Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-2935/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Jukiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom društvu Darko Šuper, UČP, Ivan Jukić, SČ i ŠČ iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Zagreb, Trb bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po punomoćniku Krešimiru Vestiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice ĆČ, odvjetničke vježbenice u Zajedničkom odvjetničkom društvu BČ, UČP, Ivan Jukić, SČ i ŠČ iz [adresa], te punomoćnika tuženika, uz javnu objavu dana 16. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208614652 od 21.03.2007.god. sklopljen između tuženika kao davatelja kredita Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB:92963223473 i tužitelja Sanja Bučić [adresa], Vrbovec 10 340, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita.

u čl. 2. koji glasi :

"Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti …i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama na tržištu …koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50% godišnje…."

te u čl. .7. , a koji glasi:

"Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu… te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB:92963223473 da tužitelju Sanja Bučić [adresa], Vrbovec 10 340, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.579,32 EUR-a uslijed promijenjene povećane kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, a od 30. proinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne opearacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom:

-Na iznos od 8,00 euro od 01.11.2007.g. pa do isplate,

-Na iznos od 8,07 euro od 01.12.2007.g. pa do isplate,

-Na iznos od 8,08 euro od 01.01. 2008.g. pa do isplate,

-Na iznos od 8,22 euro od 01.02. 2008.g. pa do isplate,

-Na iznos od 15,63 euro od 01.03.2008.g. pa do isplate,

-Na iznos od 15,84 euro od 01.04. 2008. g. pa do isplate,

-Na iznos od 15,38 euro od 01.05.2008.g. pa do isplate,

-Na iznos od 15,22 euro od 01.06.2008.g. pa do isplate,

-Na iznos od 15,43 euro od 01.07.2008.g. pa do isplate,

-Na iznos od 15,10 euro od 01.08.2008.g. pa do isplate,

-Na iznos od 15,14 euro od 01.09.2008.g.pa do isplate,

-Na iznos od 15,37 euro od 01.10.2008 g. pa do isplate,

-Na iznos od 16,69 euro od 01.11.2008.g. pa do isplate,

-Na iznos od 15,71 euro od 01.12.2008.g. pa do isplate,

-Na iznos od 16,79 euro od 01.01.2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 16,93 euro od 01.02. 2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 17,00 euro od 01.03. 2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 16,82 euro od 01.04.2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 16,79 euro od 01.05. 2009. g. pa do isplate,

-Na iznos od 16,52 euro od 01.06.2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 16,27 euro od 01.07.2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 22,12euro od 01.08.2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 22,36 euro od 01.09.2009. g. pa do isplate,

-Na iznos od 22,22 euro od 01.10.2009.g.pa do isplate,

-Na iznos od 22,08 euro od 01.11.2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 22,39 euro od 01.12.2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 22,68 euro od 01.01. 2010 g. pa do isplate

-Na iznos od 22,98 euro od 01.02. 2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 22,89 euro od 01.03.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 23,41 euro od 01.04. 2010. g. pa do isplate,

-Na iznos od 23,27 euro od 01.05.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 23,53 euro od 01.06.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,99 euro od 01.07.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,65 euro od 01.08.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 25,89 euro od 01.09.2010.g.pa do isplate,

-Na iznos od 25,23 euro od 01.10.2010. g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,72 euro od 01.11.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 26,22 euro od 01.12.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 27,15 euro od 01.01. 2011 g. pa do isplate,

-Na iznos od 26,47 euro od 01.02. 2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 26,56 euro od 01.03.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 26,07 euro od 01.04. 2011. g. pa do isplate,

-Na iznos od 26,21 euro od 01.05.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 27,85 euro od 01.06.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 28,07 euro od 01.07.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 26,08 euro od 01.08.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 25,49 euro od 01.09.2011.g.pa do isplate,

-Na iznos od 24,58 euro od 01.10.2011. g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,55 euro od 01.11.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,44 euro od 01.12.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,76 euro od 01.01. 2012. g. pa do isplate,

-Na iznos od 25,11 euro od 01.02. 2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 25,11 euro od 01.03.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,87 euro od 01.04. 2012. g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,95 euro od 01.05.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 25,08 euro od 01.06.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,92 euro od 01.07.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,92 euro od 01.08.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,78 euro od 01.09.2012.g.pa do isplate,

-Na iznos od 24,52 euro od 01.10.2012. g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,81 euro od 01.11.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,91 euro od 01.12.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,85 euro od 01.01. 2013. g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,40 euro od 01.02. 2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,69 euro od 01.03.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,75 euro od 01.04. 2013. g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,60 euro od 01.05.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,18 euro od 01.06.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 23,92 euro od 01.07.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,13 euro od 01.08.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,27 euro od 01.09.2013.g.pa do isplate,

-Na iznos od 24,64 euro od 01.10.2013. g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,41 euro od 01.11.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,50 euro od 01.12.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 24,56 euro od 01.01.2014.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB:92963223473 da tužitelju UČ, [adresa], Vrbovec 10 340, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 736,16 EURA uslijed promjene i povećanja tečaja CHF prema kuni sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. proinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne opearacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom:

-Na iznos od 0,49 euro od 01.11.2008.g. pa do isplate,

-Na iznos od 0,93 euro od 01.01.2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 1,54 euro od 01.02. 2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 1,84 euro od 01.03. 2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 1,13 euro od 01.04.2009.g. pa do isplate,

-Na iznos od 1,02 euro od 01.05. 2009. g. pa do isplate,

-Na iznos od 0,50 euro od 01.02. 2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 0,26 euro od 01.03.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 1,81 euro od 01.04. 2010. g. pa do isplate,

-Na iznos od 1,42 euro od 01.05.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 2,20 euro od 01.06.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 6,59 euro od 01.07.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 5,59 euro od 01.08.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 9,34 euro od 01.09.2010.g.pa do isplate,

-Na iznos od 7,37 euro od 01.10.2010. g. pa do isplate,

-Na iznos od 5,89 euro od 01.11.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 10,42 euro od 01.12.2010.g. pa do isplate,

-Na iznos od 13,21 euro od 01.01.2011 g. pa do isplate,

-Na iznos od 11,20 euro od 01.02. 2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 11,50 euro od 01.03.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 10,05 euro od 01.04. 2011. g. pa do isplate,

-Na iznos od 10,51 euro od 01.05.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 15,46 euro od 01.06.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 16,17 euro od 01.07.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 22,61 euro od 01.08.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 20,61 euro od 01.09.2011.g.pa do isplate,

-Na iznos od 17,49 euro od 01.10.2011. g. pa do isplate,

-Na iznos od 17,42 euro od 01.11.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 17,09 euro od 01.12.2011.g. pa do isplate,

-Na iznos od 18,23 euro od 01.01. 2012. g. pa do isplate,

-Na iznos od 19,49 euro od 01.02. 2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 19,54 euro od 01.03.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 18,77 euro od 01.04. 2012. g. pa do isplate,

-Na iznos od 19,09 euro od 01.05.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 19,58 euro od 01.06.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 19,08 euro od 01.07.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 19,13 euro od 01.08.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 18,68 euro od 01.09.2012.g.pa do isplate,

-Na iznos od 17,82 euro od 01.10.2012. g. pa do isplate,

-Na iznos od 18,89 euro od 01.11.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 19,29 euro od 01.12.2012.g. pa do isplate,

-Na iznos od 19,15 euro od 01.01.2013. g. pa do isplate,

-Na iznos od 17,62 euro od 01.02. 2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 18,70 euro od 01.03.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 18,96 euro od 01.04. 2013. g. pa do isplate,

-Na iznos od 18,49 euro od 01.05.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 17,08 euro od 01.06.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 16,21 euro od 01.07.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 17,01 euro od 01.08.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 17,56 euro od 01.09.2013.g.pa do isplate,

-Na iznos od 18,95 euro od 01.10.2013. g. pa do isplate,

-Na iznos od 18,21 euro od 01.11.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 18,56 euro od 01.12.2013.g. pa do isplate,

-Na iznos od 18,85 euro od 01.01.2014.g. pa do isplate,

-Na iznos od 32,26 euro od 01.02.2014.g.pa do isplate,

-Na iznos od 32,89 euro od 01.03.2014. g. pa do isplate,

-Na iznos od 32,54 euro od 01.04.2014.g. pa do isplate,

-Na iznos od 14,51 euro od 28.04.2014.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Zagreb, Trb bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužiteljici UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.273,17 eura (dvijetisućedvjestosedamdesettrieurasedamnaestcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 16. lipnja 2025. pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizišle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

V. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 1.356,24 eura

(tisućutristopedesetšesteuradvadesetčetiricenta) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika dana 13. lipnja 2019. podnijela tužbu kojom zahtijeva utvrđenje ništetnosti i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208614652 od 21.03.2007., sklopljen između tuženika kao davatelja kredita i nje kao korisnika kredita, navodeći da je u čl. 2. i 7. bilo ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, koja se obračunava u CHF i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. U čl. 3 bilo je ugovoreno da se kredit i kamata iz točke 2. ugovora otplaćuje u 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu koji će se uručiti korisniku. Odredba čl. 1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula te u čl. 2. kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke o kreditiranju građana, je temeljem čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ništetna. Navedena ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula i odredba da se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, dakle isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a bez da se istovremeno precizno stranku obavijesti o značaju vezivanja iznosa kredita isplaćenog u kunama uz promjenu tečaja CHF i odrede uvjeti promjenjivosti i referentna kamatna stopa za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ugovornih odredbi proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a odredbom čl. 81. istoga zakona je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju neravnotežu po pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirano od strane trgovca, pa zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranu standardnog ugovora trgovca. Činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Povreda toga načela postoji zbog povreda čl. 247. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a koji su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a cijena podrazumijeva visinu iste vezanu uz promjenu tečaja i kamatu. S obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji on kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženi nije izričito utvrdio parametre promjene tečaja, niti promjene kamatne stope, niti metodu izračunu tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Budući da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je on u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Tuženik je mijenjao visini anuiteta i kamatne stope, sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već mu je o toj promjeni samo dostavio pisanu obavijest bez traženja bilo kakve njegove suglasnosti. Napominje kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem N-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja POTROŠAČ- HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, presudio odredbe ugovora koje su na identičan način sadržane i u ugovoru o kreditu broj 136-180/2005 od 20. lipnja 2005. između njega i tuženika u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, ništetnim. Ističe da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu bila ugovorena u iznosu od 4,50% godišnje, a tuženik je protivno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odluci banke mijenjao kamatu stopu, kao i visinu iznosa kredita, po osnovi promjeni tečaja CHF prema kuni u kojoj je valuti kredit isplaćen, čime je došlo do promjene i visine mjesečnih anuiteta u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja, u odnosu na njega kao potrošača, u ugovoru o kreditu je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koji je rezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac njega kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenje na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84. toga zakona. Napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno tko je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svima potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u temeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnosti promjene kamatne stope sukladno odluci banke, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa smatra da je tuženik svojim postupanjem od njega stekao na osnovi ništetnih ugovornih odredbi značajan novčani iznos koji predstavlja razliku između onoga što je tuženik zakonito mogao ugovoriti bez povrede prava potrošača i naplatiti i onoga što je ništetnim odredbama naplatio. Niti naknadnim dodatkom ugovora, navedene ništetne odredbe u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nisu postale valjane, niti su nezakonite posljedice više naplaćene od iznosa kredita na strani korisnika kredita otklonjene, jer u smislu odredbe čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, naknadno sklapanje dodatka ne čini ništetne odredbe valjanim, to jest pravne posljedice ništetnosti djeluju ex tunc. Konačno sve sudionike obveznih odnosa, te sud obvezuje i pravna stečevina EU i praksa Suda Europske unije iskazana u predmetu C-118/17 Dunasi protiv Erste bank Hungary od 14. ožujka 2019. koja u točki 43. obrazlaže… „da ako se nepoštene i ništetne odredbe ugovora zamjene novim odredbama kako bi se ugovor održao na snazi, to ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima“. Navedeni stav utemeljen je na odredbi čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima ugovora u potrošačkim ugovorima. Sukladno navedenom obračun sačinjen prilikom sklapanja dodatka nije u suglasnosti sa Direktivom, pa niti Zakon o potrošačkim kreditima, pa dodatak ne može biti iznad iste i stava Suda Europske unije u navedenoj odluci, niti otklonio sve posljedice ništetnosti i oštećenja potrošača nastalo kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjive kamatne stope. Naime, navedeni obračun nije uzeo u obzir obračun stvarne visine kredita isplaćenog u domaćoj valuti i po tadašnjem tečaju, nije uzeo u obzir visinu kamatne stope koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, a niti obračunao kamate koje potrošač ima pravo zaračunati banci na pretplaćeni iznos anuiteta kredita, jer se radi o novčanom iznosu koji je tuženik naplatio bez valjane osnove. Drugim riječima, da je doista došlo do jednakog pravnog položaja ugovornih stranka, tada je prilikom obračuna kod konverzije trebalo obračunati potpuni iznos koji je tužitelj kao potrošač pretplatio. Upravo ta razlika između obračuna koji je sukladno Direktivi i stavu Suda Europske unije trebalo obračunati i one koja je obračunata, predmet je tuženog zahtjeva, jer je tuženik prilikom obračuna isti vršio po tečaju na dan 30. rujna 2015., a ne po onom u trenutku sklapanja ugovora, nije obračunavao „poštenu kamatnu stopu“, a jednako tako niti obračunao kamate na više plaćeni iznos kredita koji je naplaćen temeljem ništetnih, to jest nepoštenih ništetnih odredbi. Kako nije u mogućnosti u trenu podnošenja tužbe točno odrediti, odnosno postaviti određeni tuženih zahtjev jer ne raspolaže svim parametrima za izračun predmetne tražbine, niti ima za to potrebno znanje, već je potrebno provesti složeno financijsko vještačenje, to tužbu postavlja sukladno odredbi čl. 186. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku kao odredivu, to jest stupnjevitu, a određeni zahtjev će postaviti nakon vještačenja u roku određenom po sudu. Stoga predlaže da sud donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da dostavi inicijalni otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, pregled kamatnih stopa koje je obračunavala banka na kredit uz navođenje iznosa kamatne stope i razdoblje obračuna po odnosnoj kamatnoj stopi, sve vezano uz ugovor o namjenskom kreditu broj:3208614652 od 21. ožujka 2007. sklopljen između tuženika kao davatelja kredita i nje kao korisnice kredita.

1.1. Stoga tužiteljica predlaže da Sud donese presudu koja glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208593214/2007 od 12.3.2007. god. sklopljen između tuženika kao davatelja kredita Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 i tužitelja Sanja Bučić [adresa], Vrbovec 11340, OIB- [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita.

u čl. 2. koji glasi:

„Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti … i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja odveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama na tržištu … koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50% godišnje …

te u čl. 7., a koji glasi:

„Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu…

te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku kao davatelja kredita Zagrebačka banka Zagreb, OIB: 92963223473 i tužitelja Sanja Bučić [adresa], Vrbovec 11340, OIB- [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, isplati razliko do punog iznosa pretplaćenog kredita u visini nezakonitog povećanja kredita usred promjene i povećanja tečaja CHF prema kuni i promijenjene povećane kamatne stope (utvrđenog financijskim vještačenjem) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosnima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti do 31.7.2015. godine, od 1.8.2015. godine pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dane nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tukuće od dana svake mjesečne pretplaćene uplate do isplate, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dane nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. U odgovoru na tužbu od 26. studenog 2019. i tijekom postupka, tužena u cijelosti osporava pravnu osnovu, buduću visinu i izračun, vrijednost predmeta spora, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu, a protivi se i preinaci tužbe nakon uređenja iste od strane tužiteljice nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Ističe prigovor zastare, nedostatka aktivne legitimacije, jer za pojedine anuitete iz prometa po kreditu nije vidljivo tko ih je platio, odnosno da je platila osoba koja nije tižiteljica, osporava tužiteljici status potrošača navodeći da je Ugovor o kreditu otkazan, pa tužiteljica nema status potrošača, već dužnika, te predlaže na okolnosti pregovaranja prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu izvesti dokaz saslušanjem svjedoka - osobnog bankara RČ iz [adresa]. U odnosu na zastaru potraživanja tužiteljice navodi da ukoliko se može smatrati da je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb broj P-1401/12 (Pž- 7129/13) prekinula tijek zastarnog roka, što tuženik osporava (smatrajući da ta tužba nije prekinula zastaru te da je zastara nesmetano tekla), zahtjev tužitelja od 14. lipnja 2019. u svakom je slučaju zastario u cijelosti, jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. Dakle, zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude (13. lipnja 2014.) zastarjeli su, što je ovdje upravo slučaj jer je tužba podnesena 14. lipnja 2019. Navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o manifestacijskom zahtjevu iz čl. 186.b st. 2. ZPP-a, jer tužitelj nije dokazao da mu odbija dati isprave na koje se u zahtjevu poziva i netočno je da isti ne raspolaže tim ispravama, jer mu je tuženik sve isprave koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu kontinuirano dostavljao. Stoga smatra da je tužitelj dužan postaviti određen tužbeni zahtjev u tužbi, i nije ovlašten po ZPP (osim u slučaju opravdane stupnjevite tužbe što nije konkretan slučaj) tužbeni zahtjev postaviti nakon provedenog vještačenja, u dokaznom stadiju parničnog postupka. Zato tuženik smatra da je kondemnatorni tužbeni zahtjevi za isplatu iz toč. II. petita tužbe sasvim neodređeni i očigledno nepodobni za raspravljanje pa predlaže da ih sud odbaci, podredno odbije. U svakom slučaju, tuženik se protivi tužiteljevu dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvede dokazi saslušanja stranaka i svjedoka. Po mišljenju tuženika, provedba vještačenja neće biti svrsishodna prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tužitelja nije obavijestio o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno, da ga nije informirao o parametrima izmjene kamatne stope ili da je namjerno doveden u zabludu u pogledu CHF valute i izmjene kamatne stope. Iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, različite pravne i fizičke osobe redovito otplaćivale obveze po kreditu, pa ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužiteljice, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (VSRH Rev-421/92 od 9 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Europska komisija uputila je 11. travnja 2018. godine Europskom parlamentu Prijedlog Direktive EUROPSKOG PARLAMENTA i VIJEĆA o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) (u nastavku: "Prijedlog Direktive"). Primjena Prijedloga Direktive na sporove poput ovog predviđena je u okviru popisa propisa koji se nalazi u Prilogu I. Iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usklađenog s Direktivom. Tuženik pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom1, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive. Dakle, Europska komisija u opisanim okolnostima nema u vidu retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe - tužba neke udruge za zaštitu potrošača - predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno stvaranje novih", odnosno nadomještanje nepostojećih" propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora, kao i u članku 23. P Ugovora gdje se navodi:" pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja...ovog Ugovora." Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB ,,štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20000224 pr/source/ref_20000224_jpr.e n.pdf dostupno je izlaganje Uguvernera SČP od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute." Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. ŠČP održao je izlaganje koje također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref 20041119_jpr. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju.“ Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.". Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti,,obraniti" tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Uguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž- 6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice- guverner HNB-a TČ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. U Večernjem listu od 9.3.2005. godine se navodi: ,,HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta,,podivlja". U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi: ,,Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska visoko eurizirano tržište" na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru. . U Novom listu od 20.7.2005. se navodi: „Činjenica je, a na to je upozorio i TČ, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru.“. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus- minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB- a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno - preko eura." . U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune - ističe TČ“. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti prosječnog potrošača" kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu -- uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: "Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci.... nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke.... Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ..." (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž- 6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. . Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci S (C-186/16) navedeno: Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe." U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Navodi da se kamata sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta i da se sasluša osobni bankar DČ iz [adresa] kao svjedok, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti. Tijekom postupka navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, odnosno radi adaptacije kuće i smatra da je u tom pogledu teret dokaza na tužitelju. Kako je Ugovor o kreditu otkazan 17.03.2014. zbog neplaćanja, to tužitelj nije potrošač, već dužnik i ne može zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredba iz tog ugovora. Protivi se preinaci, a u slučaju povlačenja tužbe, ne protivi se, ali zahtijeva trošak. Osporava tijek zateznih kamata navodeći da iste teku na preinačeni dio od dana preinake tužbe, jer ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačen dio tužbenog zahtjeva.

3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od dana 06. ožujka 2023., 18. travnja 2023., 13. lipnja 2023., 22. studenog 2023. i 06. ožujka 2025., tužiteljica je postavljala tužbeni zahtjev u kojem nije pravilno naveden OIB iste u tužbenom zahtjevu. Sud je punomoćnika tužiteljice na ročištu za glavnu raspravu od dana 18. travnja 2023. pozvao da ispravi tužbeni zahtjev na način da pravilno naznači OIB tužiteljice, nakon čega punomoćnik tužiteljice u spis prilaže presliku osobne iskaznice za osobu koja nije stranka u ovom postupku, a također i punomoć potpisanu od strane osobe koja nije stranka u ovom postupku. Nakon toga, punomoćnik tužiteljice u tužbenom zahtjevu iz podneska od 13. lipnja 2023. ponovno nije pravilno naznačio OIB tužiteljice. Također, na ročištu za objavu presude od dana 03. studenog 2023. sud je rješenjem preotvorio glavnu raspravu i naložio punomoćniku tužiteljice da točno navede koji iznos potražuje s osnova preplaćenih kamata i preplaćenog tečaja, te da navede točne anuitete u odnosu na tzv. negativne razlike, tako da zbroj ukupnog potraživanja odgovara zbroju anuiteta. Podneskom od dana 22. studenog 2023. i 06. ožujka 2025. tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev u kojem punomoćnik tužiteljice ponovno ne navodi u tužbenom zahtjevu pravilan OIB tužiteljice. Na ročištu za objavu presude od dana 03. travnja 2025. sud je rješenjem preotvorio glavnu raspravu i ponovno naložio punomoćniku tužiteljice da uredi tužbeni zahtjev na način da pravilno navede OIB u tužiteljice u tužbenom zahtjevu i priloži punomoć za zastupanje u ovom postupku. Podneskom od dana 18. travnja 2025. tužiteljica podnosi tužbeni zahtjev u kojem je konačno pravilno naznačen njen OIB, te postavlja tužbeni zahtjev za isplatu sukladno nalazu i mišljenju vještaka, koji glasi kao pod I. i II. izreke.

4. Ovdje treba napomenuti da tužiteljica u tužbi nije postavila određen tužbeni zahtjev, već je naznačila vrijednost predmeta spora iznosom od 1.459,95 eura, navodeći da ne raspolaže svim parametrima za izračun tražbine, niti raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogla postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja, te je predložila da sud rješenjem naloži tuženiku da dostavi svu materijalnu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu, dok je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, postavila tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka i uskladila tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Stoga je sud rješenjem na ročištu od 23. svibnja 2025. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku iz razloga svrsishodnosti za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo dokaze koje su stranke predložile, te je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208614652 od 21.03.2007. (list 7.-13.), Opće uvjete poslovanja (list 47.-51.), Opće uvjete promjene kamatnih stopa zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list 52.-53.), prometi po kreditu/specifikaciju uplata (list 54.-62.), otkaz kredita od 17.03.2014. (list 106.-112.), Izvadak iz poslovnih knjiga od 17.03.2014. (list 113.), te proveo vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke i pročitao nalaz i mišljenje vještaka (list 70.-82.).

6. Tužena je na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 06. ožujka 2025. odustala od dokaznog prijedloga da se sasluša kao svjedok osobni bankar DČ iz [adresa], dok nitko od stranaka nije predložio da se sasluša tužiteljica u ovom postupku. Na istom ročištu, kao i na ročištu od dana 23. svibnja 2025. stranke su se izjasnile da ne predlažu da sud pozove vještaka na ročište radi iznošenja usmenog nalaza i mišljenja, te se tužena na ročištu od dana 06. ožujka 2025. izjasnila da nema primjedbi na matematički izračun vještaka u ovom sporu.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj:3208614652 od 21.03.2007. u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, te zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po navedenim osnovama.

8. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, te ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, aktivna legitimacija tužiteljice, ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara potraživanja.

9. Prije svega treba napomenuti da se tuženica protivila preinaci tužbe, koju je tužiteljica učinila povisivši tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja.

10. Uvidom u priložen uz tužbu Ugovor o namjenskom kreditu (list 7.-12.) je utvrđeno da se odnosi na Ugovor broj:3208614652 (kreditna partija: 7103549318), sklopljen dana 21.03.2007. (odobren 14.03.2007.), a solemniziran po javnom bilježniku Željku Krajini iz [adresa] pod brojem OV-3406/07 dana 26.03.2007. u [adresa], da je sklopljen između Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita UČ iz [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], da je sudužnik po navedenom Ugovoru ĐČ iz [adresa], a založni dužnik JČ iz [adresa]. Navedenim ugovorom tuženik je tužiteljici odobrio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 22.481,86 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita obvezao se iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom (čl. 1). Člankom 2. Ugovora je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 22.481,86 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (st.1.). Člankom 3. je ugovoren rok otplate kredita 30 godina, a člankom 5. je ugovoreno je da se kredit koristi 100% gotovinskom isplatom kredita na račun korisnika kredita. Sukladno članku 6. Ugovora, namjena kredita je adaptacija kuće. Člankom. 7 je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, te da prvi anuitet iznosi 112,72 CHF koji anuitet sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja tog ugovora. Anuiteti/rate dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta/rate. U čl. 23. toč. P) je navedeno da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit kredit iz čl. 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, te izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora.

11. Nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Željku Krajini iz [adresa] dana 26. ožujka 2007. pod broj OV-3406/07 (list 13. spisa).

12. Iz dopisa tuženika od 17. ožujka 2014., priopćenja javnog bilježnika od 20. ožujka 2014., potvrde od 16. travnja 2013. (list 106. -112. spisa) proizlazi da je Ugovor o kreditu koji je priložen uz tužbu broj 3208614652 zaključen dana 21. ožujka 2007. sa tužiteljicom otkazan zbog neplaćanja.

13. Iz Općih uvjeta poslovanja (list 47. -51.) proizlazi da su doneseni dana 06.07.1999., dok iz Općih uvjeta promjena kamatnih stopa zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list 52. -53.) proizlazi da se primjenjuju od 01.01.2011.

14. Iz prometa po kreditu/specifikacija uplata (list 54.-62.) je razvidno kada su na ime predmetne kreditne partije vršene uplate .

15. Na okolnost visine zahtjeva s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kaktnoj stopi, sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku knjigovodstvene struke Financije LB d.o.o. Bilje, iz kojeg nalaza i mišljenje vještaka od 27. prosinca 2022. (list 70.-82.) proizlazi da je tužiteljica na ime razlike između realizirane kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tužena primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope, kao i razlike tečaja za CHF kojega je tužena primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, platila tuženoj ukupno 2.315,33 eura i to na ime razlike kamata ukupan iznos od 1.579,22 eura i na ime tečajne razlike ukupno 736,11 eura, a uzimajući u obzir tzv. „negativne stavke“, davajući izračun zbirno i pojedinačno po mjesecima. Odnosno, tužiteljica je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa terećena kamatom više za ukupno 2.155,15 CHF, što preračunato u kune prema tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 11.898,66 HRK / 1.579,22 eura, s napomenom da u mjesecima u kojima je razlika kamata negativna, tužiteljica je terećena za manje kamata u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima iz razloga što je kamatna stopa na dan dospijeća anuiteta bila niža od prvobitno ugovorene. Negativne stavke razlike kamata iznose ukupno 69,23 CHF, odnosno 434,04 HRK / 57,61 eura. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke razlike kamata, odnosno samo one stavke kada je tužiteljica terećena za veći iznos anuiteta u odnosu na prvobitno ugovoreni, ukupno veći iznosi anuiteta po osnovi promjena kamatnih stopa iznosili bi 2.085,92 CHF, odnosno 12.332,70 HRK / 1.636,83 eura. U odnosu na tečajnu razliku, vještak navodi da prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50% anuitet je iznosio 112,72 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 30.03.2007. od 4,555445 iznosi 513,49 HRK. Datum isplate kredita utvrdila je iz Prometa po kreditu (list 54 spisa). Tužiteljica je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF terećena više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 5.546,23 HRK. / 736,11 eura, a u navedeni iznos uključene su i negativne stavke tečajne razlike, u anuitetima kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Budući da tužiteljica potražuje više terećene iznose, ukoliko bi se u obzir uzele samo pozitivne stavke tečajne razlike ista bi iznosila ukupno 6.154,26 HRK / 816,81 eura, a negativne stavke tečajne razlike iznose ukupno 608,03 HRK / 80,70 eura. Ukupno veći iznosi anuiteta u koje su uključene i razlike nastale temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, prikazana je u koloni 7. (list 80. -82.), ista uključujući i negativne stavke razlika kamata i tečajne razlike, a iznosi ukupno 17.444,89 HRK / 2.315,33 eura.

15.1. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedbi, te je tužbeni zahtjev uredila sukladno nalazu vještaka podneskom od dana 18. travnja 2025. u kojem je umanjila zahtjev za tzv. negativne stavke (iako to nije bila u obvezi učiniti, jer tužena nije postavila prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev), dok se tužena na ročištu od dana 06. ožujka 2025. izjasnila da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, već je suštinski osporavala osnovu tužbe. Također, stranke su na ročištu od 06. ožujka 2025. i 23. svibnja 2025. suglasno izjavile da ne predlažu da se vještak pozove na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja.

15.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vjkeštaka, jer je vještak knjigovodstveno-financijske struke, na stručan i pregledan način i u skladu s pravilima nauke i vještine, sačinio nalaz i mišljenje, navodeći iznose koji tužiteljici pripadaju pojedinačno po mjesecima i zbirno, na temelju priložene dokumentacije u spisu, te stranke nisu imale primjedbe na njegov nalaz i mišljenje, odnosno tuženik na matematički izračun, kako je iznijeto.

16. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

17. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.2. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora,ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (stavak 1.), ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2.).

17.3. Temeljem odredbe čl. 327. Zakona o obveznim odnosima, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. istoga Zakona, propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

18. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Iz navedenog proizlazi, da je na tuženoj teret dokazivanja da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo.

18.1. Odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Slijedom navedenog, na temelju provedenog dokaznog postupka, te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između tužiteljice i tuženika sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu dana 21. ožujka 2007., koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku dana 26. ožujka 2007. godine. U dokaznom postupku nije utvrđeno da se o odredbama čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, već su iste bile unaprijed formulirane od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa stoga ovaj sud utvrđuje da se navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima. Naime, u predmetni Ugovor unijeta je formulacija o promijenjivoj kamatnoj stopi, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promijenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, niti je tužena predložila dokaze kojim bi se utvrdilo da je tužiteljici na valjan i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, a niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, pa je s obzirom na navedeno tužiteljici kao korisnici kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga s obzirom na izloženo, navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nepoštene i ništetne. Tužena nije dokazala u ovom postupku da se o predmetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredaba, pa je stoga suprotno načelu savjesnosti i poštenja, došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Tužena u ovom postupku nije dokazala da je tužiteljica kao potrošač mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora definiranih od strane tužene u dijelu o valutnoj kluazuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, s posljedicom da je tužena pokazala spremnost promijeniti sadržaj navedenih ugovornih odredbi. Dakle, stranke nisu pojedinačno pregovarale i tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio Ugovora o namjenskom kreditu za adaptaciju nekretnine, te Banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu na koji će način promjena tečaja CHF i kamatne stope utjecati na nju kao korisnika kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

19.1. Test poštenosti spornih ugovornih odredaba, proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti, uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužiteljici, kao korisnici kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, ni lako razumljive, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81.- 88. Zakona o zaštiti potrošača).

19.2. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je imati u vidu da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tužene, te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica kao potrošač u kojem svojstvu je u konkretnom slučaju sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, nije imala utjecaj na njihov sadržaj, pa je tim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotna načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanje Ugovora. Kako nema dokaza da je tužiteljica bila na odgovarajući način obaviještena o sadržaju i učincima osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze, navodi tužene da su te odredbe razumljive ili da je o njima potrošač mogao pojedinačno pregovarati, neosnovane su, jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bilo prethodno primjereno obaviješten, niti utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o nesklapanju ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-6703/2021 od 30.03.2023. točka 21.7.).

20. Za navesti je da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, te je bitno da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019.).

21. Pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

22. Naime, u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. odredbom čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23.) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24.1. Ovdje treba napomenuti i to da pravomoćna sudska odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezuje sud glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promijenjivoj kamatnoj stopi, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.), sukladno stavu izračenom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-2507/2022 od 14.06.2022.

25. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

26. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu, utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača/07, odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača/14, odredbe 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22) i odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

27. Prema stavu ovoga suda, tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica (naznačena kao fizička osoba, dakle izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju Ugovora) s tuženom kao Bankom, sklopila Ugovor o namjenskom kreditu – za adaptaciju kuće, a tužena tijekom postupka nije dokazala da je tužiteljica u trenutku podizanja kredita bila vlasnica obrta ili tvrtke, a niti je predložio bilo kakve dokaze na okolnost da tužiteljica nema status potrošača ili da bi kontrolom korištenja sredstava kredita utvrdila da kredit nije korišten u skladu s namjenom za koju je odobren. Stoga, tužiteljica je prosječan potrošač, a tužena trgovac, te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

27.1. Sud napominje da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

27.2. S obzirom na izloženo, te obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetne, a kako je to navedeno u izreci (čl. 4., čl. 247., čl. 322., čl. 323. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 97., čl. 82., čl. 83., čl. 84., čl. 85. i čl. 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.).

28. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, neosnovan je u cijelosti. Naime, tužiteljica je bila sudionik u predmetnom obveznom odnosu prema tuženoj, te je sve uplate na ime predmetnog kredita tužena kao Banka pristala primiti i iste je knjižila na predmetnu partiju kredita kao tužiteljičine uplate, a što je vidljivo iz Specifikacija uplata (list 54.-62.), pa prema tome samim time priznaje aktivnu legitimaciju tužiteljice. Tužena nije dostavila dokaz o tome da je vraćala uplate osobama koje su plaćale anuitete u ime i za račun tužiteljice, već je dakle takve uplate knjižila kao uplate tužiteljice po predmetnoj partiji kredita, pa je stoga upravo tužiteljica sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, aktivno legitimirana potraživati isplatu svih preplaćenih iznosa iz ništetnih ugovornih odredbi.

29. U odnosu na prigovor tužene da tužiteljica nema status potrošača, već dužnika na kojeg se ne odnosi presuda iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača, jer je Ugovor otkazan radi neplaćanja u 03/2014., sud napominje da neovisno od toga što je tužena tužiteljici otkazala Ugovor o kreditu zbog neplaćanja, tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu, kao što na to ima pravo i kad je kredit već otplaćen, odnosno ispunjen. Naime, prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to, korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtjevati utvrđenje predmetnih odredbi ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak - od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

30. Nadalje, u odnosu na prigovor tužene, da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, pa je stoga isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz predmetnog Ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe, pa da time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

31. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U- III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

32. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja, tužena je predložila saslušanje svjedoka osobnog bankara DČ, međutim od kojeg je prijedloga odustala kako je već navedeno, dok tužiteljicu na navedene okolnosti tuženik nije predložio saslušati.

33. Prigovor zastare za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promijenjivoj kamatanoj stopi, neosnovan je u cijelosti, te je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

33.1. Naime, prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

33.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 13. lipnja 2019., to je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule, pa prigovor zastare nije osnovan.

33.3. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, zastara počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu, dakle od 13. lipnja 2014. a ističe 13. lipnja 2019., pa obzirom na dan podnošenja tužbe 13. lipnja 2019., zastara nije nastupila (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd 3538/2020-2 od 09.03.2021., Vrhovni sud Republike Hrvatske Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj Su-IV-33/2022-2 od 31.01.2022.).

34. Nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela br. Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. zauzeo obvezujuće pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. Zakona o parničnom postupku), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

35. Prema odredbi članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa je, a obzirom je tužiteljica potraživala zateznu kamatu počev od dospijeća svakog anuiteta (1. u mjesecu), tužiteljici dosuđena zatezna kamata počev od dana dospijeća 1. u mjesecu pa do isplate. Dakle, banke su dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017 od 20.03.2018., Revd-5086/2022 od 11.01. 2023. i rješenju Revd-3569/2024-2 od 10.09.2024.).

36. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 153/04., 35/05.), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate, stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

38. Tužiteljica zahtjeva naknadu parničnog troška od 3.629,41 eura, koji se sastoji od sastava tužbe i pet podnesaka od 07.03.2023., 18.04.2023., 16.06.2023., 22.11.2023. i 18.04.20255. u iznosu od po 200,00 eura, te zatupanja na šet ročišta od dana 06.10.2022., 18.04.2023., 22.09.2023., 03.11.2023., 06.03.2025., 23.05.2025. u iznosima od po 200,00 eura, te na ročištu za objavu presude 16.06.2025. u iznosu od 100,00 eura, obračut PDV od 625,00 eura, troška vještačenja od 398,17 eura i sudske pristojba na tužbu i na presudu od po 53,12 eura.

38.1. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška je osnovan do iznosa od 2.273,17 eura i sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.) i podneska od 18.04.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od dana 06.10.2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), 18.04.2023. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.2.), 22.09.2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr, 9.t.1.), 03.11.2023. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.2.), 06.03.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.) i 23.05.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 16.06.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), a što sa obračunatim PDV-om od 375,00 eura (Tbr. 46.) i troškom vještačenja od 398,17 eura, ukupno iznosi 2.273,17 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

38.2. Preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška nije osnovan, a koji se odnosi na zastupanje na ročištu od 18.04.2023. i 03.11.2023. u iznosima iznad 100,00 eura (Tbr. 9.t.2.) sa pripadajućim PDV-om, jer se radi o ročištima na kojima je glavna rasprava preotvorena, te na ime sastava podnesaka od 07.03.2023., 18.04.2023., 16.06.2023. i 22.11.2023. u iznosima od po 200,00 eura s pripadajućim PDV-om, jer sud po tim podnescima tužiteljice nije mogao postupiti, budući je punomoćnik ista navodio pogrešne podatke u tim podnescima, kako je navedeno u obrazloženju ove presude i zbog čega ga je sud više puta pozivao na ispravak, a koji trošak zbog grešaka punomoćnika tužiteljice ne može pasti na teret protivne strane. Nije osnovan niti zahtjev tužiteljice za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu od po 53,12 eura, jer je tužiteljica oslobođena od plaćanja pristojbi u ovom sporu, sukladno odredbi čl. 11. st. 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018., 51/2023.), radi čega je s preostalim zahtjevom za naknadu troška od tužiteljica odbijena kao neosnovanim, kao pod V. izreke.

U Osijeku, 16. lipnja 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužiteljice

2.Punomoćniku tuženika