12. studenog 2013., a koji je tužena priložila uz podnesak od 3. prosinca 2014.

20. Tuženik je u tijeku postupka istaknuo prigovor zastare, a institut zastare naknade štete određen je člankom 376. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91). Zastarni rokovi određeni su zakonom i ne mogu se mijenjati voljom stranaka. Stranke eventualno početak tijeka zastare za neko potraživanje mogu definirati ugovorom i u tom slučaju zastara može početi teći prije isteka roka određenog ugovorom, ali kako takav ugovor nije potpisan, u konkretnom slučaju primjenjuju se opća pravila o zastarijevanju, što znači subjektivno saznanje za štetu i za štetnika (članak 376. stavak 1. ZOO-a), a pravni prednik tužitelja imao je i mogao imati saznanja i prije izlaska prognanika i izbjeglica iz odmarališta, a najkasnije 1995. godine kada je kupio nekretnine, a kako je tužba podnesena 19. srpnja 2001., protekao je apsolutni zastarni rok od pet godina iz članka 376. stavka 2. ZOO-a. Nadalje, temeljem ugovora o cesiji na kojem tužitelj temelji tužbu, a koji datira od 28. ožujka 1992., nije moglo na tužitelja prijeći pravo na podnošenje tužbe iz razloga što se tužitelj kao cesionar nije prije podnošenja tužbe obratio nadležnom državnom odvjetništvu RH sa zahtjevom za mirno rješenje spora, propisano člankom 118.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 117/03), a koji je stupio na snagu 1. prosinca 2003. Na to ukazuje presuda Vrhovnog suda RH, Rev-1124/06 od 14. ožujka 2007. Tužena također ističe da je ustupilac bio dužan obavijestiti dužnika (a ne zakonskog zastupnika) o izvršenom ustupanju, te stoga nije niti izvršena notifikacija jer nema dokaza da je obavijest upućen Uredu za prognanike Vlade RH (pravni stav izražen u presudi Vrhovnog suda RH, Rev-1380/08 od 7. prosinca 2011.).

21. Tužena je tijekom postupka i to posebice u podnesku od 8. ožujka 2011. isticala da Republika Hrvatska ima zakonski temelj preuzeti posjed objekata svih pravnih osoba koje imaju sjedišta u republikama bivše SFRJ, a temeljem Uredbe o preuzimanju u posjed i korištenje odmarališta, hotela i drugih hotelsko-turističkih objekata i pokretnina koje se u njima nalaze, na kojima pravo raspolaganja odnosno vlasništva imaju ili ih drže u posjedu poduzeća i druge pravne i fizičke osobe koje imaju sjedište izvan teritorija Republike Hrvatske (Narodne novine broj 43/91), te stoga pravna osoba Dom borcev Cintinero d.o.o. Ljubljana nije moglo uopće koristiti predmetne nekretnine, pa tako nije moglo, ostvariti niti bilo kakav prihod od te imovine, te su svi pravni poslovi u svezi tih nekretnina temeljem članka 3. navedene Uredbe bili ništavni. Osim navedenog, tužena također ističe da potraživanja temeljem ugovora o cesiji nisu bila prenosiva, dakle niti dopuštena, jer je tuženik imao neposredno zakonsko ovlaštenje za smještaj prognanika i izbjeglica temeljem gore navedene Uredbe, te sukladno prethodno navedenoj Uredbi o statusu izbjeglica i prognanika te Zakona o statusu prognanika i izbjeglica. Tužitelj kao vlasnik i dobar gospodar bio je u obvezi da poduzima mjere za redovno održavanje objekta i sprječavati nastavak daljnje štete (sudska praksa sadržana u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1046/06 od 7. prosinca 2006.), te je na taj način propuštanjem doprinio nastaloj eventualnoj šteti. U konkretnom slučaju nesporno je (a to proizlazi iz samog iskaza direktora tužitelja danog na raspravi 5. rujna 2014.) da su odmarališta ostala u posjedu hotelske kuće (Cintinera d.o.o. Banjole) koja je pružala usluge smještaja i prehrane, te su imali saznanja o stanju objekta. Iako je tužena u tijeku postupka isticala da ne postoji aktivna legitimacija, niti pravni osnov za odgovornost tužene, tužena tvrdi da se niti visina eventualne štete ne može utvrditi, jer za to ne postoje važni parametri: osim što ne postoji materijalni dokaz (zapisnik) o stanju objekata prije ulaska prognanika i izbjeglica, odmarališta nisu ispunjavala vrlo stroge uvjete za obavljanje komercijalnog turizma prema Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti iz 1997. godine, te da je bez obzira na smještaj prognanika i izbjeglica, što je legalno pravo, bila bi potrebna građevinska rekonstrukcija za njihovo privođenje namjeni, obveza redovitog održavanja objekta u periodu smještaja prognanika i izbjeglica utjecala bi na vrijednost objekta koja bi na taj način bila umanjena (amortizacija) kroz navedeno razdoblje i da u njima nisu bili smješteni prognanici i izbjeglice.

22. Tužena napominje da tužitelj također nije dostavio elaborat o procjeni vrijednosti nekretnina u postupku pretvorbe za koje nekretnine tvrdi da su oštećene korištenjem prognanika, kao i podatak je li u toj procjeni uključena šteta nastala dolaskom prognanika i izbjeglica, a što je tužena isticala u svom podnesku od 12. veljače 2009. godine. Nastavno na taj podnesak tužena je dostavila u spis i dokaz da je kategorizacija hotela i razina turističke ponude kod ulaska prognanika bila različita, odnosno da nije kategorizirana prije 2004. godine, dakle nakon izlaska prognanika, a što proizlazi iz samog rješenja o kategorizaciji. Tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na navode tužitelja da je tužena dužna isplatiti troškove struje, vode i komunalne naknade u cijelosti je neosnovan, jer takva obveza za Republiku Hrvatsku nije utemeljena niti kako na odredbama Zakona o statusu prognanika i izbjeglica, tako niti po osnovu pravnog posla, a tužena pri tom naglašava i odredbu članka 213. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu ZOO) koja propisuje da se ne može tražiti ono što dano na ime izvršenja neke prirodne obveze, moralne ili društvene dužnosti kao što bi to bilo i samo zbrinjavanje i smještaj prognanika i izbjeglica. Stoga se ne može primijeniti pravna osnova na koju se tužitelj u činjeničnim navodima tužbe poziva. U svakom slučaju nastupila je i zastara potraživanja (povremena davanja) u smislu članka 372. Zakona o obveznim odnosima, a podredno u smislu članka 374. ZOO-a. Sukladno navedenom, tužena ističe pomanjkanje aktivne legitimacije, neadekvatnost ugovora o cesiji. Također ne postoji pretpostavka protupravnosti na strani Republike Hrvatske jer je tužena postupila u skladu sa zakonom, a niti ne može odgovarati za eventualnu štetu koju su izbjeglice i prognanici eventualno učinili samim korištenjem hotela, s obzirom da nisu ni ispunjeni uvjeti iz članka 164. do 169. Zakona o obveznim odnosima, te je u smislu tih navoda dostavila uz podnesak od 3. veljače 2014. sudsku praksu Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gžn-2158/13 od 12. studenog 2013.

23. Tužitelj u podnesku od 18.03.2022. navodi da je primio podnesak tuženika povodom ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH, br. Rev-x 1023/2016 od 6. listopada 2021. te se na isti očituje kako slijedi. Tuženik navodi kako tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije bio ovlašten podnijeti tužbu radi naknade štete temeljem ugovora o cesiji jer je taj ugovor sklopljen nakon podnošenja tužbe, nadalje, da bi tužitelj u trenutku podnošenja tužbe imao eventualno građansko- pravno ovlaštenje za podnošenje tužbe samo temeljem izvanugovorne odgovornosti te ukoliko tužitelj dokaže da su objekti u kojima su bili smješteni prognanici i izbjeglice u njegovom vlasništvu. Tužitelj se o pitanju prava vlasništva na nekretninama već više puta očitovao tijekom postupka te u prilog svojim navodima dostavio opsežnu dokumentaciju, no s obzirom na upornost tuženika u ignoriranju navedenih činjenica tijekom postupka, sada će ponovno ukazati na iste. Iz ugovora o zamjeni prava korištenja nekretnina od 28.04.1960. sklopljenog između Kotarskog odbora Saveza borcev NOV-e Ljubljana i Općine Pulske, Dopune ugovora o zamjeni prava korištenja nekretnina od 16.07.1962., Ugovora od 28. siječnja 1972. i Aneksa ugovora o zamjeni prava korištenja nekretnina od 12.01.1978. proizlazi da su Savez Boraca NOV-e Ljubljana i Općina Pulska zamijenili pravo korištenja nekretnina na način da je Savezu boraca NOV-e pripalo pravo korištenja k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] do 28.04.2000. Dana 27.09.1991. osnovano je poduzeće DOM BORCEV NOV CENTINERA d.o.o. Ljubljana koje je upisano u sudski registar kod Temeljnog sodišća u Ljubljani rješenjem Srg.4371/91 u registarskom ulošku [broj ZK uloška]. Prilikom registracije predmetnog poduzeća temeljeni kapital predstavljala je vrijednost zgrada izgrađenih u Banjolama ( današnja Općina Medulin, kao pravni sljednik Općine Pula odnosno Općine Pulske), a koje u naravi predstavljaju hotelski kompleks izgrađen na k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] sa svim pripadajućim inventarom, kao i sva prava na predmetnom zemljištu, a koja proizlaze iz Ugovora o zamjeni prava korištenja nekretnina zaključenog između Kotarskog odbora Saveza borcev NOV Ljubljana i Općine Pulske od 28.04.1960., kao i dopune navedenog ugovora od 16.07.1962., aneksa ugovora od 12.01.1978. i Ugovora između istih stranaka od 28.01.1972. Temeljem Ugovora o kupoprodaji poduzeća od 27.12.1994. ( list 303-321 spisa) Gradine inženjering d.d. kupilo je tvrtku Dom Borcev Nov Cintinera, odnosno kupilo je sve udjele u predmetnom poduzeću. U trenutku prodaje DOM BORCEV NOV CINTINERA d.o.o. imalo je 100% udio u poduzeću Cintinera d.o.o., Banjole. Općina Medulin i Gradine inženjering d.d. [adresa] ( jedan od osnivača tužitelja) sklopili su dana 28.03.1995. Ugovor o zamjeni nekretnina. Predmet zamjene bile su nekretnine koje su kasnije unesene u temeljni kapital tužitelja. Ugovor o zamjeni dostavljen je u spis u dva navrata ( uz podnesak od 2.10.2014. i uz podnesak od 18.06.2015.). U odnosu na predmetne nekretnine, a koje su stečene naplatnim pravnim poslom ( ugovor o zamjeni nekretnina) Gradine inženjering d.d. [adresa] nije bio dužan provesti postupak pretvorbe, kako to tijekom postupka opetovano tvrdi tuženik, obzirom da predmetnu imovinu nije stekao tijekom, već nakon pretvorbe, kao dioničko društvo. Dana 7.10.1996. Gradine inženjering i Pula i Gradine marketing p.o. [adresa] zaključili su Društveni ugovor kojim ugovorne strane ulaganjem sredstava osnivaju trgovačko društvo u statusnom obliku društva s ograničenom odgovornošću – Gradine turist d.o.o. Tako je osnovan tužitelj Gradine turist d.o.o. koji je kasnije promijenio tvrtku u Wilim turist d.o.o. , a što je razvidno iz povijesnog izvatka iz sudskog registra ( list 157-165 spisa). Nekretnine koje su bile predmet zamjene nekretnina temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina od 28.03.1995. unesene su u temeljni kapital ovdje tužitelja, a što je razvidno iz Društvenog ugovora od 7.10.1996. Tužitelj je, dakle, vlasnik predmetnih nekretnina.

24. Tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu materijalne štete koju su prouzročili prognanici boraveći u objektima tužitelja temeljem ugovora sklopljenog između pravnog prednika tužitelja i Vlade Republike Hrvatske. O tome kako i kada je utvrđena materijalna šteta na objektima tužitelj se detaljno i višekratno očitovao tijekom postupka pri čemu osobito ukazuje na podnesak od 5.10.2015., a navodi su sumirani i u žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-7974/01 od 15. siječnja 2016. Prigovori koje tužena ponavlja tijekom postupka, a koji se odnose na nedostatak aktivne legitimacije nemaju niti zakonsko niti praktično uporište. Omaška u pisanju datuma ugovora (28.03.1992. ili 29.03.1993.) posve je irelevantna u ovoj pravnoj stvari obzirom da se radi o ugovoru koji je konzumiran što je dokazano tijekom postupka. Osim ako tužena ne tvrdi da predmetni ugovor nije sklopljen te da se prognanici i izbjeglice nikada nisu niti nalazili u predmetnim objektima. Tužitelj ovdje osobito apostrofira nekoliko činjenica. Svjedokinja LU ( predstojnica Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice, a od 1997. godine glavna tajnica Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice) u svom iskazu danom na ročištu od 17. veljače 2015. navodi da je Regionalni ured za izbjeglice i prognanike u Puli pregledao hotel Cintineru 1993. godine u koji su temeljem…programa trebali biti preseljeni prognanici i cit.:“…tada je utvrđeno da je hotel zadovoljavao sve uvjete, a osobito se pazilo da uvjeti budu dobri iz razloga što su u hotel trebali biti smješteni prognanici iz Vukovara za koje nije dolazilo u obzir da budu smješteni u neke derutne objekte“. Navedena svjedokinja osobno je nadgledala smještaj prognanika te potvrđuje da je smještaj odnosno stanje objekata bilo jako dobro. Svjedokinja NU također potvrđuje da je stanje objekata bilo vrlo dobro, a svi ostali svjedoci posve su suglasni u takvoj ocjeni stanja objekata. Iz dokumentacije koja prileži spisu ( osobito dokumenata koji su priloženi uz podnesak od 5. listopada 2015. ) proizlazi da su objekti bili u dobrom i funkcionalnom stanju, a iz priložene dokumentacije ( osobito iz Cjenika nekretnina od 24.10.1990., izrađenom po stalnom sudskom vještaku Pavelu Okornu) razvidno je da se radilo o posve opremljenim objektima koji su bili redovito održavani. Cjenik nekretnina i procjena nekretnina iz studenog 1993. daju prikaz stanja pojedinih objekata prije sklapanja Ugovora ( 28.03.1993.) jer je nelogično i životno neuvjerljivo da bi Vlada RH smjestila prognanike i izbjeglice u devastirane objekte, a potom za njihov boravak plaćala naknadu i režijske troškove. Tuženik nikada nije osporio da bi ugovor bio sklopljen. Vlada RH je po predmetnom ugovoru potvrdila primitak usluga, a što je razvidno iz preslika izvatka ZAP-a iz kojih je vidljivo da je po predmetnom ugovoru odnosno fakturama izdanim temeljem ugovora od 28.03.1993. vršila plaćanja te iz činjenice da je Vlada RH, Ured za prognanike i izbjeglice, Regionalni ured Pula potvrdio primitak ugovorenih usluga. Pri tom prognanici nisu smješteni u navedene objekte temeljem naredbe u smislu čl.14.st.4. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica pa ovdje nema prostora kvalificiranju prava kroz prizmu neposrednog zakonskog ovlaštenja već kroz činjenicu da je s tužiteljem, u svrhu smještaja, sklopljen ugovor. Taj ugovor treba tumačiti upravo obzirom na njegovu svrhu te činjenicu da su prognanici i izbjeglice smješteni u dogovorene kapacitete ovdje tužitelja. U odnosu na prigovor valjanosti ugovora o cesiji tužitelj ponovno ističe da je isti relativno bitan za aktivnu legitimaciju tužitelja obzirom na detaljno objašnjen i dokumentima potkrijepljen slijed pravnih prednika i činjenicu da je vlasnik predmetnih nekretnina. U odnosu na prirodu i sadržaj cesije te prigovore tuženika tužitelj ukazuje na činjenicu da cesijom nije preneseno zakonsko ovlaštenje već tražbina koja proizlazi iz ugovora pa su slijedom te notorne činjenice svi ostali prigovori tuženika usmjereni na neadekvatnost ugovora o cesiji opetovano neosnovani.

25. Na ročištu od 02.06.2022. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva kao što je bio postavljen prije donošenja prvostupanjske presude ovoga suda posl.br. P- 7974/01 od 15.01.2016. i svih do tada iznesenih navoda. Predložio je provođenje građevinskog vještačenja na način kako je to tužitelj predložio na ročišnom zapisniku od 14.10.2014. tj. da se provede građevinsko vještačenje na način da se vještak očituje o visini materijalne štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika, po današnjim cijenama, a na temelju uvida u spis Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 iz predmeta osiguranja dokaza. Predao je sudu i tuženiku izvod iz sudskog registra za Dom Borcev Nov Cintinera u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik po ovlaštenom sudskom tumaču za slovenski jezik, a koji izvod je bio ranije dostavljen u spis na slovenskom jeziku, kao i rješenje Okružnog suda u Ljubljani kojim se kao osoba ovlaštena na zastupanje Dom Borcev Nov Cintinera imenuje OU, te je tužitelj pojasnio da te dokumente predlaže koristiti kao dokaze na okolnost odnosa i pravnog sljedništva između tužitelja i OUVČ, a koji odnos je detaljno obrazložen u podnesku tužitelja od 18.03.2022.

26. Na ročištu od 02.06.2022. tuženik je ostao kod danog odgovora na tužbu i svih do tada iznesenih navoda. Usprotivio se prijedlogu tužitelja za određivanjem građevinskog vještačenja s obzirom na predloženu metodologiju. Također, ukoliko se i provede građevinsko vještačenje smatra da se treba uzeti u obzir amortizacija i kategorizacija hotela, ali po propisima koji su bili na snazi u utuženom razdoblju, a ne po današnjim propisima, jer današnji propisi predviđaju više standarde i na drugi način su regulirane kategorije. Tuženik osobito ostaje kod navoda iz podneska od 07.03.2022.

27. Tužitelj u podnesku od 27.04.2023., a nakon provedenog građevinskog vještačenja u ovom predmetu, navodi da usklađuje svoj zahtjev s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ( N.N. 57/2022) te sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (114/2022) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (N.N. 156/2022) i predlaže donošenje slijedeće presude:

''I Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.123.373,14 eura odnosno 8.464.054,89 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. prosinca 1998. pa do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2013. sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 01. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po referentnoj stopi koju određuje Hrvatska narodna banka uvećanoj za osam postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatnom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.''

28. Tuženik je u podnesku od 23.06.2023. prigovorio provedenom građevinskom vještačenju u ovom premetu u bitnome navodeći vještačenjem nije izvršen zadatak koji je dan vještaku, a to je da se utvrdi visina materijalne štete koja je djelovanjem prognanika nastala za tužitelja, a jer da bi se utvrdila šteta za tužitelja, osnovni preduvjet je da se prije provedbe vještačenja pouzdano zna u kakvom je stanju bio turistički kompleks tužitelja (temeljem zapisnika o preuzimanju ili drugog relevantnog dokaza) prilikom vraćanja istog u posjed tužitelja, a da u ovom slučaju to nije poznato, te da je nalaz vještaka u stvari popis vrijednosti izvedenih radova i ugradnje opreme koje je za svoje potrebe izveo tužitelj, a to svakako nije šteta koja mu je nastala, te da vještak nije uračunavao visinu sredstava amortizacije koje je tužitelj kao vlasnik bio u obvezi uplaćivati.

29. Tužitelj u podnesku od 05.10.2023. navodi da tuženik u svom podnesku od 23.06.2023. navodi kako vještačenjem nije izvršen zadatak koji je dan vještaku, a to je da se utvrdi visina materijalne štete koja je djelovanjem prognanika nastala za tužitelja. Tužitelj ovdje ukazuje na činjenicu da je zadatak vještaka bio da se očituje o visini materijalne štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika, po današnjim cijenama, a na temelju uvida u spis Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 iz predmeta osiguranja dokaza, što je vještak i učinio. Nadalje, tuženik navodi i ovo, cit.: “Da bi se utvrdila šteta za tužitelja, osnovni preduvjet je da se prije provedbe vještačenja pouzdano zna u kakvom je stanju bio turistički kompleks tužitelja ( temeljem zapisnika o preuzimanju ili drugog relevantnog dokaza) prilikom vraćanja istog u posjed tužitelja. Tek u takvoj situaciji, kada se zna kakva su bila oštećenja, mogu se znati koji su radovi na sanaciji radi otklanjanja štete potrebni. U ovom slučaju to nije bilo poznato, pa je vještak u svom nalazu utvrđivao koje je sve radove obnove i sanacije tužitelj općenito izveo, te mu je priznao vrijednost svih radova i ugrađene opreme.“ Tuženik potom zaključuje kako je nalaz vještaka u stvari popis vrijednosti izvedenih radova i ugradnje opreme koje je za svoje potrebe izveo tužitelj te da to svakako nije šteta koja mu je nastala. Šteta koja je nastala ovdje tužitelju utvrđena je u postupku osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Puli u predmetu br. R1-186/98, a koji spis prileži ovom predmetu. Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano, može se u tijeku, a i prije pokretanja parnice predložiti da se taj dokaz izvede. Tužena, iako je sudjelovala u postupku osiguranja dokaza br. R1-186/98 pred Općinskim sudom u Puli, nije imala primjedbi niti prigovora s obzirom na visinu štete te utvrđeno činjenično stanje. U postupku osiguranja dokaza: a) utvrđena je šteta i b) utvrđeno je koji su i kakvi radovi potrebni za njezinu sanaciju. Dakle, protivno navodima tuženika zna se kakva su bila oštećenja i koji su radovi potrebni radi otklanjanja štete. Predstojnica Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice, a od 1997. glavna tajnica Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice, ovdje svjedok LU, u svom iskazu na ročištu od 17. veljače 2015. navodi da je Regionalni ured za izbjeglice i prognanike u Puli 1993. godine pregledao hotel Cintineru u koji su temeljem…programa trebali biti preseljeni prognanici i cit.“ tada je utvrđeno da je hotel zadovoljavao sve uvjete, a osobito se pazilo da uvjeti budu dobri iz razloga što su u hotel trebali biti smješteni prognanici iz Vukovara za koje nije dolazilo u obzir da budu smješteni u neke derutne objekte.“ Ova je svjedokinja osobno nadgledala smještaj te je potvrdila da je smještaj odnosno stanje soba bilo jako dobro. Ovakvo stanje objekata potvrđuje i NU, svjedokinja koja je od travnja 1991. do studenog 1993. bila predstojnica Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice Pula. Ona također potvrđuje jako dobro stanje objekata, a isto proizlazi iz iskaza svih ostalih svjedoka danih tijekom postupka. Nadalje, tužitelj ponovno upućuje i na „Cjenik nekretnina – Odmarališni dom [adresa] i [adresa]“ od 24.10.1990. izrađen po ing. Pavelu Okornu, sudskom vještaku za građevinsku, zanatsku (obrtničku) djelatnost i zaštitu na radu, iz kojeg je vidljivo da su predmetni objekti bili potpuno opremljeni i redovito održavani. Tužitelj je uz podnesak od 5.10.2015. dostavio dokumentaciju iz koje je razvidno stanje objekata prije nego su u hotelski kompleks smješteni prognanici. Cjenik nekretnina od 24.10.1990. i elaborat Procjene nekretnina iz studenog 1993. daju prikaz stanja objekata u vrijeme kada su u predmetne objekte smješteni prognanici temeljem Ugovora između Doma Borcev Nov Cintinera i Vlade RH zaključenog 28.03.1992., a posve je nelogično da bi Vlada RH smjestila prognanike u devastirane objekte, a potom za njihov boravak plaćala režijske troškove. Nejasan je i sljedeći navod tuženika, cit.:“Također se skreće pozornost da vještak kod utvrđivanja visine štete, nije uračunavao visinu sredstava amortizacije koje je tužitelj kao vlasnik bio u obvezi uplaćivati, pa bi od visine utvrđene štete trebalo odbiti iznos uplaćen s osnove amortizacije, a niti je uzeta u obzir kategorizacija hotela“. Amortizacija je trošak poslovanja koji nastaje uporabom i postupnim trošenjem dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine koja ima ograničeni vijek trajanja i koja se koristi u pružanju usluga, prodaji robe, proizvodnji ili u administrativne svrhe. Dakle, svrha amortizacije jest da se vrijednost imovine postepeno prenosi u trošak poslovanja, odnosno, protekom određenog razdoblja obračunava kao rashod. Stoga je nejasno na što točno tuženik misli kada navodi: “Vještak činjenice o plaćanju odnosno neplaćanju amortizacije nije uzeo u izračun kod utvrđivanja visine štete“. Amortizacija se ne uplaćuje niti tužitelj može imati obvezu uplaćivati amortizaciju već se radi o poslovnom rashodu s naslova dugotrajne imovine. Međutim, obračun amortizacije pretpostavlja da se obavlja redovna djelatnost te da se stvari troše redovitom uporabom u okviru određene poslovne djelatnosti. Tužitelj se, tijekom razdoblja u kojem su u depadansama hotelskog kompleksa Cintinera boravili prognanici i izbjeglice, nije niti mogao baviti komercijalnom turističkom djelatnošću pa je ovaj prigovor tuženika posve neutemeljen. Predmet spora nije otuđenje imovine tužitelja u okviru obavljanja redovne djelatnosti tužitelja već naknada štete zbog oštećenja i uništenja tužiteljeve imovine. Nadalje, protivno insinuacijama tuženika, iznos koji potražuje tužitelj nije iznos nekakvih uopćenih radova koje je tužitelj izveo s namjerom i u svrhu komercijalne obnove objekata i unapređenja postojećeg stanja, već se radi o radovima koji su bili nužni za sanaciju objekata i dovođenje u prvobitno stanje, upravo kako je i navedeno u postupku osiguranja dokaza br. R1-186/98. Logikom tuženika niti jedna pravna osoba nikada ne bi mogla postaviti zahtjev na naknadu materijalne štete na imovini te pravne osobe jer bi svaki zahtjev bio otklonjen prigovorom s naslova amortizacije dugotrajne imovine. Slijedom navedenog prigovori tuženika posve su bespredmetni i neutemeljeni.

30. Tuženik je u podnesku od 24.112023. dodatno prigovorio provedenom građevinskom vještačenju u ovom premetu u bitnome navodeći kako tuženik smatra da je i dalje je sporno je li i u kojoj mjeri devastacija objekta uzrokovana ponašanjem smještenih korisnika, a u kojoj mjeri nastala neodržavanjem kapaciteta od strane prednika tužitelja. Smatra da sud trebao utvrditi je li tužitelj u cijelosti izgubio posjed kompleksa u navedenom periodu ili nije. Za pretpostaviti je da su tijekom boravka prognanika izbjeglica u odmaralištu radili djelatnici koji su pružali uslugu smještaja i prehrane i koji su i svoj posao morali dobivati plaću, što je argument da je tužitelj morao imati kontrolu i nadzor nad objektom, te je mogao i morao poduzeti radnje radi sprječavanja nastanka štete i otklanjanja štete. Nejasno je također jesu li prognanici i izbjeglice popunjavali kapacitet objekta ili nisu, pa je u praznim kapacitetima tužitelj mogao obavljati komercijalnu djelatnost. Neophodno je uzeti u obzir da je kategorizacija hotela prije ulaska prognanika bila znatno drugačija nego danas. U ukinutoj prvostupanjskoj presudi navodi se, između ostalog, da je u objektu došlo do prokišnjavanja zbog oštećenog krovišta, a navedeno oštećenje nisu mogli prouzročiti korisnici. Tužena se protivi tijeku zateznih kamata od 24. prosinca 1998. godine, jer je visina materijalne štete koju je tužitelj eventualno pretrpio utvrđena po današnjim cijenama, a na temelju spisa osiguranja iz 1998., tako da prema recentnoj sudskoj praksi kamata teče od dana presuđenja. Ponovno naglašava prigovore o zastari potraživanja te o nedostatku aktivne legitimacije zbog neadekvatnosti Ugovora o cesiji, pa je i u tom dijelu upitno je li tužitelj ovlašten tražiti poštivanje ugovora sklopljenog 1993. godine, ako je cesijom preuzeto samo potraživanje iz ugovora sklopljenog 1992. godine, a kako se detaljno tužena očitovala tijekom postupka.

31. Tužitelj u podnesku od 16.01.2024. obavještava da je promijenio tvrtku te da je kao pravni subjekt sada upisan u sudskom registru pod tvrtkom/nazivom CENTINERA RESORT d.o.o. Sjedište tužitelja i OIB ostaju isti. Na navedenu okolnost tužitelj u spis dostavlja: rješenje Trgovačkog suda u Pazinu br. Tt-23/7892 od 9. siječnja 2024. s podacima za upis u glavnu knjigu sudskog registra i povijesni izvadak iz sudskog registra za tužitelja.

32. Tijekom ovog postupka, sud je izvršio uvid u Ugovor zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske u preslici i prijepisu (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa), dopise Gradine turist d.o.o. od 04.05.1999.g., 03.11.1999.g., 14.08.2000.g., 19.02.1999.g. upućene Ministarstvu turizma RH i Uredu za prognanike i izbjeglice RH (list 7-12 spisa), Ugovor o cesiji zaključen između ustupitelja Dom Borcev Nov Cintinera i primatelja Gradine turist d.o.o. od 01.03.2004.g. (list 19 spisa), račune (list 20-65, 214-249 spisa), spis Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 (koji prileži ovome spisu), izvatke ZAP-a (list 73-83, 111-125 spisa), odluke Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH (list 128-130, 182-200, 204-208 spisa), presudu Općinskog suda u Puli posl.br. P-2598/05 od 10.04.2007.g. (list 131-133 spisa), obračun zateznih kamata (list 138-152 spisa), povijesni izvadak iz sud. registra za tužitelja Wilim turist d.o.o. (list 157-165 spisa), Ugovor o isplati jednokratne bespovratne financijske naknade kao poticajna sredstva za hotelske objekte i apartmanska naselja koji su u funkciji zbrinjavanja prognanih i izbjeglih osoba od 24.06.1998. (list 204-205 spisa), dopis Ureda državne uprave u Istarskoj županiji sa prilogom (list 256-259 spisa), Ugovor o zamjeni prava korištenja nekretnina od 28.04.1960.g. (list 285-286 spisa), Dopunu ugovora o zamjeni prava korištenja nekretnina od 16.07.1962.g. (list 287 spisa), Ugovor od 28.01.1972.g. zaključen između Općine Pula i mjesnog odbora Zveze Borcev Nov-e Ljubljana (list 288 spisa), Aneks ugovora o zamjeni prava korištenja nekretnina (list 289-290 spisa), Društveni ugovor koji su zaključili Gradine inženjering d.d. iz [adresa] i Gradine marketing d.d. iz [adresa] od 07.10.1996.g. (list 291-301 spisa), Tabularnu ispravu Gradine inženjering d.d. (list 302 spisa), Ugovor o kupoprodaji poduzeća od 27.12.1994.g. (list 303-321 spisa), Rješenje Ministarstva trgovine RH klasa: UP/I-331-04/92-05/34 ur.br. 528-01/92-0002 od 12.02.1992.g. (list 322-323 spisa), Izvadak Okružnog Privrednog suda u Rijeci od 01.04.1992.g. (list 324-332 spisa), Ugovor o zamjeni od 28.03.1995.g. zaključen između Općine Medulin i Gradine inženjering d.d. iz [adresa] (list 333-335, 452-454 spisa), mišljenja Javnog pravobraniteljstva u Puli (list 336 i 338, 455 i 457 spisa), Aneks ugovoru o zamjeni od 16.05.1995.g. (list 337, 456 spisa), Zaključak Općine Medulin od 07.10.1994.g. (list 339-340 spisa), preslika izvornika elaborata procjene nekretnina s prijevodom dijela elaborata na hrvatski jezik (list 341-380 spisa), Rješenje Okružnog suda u Ljubljani od 26.04.2004.g. u izvorniku i prijevodu s priležećom dokumentacijom, Ugovor o osnivanju miješanog društva s ograničenom odgovornošću od 10.04.1991.g. i Aneks predmetnog ugovora, te odluku o razrješenju direktora društva u prijevodu ovlaštenog sudskog tumača (list 381-413 spisa), dopis CERP-a sa pratećom dokum. (list 425-447 spisa), izvod iz sudskog registra za Dom Borcev Nov Cintinera iz poslovnog registra Slovenije na slovenskom jeziku (list 467-481 spisa), dozvolu za upotrebu od 28.06.1988.g. (list 487-488 spisa), dopis Istarske županije (list 489 spisa), cjenik nekretnina Odmarališni dom Banjole Indije i Pule (list 490-532 spisa) i u procjenu Odmarališta Centinera u Banjolama (list 533-550 spisa). Sud je saslušao svjedoke LU dana16.09.2009.g. (list 135-136 spisa) i dopunski (list 420- 421 spisa), EU (list 275-277 spisa), HU (list 419 spisa), JU (list 419-420 spisa), NU (list 420 spisa) i zakonskog zastupnika tužitelja ĐU, direktora (list 277-278 spisa). Sud je izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige za zk.č.br. 892/5, 894/1 i 894/2 sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], te zk.č.br. 897/2 i 913/23 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], ZK odjel Pula sa stanjem na dan 18.03.2022. (list 631 – 638 spisa), izvadak iz sudskog registra Okružnog suda u Ljubljani, Republika Slovenija za DOM BORCEV NOV CINTINERA – hotelsko turističko poduzeće d.o.o., Ljubljana i rješenje Okružnog suda u Ljubljani od 26.04.2004. rrg. 2004/01533, br. uloška [broj ZK uloška] na slovenskom jeziku i u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik (list 642 – 660 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Pazinu br. Tt-23/7892 od 09.01.2024. s podacima za upis u glavnu knjigu sudskog registra i povijesni izvadak iz sudskog registra za tužitelja (list 875-896 spisa) i u presude Općinskog suda u Puli od 29.09.2010. i od 10.04.2007. i presudu Županijskog suda u Puli od 19.10.2009. (list 915 – 926 spisa). Sud je proveo građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dario Šereru, dipl. ing. građevine iz Ing Ekspert d.o.o., Zagreb dana 06.02.2023. (list 678 – 845 spisa), te je saslušao vještaka Daria Šerera na ročištima od 31.01.2024. (list 897 – 900 spisa) i od 16.04.2025. (list 967 – 968 spisa), te je pribavio pisano očitovanje vještaka od 20.12.2024. (list 942 – 951 spisa).

33. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

34. Sud, primjenom odredbe čl. 6. ZPP-a nije cijenio izvod iz sudskog registra za Dom Borcev Nov Cintinera iz poslovnog registra Slovenije (list 467-481 spisa), jer je na slovenskom jeziku.

35. Uvidom u Ugovor o zamjeni prava korištenja nekretnina od 28.04.1960.g. (list 285-286 spisa), Ugovor od 28.01.1972.g. zaključen između Općine Pula i mjesnog odbora Zveze Borcev Nov-e Ljubljana (list 288 spisa) i u Aneks ugovora o zamjeni prava korištenja nekretnina (list 289-290 spisa) i u Dopunu ugovora o zamjeni prava korištenja nekretnina od 16.07.1962.g. (list 287 spisa), sud je utvrdio da 28.04.1960.g. Savez boraca NOV-e Ljubljana i Općina Pula zamijenili pravo korištenja nekretnina, te da je tim ugovorom Savezu boraca NOV-e Ljubljana pripalo pravo korištenja slijedećih nekretnina, sve k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], sve do dana 28.04.2000.g.

36. Uvidom u dozvolu za upotrebu od 28.06.1988.g. (list 487-488 spisa) sud je utvrdio da je dana 28.06.1988. izdana dozvola za upotrebu rekonstruiranog dijela postojećeg ugostiteljskog objekta Banjolama, Indije 1 koji je izgrađen na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na temelju izdane građevinske dozvole od 06.05.1988., a investitor radova je bio Mjesni odbor ZZB NOV Ljubljana – DS počitnički dom Banjole, [adresa].

37. Uvidom u dopis Istarske županije (list 489 spisa) sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu činjenicu, jer iz ovog dopisa nije jasno na koje nekretnine i/ili kojeg investitora se navodi ovog dopisa odnose.

38. Uvidom u izvadak iz sudskog registra Okružnog suda u Ljubljani, Republika Slovenija za DOM BORCEV NOV CINTINERA – hotelsko turističko poduzeće d.o.o., Ljubljana i rješenje Okružnog suda u Ljubljani od 26.04.2004. rrg. 2004/01533, br. uloška [broj ZK uloška] na slovenskom jeziku i u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik (list 642 – 660 spisa), Ugovor o osnivanju miješanog društva s ograničenom odgovornošću od 10.04.1991.g. i Aneks predmetnog ugovora, rješenje Okružnog suda u Ljubljani od 26.04.2004.g. u izvorniku i u prijevodu s priležećom dokumentacijom, te odluku o razrješenju direktora društva u prijevodu ovlaštenog sudskog tumača (list 381-413 spisa) sud je utvrdio:

- da je trgovačko društvo DOM BORCEV NOV CINTINERA – hotelsko turističko poduzeće d.o.o., Ljubljana osnovano 27.09.1991., da su osnivači istog bile 24 pravne osobe - mjesni i općinski odbori sveza boraca NOB-a iz Republike Slovenije i Skupština grada Ljubljane,

- da je trgovačko društvo DOM BORCEV NOV CINTINERA – hotelsko turističko poduzeće d.o.o., Ljubljana dana 26.03.2007. izbrisano iz sudskog registra Okružnog suda u Ljubljani, Republika Slovenija, jer je prestalo postojati, te

- da su direktori i zakonski zastupnici trgovačkog društva DOM BORCEV NOV CINTINERA d.o.o., Ljubljana bili od osnivanja 27.09.1991. do **.**.2004. PU, a od **.**.2004. OU iz [adresa].

39. Uvidom u Izvadak Okružnog Privrednog suda u Rijeci od 01.04.1992.g. (list 324-332 spisa) i u Rješenje Ministarstva trgovine RH klasa: UP/I-331-04/92-05/34 ur.br. 528-01/92-0002 od 12.02.1992.g. (list 322-323 spisa) sud je utvrdio da je dana 17.12.1991.g. osnovano turističko poduzeće Cintinera d.o.o. Banjole, Indije 1 od strane osnivača Dom Borcev Nov Cintinera, Hotelsko turističko podjetje Ljubljana d.o.o., koje je bilo upisano u sudski registar Okružnog Privrednog suda u Rijeci.

40. Uvidom u Ugovor o zamjeni od 28.03.1995.g. zaključen između Općine Medulin i Gradine inženjering d.d. iz [adresa] (list 333-335, 452-454 spisa), mišljenja Javnog pravobraniteljstva u Puli (list 336 i 338, 455 i 457 spisa), Aneks ugovoru o zamjeni od 16.05.1995.g. (list 337, 456 spisa) i u Zaključak Općine [adresa] od 07.10.1994.g. (list 339-340 spisa), sud je utvrdio da je citiranim Ugovorom o zamjeni od 28.03.1995.g. (list 333-335, 452-454 spisa) sa Aneksom od 16.05.1995.g. (list 337, 456 spisa) Općina Medulin (kao pravni slijednik bivše Općine [adresa]), predala poduzeću Gradine inženjering d.d. iz [adresa] u posjed i vlasništvo, između ostalih, slijedeće nekretnine, sve k. o. [katastarska općina], k. č. br.: [katastarska čestica], bez objekata sagrađenih na tom zemljištu, a sve iz razloga što objekti sagrađeni na tom zemljištu nisu vlasništvo Općine Medulin, već slovenskog poduzeća ''Dom Borcev Cintinera'' d.o.o., Ljubljana i to temeljem ugovora o zakupu i njegovih dopuna zaključenih s bivšom Općinom [adresa] u razdoblju od 1960. do 1978.

41. Uvidom u povijesni izvadak iz sud. registra za tužitelja Wilim turist d.o.o. (list 157-165 spisa), Društveni ugovor koji su zaključili Gradine inženjering d.d. iz [adresa] i Gradine marketing d.d. iz [adresa] od 07.10.1996.g. (list 291-301 spisa), u Tabularnu ispravu Gradine inženjering d.d. (list 302 spisa) i u rješenje Trgovačkog suda u Pazinu br. Tt-23/7892 od 09.01.2024. s podacima za upis u glavnu knjigu sudskog registra i povijesni izvadak iz sudskog registra za tužitelja (list 875-896 spisa) sud je utvrdio da je ovdje tužitelj Centinera resort d.o.o., Banjole (čija tvrtka je do 09.01.2024. glasila Wilim turist d.o.o., a koji je 11.03.2004.g. promijenio tvrtku iz Gradine turist d.o.o. u Wilim turist d.o.o.), osnovan dana 07.10.1996.g. zaključenjem društvenog ugovora koji je zaključen između trgovačkih društava Gradine inženjering d.d., [adresa] i Gradine marketing p.o., [adresa], s tim da je trgovačko društvo Gradine inženjering d.d. u društvo tužitelja, kao temeljni kapital, unijelo slijedeće nekretnine, sve k. o. [katastarska općina]: k. č. br. [katastarska čestica].

42. Sud je izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige za zk.č.br. 892/5, 894/1 i 894/2 sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], te zk.č.br. 897/2 i 913/23 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], ZK odjel Pula sa stanjem na dan 18.03.2022. (list 631 – 638 spisa), te je utvrdio da je ovdje tužitelj na dan 18.03.2022. bio upisan kao vlasnik slijedećih nekretnina: zk.č.br. 892/5, 894/1 i 894/2 sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], te zk.č.br. 897/2 i 913/23 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], ZK odjel Pula.

43. Uvidom u Ugovor o kupoprodaji poduzeća od 27.12.1994.g. (list 303-321 spisa) sud je utvrdio da je trgovačko društvo Gradine inženjering d.d., [adresa] od 24 osnivača, kao prodavaoca (a to su uglavnom bili mjesni i općinski odbori sveza boraca NOB-a iz Republike Slovenije i Skupština grada Ljubljane) kupilo tvrtku Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana dana 27.12.1994.g.

44. Uvidom u dopis CERP-a sa pratećom dokum. (list 425-447 spisa) sud je utvrdio da se u dopisu CERP-a upućenom zakonskom zastupniku tuženika od 04.09.2014., u prilogu kojega je rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju klasa: 943- 01/96-01/1146 od 05.06.1996.g. i dopunsko rješenje, klasa: UP/I-943-01/01-02/9 od 16.10.2001.g. s izvješćem o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije iz studenoga 2003.g., navodi da poduzeća pod tvrtkom Gradina turist d.o.o., kao i Vilim turist d.o.o. [adresa], nisu provela postupak pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94 i 9/95), te da je uvidom u izvješće Državnog ureda za reviziju, Područni ured Pazin o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije subjekta pretvorbe [adresa] ustanovljeno da je u listopadu 1996. osnovano društvo s ograničenom odgovornošću Gradine turist sa sjedištem u [adresa], te da je jedan od osnivača bio Gradine, [adresa] koji je u temeljni kapital novoosnovanog društva unio nekretnine – k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] (a koje nekretnine nisu predmet ovog postupka).

45. Sud, primjenom odredbe čl. 4. ZPP-a, nije cijenio cjenik nekretnina Odmarališni dom Banjole Indije i Pule (list 490-532 spisa), presliku izvornika elaborata procjene nekretnina s prijevodom dijela elaborata na hrvatski jezik (list 341-380 spisa) i procjenu Odmarališta Cintinera u Banjolama (list 533-550 spisa), jer se radi o građevinskim vještačenjima provedenim na okolnost vrijednosti nekretnina Odmarališta Cintinera u Banjolama, ali koja vještačenja nisu provedena tijekom ovog postupka i tuženik se nije suglasio da se ista koriste kao dokaz u ovom postupku.

46. Uvidom u Ugovor zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske u preslici i prijepisu (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa), sud je utvrdio da se radi o ugovoru koji je zaključen 28.03.1993.g., a ne 28.03.1992.g. kako to tvrdi tužitelj u tužbi, a stoga jer je ovaj datum (28.03.1993.g.) naveden u čitkoj verziji ugovora koji je dostavio tužitelj uz podnesak od 21.12.2007.g. Istim ugovorom Dom Borcev Nov Cintinera, Hotelsko - turistično podjetje iz Ljubljane, kojeg je zastupao ZU, direktor i Vlada RH, Ured za prognanike i izbjeglice ugovorne stranke su se suglasile da će se u hotelski kompleks poduzeća Cintinera u Banjolama, Indije 1 smjestiti do 350 prognanika prema popisu Vlade RH, a da će usluge osobama smještenim u hotelski kompleks pružati Cintinera d.o.o. Banjole. Čl. 4. Ugovora dogovoreno je da će se kod useljenja i iseljenja soba izvršiti primopredajna inventura soba i ostalih prostorija koje su korištenjem, a da će eventualnu štetu nadoknaditi Vlada RH.

47. Uvidom u odluke Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH (list 128-130 i 182-200, spisa), sud je utvrdio da je temeljem citiranih odluka određeno da će se iz objekta Cintinera u Banjolama realizirati preseljenje prognanika najkasnije do 30.09.1999.g., jer od 01.10.1999.g. objekt Cintinera u Banjolama više neće biti u funkciji zbrinjavanja.

48. Uvidom u račune (list 20-65, 214-249 spisa), izvatke ZAP-a (list 73-83, 111- 125 spisa), presudu Općinskog suda u Puli posl.br. P-2598/05 od 10.04.2007.g. (list 131-133 spisa) i u obračun zateznih kamata (list 138-152 spisa), u presude Općinskog suda u Puli od 29.09.2010. i od 10.04.2007. i u presudu Županijskog suda u Puli od 19.10.2009. (list 915 – 926 spisa) sud je utvrdio da je trgovačko društvo Gradine turist d.o.o. izdalo račune na ime troškova boravka prognanika u hotelu Cintinera Banjole za razdoblje tijekom 1998.g. i 1999.g. Vladi Republike Hrvatske, Uredu za prognanike i izbjeglice, a koje račune je Vlada RH djelomično plaćala, s tim da su u vezi troškova smještaja prognanika između ovdje tužitelja Wilim turist d.o.o. i ovdje tuženika Republike Hrvatske vođeni parnični postupci pred Općinskim sudom u Puli u kojima postupcima je ovdje tuženiku Republici Hrvatskoj pravomoćno naloženo platiti tužitelju Wilim turist d.o.o. iznos od 38.277,87 kn i iznos od 53.182,00 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka, s tim da iz obrazloženja citiranih sudskih odluka proizlazi da je Dom Borcev Nov Cintinera, Ljubljana svoje potraživanje prema Vladi RH cedirao tužitelju Wilim turist d.o.o. No, sud napominje da je tužitelj tijekom ovog postupka povukao dio zahtjeva koji se odnosi na trošak električne energije, vode i komunalne naknade za vrijeme boravka prognanika u svojim objektima.

49. Uvidom u dopise Gradine turist d.o.o. od 04.05.1999.g., 03.11.1999.g., 14.08.2000.g., 19.02.1999.g. upućene Ministarstvu turizma RH i Uredu za prognanike i izbjeglice RH (list 7-12 spisa), sud je utvrdio da se društvo Gradine turist d.o.o. obraćalo Ministarstvu turizma RH i Uredu za prognanike i izbjeglice RH prije podnošenja tužbe u ovom predmetu sa zahtjevom za snašanje troškova rekonstrukcije i obnove objekata u kojima su boravili prognanici.

50. Ugovor o isplati jednokratne bespovratne financijske naknade kao poticajna sredstva za hotelske objekte i apartmanska naselja koji su u funkciji zbrinjavanja prognanih i izbjeglih osoba od 24.06.1998. (list 204-205 spisa) sud je utvrdio da je se istim Ugovorom Ministarstvo turizma Republike Hrvatske obvezalo isplatiti trgovačkom društvu Gradine turist d.o.o., Gradine (ovdje tužitelju) iznos od 445.650,00 kn na ime jednokratne bespovratne financijske naknade kao poticajnih sredstava za objekte koji su u funkciji zbrinjavanja prognanika i izbjeglica, te se u Ugovoru navodi da je tužitelj na dan 01.06.1998. u objektu tužitelja (hotelu/apartmanskom naselju) Gradine (Cintinera) skrbio za 205 prognanika.

51. Uvidom u dopis Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Služba za gospodarstvo sa prilogom (list 256-259 spisa) sud je utvrdio da je rješenjem Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Služba za gospodarstvo od 01.07.2004. objekt tužitelja u [adresa], koji se sastoji od 50 smještajnih objekata, rješenjem od 01.07.2004. kategoriziran kao smještajni objekt iz skupine ''Kampovi i druge vrste objekata za smještaj'', vrste ''Sobe za iznajmljivanje'', koje se kategoriziraju u I. kategoriju koja se označava sa tri zvjezdice, te da iz obrazloženja citiranog rješenja proizlazi da ranije nije tražena kategorizacija tog objekta.

52. Uvidom u spis Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 (koji prileži ovome spisu), sud je utvrdio da je predlagatelj Gradine turist d.o.o. (ovdje tužitelj) protiv protustranke Ureda za prognanike Vlade RH, Regionalni ured Pula, dana 16.07.1998.g. Općinskom sudu u Puli podnio prijedlog radi osiguranja dokaza na hotelskom objektu predlagatelja, a kako bi se utvrdilo postojanje i opseg štete koju su napravili prognanici prije i u vrijeme napuštanja objekta, s tim da predlagatelj navodi da u objektu boravi još cca 140 osoba. Temeljem rješenja Općinskog suda u Puli br. R1-16/98 od 27.07.1998.g. u postupku osiguranja dokaza određeno je vještačenje objekata i okoliša turističkog kompleksa "Cintinera" u Banjolama zbog materijalne štete koju su počinili prognanici boraveći u predmetnim objektima, uz prethodan očevid u hotelskom kompleksu predlagatelja. Nalazom i mišljenjem vještaka graditeljske struke Franka Kaića iz [adresa] utvrđen je ukupni iznos štete u objektima turističkog naselja u iznosu od 2.263.116,28 DEM, odnosno 8.464.054,89 kn prema srednjem tečaju DEM tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan 19.12.1998.g. Predmet vještačenja bile su zgrade i okoliš turističkog kompleksa "Cintinera" u Banjolama i to: 1. Paviljon D1 (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), 2. Paviljon D2 (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), 3. Paviljon D3 (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), 4. Paviljon A (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), 5. Montažne drvene kućice (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) i 6. Okoliš turističkog kompleksa. Prilikom očevida konstatirano je npr. "derutno stanje kompletnog objekta DE III", "strop u području kuglane propušta, tako da se na podu nalazi voda", vlažnost stropa u sobama u objektu DE III, dok iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je, između ostalog, potrebno izvršiti i popravke na ravnom krovu. Zapisnik s očevida i nalaz i mišljenje vještaka iz tog predmeta dostavljen je predlagatelju Gradine turist d.o.o. (ovdje tužitelju) dana 05.01.1999.

53. Dakle, iz provedenog postupka osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Puli u predmetu posl.br. R1-186/98 proizlazi da je građ. vještak u tom predmetu utvrdio stanje objekta na dan izrade nalaza i mišljenja, tj. na dan 19.12.1998.g., te je napravio popis i izračun cijena radova potrebnih za sanaciju oštećenja. No, iz tog nalaza i mišljenja nije vidljivo kakvo je bilo stanje objekta prije dolaska prognanika i izbjeglica, a vidljivo je da neka oštećenja, npr. oštećenja na ravnom krovu u vidu oštećenja izolacije nisu mogla nastati (ovo je notorno, a zbog lokacije i naravi oštećenja) djelovanjem prognanika, već očito uslijed očekivanog propadanja stanja objekta tijekom proteka vremena (tj. uslijed dotrajalosti).

54. Uvidom u Ugovor o cesiji zaključen između ustupitelja Dom Borcev Nov Cintinera i primatelja Gradine turist d.o.o. od 01.03.2004.g. (list 19 spisa), sud je utvrdio da je isti zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o. iz Ljubljane, kao ustupitelja i Gradine turist d.o.o., kao primatelja, s tim da se u istome navodi da postoji potraživanje ustupitelja prema Republici Hrvatskoj u iznosu od 9.322.654,48 kn temeljem ugovora od dana 28.03.1992.g. kojim se ustupitelj obvezao pružiti usluge smještaja prognanicima u svojim hotelskim kapacitetima, a radi kojeg se pred Općinskim sudom u Zagrebu vodi parnični postupak pod posl.br. P-7974/2001. Istim ugovorom ustupitelj ustupa primatelju gore opisano potraživanje sa svim sporednim pravima, s tim da je ugovor zaključen dana 01.03.2004.g.

55. Dakle, tužitelj je osnovan 07.10.1996., dakle tri i pol godine nakon sklapanja Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa), a tužitelj nije univerzalni pravni slijednik Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana, a kako to proizlazi iz izvoda iz sudskog registra za tužitelja i za Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana, kako je to gore obrazloženo. Nadalje, zemljište na kojima su sagrađeni objekti u kojima su bili smješteni prognanici i izbjeglice (nekretnine - k. č. br.: [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina]) nikada i nije bilo u vlasništvu Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana (koje je imalo samo pravo korištenja istog zemljišta) već je te nekretnine na kojima su sagrađeni objekti u kojima su bili smješteni prognanici i izbjeglice Ugovorom o zamjeni od 28.03.1995.g. zaključenim između Općine Medulin i Gradine inženjering d.d. iz [adresa] (list 333-335, 452-454 spisa) sa Aneksom od 16.05.1995.g. (list 337, 456 spisa) Općina Medulin (kao pravni slijednik bivše Općine Pula), predala trgovačkom društvu Gradine inženjering d.d. iz [adresa] u posjed i vlasništvo, a trgovačko društvo Gradine inženjering d.d. iz [adresa] je te iste nekretnine (sve k. o. [katastarska općina]: k. č. br. [katastarska čestica]) unijelo u temeljni kapital društva tužitelja prilikom osnivanja. Dakle, tužitelj je tek 07.10.1996. prilikom osnivanja postao i vlasnikom nekretnina u kojima su bili smješteni prognanici i izbjeglice.

56. Sud je saslušao svjedoke LU dana 16.09.2009.g. (list 135-136 spisa) i dopunski (list 420-421 spisa), EU (list 275-277 spisa), HU (list 419 spisa), JU (list 419-420 spisa), NU (list 420 spisa) te je iskazima svih saslušanih u bitnom dijelu - u pogledu djela iskaza u kojem navode kako su tijekom Domovinskog rata prognanici bili smješteni u objektima hotelskog naselja Cintinera, koji su prije njihovog dolaska bili potpuno funkcionalni, te kako su prognanici namjerno činili štetu na hotelskim objektima i otuđivali inventar, poklonio vjeru, jer su njihovi iskazi u ovom dijelu suglasni. Sud je saslušao i zakonskog zastupnika tužitelja ĐU, direktora (list 277-278 spisa) te je i njegovom iskazu poklonio vjeru, jer je iskaziva jasno, logično i suglasno dokumentaciji koju je sud pregledao. No, iz iskaza svih saslušanih sud nije mogao utvrditi kakvo je točno bilo stanje svih objekata hotelskog naselja Cintinera prije dolaska prognanika, kao niti kada točno su prognanici prvi puta smješteni u tom objektu, jer svjedoci o tome nisu imali preciznih saznanja, a zakonski zastupnik tužitelja o tome uopće nije imao saznanja. Sud napominje da činjenica koju svi saslušani svjedoci navode - da je hotelsko naselje Cintinera bili potpuno funkcionalno prije dolaska prognanika i izbjeglica nije adekvatan i dovoljan dokaz na okolnost točnog stanja svakog dijela objekta tužitelja u vrijeme prije dolaska prognanika, a kako bi se isto moglo usporediti sa stanjem koje je zatečeno prilikom očevida u postupku osiguranja dokaza. Također, svi saslušani svjedoci navode da su prognanici i izbjeglice prvi puta bili smješteni i prije 1993.g. (kada je zaključen Ugovor od 28.03.1993.g.), no ne znaju točno kada. Sud napominje da iz iskaza saslušanih svjedoka i zakonskog zastupnika tužitelja proizlazi da nije sastavljen zapisnik o primopredaji prostora prilikom dolaska prvih prognanika i izbjeglica, a kako bi se konstatiralo stanje objekta tužitelja u vrijeme prije dolaska prvih prognanika i izbjeglica, te kako je bilo i ugovoreno čl. 4. Ugovora od 28.03.1993.g.

57. Na prijedlog tužitelja sud je proveo građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dario Šereru, dipl. ing. građevine iz Ing Ekspert d.o.o., Zagreb dana 06.02.2023. (list 678-845 spisa), a sa zadatkom vještaku da se očituje o visini materijalne štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika, po današnjim cijenama, a na temelju uvida u spis Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 iz predmeta osiguranja dokaza. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 06.02.2023. vještak Dario Šerer, dipl. ing. građevine navodi da je zadatak vještaka bio očitovati se kako je predložio tužitelj, tj. da se vještak očituje o visini materijalne štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika, po današnjim cijenama, a na temelju uvida u spis Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 iz predmeta osiguranja dokaza. Međuvremensko izjednačavanje cijena od vremena izrade nalaza i mišljenja u predmetu osiguranja dokaza Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 od 22.12.1998. godine do izrade nalaza i mišljenja u ovom predmetu izvršio je u skladu sa odredbama Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina (NN 78/2015) i Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN 105/2015) primjenom indeksa cijena Hrvatske narodne banke Tablica J1: Indeksi potrošačkih cijena i proizvođačkih cijena industrije kako je prikazano u tom nalazu i mišljenju. Nakon uvida u spis Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 iz predmeta osiguranja dokaza postupio je prema zadatku Suda i u točci 1.2 tog nalaza i mišljenja u skladu sa odredbama Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina (NN 78/2015) i Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN 105/2015) očitovao se o visini materijalne štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika, po današnjim cijenama. Prema zadatku suda od 02.06.2022. (list 641 spisa) u točci 1.2 tog nalaza i mišljenja dao je očitovanje o visini materijalne štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika, po današnjim cijenama, a na temelju uvida u spis Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 iz predmeta osiguranja dokaza, a radi se o ukupnom iznosu od 2.091.058,31 EUR.

58. Tužitelj je u podnesku od 27.04.2023. predložio da sud pozove vještaka Daria Šerera na očitovanje o razlici ukupnih iznosa iz 1998. godine u odnosu na iznose iz nalaza i mišljenja vještaka Franka Kaića od 19.12.1998. Naime, u nalazu i mišljenju vještaka iz 1998. na str. 83., u dijelu „Rekapitulacija“, pod tč.1. Depandansa D1 naveden je iznos od 607.389,00 DEM, a pod tč. 4. Paviljon A, naveden je iznos od 229.526,00 DEM. Vještak Šerer, međutim, pod tč 1. navodi iznos od 607.389,40 DEM, a pod tč.4. naveden je iznos od 230.726,00 DEM što u konačnici daje iznos od 2.264.316,68 DEM odnosno 8.470.636,53 kune umjesto 2.263.116,28 DEM odnosno 8.464.054,89 kune, a kako je navedeno u nalazu i mišljenju iz 1998. Tužitelj predlaže da se vještak očituje o razlozima razlika u navedenim stavkama, a u odnosu na nalaz i mišljenje iz 1998., nakon čega će tužitelj precizirati tužbeni zahtjev.

59. Tuženik u podnesku od 23.06.2023. navodi da se nalaz i mišljenje predmetnog vještačenja ne može se prihvatiti. Naime, vještačenjem nije izvršen zadatak koji je dan vještaku, a to je da se utvrdi visina materijalne štete koja je djelovanjem prognanika nastala za tužitelja. Da bi se utvrdila šteta za tužitelja, osnovni preduvjet je da se prije provedbe vještačenja pouzdano zna u kakvom je stanju bio turistički kompleks tužitelja (temeljem zapisnika o preuzimanju ili drugog relevantnog dokaza) prilikom vraćanja istog u posjed tužitelja. Tek u takvoj situaciji, kada se zna kakva su bila oštećenja, mogu se i znati koji su radovi na sanaciji radi otklanjanja štete potrebni. U ovom slučaju to nije bilo poznato, pa je vještak u svom nalazu utvrđivao koje je sve radove obnove i sanacije tužitelj općenito izveo, te mu je priznao vrijednost svih radova i ugrađene opreme. Dakle, nalaz vještaka je u stvari popis vrijednosti izvedenih radova i ugradnje opreme koje je za svoje potrebe izveo tužitelj, a to svakako nije šteta koja mu je nastala. Dakle, preduvjet smislenog i valjanog i vještačenja štete na turističkim objektima je da se prije vještačenja utvrdi u kakvom su stanju objekti bili prilikom vraćanja u posjed tužitelju, da se na temelju stanja objekata utvrdi koji su radovi bili potrebni za dovođenje objekata u prijašnje stanje, pa da tek onda kada se te činjenice znaju, da se ide u procjenu vrijednosti potrebnih radova, pa bi tek tako utvrđena vrijednost potrebnih radova za dovođenje u prijašnje stanje (objekata kod preuzimanja za potrebe prognanika) mogla biti visina štete koja je nastala za tužitelja. Kako bitnih činjeničnih spoznaja o okolnostima od kojih zavisi utvrđivanje visine štete nema, tako ovim vještačenjem nije ni bilo moguće utvrditi visinu nastale štete za tužitelja. Radi navedenog je predmetni nalaz i mišljenje vještaka u stvari popis vrijednosti radova i opreme koje je tužitelj izveo za svoje potrebe (svog turističkog kompleksa), a nije popis vrijednosti potrebnih radova, kako bi se sanirala šteta nastala djelovanjem prognanika, jer nema relevantnih činjenica o oštećenjima objekata (nastalih djelovanjem prognanika) koja su postojala prilikom vraćanja objekata u posjed tužitelju. Također se skreće pozornost da vještak kod utvrđivanja visine štete, nije uračunavao visinu sredstava amortizacije koje je tužitelj kao vlasnik bio u obvezi uplaćivati, pa bi od visine utvrđene štete trebalo odbiti iznos uplaćen s osnove amortizacije, a niti je uzeta u obzir kategorizacija hotela. Ako pak tužitelj nije uplaćivao amortizaciju, onda je takvim propustima prouzročio da mu eventualna šteta bude veća i to za iznose neuplaćene amortizacije. Vještak činjenice o plaćanju odnosno neplaćanju amortizacije nije uzeo u izračun kod utvrđivanja visine štete.

60. Tuženik u podnesku od 24.11.2023. navodi da ostaje kod svih dosadašnjih navoda i prigovorima vještaku. I dalje je sporno je li i u kojoj mjeri devastacija objekta uzrokovana ponašanjem smještenih korisnika, a u kojoj mjeri nastala neodržavanjem kapaciteta od strane prednika tužitelja, te smatra da bi sud trebao utvrditi je li tužitelj u cijelosti izgubio posjed kompleksa u navedenom periodu ili nije. Za pretpostaviti je da su tijekom boravka prognanika izbjeglica u odmaralištu radili djelatnici koji su pružali uslugu smještaja i prehrane i koji su i svoj posao morali dobivati plaću, što je argument da je tužitelj morao imati kontrolu i nadzor nad objektom, te je mogao i morao poduzeti radnje radi sprječavanja nastanka štete i otklanjanja štete. Nejasno je također jesu li prognanici i izbjeglice popunjavali kapacitet objekta ili nisu, pa je u praznim kapacitetima tužitelj mogao obavljati komercijalnu djelatnost. Neophodno je uzeti u obzir da je kategorizacija hotela prije ulaska prognanika bila znatno drugačija nego danas. U ukinutoj prvostupanjskoj presudi navodi se, između ostalog, da je u objektu došlo do prokišnjavanja zbog oštećenog krovišta, a navedeno oštećenje nisu mogli prouzročiti korisnici.

61. Sud je saslušao vještaka Daria Šerera na ročištu od 31.01.2024. (list 897- 900 spisa) radi usmenog obrazlaganja svog nalaza i mišljenja, te radi očitovanja na primjedbe stranaka, te je tom prilikom vještak naveo: ''Na upit sutkinje da li se na temelju spisu priležeće dokumentacije i provedenih dokaza tijekom ovog postupka može utvrditi u kakvom stanju je bio objekt tužitelja prije ulaska prognanika u njega odgovaram da ne može jer sudskom spisu ne prileži elaborat osiguranja dokaza, odnosno snimka stanja objekta prije ulaska prognanika. Na upit sutkinje da li se na temelju spisu priležeće dokumentacije i provedenih dokaza tijekom ovog postupka može utvrditi da li je na objektu tužitelja nastala šteta djelovanjem prognanika, te ako jest, da li se može razlučiti opseg te štete od eventualnih oštećenja nastalih na objektu tužitelja djelovanjem drugih uzroka odgovaram da sudskom spisu prileži sudski nalaz i mišljenje sačinjen u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Puli temeljem kojeg sam ja sačinio prema zadatku suda svoj nalaz i mišljenje obrađujući sve građevinske, obrtničke i instalaterske radove kao i opremu navedenu u tom nalazu i mišljenju, a koji je prema podacima u istom sačinjen nakon što su prognanici napustili te građevine. Iz tog nalaza i mišljenja u R1 predmetu prema mom mišljenju ne može se jednoznačno odrediti da li je ta sva šteta nastala djelovanjem prognanika jer nema dokumentacije iz koje bi bilo razvidno kako su predmetni objekti izgledali prije dolaska prognanika. Vezano uz pitanje o uzrocima štete na krovu odnosno potrebe sanacije iste iskazujem da je iz stanja spisa razvidno da se radi o ravnim krovovima na kojima šteta može nastati raznim mehaničkim djelovanjima kao i uslijed dotrajalosti pojedinih slojeva. Na pitanje sutkinje da li su svi građevinski radovi opisani i ocijenjeni u mom nalazu i mišljenju bili potrebni da se popravi šteta nastala djelovanjem prognanika u objektu tužitelja odgovaram da ja o šteti koja je nastala djelovanjem prognanika nemam osobnih saznanja, te sam svoj nalaz i mišljenje prema zadatku suda sačinio i temeljio na nalazu i mišljenju iz postupka osiguranja dokaza koji se nalazi u prilogu sudskog spisa. Na upit sutkinje da li svi građevinski radovi opisani i ocijenjeni u mom nalazu i mišljenju eventualno predstavljaju poboljšanja u odnosu na stanje objekta tužitelja koje je bilo prije ulaska prognanika u njega odgovaram da se o istom ne mogu očitovati jer nemam saznanja kako su objekti tužitelja izgledali prije ulaska prognanika, odnosno kakav je bio njihov stupanj uređenosti i opremljenosti. Ja sam prije današnjeg ročišta proučio primjedbe tužitelja iz podneska od 27.04.2023. (list 854 – 855 spisa), te primjedbe tuženika u podnescima od 23.06.2023. (list 857 – 858 spisa) i u od 24.11.2023. (list 868 – 869 spisa), te se na iste očitujem kako slijedi: Što se tiče primjedbi tužitelja mogu reći vezano uz navode o različitim vrijednostima navedenim u rekapitulaciji odnosno elaboratu sačinjenom od sudskog vještaka Franka Kajića u postupku osiguranja dokaza 1998. godine i u mom elaboratu sačinjenom za potrebe ovog postupka iskazujem da su razlike na koje tužitelj ukazuje u podnesku nastale kao posljedica pogrešnog prepisivanja odnosno pogrešnog zbrajanja u elaboratu sudskog vještaka Franka Kajića iz 1998. i to vezano uz depandansu D1 gdje je u rekapitulaciji naveden iznos od 607.389,00 DEM, te u mom elaboratu naveden iznos od 607.389,40 DEM iskazujem da je iz elaborata sačinjenog od strane sudskog vještaka Franka Kajića 1998. na stranici 26. razvidno da je on radove na depandansi 1 u rekapitulaciji vrijednosti utvrdio u iznosu od 607.389,40 DEM što smatram ispravnim dok je u rekapitulaciju pogrešno upisao iznos od 607.389,00 DEM, te na taj način nastala razlika od 0,40 DEM što je pogreška u prepisivanju od strane vještaka Kajića. Vezano uz procijenjenu vrijednost na paviljonu A koje je vještak Kajić utvrdio u iznosu od 229.526,00 DEM isto je posljedica pogreške u zbrajanju i to radova na stranici 80. nalaza i mišljenja vještaka Kajića gdje je vrijednost pojedinačno navedenih radova na zajedničkim prostorima iznosi 1.900,00 DEM, a ne 700,00 DEM kako je navedeno na stranici 80. njegovog nalaza i mišljenja, te je ukupna vrijednost radova na paviljonu A koje je potrebno izvesti procijenjena u iznosu od 230.726,00 maraka, a ne kako je pogrešno u rekapitulaciji nalaza vještaka Kajića navedeno 229.526,00 DEM, odnosno 1.200,00 DEM više je ispravna procijenjena vrijednost. Sukladno tome ukupna procijenjena vrijednost nije 2.263.116,28 DEM nego 2.264.316,68 DEM kako je navedeno u mom nalazu i mišljenju. Pojednostavljeno, vještak Kajić je jednu vrijednost krivo prepisao, a drugu vrijednost je krivo zbrojio. U odnosu na primjedbe tuženika iz podnesaka od 23.06.2023. (list 857 – 858 spisa) i od 24.11.2023. (list 868 – 869 spisa) odgovaram da sam predmetni nalaz i mišljenje sačinio prema zadatku suda uzimajući u obzir dokumentaciju raspoloživu u sudskom spisu. Vezano uz primjedbe da se iz dokumentacije priležeće sudskom spisu temeljem koje sam sačinio nalaz i mišljenje ne može utvrditi u kakvom stanju je bio turistički kompleks tužitelja prije dolaska prognanika iskazujem da sam se o istom već očitovao odgovarajući na pitanje suda na današnjem ročištu. Vezano uz navode u podnesku od 24.11.2023. iskazujem da ja nemam saznanja tko je sve koristio predmetni kompleks, odnosno odmaralište, tko se o istom brinuo, te da li je isti bio pod nadzorom prednika tužitelja, odnosno da li je u istom bilo praznih kapaciteta u kojima se mogla obavljati komercijalna djelatnost, kao i kakva je bila kategorizacija tih objekata.''

62. Na posebna pitanja zakonskom zastupnika tuženika vještak je odgovorio: ''Na pitanje da li imam saznanja da li su u objektima tužitelja prije ulaska prognanika bile postavljene keramičke pločice prve klase, a kakve se spominju npr. na stranici 16/168 nalaza i mišljenja vještaka (list 693 spisa) odgovaram da o istom nemam saznanja jer nisam vršio uviđaj na predmetnom objektu nakon što su ga prognanici napustili, a sve opise stavaka sam preuzeo iz nalaza i mišljenja sačinjenog u postupku osiguranja dokaza 1998. od strane vještaka Kajića. Na pitanje da li se iz nalaza i mišljenja sačinjenog u postupku osiguranja dokaza vještaka Kajića može zaključiti koje klase su bile keramičke pločice prije ulaska prognanika u objekte tužitelja odgovaram da sam mišljenja da je vještak Kajić kao stručna osoba ispravno procijenio o kojoj se klasi keramičkih pločica radi. On je u svom osiguranju dokaza u tekstualnom dijelu za svaki objekt opisao stanje na dan uviđaja 04.09.1998. gdje je za keramičke pločice naveo: „na zidovima keramičke pločice oštećene, na podovima keramičke pločice oštećene“. U tekstualnom dijelu njegovog nalaza nije navedeno koje klase su bile zatečene oštećene keramičke pločice. Na pitanje zašto se npr. na stranici 29/168 mog nalaza i mišljenja spominju dobava i montaža radijatora upravo tipa „Tehnomont“ odnosno zašto je odabrana upravo ova vrsta radijatora odgovaram da pretpostavljam da je to iz razloga što su vjerojatno i ostali radijatori u objektu bili tog tipa, a to je vjerojatno oznaka nekog proizvođača. Na pitanje da li ovom spisu prileži podatak o tome da su u objektu tužitelja prije ulaska prognanika bili postavljeni upravo radijatori tipa „Tehnomont“ odgovaram da na fotografijama odnosno trećem listu fotografija koje prileže nalazu i mišljenju vještaka Kajića u R1 spisu na slici na listu trećem fotografija vidljivo da je na zidu radijator, a kojeg je tipa taj radijator ne mogu se očitovati. Na pitanje da li su materijali i oprema navedeni u mom nalazu i mišljenju u istom cjenovnom rangu, odnosno da li su iste kvalitete kao i materijali i oprema koji su bili ugrađeni u objekte tužitelja prije ulaska prognanika odgovaram da se o istome ne mogu očitovati jer nemam saznanja kakav je bio inventar i kakvi su bili ugrađeni materijali prije dolaska prognanika. Na pitanje da se očitujem na radove koji su opisani npr. na listu 61/168 (list 738 spisa) mog nalaza i mišljenja kao „otvaranje postojećeg ravnog krova“, odnosno da objasnim zašto su ti radovi bili potrebni i da objasnim sve u vezi tih radova iskazujem da su prema mom mišljenju ti radovi bili potrebni jer je dolazilo do procurenja atmosferilija kroz ravni krov u unutrašnjost građevine. Na pitanje da li je šteta na ravnom krovu mogla nastati djelovanjem prognanika odgovaram da sam na to već odgovorio odgovarajući na pitanja suda. Prema mom mišljenju ta šteta je mogla nastati uslijed različitih mehaničkih utjecaja, npr. probijanje oštrim predmetom slojeva konstrukcije ravnog krova kao i uslijed dotrajalosti slojeva. Na pitanje da li sam prilikom izračuna uzeo u obzir i troškove koje bi tužitelj svakako imao u periodu dok su boravili prognanici zbog redovnog korištenja i upotrebe objekta tužitelja, tijeka vremena i amortizacije, odgovaram da sam prema zadatku suda u nalazu i mišljenju obradio samo radove obrađene u nalazu i mišljenju iz postupka osiguranja dokaza iz 1998. godine. Na pitanje da li se mogu očitovati o visini troškova koje bi tužitelj svakako imao u periodu dok su boravili prognanici, a zbog redovnog održavanja svojih objekata odgovaram da se o tome ne mogu očitovati, jer o tome nemam saznanja.''

63. Nakon saslušanja vještaka, tužitelj je u podnesku od 20.02.2024. naveo da je vještak u svom iskazu naveo da se ne može utvrditi u kakvom je stanju objekt tužitelja bio prije ulaska prognanika jer sudskom spisu ne prileži snimka objekta prije nego su u njega ušli prognanici. Tužitelj ovdje ukazuje na činjenicu da je tuženik smjestio prognanike u objekte tužitelja temeljem prethodne provjere od strane predstojnice Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice koja je utvrdila da je stanje objekta odnosno soba u koje su trebali biti smješteni prognanici bilo jako dobro. Predstojnica Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice, a od 1997. godine glavna tajnica Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice, svjedokinja LU, u svom iskazu na ročištu od 17. veljače 2015. navodi da je Regionalni ured za izbjeglice i prognanike u Puli 1993. godine pregledao hotel Cintineru u koji su…temeljem programa trebali biti preseljeni prognanici i cit. „tada je utvrđeno da je hotel zadovoljavao sve uvjete, a osobito se pazilo da uvjeti budu dobri iz razloga što su u hotel trebali biti smješteni prognanici iz Vukovara za koje nije dolazilo u obzir da budu smješteni u neke derutne objekte“. Dobro stanje objekata potvrdila je i NU, svjedokinja koja je od travnja 1991. do studenog 1993. bila predstojnica Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice Pula, a takvo stanje objekata proizlazi i iz iskaza svih ostalih svjedoka danih tijekom postupka. Iz „Cjenika nekretnina – Odmarališni dom [adresa] i [adresa]“ od 24.10.1990., izrađenom po ing. Pavelu Okornu, sudskom vještaku za građevinsku, zanatsku, (obrtničku) djelatnost i zaštitu na radu razvidno je da su objekti tužitelja bili posve opremljeni i redovito održavani. Nadalje, tužitelj je uz podnesak od 5.10.2015. dostavio dokumentaciju iz koje je razvidno stanje objekata prije nego su u hotelski kompleks tužitelja smješteni prognanici. Cjenik nekretnina od 24.10.1990. i elaborat Procjene nekretnina iz studenog 1993. daju prikaz stanja objekata u vrijeme kada su u predmetne nekretnine smješteni prognanici temeljem Ugovora između Doma Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske od 28.03.1992. Posve je nelogično i životno neuvjerljivo da bi Vlada RH smjestila prognanike u devastirane objekte, a potom plaćala troškove njihovog boravka u navedenim prostorima, kao što je i nelogično te životno neuvjerljivo da bi prognanici mogli provesti niz godina u prostoru koji je bio oštećen i devastiran na način kako je to utvrđeno u postupku osiguranja dokaza. Tuženik nikada nije prigovorio uvjetima smještaja za koje je plaćao režijske troškove niti su se prognanici ikada žalili da se radi o devastiranom prostoru nedostojnom duljeg smještaja s neizvjesnim rokom trajanja. Dakle, iz iskaza svih saslušanih svjedoka tijekom postupka te priložene dokumentacije, a koje tuženik nikada nije osporavao, razvidno je stanje objekata prije ulaska prognanika u objekte tužitelja pa je tužitelj time sudu predočio dovoljno dokaza za svoje navode, a ujedno isključio svaku razumnu sumnju u pravilnost i istinitost istih. Zadatak vještaka bio je da se očituje o visini materijalne štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika, po današnjim cijenama, a na temelju uvida u spis Općinskog suda u Puli, posl.br. R1-186/98 u predmetu osiguranja dokaza. Pitanjima koje je sam sud postavio vještaku na ročištu dana 31. siječnja 2024. prelaze se okviri zadanog vještačenja, pa je isti pozvan na očitovanje o činjenicama o kojima se nije niti mogao očitovati s obzirom da se sva dokumentacija ( za koju tvrdi da ne prileži spisu Općinskog suda u Puli br. R1-186/98) nalazi u ovosudnom predmetu br. P-498/2022). S obzirom na proširenje zadanog vještačenja ( na što upućuju pitanja koja su postavljena vještaku na predmetnom ročištu) predlaže se provesti dopunsko vještačenje pri čemu će se vještaku predočiti dokumentacija koja prileži spisu br. P-498/2022, a kako bi se isti mogao cjelovito, potpuno i točno očitovati na postavljena pitanja temeljem utvrđenog činjeničnog stanja i priležeće dokumentacije.

64. Tuženik se u podnesku od 01.03.2024. očitovao na iskaz vještaka Darija Šerera od 31. 01.2024. kako slijedi. Tužena u cijelosti ostaje kod svih dosadašnjih navoda te ističe kako iz provedenog vještačenja ne proizlazi postojanje uzročno- posljedične veze između štete i štetne radnje jer sudskom spisu ne prileži dokumentacija na temelju koje se može utvrditi u kakvom je stanju bio turistički kompleks prije dolaska prognanika. Dakle, vještačenjem se ne može utvrditi ključna pretpostavka odgovornosti za štetu. Stoga tužena smatra da vještačenje bez utvrđenja uzročno-posljedične veze samo po sebi nije dokaz koji bi za sobom povlačio odgovornost za štetu Republike Hrvatske, te da tužitelj ničim nije dokazao da bi šteta nastala djelovanjem prognanika i u kojoj visini su tu štetu prouzročili prognanici jer navedena činjenica nije utvrđena predmetnim vještačenjem. Tužena ističe kako je predmet vještačenja između ostalog bila i šteta odnosno sanacija krovišta, a navedenu štetu nisu mogli počiniti prognanici svojim boravkom u smještajnom kapacitetu, a što potvrđuje i iskaz vještaka. Šteta na krovištu mogla je nastati uslijed različitih mehaničkih utjecaja, kao i uslijed dotrajalosti slojeva i neodržavanja. Imajući u vidu da je tužena prigovarala osnovanosti tužbenog zahtjeva, provođenje dopunskog vještačenja na okolnost visine materijalne štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika smatramo neekonomičnim i nesvrsishodnim.

65. Tužitelj u podnesku od 02.04.2024. u bitnome navodi da je visina štete utvrđena u postupku osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Puli u predmetu br. R1-186/98. Tuženik je sudjelovao u postupku osiguranja dokaza no isti nije imao primjedbi niti prigovora s obzirom na osnovu i visinu štete. Zadatak vještaka Daria Šerera nije bilo utvrđivanje uzročno-posljedične veze između štete i štetne radnje jer je predmetno utvrđivanje zadatak suda, a ne vještaka, i to temeljem utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, postavljanjem vještaku Šereru pitanja koja izlaze izvan okvira zadatka od strane suda istome bi trebalo omogućiti da ponovnim uvidom u spis utvrdi činjenice u odnosu na koje se tražilo njegovo decidirano očitovanje, a kako bi se isti mogao očitovati i o pitanjima koja su mu bila postavljena na ročištu 31. siječnja 2024. Ovo i stoga jer je vještačenje dokazno sredstvo čiju dokaznu vrijednost sud ocjenjuje temeljem slobodne ocjene svih odlučnih činjenica, savjesno i istinito. U protivnom, ukoliko bi sud temeljio svoju odluku na odgovorima vještaka danim na pitanja koja nisu bila predmet vještačenja proširujući time okvire traženog nalaza i mišljenja, a za koja se pitanja nije niti mogao adekvatno pripremiti, tada čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu čl.354.st.2.tč.11. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog tužitelj ostaje kod svih dosadašnjih navoda te prijedloga iznesenog u podnesku od 20.02.2024.

66. Sud je rješenjem od 15.10.2024. pozvao vještaka Daria Šerera iz Ing ekspert d.o.o. da se pisanim putem očituje na prijedloge tužitelja iz podnesaka od 20.02.2024. i 02.04.2024., te je vještak, postupajući po ovom zadatku suda, sudu dana 20.12.2024. dostavio svoje pisano očitovanje (list 942-951 spisa) u kojem u bitnome navodi kako nakon detaljnog proučavanja cjelokupne dokumentacije priležeće sudskom spisu kao i dokumentacije na koju u podnescima od 20.02.2024. godine i 02.04.2024. godine ukazuje tužitelj, daje očitovanje na prijedloge tužitelja iz podneska od 20.02.2024. godine kako slijedi: ''Nalaz i mišljenje sam u cijelosti sačinio prema: Rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 84, od 02. lipnja 2022. godine, kojim sam određen za vještaka u predmetu 53 P-498/2022 tužitelja WILIM TURIST d.o.o. i tužene Republike Hrvatske, građevinsko vještačenje radi isplate, prema zadatku određenom na ročištu za glavnu raspravu od 02.06.2022. godine (list 641 spisa). Na ročištu za glavnu raspravu od 02.06.2022. godine (list 641 spisa) u točci II. Rješenja određen je zadatak vještaku očitovati se kako je predložio tužitelj, tj. da se vještak očituje o visini materijalne štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika, po današnjim cijenama, a na temelju uvida u spis Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 iz predmeta osiguranja dokaza. Nalaz i mišljenje sam u cijelosti sačinio prema zadatku suda i obrazložio na glavnoj raspravi 31. siječnja 2024. godine kada sam odgovorio i na dodatna pitanja suda. Vezano uz navod tužitelja u podnesku vezano uz iskaz vještaka dan na ročištu dana 31. siječnja 2024. godine „Vještak u svom iskazu navodi da se ne može utvrditi u kakvom je stanju objekt tužitelja bio prije ulaska prognanika jer sudskom spisu ne prileži elaborat osiguranja dokaza, odnosno snimka stanja objekta prije nego su u njega ušli prognanici.”, iskazujem da je isto točno, a što je i razvidno iz zapisnika s glavne rasprave od 31. siječnja 2024. godine. Vezano uz kazivanje tužitelja u podnesku na koji način i temeljem čije provjere stanja objekta je smjestio prognanike u objekt, odnosno dokumentaciju i iskaze svjedoka vezano uz smještaj prognanika priležeće sudskom spisu, iskazujem da iz istog nije jednoznačno razvidno stanje objekata prije ulaska prognanika u iste vezano uz količine i vrste radova, kao i ugrađene materijale koji su obrađeni u Nalazu i mišljenju sačinjenom u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Puli posl.br. R1- 186/98. Iz dokumentacije priležeće sudskom spisu, kao vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina, nisam u mogućnosti utvrditi materijale, vrste i količine radova koje je potrebno izvesti na sanaciji štete utvrđene u Nalazu i mišljenju sačinjenom u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 i to iz svih razloga obrazloženih prilikom saslušanja na glavnoj raspravi 31. siječnja 2024. godine, kada sam odgovorio i na dodatna pitanja suda.''

67. Nadalje, a očitujući se na prijedloge tužitelja iz podneska od 02.04.2024. vještak navodi kako slijedi: ''U nastavku nakon detaljnog proučavanja cjelokupne dokumentacije priležeće sudskom spisu kao i dokumentacije na koju u podnescima od 20.02.2024. godine i 02.04.2024. godine ukazuje tužitelj dajem očitovanje na prijedloge tužitelja iz podneska od 20.02.2024. godine. Nalaz i mišljenje sam u cijelosti sačinio prema: Rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 84, od 02. lipnja 2022. godine, kojim sam određen za vještaka u predmetu 53 P-498/2022 tužitelja WILIM TURIST d.o.o. i tužene Republike Hrvatske, građevinsko vještačenje radi isplate, prema zadatku određenom na ročištu za glavnu raspravu od 02.06.2022. godine (list 641 spisa). Na ročištu za glavnu raspravu od 02.06.2022. godine (list 641 spisa) u točci II. Rješenja određen je zadatak vještaku očitovati se kako je predložio tužitelj, tj. da se vještak očituje o visini materijalne štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika, po današnjim cijenama, a na temelju uvida u spis Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 iz predmeta osiguranja dokaza. Nalaz i mišljenje sam u cijelosti sačinio prema zadatku suda i obrazložio na glavnoj raspravi 31. siječnja 2024. godine kada sam odgovorio i na dodatna pitanja suda. Tužitelj u uvodnom dijelu podneska komentira navode tuženika iz podneska tuženika od 1. ožujka 2024. godine. Vezano uz navod tužitelja u podnesku „Tužitelj ovdje ukazuje na činjenicu da zadatak vještaka nije bilo utvrđenje uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, a kako to tuženik uporno i posve pogrešno tvrdi”, iskazujem da je isto točno a što je i razvidno iz Rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 84, od 02. lipnja 2022. godine. Vezano uz kazivanje tužitelja u podnesku da su se prognanici nesporno nalazili u hotelskom kompleksu te da je isti zadovoljavao sve uvjete, a što je potvrđeno provjerom ovlaštenih osoba Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice, odnosno ukazivanje na dokumentaciju i iskaze svjedoka vezano uz smješataj prognanika priležeće sudskom spisu, iskazujem da iz istog nije jednoznačno razvidno stanje objekata prije ulaska prognanika u iste vezano uz količine i vrste radova, kao i ugrađene materijale koji su obrađeni u Nalazu i mišljenju sačinjenom u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98. Točan je navod tužitelja u podnesku „Zadatak vještaka Daria Šerera nije bilo utvrđivanje uzročno-posljedične veze između štete i štetne radnje jer je predmetno utvrđenje zadatak suda, a ne vještaka i o temeljem utvrđenog činjeničnog stanja.” Iz dokumentacije priležeće sudskom spisu, kao vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina, nisam u mogućnosti utvrditi materijale, vrste i količine radova koje je potrebno izvesti na sanaciji štete utvrđene u Nalazu i mišljenju sačinjenom u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 i to iz svih razloga obrazloženih prilikom saslušanja na glavnoj raspravi 31. siječnja 2024. godine, kada sam odgovorio i na dodatna pitanja suda.''

68. Zaključno, vještak navodi da na temelju detaljnog proučavanja cjelokupne dokumentacije priležeće sudskom spisu kao i dokumentacije na koju u podnescima od 20.02.2024. godine i 02.04.2024. godine ukazuje tužitelj kao vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina nije u mogućnosti utvrditi materijale, vrste i količine radova koje je potrebno izvesti na sanaciji štete utvrđene u Nalazu i mišljenju sačinjenom u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 i to iz svih razloga obrazloženih prilikom saslušanja na glavnoj raspravi 31. siječnja 2024. godine kada je odgovorio i na dodatna pitanja suda.

69. Nakon primitka dodatnog pisanog očitovanja vještaka od 20.12.2024. tužitelj u svom podnesku od 17.03.2025. ponovno ukazuje na činjenicu da je primarni zadatak vještaka bio da se očituje o visini materijalne štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika, po današnjim cijenama, a na temelju uvida u nalaz i mišljenje vještaka Franka Kaića, sačinjenog u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98. Svrha osiguranja dokaza jest da se u tijeku, a i prije pokretanja parnice predloži izvođenje nekog dokaza kada postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano. Na ročištu od 31. siječnja 2024. vještak Dario Šerer navodi da je svoj nalaz i mišljenje sačinio temeljem sudskog nalaza i mišljenja u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Puli br. R1-186/98, obrađujući sve građevinske, obrtničke i instalaterske radove kao i opremu navedenu u predmetnom nalazu i mišljenju. Vještak je, dakle, trebao utvrditi današnje cijene prema cijenama navedenim u postupku osiguranja dokaza br. R1- 186/98 Općinskog suda u Puli, što je isti i učinio. Zadatak vještaka nije bilo utvrđivanje uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, utvrđivanje je li šteta nastala djelovanjem prognanika niti razlučivanje opsega štete od eventualnih oštećenja nastalih na objektu tužitelja djelovanjem drugih uzroka jer je potonje zadatak suda, a ne vještaka. Uostalom, tužitelj ovdje ističe da Republika Hrvatska, a koja je sudjelovala kao protustranka u postupku osiguranja dokaza br. R1-186/98 Općinskog suda u Puli, na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Franka Kaića od 22. prosinca 1998. nije stavila primjedbe, niti je ikada, tijekom ovog postupka, prigovorila predmetnom nalazu i mišljenju. Na ročištu 31. siječnja 2024. tuženik je vještaku postavio pitanja poput može li se iz nalaza i mišljenja vještaka Kaića zaključiti koje su klase bile keramičke pločice prije ulaska prognanika u hotelski kompleks i zašto su odabrani radijatori „Tehnomont“

– pitanja koja se ukazuju posve bespredmetnima. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka Franka Kaića od 22.12.1998. razvidno je da je utvrđeno stanje objekta na dan uviđaja 4. rujna 1998. te je utvrđeno da su: U spavaćim sobama: zidovi prljavi, oštećeni od vlage i udaraca, tropovi oštećeni od procurivanja i kuhanja u sobi, tepisoni oštećeni ili odneseni, stolarija oštećena ili razbijena, oprema oštećena ili odnešena, radijatori skinuti ili oštećeni, utičnice i rasvjetna tijela skinuta ili oštećena, elektrovodi oštećeni ukopčavanjem velikog broja grijalica. U kupaonicama: keramičke pločice na zidovima i podovima oštećene, stropovi oštećeni od procurivanja, stolarija oštećena, sanitarije oštećene ili odnešene, odvodna instalacija uništena solnom kiselinom, utičnice i rasvjetna tijela skinuti ili oštećeni. U hodnicima i stubištima: zidovi izgrebani i zaprljani, stropovi prljavi, obloga na stepenicama otpala sa gazišta, ulazna vrata u sobe oštećena i rasvjetna tijela u sobama razbijena. Dakle, to je bilo stanje objekata na dan provođenja postupka osiguranja dokaza, 4. rujna 1998. Pri tom je nesporno da su prognanici i izbjeglice do tada bili smješteni u hotelskom kompleksu Centinera, da je isti u trenutku njihova dolaska zadovoljavao sve uvjete ( iskaz svjedokinje LU, glavne tajnice Vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice od 17. veljače 2015.), a da su prognanici i izbjeglice napustili hotelski kompleks ostavljajući za sobom devastirani prostor na način i u mjeri zbog kojeg hotelski kompleks, nakon njihova odlaska, nije bio u funkcionalnom stanju za obavljanje turističke djelatnosti jer nije mogao pružati uslugu adekvatnog turističkog smještaja. U „Cjeniku nekretnina – Odmarališni dom [adresa]“ od 24. listopada 1990., a koji je sačinio Pavel Okorn, sudski vještak za građevinsku, zanatsku ( obrtničku) djelatnost i zaštitu na radu, (predmetna procjena sačinjena je za potrebe osnivanja i unosa vrijednosti kapitala u društvo Dom Borcev Nov Cintinera, pravnog prednika ovdje tužitelja) konstatirano je stanje objekata prije dolaska izbjeglica i prognanika, a stanje objekata neposredno prije useljenja potvrdio je Regionalni ured za prognanike i izbjeglice Pula, pri čemu iz iskaza svjedokinje LU proizlazi da je osobita pažnja bila upravljena upravo na kvalitetu smještaja s obzirom da se izbjeglice, uvažavajući njihovu vulnerabilnost i teške životne okolnosti, nije moglo smjestiti u nekakve derutne objekte ( pri čemu su se posebno apostrofirale upravo izbjeglice iz Vukovara). Osim LU, koja je u vrijeme ulaska prognanika i izbjeglica bila predstojnica Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice, a od 1997. glavna tajnica Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice, dobro stanje objekata potvrdila je i svjedokinja NU, predstojnica Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice Pula u razdoblju od travnja 1991. do studenog 1993. Svjedokinja ĆU, koja je u hotelskom kompleksu Centinera radila kao recepcionerka, potvrdila je da su prognanici i izbjeglice napustili hotelski kompleks ostavljajući za sobom devastirani prostor zbog kojeg hotel, po njihovom odlasku, nije mogao primati goste. Pitanja tuženika, usmjerena na vrstu pločica i radijatora, vjerojatno su upravljena na dokazivanje da iskazane cijene keramičkih pločica i radova te grijaćih tijela prelaze cjenovni razred opreme i materijala kojima je hotelski kompleks bio opremljen prije dolaska prognanika i izbjeglica.

70. Tužitelj ovdje skreće pozornost na nekoliko činjenica. Iznos naknade štete koju potražuje tužitelj ostao je na razini vrijednosti opreme i radova od 4. rujna 1998. S obzirom na progresiju cijena i inflatorne efekte do dana izrade nalaza i mišljenja nalaza vještaka Daria Šerera u ovom postupku, stavke koje se odnose na građevinske radove, materijale i opremu odgovaraju najnižim cjenovnim razredima, a što je, u svakom slučaju, ispod razine stvarne štete koju je pretrpio tužitelj, a potom i ispod razine materijala i opreme uobičajene za tu vrstu i kategoriju turističkog hotelskog smještaja. S obzirom na pitanja tuženika o vrstama materijala i opreme ista su evidentno upravljena u smjeru osporavanja visine iskazanih troškova, iako tuženik, tijekom postupka osiguranja dokaza, nije imao niti jednu jedinu primjedbu. Tuženik bi se trebao očitovati o tome bi li, u pogledu visine utvrđene štete, bio suglasan da se pojedine stavke iskažu prema najnižim iznosima, pa ukoliko jest da se visina štete utvrđena u postupku osiguranja dokaza utvrdi nespornom ili da se visina štete prema današnjim cijenama utvrdi u najnižim, tržišno dopustivim iznosima. S obzirom na prigovore tuženika koji, a na što je već više puta ukazano tijekom ovog postupka, nije imao nikakve primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka Kaića tijekom postupka osiguranja dokaza, tužitelj predlaže da vještak Dario Šerer dopuni nalaz i mišljenje na način da cijene materijala, opreme i radova iskazanim u nalazu i mišljenju vještaka Franka Kaića usporedi s cijenama standardne opreme, materijala i radova, uobičajenim za hotelske komplekse iste kategorizacije iz vremena izrade nalaza i mišljenja u postupku R1-186/1998 ( i to najnižim cjenovnim razredima). U protivnom predlaže se vještačenje po novom vještaku na istu okolnost. Nadalje, tužitelj ističe i kako je tuženik je smjestio prognanike i izbjeglice u hotelski kompleks tužitelja te snosio režijske troškove, preuzevši ugovornu obvezu naknade štete ovdje tužitelju. Držanje tuženika tijekom ovog postupka svodi se na stav kojim u potpunosti osporava uzročno- posljedičnu vezu između štete i prinudnih korisnika hotelskih kapaciteta tužitelja, iako je tijekom postupka dokazan vremenski okvir njihovog boravka u hotelskom kompleksu i provjera stanja prije ulaska prognanika i izbjeglica. Taj stav pretpostavlja i krajnje skandalozne polazne premise tuženika, a to je da su prognanici i izbjeglice, dvije ekstremno ranjive i osjetljive skupine, voljom i uz znanje Republike Hrvatske, inicijalno smješteni u posve neadekvatne, derutne i devastirane prostore, bez minimalnih sigurnosnih i higijenskih uvjeta dostojnih čovjeka, a posebice žrtava rata, a potom je ta ista Republika Hrvatska punih sedam godina upravo za taj i takav smještaj snosila režijske troškove. U ostalome tužitelj ostaje kod svih dosadašnjih navoda iznesenih tijekom postupka.

71. Sud je saslušao vještaka Daria Šerera na ročištu od 16.04.2025. (list 967- 968 spisa) radi usmenog obrazlaganja svog nalaza i mišljenja, te radi očitovanja na primjedbe tužitelja, te je vještak tom prilikom naveo: ''Ja sam se pisanim očitovanjem od 20.12.2024. godine očitovao na prijedloge tužitelja iz podnesaka od 20.02.2024. i 02.04.2024. godine, te kod tog očitovanja ostajem u cijelosti, kao i kod mog osnovnog nalaza i mišljenja, te navoda koje sam iznio na prošlom ročištu.'', a nakon čega za vješta nije bilo daljnjih pitanja.

72. Na ročištu od 16.04.2025., tužitelj je a nakon saslušanja vještaka, naveo da imajući u vidu navode tuženika na posljednjem ročištu i pitanja koja je tuženik postavio vještaku na posljednjem ročištu predlaže da vještak dopuni svoj nalaz i mišljenje u ovom predmetu na način da se očituje o tome kolika je cijena standardne opreme za predmetni objekt iste kategorizacije kakve je taj objekt bio u vrijeme izrade nalaza i mišljenja u postupku osiguranja dokaza a po tadašnjim cijenama, te da usporedi te cijene standardne opreme iz vremena izrade vještačenja u R1 predmetu sa cijenama koje je vještak utvrdio u svom osnovnom nalazu i mišljenju u ovom predmetu, a sve kako bi tužitelj mogao iskazati tužbeni zahtjev prema najnižim cijenama opreme objekta po cijenama u vrijeme izrade R1 vještačenja. Vještak Dario Šerer, a na upit sutkinje da se očituje na gornji dokazni prijedlog tužitelja, odnosno da se očituje da li je moguće provođenje dopunskog vještačenja u ovom predmetu sa zadatkom koji je predložio tužitelj, navodi da bi za ispunjenje ovog zadatka bila potrebna dodatna dokumentacija i to troškovnici prema kojima su predmetni objekti izrađeni i opremljeni a kako bi se jednoznačno utvrdilo vrsta i kvaliteta ugrađenih materijala odnosno opreme. Također, vještak navodi da on nije ovlašten utvrđivati kategorizaciju turističkog smještajnog objekta. Nakon toga, tužitelj je zatražio kraći rok radi provjere da li raspolaže sa dokumentacijom – troškovnicima prema kojima su predmetni objekti izrađeni i opremljeni a kako bi se jednoznačno utvrdilo vrsta i kvaliteta ugrađenih materijala odnosno opreme, s time da se tuženik usprotivio ovom dokaznom prijedlogu tužitelja obzirom da je vještak već naveo da nije moguće utvrditi da li je na objektu tužitelja šteta nastala djelovanjem prognanika, odnosno da nije moguće razlučiti opseg te štete od eventualnih oštećenja nastalih djelovanjem drugih uzroka. Ponovno tuženik ističe da nije sporna samo visina tužbenog zahtjeva već i aktivna legitimacija, osnova i uzročno posljedična veza.

73. Sud je raspravnim rješenjem od 16.04.2025. odbio dokazni prijedlog tužitelja da se provede dopunsko građevinsko vještačenje u ovom predmetu, kao i prijedlog tužitelja da mu se ostavi dodatan rok radi provjere da li raspolaže sa dokumentacijom

– troškovnicima prema kojima su predmetni objekti izrađeni i opremljeni, a kako bi se jednoznačno utvrdilo vrsta i kvaliteta ugrađenih materijala odnosno opreme. Naime, tužitelj, je ovaj postupak pokrenuo 2001. godine, a tuženik je tijekom cijelog postupka isticao da tužitelj nije dokazao u kakvom stanju je bio objekt tužitelja u trenutku kada su u njega ušli prognanici (pa da se posljedično tome ne može utvrditi niti visina štete na objektu tužitelja), te je tužitelju svakako nakon saslušanja vještaka Daria Šerera na ročištu od 31.01.2024. bilo poznato kako se ne može provesti adekvatno građevinsko vještačenje na okolnost visine štete koju je tužitelj pretrpio djelovanjem prognanika bez prethodnog utvrđivanja u kojem stanju je objekt tužitelja bio prije ulaska prognanika, pa je tužitelj primjenom odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a bio dužan već nakon prigovora tuženika da tužitelj nije dokazao u kakvom stanju je bio objekt tužitelja u trenutku ulaska prognanika dostaviti, odnosno predložiti adekvatne dokaze na ovu okolnost, a svakako je to mogao i morao učiniti u roku od 30 dana (list 900 spisa) koji mu je sud ostavio za očitovanje na iskaz vještaka Daria Šerera na ročištu od 31.01.2024., no tužitelj isto nije učinio. Stoga, a kako tužitelj do dana 16.04.2025. nije dostavio dokaze na među strankama spornu okolnost – u kakvom stanju je bio objekt tužitelja u trenutku ulaska prognanika – to je sud temeljem čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 2. i čl. 10. st. 1. ZPP- a odbio ostaviti tužitelju poseban rok radi provjere da li tužitelj raspolaže sa dokumentacijom – troškovnicima prema kojima su predmetni objekti izrađeni i opremljeni. Kako je vještak Dario Šerer izjavio da bi za provođenje dopunskog građevinskog vještačenja po prijedlogu tužitelja bila potrebna dodatna dokumentacija i to troškovnici prema kojima su predmetni objekti izrađeni i opremljeni a kako bi se jednoznačno utvrdilo vrsta i kvaliteta ugrađenih materijala odnosno opreme, a kako sud tužitelju nije ostavio poseban rok radi eventualne dostave iste dokumentacije, to je sud, temeljem čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 2. ZPP-a, kao nesvrsishodan odbio i dokazni prijedlog tužitelja da se provede dopunsko građevinsko vještačenje sa zadatkom koji je tužitelj predložio na ročištu od 16.04.2025.

74. Nakon što je sud raspravnim rješenjem od 16.04.2025. odbio dokazni prijedlog tužitelja da se provede dopunsko građevinsko vještačenje, kao i prijedlog tužitelja da mu se ostavi dodatan rok radi provjere da li raspolaže sa daljnjom dokumentacijom, tužitelj je naveo da ustraje kod prijedloga da se građevinsko vještačenje u ovom predmetu povjeri drugom vještaku, a jer je vještak Dario Šerer naveo da se ne može očitovati na okolnosti koje je predložio tužitelj, a sve kako je obrazloženo u podnesku tužitelja od 17.03.2025. godine, s tim da se tuženik ovom dokaznom prijedlogu tužitelja usprotivio.

75. Sud je raspravnim rješenjem od 16.04.2025. odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem novog građevinskog vještačenja u ovom predmetu, a jer za to nije bio uvjeta iz čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a. Naime, vještak Dario Šerer svoj nalaz i mišljenje izradio je stručno, savjesno, objektivno i na temelju brižljive analize sve spisu priložene dokumentacije. Osim toga, vještak se i na ročištu i u pisanom očitovanju od 20.12.2024. precizno, detaljno i iscrpno očitovao na sve prigovore stranaka, koje je na taj način argumentirano otklonilo kao neosnovane. Stoga, sud provedeno građevinsko vještačenje prihvaća u cijelosti.

76. Sud je na temelju svih provedenih i ocijenjenih dokaza u ovom postupku utvrdio da su prognanici i izbjeglice bili smješteni u turističkom kompleksu Cintinera u Banjolama (koji je sada u vlasništvu tužitelja) i prije sklapanja Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske dana 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa), a jer to proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka, s tim da primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a sud iz provedenih dokaza nije mogao utvrditi kada točno su tamo prvi puta bili smješteni prognanici i izbjeglice, tj. kojeg dana (a jer o tome nitko od saslušanih svjedoka nema saznanja), kao i da su prognanici u objektu Cintinera u Banjolama (koji je sada u vlasništvu tužitelja) bili smješteni do 01.10.1999. Nadalje, a na temelju ovako provedenog i ocijenjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Daria Šerera, kao i na temelju svih ostalih provedenih i ocijenjenih dokaza u ovom postupku, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a sud je utvrdio:

- da se na temelju svih dokaza provedenih tijekom ovog postupka ne može precizno utvrditi u kakvom stanju je bio objekt tužitelja prije ulaska prognanika u njega,

- da se na temelju svih dokaza provedenih tijekom ovog postupka ne može utvrditi da li je na objektu tužitelja nastala šteta djelovanjem prognanika, te ako jest, da se ne može razlučiti opseg te štete od eventualnih oštećenja nastalih na objektu tužitelja djelovanjem drugih uzroka (npr. uslijed dotrajalosti),

- sa se na temelju svih dokaza provedenih tijekom ovog postupka ne može utvrditi da su svi građevinski radovi opisani i ocijenjeni u nalazu i mišljenju vještaka Daria Šerera (a koji je svoj nalaz i mišljenje sačinio na temelju nalaza i mišljenja vještaka u postupku osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Puli u predmetu br. R1-186/98) bili potrebni da se popravi šteta nastala djelovanjem prognanika u objektu tužitelja, te

- da se na temelju svih dokaza provedenih tijekom ovog postupka ne može utvrditi da da li građevinski radovi opisani i ocijenjeni u nalazu i mišljenju vještaka Daria Šerera eventualno predstavljaju poboljšanja u odnosu na stanje objekta tužitelja koje je bilo prije ulaska prognanika u njega.

77. Sud ističe da tužitelj u ovom predmetu konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženika zahtjeva naknadu štete koju su počinili prognanici dok su bili smješteni u turističkom kompleksu Cintinera u Banjolama (koji je sada u vlasništvu tužitelja), a tužitelj svoje potraživanje s naslova naknade štete na teret tuženika Republike Hrvatske temelji na Ugovoru koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske dana 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa), odnosno tužitelj tvrdi da postoji ugovorna odštetna odgovornost tuženika temeljem tog ugovora, kao i da je tužitelj temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između ustupitelja Dom Borcev Nov Cintinera i primatelja Gradine turist d.o.o. od 01.03.2004.g. (list 19 spisa) stekao od Dom Borcev Nov Cintinera ovopredmetnu tražbinu, a koje tvrdnje tuženik osporava, te tuženik prije svega ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, te ističe prigovor o zastari potraživanja, te ističe da tužitelj nije dokazao niti postojanje niti visinu štete, odnosno da nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između postupanja prognanika i izbjeglica i stanja objekta tužitelja.

78. Imajući u vidu vrijeme zaključenja Ugovora zaključenog između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske u preslici i prijepisu (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa), kao i vrijeme nastanka spornog odnosa stranaka (tj. razdoblje u kojem su prognanicu bili smješteni u objektu tužitelja najranije od 1992. do 1999. godine), na odnose stranaka u ovom predmetu primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/05).

79. Prije svega, tuženik Republika Hrvatska, a temeljem odredbi Zakona o statusu izbjeglica i prognanika ("Narodne novine" br. 96/93, 39/95, 29/99, 128/99 i 51a/13) i Uredbe o statusu prognanika i izbjeglica ("Narodne novine " br. 64/91 i 71/92), ne odgovara za štetu koju počine prognanici i izbjeglice u objektima u kojima su smješteni, a niti Republika Hrvatska odgovora za štetu koju počine prognanici i izbjeglice u objektima u kojima su smješteni temeljem odredbi ZOO/91. Dakle, ne postoji zakonska odštetna odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju počine prognanici i izbjeglice u objektima u kojima su smješteni.

80. Imajući u vidu da je ugovorna stranka iz Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa) upravo trgovačko društvo - DOM BORCEV NOV CINTINERA – hotelsko turističko poduzeće d.o.o., Ljubljana, a koje trgovačko društvo je osnovano 27.09.1991. i prestalo postojati 26.03.2007. brisanjem iz sudskog registra, te da tužitelj nije univerzalni pravni slijednik ovog trgovačkog društva (a kako to proizlazi iz izvoda iz sudskog registra za tužitelja i za Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana, kako je to gore obrazloženo), to je sud utvrdio da je jedino trgovačko društvo - DOM BORCEV NOV CINTINERA – hotelsko turističko poduzeće d.o.o., Ljubljana ovlašteno od tuženika tražiti naknadu štete pozivajući se na ugovornu odštetnu odgovornost tuženika temeljem Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa). Nadalje, ovaj sud smatra, a primjenom odredbe čl. 99. st. 2. i čl. 101. ZOO-a/91, da se odredba čl. 4. Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa) kojim je dogovoreno da će eventualnu štetu nadoknaditi Vlada Republike Hrvatske, ne može tumačiti kao preuzimanje obveze Republike Hrvatske da naknadi svu štetu nastalu djelovanjem prognanika i izbjeglica, a stoga jer isto nije izrijekom navedeno, a niti je precizno ugovoreno kakvu vrstu štete, počinjenju od strane koga i na čiju štetu se to Republika Hrvatska obvezuje naknaditi i kome. Naime, u vrijeme zaključenja Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske od 28.03.1993.g. ugovaratelj Dom Borcev Nov Cintinera hotelsko turističko podjetje iz Ljubljane nije bio vlasnik nekretnina na kojima je šteta počinjena, a u spomenutom Ugovoru od 28.03.1993.g. navodi da se da će usluge smještaja pružati domaće trgovačko društvo Cintinera d.o.o. Banjole, pa nije jasno kakvu štetu i kome bi Vlada Republike Hrvatske (tj. tuženik) bi trebala naknaditi. Stoga, ovaj sud smatra da Republika Hrvatska niti temeljem zakona, a niti temeljem Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa) ne odgovora za postupanje prognanika i izbjeglica, odnosno za eventualnu štetu koju prognanici i izbjeglice počine u turističkom kompleksu Cintinera u Banjolama koji je sada u vlasništvu tužitelja, pa nema mjesta niti primjeni odredbe čl. 154. st. 1. i 3. ZOO-a/91 u korist tužitelja, a na teret tuženika.

81. Također, a na temelju svih provedenih i ocijenjenih dokaza u ovom postupku, sud je utvrdio da je tužitelj tek sklapanjem Ugovora o cesiji zaključenog između ustupitelja Dom Borcev Nov Cintinera i primatelja Gradine turist d.o.o. od 01.03.2004.g. (list 19 spisa), dakle tek 01.03.2004., stekao od Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana tražbinu s naslova naknade štete prema tuženiku temeljem Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa). Slijedom iznesenog i primjenom odredbe čl. 436. st. 1. ZOO/91 sud je utvrdio da tužitelj prije sklapanja ugovora o cesiji dana 01.03.2004. i nema pravo na naknadu štete na teret tuženika, a na temelju Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa). Dakle, tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu (dana 19.07.2021.) nije bio aktivno legitimiran tražiti od tuženika naknadu štete na temelju Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa), a jer je tužitelj tek nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, dana 01.03.2004., cesijom stekao od Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana ovdje utuženo potraživanje.

82. Nadalje, a na temelju svih provedenih i ocijenjenih dokaza u ovom postupku, te primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a sud je utvrdio da trgovačko društvo za Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana nikada nije od tuženika tražilo naknadu štete s naslova štete koju su počinili prognanici i izbjeglice u turističkom kompleksu Cintinera u Banjolama koji je sada u vlasništvu tužitelja (ovo tužitelj i ne tvrdi), kao i da su i tužitelj, ali i Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana (kao ugovorna stranka iz Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa), a koja je bila dužna pružati usluge smještaja prognanicima i izbjeglicama, pa joj stanje objekta u kojem borave prognanici nije moglo ostati nepoznato) za štetnike i opseg štete čiju naknadu tužitelj traži u ovom postupku (a koju su po navodima tužitelja počinili prognanici dok su bili smješteni u turističkom kompleksu Cintinera u Banjolama koji je sada u vlasništvu tužitelja) saznali najkasnije dana 05.01.1999. kada je tužitelj primio zapisnik s očevida i nalaz i mišljenje vještaka u predmetu Općinskog suda u Puli posl.br. R1-186/98 (a jer tužitelj upravo na tom nalazu i mišljenju temelji visinu svog tužbenog zahtjeva). Stoga, a kako se radi o naknadi štete i kako je tuženik istaknuo prigovor zastare, ovdje se primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 376. st. 1. ZOO/91.

83. Kako su tužitelj, ali i Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana za štetnike i opseg štete čiju naknadu tužitelj traži u ovom postupku saznali najkasnije dana 05.01.1999. (kako je gore obrazloženo), to je primjenom odredbe čl. 360. st. 2. i čl. 376. st. 1. ZOO/91 do dana 06.01.2002. zastarjelo potraživanje naknade štete trgovačkog društva Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana prema tuženiku temeljem Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa). Kako Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana nikada nije od tuženika tražilo naknadu štete s naslova štete koju su počinili prognanici i izbjeglice u turističkom kompleksu Cintinera u Banjolama, te kako tuženik ističe prigovor zastare, to je sud primjenom odredbi čl. 360. st. 2. i čl. 376. st. 1. ZOO/91 utvrdio da je potraživanje Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana prema tužitelju s naslova naknade štete koju su počinili prognanici i izbjeglice u turističkom kompleksu Cintinera u Banjolama zastarjelo do dana 01.03.2004., kada je tužitelj cesijom, temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između ustupitelja Dom Borcev Nov Cintinera i primatelja Gradine turist d.o.o. od 01.03.2004.g. (list 19 spisa), stekao od Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana ovdje utuženo potraživanje. Slijedom iznesenog, a primjenom odredbe čl. 360. st. 1. ZOO/91, sud je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.

84. Nadalje, sve i da postoji odgovornost tuženika prema tužitelju za naknadu štete koju su na objektima počinili prognanici i izbjeglice u turističkom kompleksu Cintinera u Banjolama (a sud je gore obrazložio zašto ne postoji), sud je primjenom odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP-a utvrdio da tužitelj u ovom postupku nije dokazao niti postojanje niti visinu štete. Naime, a kako je gore obrazloženo, sud je utvrdio da se na temelju svih dokaza provedenih tijekom ovog postupka ne može precizno utvrditi u kakvom stanju je bio objekt tužitelja prije ulaska prognanika u njega, kao niti da li je na objektu tužitelja nastala šteta djelovanjem prognanika, te ako jest, da se ne može razlučiti opseg te štete od eventualnih oštećenja nastalih na objektu tužitelja djelovanjem drugih uzroka (npr. uslijed dotrajalosti). Pa i stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 154. st. 1. i 3. ZOO-a/91 u korist tužitelja, a na teret tuženika.

85. Dakle,

- kako Republika Hrvatska niti temeljem zakona, a niti temeljem Ugovora koji je zaključen između Dom Borcev Nov Cintinera i Vlade Republike Hrvatske 28.03.1993. (list 3-6, 96-98, 100-102 spisa) ne odgovora za postupanje prognanika i izbjeglica, odnosno za eventualnu štetu koju su prognanici i izbjeglice počinili u turističkom kompleksu Cintinera u Banjolama koji je sada u vlasništvu tužitelja, te kako tužitelj i nije univerzalni pravni slijednik Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana, pa nema mjesta niti primjeni odredbe čl. 154. st. 1. i 3. ZOO-a/91 u korist tužitelja a na teret tuženika,

- kako je potraživanje tužitelja koje je tužitelj dana 01.03.2004. cesijom stekao od Dom Borcev Nov Cintinera d.o.o., Ljubljana (tj. ovdje utuženo potraživanje) u trenutku sklapanja Ugovora o cesiji zaključenog između ustupitelja Dom Borcev Nov Cintinera i primatelja Gradine turist d.o.o. od 01.03.2004.g. (list 19 spisa) već bilo zastarjelo, pa je primjenom odredbe čl. 360. st. 1. ZOO/91 valjalo tužbeni zahtjev odbiti, te

- kako, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, tužitelj u ovom postupku nije dokazao niti postojanje niti visinu štete, jer se na temelju svih dokaza provedenih tijekom ovog postupka ne može precizno utvrditi u kakvom stanju je bio objekt tužitelja prije ulaska prognanika u njega, kao niti da li je na objektu tužitelja nastala šteta djelovanjem prognanika, te ako jest, ne može se razlučiti opseg te štete od eventualnih oštećenja nastalih na objektu tužitelja djelovanjem drugih uzroka (npr. uslijed dotrajalosti), pa i stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 154. st. 1. i 3. ZOO-a/91 u korist tužitelja a na teret tuženika,

to je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, odlučivši kao u izreci ove presude u točci I, s tim da tužitelju primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada niti pravo na naknadu parničnog troška.

86. Tužitelj je temeljem odredbe čl. 154. st. 1.,čl. 154. a., čl. 155. i čl. 164. st. 1.- 4. ZPP-a, tuženiku dužan naknaditi parnični trošak, a koji se sastoji od troška predujma za pristup vještaka na ročište od 33,18 EUR i zastupanja tuženika po državnom odvjetništvu, odmjerenog sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.123,373,14 EUR i troškovnik tuženika. Trošak zastupanja dosuđen tuženiku sastoji se od troška sastava podnesaka od 05.02.2014., 04.09.2014., 12.05.2015., 23.06.2015., 16.12.2015., 13.09.2016. (odgovor na reviziju), 07.03.2022., 23.06.2023. i 01.03.2024. (Tbr. 8/1) i za zastupanje na ročištima od 15.05.2003., 17.02.2015., 20.05.2015., 21.03.2022., 02.06.2022., 31.01.2024. i 16.04.2025. (Tbr. 9/1) od po 6.726 bodova za svaku radnju, te za zastupanje na ročištu od 06.07.2015. i od 21.03.2022. (Tbr. 9/5) od po 50 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 100.990 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 201.980,00 EUR, a uz trošak predujma za pristup vještaka na ročište od 33,18 EUR, to ukupno iznosi 202.013,18 EUR, te je upravo to iznos koji je sud dosudio tuženiku, odlučivši kao u izreci ove presude u točci II, s tim da je sud tuženiku temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

87. Sud tuženiku primjenom odredbe članka 155. st. 1. ZPP-a nije dosudio naknadu za sastav odgovora na tužbu, jer je tuženik odgovor na tužbu dao na ročištu od 15.5.2003., a za zastupanje na tom ročištu dosuđena mu je naknada. Također, sud tuženiku primjenom odredbe članka 155. st. 1. ZPP-a nije dosudio naknadu za sastav podnesaka od 24.7.2012., 7.12.2012., 13.11.2023. i 27.11.2023., a jer podnesci koji bi bili bilo sastavljeno navedenih dana ili predani sudu navedenih dana ne prileži spisu, kao niti za sastav podneska od 29.6.2015., a jer je tuženik navode iz tog podneska mogao iznijeti u podnesku od 23.6.2015. za sastav kojeg mu je dosuđena naknada. Također, sud tuženiku primjenom odredbe članka 155. st. 1. ZPP-a nije dosudio naknadu za zastupanje na ročištu za objave presude 15.1.2015., a jer sud smatra da ta radnja nije bila potrebna tuženiku za vođenje ove parnice, imajući u vidu na tom ročištu zakonski zastupnik tuženika nije iznosio nikakve navode, a isto ročište bilo bi održano i bez obzira na pristup zakonskog zastupnika tuženika.

U Zagrebu, dana 16. lipnja 2025. godine.

Sutkinja:

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 4 primjeraka.

Dna

1. Pun. tužitelja

2. Zz tuženika - OGDO u Zagrebu, GUO